Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Maria Soljačića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene VAZ, koju zastupa VA, odvjetnik u [adresa], zbog prekršaja iz članka 116. stavka 1. točke 1. i stavka 4. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ broj 66/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 102/15, 44/17, 90/18, 32/20 i 62/20), rješavajući o žalbi okrivljenice ŽAZ, podnesenoj protiv rješenja Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 41. Pp G-872/2016 od 13. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene VAZ, te se potvrđuje prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu.
Obrazloženje
1. Rješenjem Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 41. Pp G-872/2016 od 13. travnja 2023., odbijen je prijedlog ŽAZ za vraćanje 13 antičkih amfora, označenih brojevima od 1 do 13, dimenzija navedenih u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta serijskog broja [serijski broj] od 21. veljače 2016., izdanoj od Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektora kriminalističke policije, pod brojem 511-12-11-2420/16., koje su trajno duzete točkom II. rješenja istog suda, broj: Prz-12/18 od 23. siječnja 2018., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 15. veljače 2021., rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, broj: Gž-324/2018. Istim rješenjem odbijen je i prijedlog okrivljenice za vraćanje plaćene novčane kazne s pripadajućom kamatom.
2. Protiv rješenja Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 41. Pp G-872/2016 od 13. travnja 2023., i to u dijelu pod točkom I. izreke, EAZ je putem opunomoćenika podnijela žalbu. Žaliteljica pobija rješenje u dijelu kojim je odbijen njezin prijedlog za vraćanje 13 antičkih amfora trajno oduzetih pravomoćnim rješenjem suda, smatrajući da takva odluka nije na zakonu osnovana. Ističe da je protiv nje u međuvremenu odbijena optužba zbog nastupa apsolutne zastare, zbog čega smatra da su ispunjeni uvjeti o vraćanju 13 antičkih amfora. Navodi da su amfore u vlasništvu okrivljenice preko 80 godina, računajući i vrijeme njenog pretka tj. oca. Kako se njen otac nalazio na Visu od 1941. on je kao strastveni kolekcionar davao zadnji novčić za antikvitete pa je tako do 1946. otkupio i ove amfore. Posebno u ratnim godinama za vrijeme II. svjetskog rata, ljudi su zbog teških ratnih prilika prodavali takve stvari. Osobito na Visu gdje je praktički ulov amfora zbog bogatih nalazišta u ribarskim mrežama bila učestala pojava. Žaliteljica smatra da su amfore stečene zakonito, odnosno i dosjelošću postale njeno vlasništvo. Tek da su amfore nabavljene nakon 31. srpnja 1947., smatrale bi se državnim vlasništvom. Zakon iz 1999. odnosi se na novo nabavljene amfore (novi izroni, novi ulovi u mrežu, nove akvizicije i sl.) u protivnom bi bili prinuđeni govoriti o retroaktivnom važenju zakonskog propisa. Tvrdi da ih nikada nije skrivala jer za to nije bilo potrebe, a javno se znalo za iste, no kako takvih zbirki ima veliki broj nisu privukle pozornost konzervatorske službe. Nadalje navodi da oduzimanjem amfora, osobito u situaciji kada je optužba odbijena, dolazi do povrede njezinih ustavnih i konvencijskih prava, i to prava na pravično suđenje te prava na mirno uživanje vlasništva, uz pozivanje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava.
3. Žaliteljica predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.
4. Žalba nije osnovana.
5. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijano rješenje u smislu članka 211. stavka 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Sud) utvrdio je da je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog za vraćanje oduzetih amfora, jer je o njihovom trajnom oduzimanju već pravomoćno odlučeno.
6. Neosnovano žaliteljica ističe da je samim odbijanjem optužbe zbog nastupa zastare nastala obveza vraćanja trajno oduzetih predmeta. Naime, odbijanje optužbe zbog zastare ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost ranije donesene odluke o oduzimanju predmeta.
7. Iz spisa proizlazi da su predmetne amfore trajno oduzete pravomoćnim rješenjem Prekršajnog suda u Splitu, broj: Prz-12/18 od 23. siječnja 2018., koje je potvrđeno rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, broj: Gž-324/2018, te je u tom dijelu postalo pravomoćno 15. veljače 2021.Navedena odluka ima samostalan pravni učinak te nije dovedena u pitanje kasnijim rješenjem Prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp Prz-103/2021 od 14. travnja 2022., kojim je ukinuta klauzula pravomoćnosti presude tog suda, broj: 41. Pp G-872/16 od 19. prosinca 2016., nakon čega je navedena presuda stavljena izvan snage, a na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona protiv okrivljenice odbijena optužba za prekršaj iz članka 4. stavka 3., kažnjiv po članku 116. stavku 1. točki 1. i stavku 4. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
8. Kasnija odluka kojom je, zbog nastupa zastare, odbijena optužba za prekršaj iz gore citirane zakonske odredbe ne utječe na pravomoćnost ni zakonitost odluke o oduzimanju predmeta, sukladno članku 76.a stavku 3. Prekršajnog zakona. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, mjera oduzimanja predmeta može opstati i u situaciji kada je prekršajni postupak okončan odbijanjem optužbe zbog zastare, ako su ispunjeni zakonski uvjeti, osobito kada je riječ o predmetima čije je posjedovanje ili promet ograničeno posebnim zakonom.
9. Člankom 76.a stavkom 3. Prekršajnog zakona propisano je da će se predmeti koje prema zakonu okrivljenik ili druga osoba ne može posjedovati ili predmeti čije je posjedovanje ili promet zabranjen ili ograničen, kao i predmeti namijenjeni prometu koji se u promet mogu staviti samo pod posebnim uvjetima, oduzeti i kada postupak nije završen osuđujućom presudom.
9. Žalbeni navodi kojima se osporava primjena članka 76.a stavka 3. Prekršajnog zakona nisu osnovani. Predmetne amfore predstavljaju arheološke predmete, odnosno kulturna dobra od nacionalnog značenja za Republiku Hrvatsku, te kao takve podliježu posebnom pravnom režimu zaštite. Radi se o predmetima čije je posjedovanje i promet ograničen Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, jer zbog svoje kulturne, povijesne, znanstvene i umjetničke vrijednosti predstavljaju kulturno dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, zbog čega su osnovano oduzete. Pokušaji žaliteljice da se institut oduzimanja svede isključivo na predmete koji su opasni ili zabranjeni (oružje, eksploziv i slično) predstavljaju pogrešno i preusko tumačenje navedene zakonske odredbe.
10. Iz stanja spisa proizlazi da okrivljenica tijekom postupka nije dokazala svoje pravo vlasništva na predmetnim amforama, niti je u tom smislu priložila relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da ih je stekla nasljeđivanjem, odnosno da bi njen otac iste stekao u vlasništvo prije 31. srpnja 1947. godine, pa su navodi o dugogodišnjem posjedu i obiteljskoj tradiciji ostali nepotkrijepljeni dokazima. Međutim, valja istaknuti da pitanje stjecanja prava vlasništva, uključujući i pozivanje na dosjelost, nije predmet odlučivanja u ovom prekršajnom postupku, budući da se u konkretnom slučaju odlučuje o vraćanju predmeta koji su pravomoćno oduzeti sukladno članku 76.a stavku 3. Prekršajnog zakona, dok se pitanja vlasništva i načina stjecanja kulturnih dobara rješavaju u za to predviđenim upravnim ili parničnim postupcima, a ne u prekršajnom postupku.
11. Nadalje, pozivanje žaliteljice na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Boljević protiv Hrvatske nije primjenjivo u ovom slučaju, jer su činjenične i pravne okolnosti u ovom slučaju bitno drugačije, a naglasak je na zaštiti kulturnog dobra, a ne na kaznenom sankcioniranju.
12. Pobijano rješenje jasno i iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih je odlučeno da se predmetne amfore ne vrate žaliteljici. Prvostupanjski sud naveo je sve odlučne činjenice i razloge na kojima temelji svoju odluku, oslanjajući se pritom na ranije donesene i pravomoćne sudske odluke kojima je pitanje oduzimanja amfora već konačno riješeno. Stoga se ne može govoriti o proizvoljnom ili samovoljnom odlučivanju, već o odluci koja je donesena u skladu s važećim zakonskim propisima.
13. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odbio prijedlog okrivljenice za vraćanje trajno oduzetih predmeta te da žalbeni navodi ne dovode u sumnju zakonitost ni pravilnost pobijanog rješenja. Daljnje postupanje s oduzetim predmetima uređeno je posebnim propisima, i to Pravilnikom o raspolaganju s predmetima oduzetim u prekršajnim postupcima („Narodne novine“, broj 179/03 i 57/04).
14. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 211. stavka 2. točka 2. Prekršajnog zakona, žalbu je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu.
U Zagrebu 5. veljače 2026.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Mirjana Laljek v.r.
Tomislav Tomašić v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 otpravaka: za spis, Milevu Mimica-Lucić, odvjetnika VA i tužitelja.
