Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-60/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3512/2025 od 20. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 05. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3512/2025 od 20. studenog 2025., u toč. I), II), III), IV), VI), VII) i IX) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 21.06.2011. sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: „1,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, dok je toč. II) izreke utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 21.08.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: „2,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“. Nadalje toč. III) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 76,52 eura sa zateznim kamatama od 30.6.2025. do isplate, dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da isplati tuženiku iznos od 85,91 eura.

2. Također je toč. V) izreke odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 85,91 eura za razdoblje od 30.6.2025. do isplate, dok je toč. VI) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 79,63 eura sa zateznim kamatama od 30.06.2025. do isplate, a toč. VII) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 132,46 eura. Isto tako je toč. VIII) odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 132,46 eura za razdoblje od 30.06.2025. do isplate, dok je toč. IX) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 526,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. 3. Protiv toč. I), II), III), IV), VI), VII) i IX) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da se prvostupanjski sud uopće nije očitovao na njegove prigovore. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. u vezi s čl. 186.c ZPP-a jer da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Navodi da je donošenjem pobijane odluke sud počinio i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ime nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Također navodi da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi paušalne i apstraktne argumente koji se ne mogu dovesti u vezu s konkretnim slučajem, da ugovaranje predmetne naknade za odobrenje kredita nije bilo zakonom zabranjeno, te da svaka neravnoteža na štetu potrošača sama po sebi ne mora uzrokovati nepoštenost. Navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio da li je sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 75/09, dalje ZZP/07 ), da je pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, te da je pogrešno primijenio odredbe čl. 326. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ). Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu, kao i da je pogrešno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 03.11.2025. jer da isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

5. Odgovor na žalbu nije podnijet.

6. Žalba je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 21.06.2011. i ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 21.08.2007. zaključenih između stranaka, a koje odredbe se odnose na ugovorene troškove obrade kredita ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanih iznosa naplaćenih primjenom navedenih ugovornih odredbi.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu tužitelj imao status potrošača, a tuženik trgovca u smislu odredbe čl. 3. st.1. i 2. ZZP/07,

- da je tužitelj nesporno platio tuženiku utuženu naknadu i to dana 24.06.2011. u iznosu od 76,52 eura i dana 23.08.2007. u iznosu od 79,63 eura,

- da iz iskaza tužitelja, kojega sud prihvaća u cijelosti kao logičnog, životnog i okolnosno uvjerljivog, proizlazi da mu je prezentiran gotov ugovor, da je ugovor pročitao, no da nije sve razumio, da nije tražio pojašnjenja jer da je mislio da je to normalno, da mu je bilo rečeno da mora platiti naknadu, no ne i zbog čega,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale, već je istu unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, odnosno da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade,

- da navedene ugovorne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, pa da je potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača,

- da nesporno predmetni ugovori ne sadrže konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a iz iskaza tužitelja da proizlazi da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora,

- da predmetni troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, pa da je očito tuženik na tužitelja predmetnim odredbama prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a čime da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u utuženoj visini,

- da navedeno utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima,

- da se stoga radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su temeljem čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetne.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, te dosuđuje tužitelju plaćene iznose na ime utužene naknade u iznosima od 76,52 eura i 79,63 eura uz obračunatu uglavničenu kamatu do 30.06.2025. u iznosima od 85,91 eura i 132,46 eura, dok odbija tužitelja sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na isplatu zakonske zatezne kamate na uglavničenu kamatu od 30.06.2025. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi jer pobijana presuda nije nerazumljiva i nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu odluku i procesnu jednakost.

12. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu ( 21.06.2011. i 21.08.2007. ) bio na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

14. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

15. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba je ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Iz sadržaja predmetnih Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe čl. 3. koje se odnose na spornu ugovorenu naknadu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 1,50%, odnosno 2,00% jednokratno iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bile jasne.

18. Dakle, sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bile su u svakom trenutku dostupne tužitelju i iste su bile jasno sastavljene, te su mu omogućavale da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, slijedom čega je riječ o odredbama koje su bile transparente.

19. Stoga je u odnosu na predmetne odredbe bilo potrebno ocijeniti da li su iste bile razumljive tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li su iste poštene u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP/07.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, a temeljem čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% i 2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Dakle, cijeneći sadržaj spornih odredbi čl. 3. predmetnih Ugovora o kreditu sklopljenih među strankama, proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50%, odnosno 2,00% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bila informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

25. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ( koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Dakle, tuženik je spornim odredbama čl. 3. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50%, odnosno 2,00% od iznosa kredita, a što i po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

29. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

30. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza.

31. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

32. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita. Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

33. Nadalje, u odnosu na žalbene navode ističe se da je prvostupanjski sud odlučne činjenice za presuđenje u ovoj pravnoj stvari utvrdio provedenim dokaznim postupkom tj. temeljem uvida u dokumentaciju priloženu spisu i saslušanjem tužitelja, pa nisu osnovani žalbeni navodi o paušalnim i apstraktnim argumentima.

34. Isto tako neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer su predmetni krediti u cijelosti otplaćeni i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

35. Pri tom po stavu ovog suda okolnost što su ugovori o kreditu ispunjeni nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužitelju odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

36. Također nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi primjene odredbe čl. 326. koja regulira dospjelost tražbine do zaključenja glavne javne rasprave iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela na utvrđenje ništetnosti i posljedično tome, od kondemnatornog dijela na restituciju tj. isplatu, a koji zahtjevi su međusobno vezani, obzirom da je zahtjev za isplatom ovisan o odluci za utvrđenjem ništetnosti. Stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 186.c ZPP-a ima pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine.

37. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO- a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

38. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

40. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

41. Također je pravilno prvostupanjski sud odlučio i o naknadi parničnog troška, te je pri tom pravilno dosudio tužitelju i trošak sastava podneska od 03.11.2025. jer se istim tužitelj argumentirano očitovao na podnesak tuženika, pa je isti bio potreban za vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

42. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

43. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u toč. V) i VIII) izreke.

U Rijeci, 05. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec