Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-42/2018-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika GRAD ZADAR, OIB: 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju NM, dipl. iur., protiv tuženika ad.

1.-protutužitelja JADERA d.o.o., OIB: 66419560477, Zadar, N [adresa] i tuženika ad 2. CIDARIS d.o.o., OIB: 09344022558, Zadar, Matije Gupca 2 a, koje zastupa punomoćnica Ana Vidov, odvjetnica u OD Kotlar, Vidov i partneri d.o.o., Zadar, Zrinsko Frankopanska 38, radi predaje u posjed i isplate, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 10. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnika tuženika ad.1. – protutužitelja i tuženika ad. 2., te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ad. 1.- protutužitelju JADERA d.o.o. Zadar, OIB: 66419560477 i tuženiku ad. 2. CIDARIS d.o.o. za ugostiteljstvo i trgovinu Zadar OIB: 09344022558 da tužitelju GRAD ZADAR, OIB: 09933651854, preda u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu označenu kao kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisanu kao etaža E-2 poslovni prostor u prizemlju – ugostiteljski restoran Zadar koji se sastoji od ulaza površine 7,00 m2, sale površine 79,90 m2, kuhinje površine 28,90 m2, spremišta površine 8,50 m2, ulaza osoblja površine 6,00 m2, prostora osoblja površine 9,30 m2, spremišta površine 3,40 m2, rashladne komore površine 5,40 m2, muškog klozeta površine 2,80 m2 i ženskog klozeta površine 2,80 m2, sveukupne površine 154 m2 i sve obojano u elaboratu crvenom bojom sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

II. Dužan je tužitelj – protutuženik GRAD ZADAR , OIB:09933651854, Narodni trg 1, Zadar, isplatiti tuženiku ad. 1. - protutužitelju JADERA d.o.o., OIB:66419560477 iznos od 160.221,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 16. ožujka 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika ad. 1. - protutužitelja JADERA d.o.o. Zadar u dijelu u kojem traži isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnog potraživanja od 160.221,91 euru za razdoblje od 29. kolovoza 2017. do 15. ožujka 2018.

i

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tužitelju - protutuženiku GRAD ZADAR, naknaditi tuženiku ad. 1. – protutužitelju JADERA d.o.o. Zadar troškove parničnog postupka u iznosu od 16.014,50 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika ad. 1. – protutužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.105,00 eura, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 1. ožujka 2018. (l.s. 1-3) i tijekom postupka navodi da je vlasnik nekretnine koja je upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižnog odjela Zadar, označene kao kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja nekretnina u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju – ugostiteljski restoran Zadar, s pobliže označenim prostorijama, sve kao u točki I. izreke presude. Pritom je za istaknuti da je tužitelj tuženika ad. 1. – protutužitelja prvotno označio kao dioničko društvo, ali je tužbu ispravio na ročištu od 6. rujna 2018. (l.s. 102) navodeći da se radi o društvu s ograničenom odgovornošću. Na istom ročištu tužitelj je dijelom ispravio tužbeni zahtjev na način da on glasi kao u točki I. izreke presude.

Pojašnjava da je taj tuženik bio u zakupnom odnosu s tužiteljem, te da je usporedno s tim pravnim odnosom pred Općinskim sudom u Zadru vodio postupak radi utvrđenja prava vlasništva na istom poslovnom prostoru, ali je pravomoćnom presudom toga suda poslovni broj P-19/08 njegov zahtjev odbijen.

U odnosu na tuženika ad. 2. ističe kako upravo taj tuženik koristi sporni poslovni prostor temeljem pravnog i poslovnog odnosa s ovdje tuženikom ad. 1. – protutužiteljem.

S obzirom da je upravo tužitelj vlasnik poslovnog prostora on tužbenim zahtjevom od oba tuženika traži predaju u posjed.

2. U pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 26-41) tuženici se u cijelosti protive tužbi. Ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tvrde da, usprkos nespornoj činjenici da bi tužitelj bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnim knjigama, nije njezin vlasnik, jer se u vezi spornog prostora vodio dugogodišnji upravni postupak povodom zahtjeva bivših vlasnika radi povrata imovine oduzete za vrijeme komunističke vladavine.

Ovaj upravni postupak da je pravomoćno i konačno dovršen na način da je zahtjev ranijih vlasnika odbijen, slijedom čega bi vlasnica sporne nekretnine bila Republika Hrvatska i to primjenom odredbe čl. 47. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19. – dalje Zakon o naknadi). Upravo zbog navedenog tuženici smatraju da tužitelj ne može tražiti predaju u posjed utužene nekretnine, jer da nije njezin vlasnik.

Podredno ističu da je tužitelj pogrešno označio tvrtku i sjedište tuženika ad. 1. – protutužitelja (što je kasnije ispravljeno kako je to već navedeno u obrazloženju presude), a taj tuženik ističe i prigovor retencije, jer da je sporna nekretnina bila u njegovom poštenom posjedu sve do pravomoćnog okončanja spora pred Općinskim sudom u Zadru poslovni broj P-19/08. Dodatno tome sporni je poslovni prostor bio unesen u temeljni kapital prednika tuženika ad. 1. – protutužitelja, koji je zapravo u cijelosti i izgradio restoran.

U odnosu na tuženika ad. 2. ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da nije jasno iz kojih dokaza tužitelj utvrđuje da bi taj tuženik bio u posjedu nekretnine.

3. Stranke su se tijekom postupka višekratno očitovale na navode protivne strane. U bitnome, tužitelj neosnovanim smatra prigovore tuženika. U odnosu na aktivnu legitimaciju ističe da je upravo on (tužitelj) upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, a tijekom postupka, nakon okončanja upravnog postupka povrata imovine (podnesak na l.s. 222-226). Ukazuje da bi postupak povrata imovine bio okončan rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 27. veljače 2024. iz sadržaja kojeg slijedi da bi bilo poništeno rješenje Zadarske županije, Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave od 27. svibnja 2020., te odbijen zahtjev Republike Hrvatske za utvrđivanje prava vlasništva ovdje spornog prostora u njezinu korist.

Pojašnjava da je upravo u tom postupku utvrđeno da nema mjesta zaključku da bi se radilo o nekretnini u odnosu na koju zahtjev za naknadu zbog oduzete imovine nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, pa nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 77. Zakona o naknadi, a na koju odredbu i pravnu situaciju upire tuženik ad. 1. – protutužitelj osporavajući aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom postupku. Uz to, tužitelj smatra da prednik tuženika ad. 1. – protutužitelja nikada nije imao pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na spornom poslovnom prostoru kojega je prethodno koristio ili temeljem ugovora o zakupu ili bez pravne osnove, odnosno kao nesamostalni posjednik.

U odnosu na istaknuto građenje tužitelj tvrdi da se radilo o preinakama nekretnine kojima nije nastala nova stvar.

Neodlučnim smatra i tvrdnju da bi poslovni prostor bio procijenjen u temeljni kapital tuženika ad. 1. – protutužitelja, jer da ta činjenica nije bitna za sporno pitanje vlasništva nekretnine iz tužbe.

Poziva se i na utvrđenja u postupku pred tadašnjim Uredom državne uprave u zadarskoj županiji, službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove u kojem je utvrđeno da ČM pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a u kojem je postupku utvrđeno da je tamo i ovdje sporna nekretnina nastala građenjem od ostataka stare zgrade i to uz preostala tri nosiva konstruktivna zida. Iz navedenog proizlazi da se nije radilo o izgradnji novog objekta te da su raniji vlasnici obeštećeni, odnosno dobili naknadu za oduzetu nekretninu.

Osim toga, u odnosu na istaknuti navod o građenju, tužitelj se poziva i na odredbe čl. 43. i čl. 46. Zakona o prometu zemljišta i zgrada prema kojima prednik ovdje tuženika ad. 1. – protutužitelja nije mogao steći pravo korištenja građenjem, već mu je samo dopuštena obnova i adaptacija ruševne zgrade s tim da prizemlje mora biti uređeno za potrebe ugostiteljske radnje. Isti zaključak da proizlazi i iz presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-19/08. Ponavlja tvrdnju da bi tuženik ad. 1. – protutužitelj sporni poslovni prostor koristio putem svog pravnog prednika temeljem Ugovora o zakupu, a kasnije i bez pravne osnove.

U odnosu na tuženika ad. 2. navodi da činjenične tvrdnje iz tužbe proizlaze iz ugovora o zakupu javne površine kojega je taj tuženik s tužiteljem zaključio 2012. i preuzeo zakup javne površine od 101 m2 na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s time da se na predmetu zakupa mogu postaviti ugostiteljski stolovi sjedalice i tenda, pa je životno i pravno nelogično da taj tuženik ne bi bio u poslovnom odnosu sa tuženikom ad. 1. – protutužiteljem, a u vezi sporne nekretnine. Isto tako ukazuje da je upravo za taj prostor tuženik ad. 2. zadužen plaćati spomeničku rentu, a obveznici plaćanja te rente su pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost na području kulturno povijesne jezgre ili nepokretnom kulturnom dobru. Upućuje i na web stranicu tuženika ad. 2. koji poslovni prostor tužitelja oglašava kao svoj.

Tuženici, prvenstveno tuženik ad. 1. - protutužitelj, tijekom postupka ustraju u svim navodima odgovora na tužbu. Tuženik ad. 1. - protutužitelj ustraje na navodima o upravnom postupku radi povrata imovine, a koji postupak da isključuje vlasništvo sporne nekretnine ovdje tužitelja, premda je ovaj upisan u zemljišnim knjigama. Tvrdi, kao u odgovoru na tužbu, da je u svojstvu poštenog posjednika zapravo izgradio ugostiteljski objekat koji je predmet spora.

Što se tiče tuženika ad. 2., taj tuženik tijekom postupka ustraje u tvrdnji da nije posjednik spornog poslovnog prostora.

Konačno, u odnosu na same navode i zahtjeve tuženika, treba reći da je tuženik ad. 1. – protutužitelj na ročištu od 10. svibnja 2018. sudu predao podnesak s protutužbenim zahtjevom radi isplate ulaganja u prostor, odnosno radi naknade nužnih i korisnih troškova.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu, i to: ZK izvadak (l.s. 4), posjedovni list (l.s. 5-6), presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj 7 Gž- 2628/14 od 29. kolovoza 2017. (l.s. 7-10), presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj 42 P-19/08 od 25. srpnja 2014. (l.s. 11-13), ugovore o zakupu javne površine (l.s. 14-21), rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 9. rujna 1988. (l.s. 29-34), zapisnik o procjeni poslovnog prostora i stanova na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] stari (l.s. 35-41), zahtjev za zakup javne površine (l.s. 46-48), rješenja Upravnog odjela za komunalne djelatnosti Grada Zadra od 5. srpnja 2017., 3. studenog 2015., 2. listopada 2014., 4. listopada 2013. i 24. prosinca 2012. (l.s. 51-61), zapisnik od 5. studenog 2012. (l.s. 62), dopis tuženika ad. 1. – protutužitelja (l.s. 63), knjigovodstvena kartica (l.s. 64-65), ugovor o solidarnom jamstvu (l.s. 66-70), rješenje Narodnog odbora Općine Zadar od 21. travnja 1961. (l.s. 81), dopis Centra za restrukturiranje i prodaju (l.s. 82-83), procjembeni elaborat društva Konus d.o.o. Zadar (l.s. 84-98), izvod iz katastarskog plana (l.s. 105), fotografije cjenika (l.s. 110- 111), zaključak Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji (l.s. 138-139), rješenje Ministarstva pravosuđa od 27. veljače 2008. (l.s. 140-142), rješenje o naknadi od 21. ožujka 2005. (l.s. 155-160), zahtjev ODO Zadar, građansko-upravni odjel od 5. rujna 2018. (l.s. 161-162), rješenje Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave Zadarske županije od 27. svibnja 2020. (l.s. 181-183) i rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-180/2024 od 27. veljače 2024. (l.s. 224- 226).

4.1. Također je proveden očevid na licu mjesta i vještačenje po vještaku građevinske struke Anti Vukoviću koji je u spis dostavio svoj pisani nalaz i mišljenje (str. spisa 194-219) i pisano očitovanje na prigovore tužitelja (str. spisa 230), te je usmeno iskazivao na ročištu od 12. prosinca 2025. (str. spisa 241-242).

4.2. Sud nije proveo dokaz saslušanjem zakonskih zastupnika stranaka, jer oni, iako uredno pozvani nisu pristupili na ročište od 1. rujna 2020. kada je bilo određeno njihovo saslušanje.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.1. Protutužbeni zahtjev tuženika ad. 1. – protutužitelja je osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. U odnosu na tužbeni zahtjev

8.1. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja kao vlasnika da mu tuženici, kao posjednici, predaju slobodnog od osoba i stvari poslovni prostor u Zadru, u naravi ugostiteljski objekt restoran Zadar, površine 154 m2, koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], upisan kao etaža E-2, pobliže opisana u točki I. izreke presude.

Prema činjeničnim navodima stranaka sporna je tužiteljeva aktivna legitimacija, kao i činjenica je li tuženik ad. 2. pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari s obzirom na njegovu tvrdnju da nije u posjedu sporne nekretnine.

8.2. Tužitelj je, zapravo, podnio pravu vlasničku tužbu normiranu odredbama čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst – dalje ZV). Činjenični navod da je vlasnik poslovnog prostora potkrepljuje prvenstveno izvatkom zemljišne knjige, a nakon prigovora tuženika ad. 1.

– protutužitelja dodatno i ispravama pobliže navedenim u točki 4. obrazloženja ove presude.

Iz priloženog ZK izvatka proizlazi da je upravo tužitelj upisan kao vlasnik restorana Zadar, odnosno nekretnine koja je predmet postupka, a iz čega bi onda proizlazilo da je i vlasnik te nekretnine.

Tuženici to tužiteljevo pravo pobijaju tvrdnjom da bi se zapravo radilo o nekretnini koja je vlasništvo Republike Hrvatske, pri čemu se pozivaju na upravni postupak povodom zahtjeva za povrat imovine koji su podnijele treće osobe temeljem odredbi Zakona o naknadi.

Naime, tvrdnja je ovdje tuženika da je navedeni postupak okončan na način da su ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva te nekretnine u korist Republike Hrvatske. Prema tuženicima, rezultat tog postupka isključuje pravo ovdje tužitelja tražiti predaju u posjed sporne nekretnine.

Također, tuženik ad. 1. – protutužitelj tvrdi da je vlastitim sredstvima, uz tada zakonom propisano odobrenje, u cijelosti izgradio spornu nekretninu, pa da bi i ta činjenica isključivala vlasništvo tužitelja.

Iz priloženih isprava, prvenstveno onih Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji (ls.s 138-139), Ministarstva pravosuđa (l.s. 140-142), rješenja o naknadi od 21. ožujka 2005. (l.s. 155-160), rješenja Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave Zadarske županije od 27. svibnja 2020. (l.s. 181-183), te rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 27. veljače 2024. (l.s. 224-226) doista proizlazi da je vođen postupak povodom zahtjeva prvotno ZM, a potom i njegove nasljednice UM za povrat imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi, te da je taj zahtjev, zapravo, konačno riješen odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-180/2024 od 27. veljače 2024., a iz sadržaja tog rješenja proizlazi da nema mjesta primjeni odredbe čl. 77. Zakona o naknadi, te da vlasnik ovdje spornog poslovnog prostora nije Republika Hrvatska, odnosno da na temelju provedenog postupka po zahtjevu za naknadu nisu utvrđene činjenice, odnosno pretpostavke koje bi omogućile stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske temeljem ranije spomenute odredbe Zakona o naknadi. Naprijed navedene isprave dokazuju samo to da je postupak za povrat imovine vođen, da je on okončan i da je ranijim vlasnicima određena isplata naknade za oduzeto građevinsko zemljište, da nisu uspjeli sa svojim zahtjevom za povrat imovine, a iz čega onda proizlazi da je vlasnik ovdje sporne nekretnine upravo tužitelj. Pritom je za naglasiti, što među strankama nije sporno da je ovdje tuženik ad.

1. – protutužitelj protiv ovdje tužitelja vodio spor radi utvrđenja prava vlasništva upravo ovdje spornog poslovnog prostora, te da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru od 29. kolovoza 2017. takav njegov zahtjev odbijen. Spisu ovog predmeta prileže i prvostupanjska i drugostupanjska presuda iz tog postupka. I uvidom u navedene odluke proizlazi da je neosnovan još jedan razlog zbog kojeg tuženici pobijaju tužiteljevu tvrdnju da je vlasnik sporne nekretnine. Naime, i odluke iz postupka pred Općinskim sudom u Zadru ukazuju da je za pravo vlasništva ove nekretnine neodlučna činjenica da bi spomenuti ugostiteljski objekt bio procijenjen u temeljeni kapital ovdje tužitelja ad. 1. – protutužitelja.

Konačno, a u odnosu na tvrdnju tuženika ad. 1. – protutužitelja da bi eventualno, građenjem stekao pravo vlasništva nekretnine iz tužbe, treba istaknuti da iz navoda vještaka Ante Vukovića, ali i zapisnika o procjeni poslovnog prostora i stanova na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] stari (l.s. 35-41) te presude Županijskog suda u Zadru slijedi da se u konkretnom slučaju nije radilo o izgradnji, odnosno građenju kojim je nastala nova stvar (građevina) već se radilo o adaptaciji ruševine iz II. svjetskog rata, te da oduzete radnje prednika ovdje tuženika ad. 1. – protutužitelja ne predstavljaju građenje, nego adaptaciju, odnosno rekonstrukciju.

U ovom dijelu, doista treba naglasiti, što je bitno za protutužbeni zahtjev, da bi prednik tuženika ad. 1. – protutužitelja ove radnje poduzeo kao savjestan posjednik, što potvrđuje rješenje Narodnog odbora Općine Zadar od 21. travnja 1961. (l.s. 81), ali i ranije spomenuto vještačenje odnosno zapisnik o procjeni poslovnog prostora i stanova na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stari.

Međutim, naprijed navedeno ne znači da bi bila dovedena u sumnju tužiteljeva tvrdnja da je upravo on vlasnik spornog poslovnog prostora jer takav zaključak proizlazi iz provedenih dokaza.

8.3. Nakon utvrđenja da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je tko je u njezinom posjedu, te kvaliteta tog posjeda.

Ovo stoga jer je odredbom čl. 161. st. 1. ZV-a propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok odredba čl. 162. st. 1. istog zakona određuje da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Posjednikovu obvezu na predaju stvari, bez obzira na kvalitetu posjeda propisuju odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a.

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj nesporno ima pravo preuzeti posjed nekretnine iz tužbe. U postupku je, međutim sporno, prema kome on može usmjeriti takav zahtjev.

Naime, tuženici tijekom postupka osporavaju navode prema kojima bi tuženik ad. 2. bio u neposrednom posjedu ugostiteljskog objekta.

U kontekstu odlučivanja o takvom prigovoru, bitno je kronološki utvrditi okolnosti vezane uz posjed, odnosno korištenje sporne nekretnine.

U odnosu na to pitanje, dijelom ne postoji spor o činjenicama između ovdje parničnih stranaka, prvenstveno tužitelja i tuženika ad. 1. – protutužitelja čiji je odnos vezano uz poslovni prostor zapravo ishodište ovog i više drugih sporova koje su vodili.

Naime, što stranke ne spore, a što proizlazi i iz presude Županijskog suda u Zadru, rješenja Narodnog odbora Općine Zadar, ali isprava iz upravnog postupka povodom zahtjeva na naknadu predmetna je nekretnina bila u desetljetnom posjedu ovdje tuženika ad. 1. – protutužitelja, najprije temeljem rješenja Narodnog odbora Općine Zadar kojega je ishodio njegov prednik, a potom do 1992. i ugovora o zakupu kojega je taj tuženik imao sa ovdje tužiteljem.

Tuženik ad. 1. – protutužitelj je i nakon tog razdoblja zadržao posjed ove nekretnine, očito bez pravne osnove, odnosno kao nepošteni posjednik, ali je ovdje tužitelj tek u ovom postupku podnio zahtjev za predaju u posjed.

Za sud je u ovom postupku neodlučno takvo postupanje tužitelja i neće ga posebno analizirati, iako je istaknuti da je u najmanju ruku neobično.

Da je tuženik ad. 1. – protutužitelj u jednom trenutku postao nepošteni posjednik proizlazi najmanje iz dvije činjenice.

Naime, u listopadu 1996. stupio je na snagu Zakon o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96., 124/97., 174/04., 38/09., 125/11.), a iz stipulacije odredbe čl. 35. st. 2. toga zakona proizlazi da je od stupanja na snagu toga zakona nastavak zakupnog odnosa u konkretnom poslovnom prostoru bio moguć samo nakon provedenog javnog natječaja, a bez takvog natječaja ugovor o zakupu je ništetan.

Sve da tuženik ad. 1. – protutužitelja nije bio upoznat s takvom odredbom, a morao je biti, nepošteni posjednik postao je, u najmanju ruku, primitkom tužbe u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj 42 P-19/08.

Dakle, u konkretnom je slučaju tužitelj aktivno legitimiran podnijeti tužbu radi predaje u posjed i to, po mišljenju ovog suda, protiv oba tuženika.

Ovo stoga jer je, kako je ranije objašnjeno tuženik ad. 1. – protutužitelj posjednik spornog poslovnog prostora (što kao pošteni, što kao nepošteni posjednik, odnosno šta kao neposredni, što kao posredni posjednik) još od 1961., sve do podnošenja tužbe u ovom postupku, odnosno i za vrijeme njegovog trajanja. Kako se promijenila kvaliteta posjeda ovog tuženika, tako se s vremenom promijenila i vrsta njegovog posjeda.

Naime, nakon što je niz godina koristio ugostiteljski objekt ,očito samostalno, u jednom je trenutku, temeljem pravnog posla između tuženika ad 1., sporna nekretnina, prešla u neposredan posjed ovdje tuženika ad. 2.

Ovo i bez obzira na tvrdnje tuženika tijekom postupka koje su u potpunoj koliziji s dokazima u spisu.

Sud ovu činjenicu ističe prvenstveno zbog toga što tuženici tvrde da onaj ad. 2. nije u posjedu ugostiteljskog objekta, dok istovremeno spisu prileži zahtjev za davanje u zakup vanjske površine kojega je taj tuženik podnio Upravnom odjelu za gospodarenje gradskom imovinom i u kojem zahtjevu označava kao lokaciju javnu površinu u ulici Brne Krnarutića u Zadru neposredno uz ugostiteljski objekt restoran Zadar, pri čemu je uz naziv ugostiteljskog objekta istaknut i naziv tuženika ad. 1. – protutužitelja. Također, u spis je priložen i izvadak s portala restorani Zadar (l.s. 47), u kojemu tuženik ad. 2. u svojoj ponudi iskazuje i restoran Zadar.

Nadalje, spisu predmeta prileže i rješenja tužitelja izdana ovdje tuženiku ad. 2. radi plaćanja spomeničke rente po osnovi obavljanja gospodarske djelatnosti u poslovnom prostoru korisne površine 154 m2 u ulici Brne Krnarutića 4 u Zadru, a već je spomenut, primjerice zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg proizlazi da restoran Zadar ima upravo površinu 154 m2, a u postupku nije sporno da se nalazi u ulici Brne Krnarutića 4 u Zadru.

Dodatna isprava koja potvrđuje neposredni posjed tuženika ad. 2. je zapisnik Upravnog odjela za komunalne djelatnosti Grada Zadra (l.s. 62), te dopis tuženika ad.

1. – protutužitelja istom upravom odjelu na l.s. 63 u kojem, za razliku od ovog postupka, taj tuženik tvrdi da je ugostiteljski objekt iz tužbe u posjedu tuženika ad. 2. koji tamo obavlja djelatnost (po Ugovoru).

Isto tako, spisu prileži i ugovor o solidarnom jamstvu koji su zaključili tužitelj i tuženik ad. 2. u kojem se utvrđuje da taj tuženik ad. 1. – protutužitelj prema tužitelju ima dug s osnove bespravnog korištenja poslovnog prostora, restorana Zadar površine 154 m2 u ulici Brne Krnarutića 4.

Tim ugovorom u čl. 1., ovdje tuženik ad. 2. potvrđuje da upravo on koristi taj prostor na temelju ugovora s ovdje tuženikom ad. 1. – protutužiteljem, te se tim ugovorom kao jamac platac obvezuje podmiriti dug s osnove spomeničke rente ukoliko to ne učini glavni dužnik (JADERA d.o.o. Zadar).

Pritom, u spisu nema dokaza da je stvarno stanje, u međuvremenu, promijenjeno.

Dakle, naprijed navedeni dokazi dovode do zaključka suda da je tuženik ad. 2. neposredni posjednik nekretnine iz tužbe, dok je posredni posjednik tuženik ad. 1. – protutužitelj.

Naime, odredbom čl. 10. st. 1. ZV-a posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast na stvari.

U konkretnom slučaju tuženik ad. 1. – protutužitelj imao je faktičnu vlast na stvari najprije temeljem ugovora o zakupu s tužiteljem kojega je prvotno zaključio i koji je doduše prestao. Zakupni odnos taj tuženik je s tužiteljem započeo još putem svog pravnog prednika, a prestankom zakupa nekretninu je nastavio koristiti bez pravne osnove.

Prema podacima u spisu, u jednom je trenutku, a zasigurno 2012. godine, ako ne ranije, posjed ugostiteljskog objekta predao ovdje tuženiku ad. 2. i to putem pravnog posla, najvjerojatnije ugovorom o zakupu. Takav zaključak proizlazi prvenstveno iz isprava priloženih spisu koje su ranije spomenute u ovom obrazloženju, odnosno ugovora o zakupu javne površine, rješenja Upravnog odjela za komunalne djelatnosti Grada Zadra, zapisnika od 5. studenog 2012., te posebno Ugovora o solidarnom jamstvu kojega su zaključili ovdje tužitelj i tuženik ad. 2., a iz sadržaja kojeg (čl. 1. st. 4.) proizlazi da u trenutku sklapanja ugovora 15. ožujka 2018. spornu nekretninu tuženik ad. 2. koristi ''temeljem ugovora sa JADERA d.o.o. Zadar''. Uz to tuženik ad. 1. – protutužitelj dopisom (l.s. 63), ovdje tužitelju vraća rješenja za plaćanje spomeničke rente s osnove obavljanja gospodarske djelatnosti u restoranu Zadar, a kao razlog navodi da takvu djelatnost u tom prostoru obavlja tuženik ad. 2. ''po ugovoru''. U istom dopisu se navodi da je tuženik ad. 2. izvješten o zahtjevu za plaćanje rente i čeka odgovarajuće rješenje tužitelja.

Nadalje, priložene fotografije i činjenica da je tuženik ad. 2. zakupio javnu površinu oko restorana i postavio stolove za obavljanje ugostiteljske djelatnosti svakog životno i logično navode jedino na zaključak da u posjedu drže i sam restoran, a da ugostiteljsku djelatnost obavljaju i na javnom prostoru ispred restorana. Sami tim promašena je tvrdnja tuženika ad. 2. da nije pasivno legitimiran jer da u svom posjedu nema spornu nekretninu.

S druge pak strane, tuženik ad. 1. – protutužitelj koji je nesporno bio u posjedu nekretnine , predajom u posjed restorana tuženiku ad. 2. nije izgubio faktičnu vlast na stvari, već je, samo uslijed takvog raspolaganja postao posrednim posjednikom čiju višu vlast (makar zapravo bila bez osnove, ali postoji), priznaje i tuženik ad. 2. (čl. 11. st. 1. ZV-a).

Zbog svega naprijed navedenog, tužitelj osnovano od oba tuženika kao posjednika traži predaju nekretnine iz tužbe, pa je takav njegov zahtjev trebalo prihvatiti i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

8.4. Konačno, u pogledu odluke o tužiteljevom zahtjevu radi predaje u posjed, treba ukazati i na činjenicu da je tuženik ad. 1. – protutužitelj na ročištu od 6. rujna 2018. (zapisnik na l.s. 103) istaknuo i prigovor retencije. Naime, u izlaganju punomoćnice tog tuženika na navedenom ročištu, tuženik ističe da je protutužbom postavio zahtjev za isplatom nužnih i korisnih troškova, te da prije naknade tih troškova nije dužan tužitelju predati u posjed sporni poslovni prostor.

Pravo retencije izvorno je određeno odredbom čl. 72. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje ZOO) prema kojoj vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu oni ne budu naknađeni.

U konkretnom slučaju pravo retencije je akcesorno pravo koje ovisi o dospjelom i utuživom potraživanju posjednika stvari (ovdje tuženika ad. 1.- protutužitelja) prema zahtjevu vlasnika, ovdje tužitelja da mu stvar preda u posjed. Pozivanje tuženika ad. 1. – protutužitelja na pravo retencije, u ovom postupku treba promatrati kroz odredbu čl. 164. st. 2. ZV-a kojom je propisano da u slučaju da vlasnik od posjednika traži predaju stvari, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Iz navedene odredbe, međutim, proizlazi da to pravo posjednika ovisi o kvaliteti njegovog posjeda.

Već je ranije obrazloženo u ovoj presudi da je tuženik ad. 1. – protutužitelj nepošteni posjednik poslovnog prostora, pa se on stoga vlasnikovom zahtjevu na predaju stvari ne može uspješno usprotiviti pozivanjem na pravo retencije, jer to izričito proizlazi iz odredbe čl.165. st. 3 i st. 4. ZV-a.

Ovo stoga jer je, kako je već rečeno, poštenje tuženikovog posjeda prestalo makar stupanjem na snagu Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora, odnosno najkasnije početkom parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zadru, pa je u trenutku isticanja tog prigovora to pravo za ovog tuženika već bilo prestalo.

9. U odnosu na protutužbeni zahtjev

9.1. Protutužbenim zahtjevom tuženik ad. 1. – protutužitelj traži isplatu naknade za izvršena ulaganja, zapravo nužne i korisne troškove.

U pogledu ocjene osnovanosti njegovog takvog zahtjeva potrebno je, nakon što je utvrđen posjednikom, ocijeniti kvalitetu njegovog posjeda, posebno u vrijeme izvršenih ulaganja, ako takva ulaganja postoje.

Tijekom postupka, a što je utvrđeno i samim vještačenjem, sud smatra dokazanim tvrdnju tuženika ad. 1. – protutužitelja da je putem svog pravnog prednika izvršio ulaganja, zapravo obnovu i rekonstrukciju ruševine iz II. svjetskog rata. Naime, kako je to utvrđeno i u upravnom postupku radi povrata imovine, a što je potvrdio i vještak Vuković, tijekom II. svjetskog rata zgrada u kojoj se nalazi sporni restoran zapravo je bila srušena, s tim da su ostala samo tri konstruktivna zida.

Temeljem rješenja Narodnog odbora Općine Zadar iz 1961. prednik tuženika izvršio je rekonstrukciju (adaptaciju) te je na taj način uređen prostor restorana kao funkcionalna gospodarska cjelina, a kojega je nastavio koristiti prednik tuženika ad.

1. – protutužitelja, odnosno sam taj tuženik i kasnije tuženik ad. 2. CIDARIS d.o.o. O tom je pitanju raspravljano u postupku kojeg su tužitelj i tuženik ad 1- protutužitelj vodili pred Općinskim i Županijskim sudom u Zadru radi utvrđenja prava vlasništva.

Naime, iz odluka Općinskog i Županijskog suda donesenih u tom postupku i priloženih ovom spisu vidljivo je da je sporna nekretnina obnovljena od strane prednika tuženika nakon što su u ratnim razaranjima u Drugom svjetskom ratu od nje ostala samo tri konstruktivna zida, a obnova je izvršena temeljem ranije spomenutog rješenja iz 1961. godine.

Nakon toga objekt je bio u zakupu prednika tuženika ad 1-protutužitelja od 1966., što znači da je obnova morala biti završena do tog vremena.

Naprijed navedene činjenice, posebno one o obnovi i vremenu zakupa, tužitelj zapravo ni ne osporava, a proizlaze i iz obrazloženja presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2628/14, makar su u tom postupku analizirane s aspekta prava vlasništva kao predmeta spora u tom postupku.

Ipak, u kontekstu ukupnosti činjenica utvrđenih u ovom sporu, pokazuju da je tuženik ad 1.-protutuženik, odnosno njegov prednik, bio savjestan posjednik u vrijeme obnove objekta, odnosno izvršenih ulaganja, jer je radove izveo uz suglasnost nadležnog tijela u vrijeme kada je postojala valjana osnova posjeda. Zbog toga, kvalitetu posjeda prednika tuženika ad 1-protutuženika treba promatrati kroz pravna pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika, a s obzirom na vrijeme ulaganja.

Konkretno, radi se o pravilima iz Paragrafa 309. koji definira pojam posjeda, Paragrafa 316. koji određuje pretpostavke zakonitosti posjeda i Paragrafa 326. koji određuje kada je posjed pošten.

Kada se navedena pravila primijene na činjenice utvrđene u ovom postupku proizlazi da je prednik tuženika ad 1.-protutužitelja u vrijeme obnove objekta bio zakonit i savjestan posjednik ovdje sporne nekretnine.

Nadalje, ovakav zaključak bi slijedio i iz odredbi čl. 70. st.1., čl. 72. st. 1. i 2. i čl. 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91., 91/96. – dalje ZOVO) koji je 1980. stupio na snagu i zamijenio Austrijski opći građanski zakonik.

Naime, citiranim odredbama definiran je pojam posjeda, pretpostavke zakonitosti i savjesnosti posjeda te prava savjesnog posjednika na naknadu nužnih i korisnih troškova.

I prema ovim odredbama tuženika ad. 1. – protutužitelja bi u vrijeme izvođenja radova, odnosno izvršenih ulaganja trebalo smatrati savjesnim posjednikom, slijedom čega ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova.

Konačno, sve kada bi se na konkretan slučaj primijenile odredbe ZV-a, opet bi taj tuženik imao pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, s obzirom na odredbe čl. 18. st. 3. i čl. 164. st. 2. tog zakona.

Dakle, provedenim je dokazima utvrđeno da je tuženik ad. 1. – protutužitelj putem svog pravnog prednika izvršio ulaganja u sporni poslovni prostor, a koja se sastoje od obnove i rekonstrukcije prostora srušenog u II. svjetskom ratu, a koji je ponovno priveden svrsi nakon što su od njega u bombardiranju ostala samo tri konstruktivna zida.

U trenutku izvođenja tih radova prednik ovdje tuženika ad. 1. – protutužitelja bio je pošteni, odnosno savjestan posjednik, jer je radove izveo uz odobrenje i temeljem rješenja tada nadležnog organa uprave i to upravo da bi ovdje sporni objekt mogao koristiti u ugostiteljske svrhe.

9.2. U odnosu na dospijeće i visinu tražbine na ime nužnih i korisnih troškova, najprije treba naglasiti da tuženik ad. 1. – protutužitelj zahtjev za naknadu tih troškova može postaviti prema tužitelju kao vlasniku u roku od tri godine od predaje u posjed, odnosno, od trenutka kada vlasnik prema njemu istakne zahtjev radi predaje u posjed.

U konkretnom slučaju nema dokaza da bi ovdje tužitelj prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zatražio predaju u posjed, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 1. ožujka 2018., tuženik ad 1.-protutužitelj ju je zaprimio 15. ožujka 2018., dok je protutužba istaknuta na ročištu od 10. svibnja 2018.

Vezano uz protutužbeni zahtjev za isplatu naknade nužnih i korisnih troškova sud je proveo građevinsko vještačenje po vještaku Anti Vukoviću koji je na očevidu pregledao nekretninu, te izradio pisani nalaz i mišljenje, pisano očitovanje na prigovore tužitelja te je usmeno iskazivao na ročištu.

Prema utvrđenjima iz nalaza i mišljenja ovog vještaka proizlazi da je vještak utvrdio kako u konkretnom slučaju nema nužnih troškova, jer je prije izvršenih ulaganja nekretnina bila znatno oštećena s nemogućnošću korištenja, slijedom čega nije bilo moguće njezino održavanje, odnosno nastanak drugih troškova da bi joj se spriječilo propadanje ili smanjila vrijednost. Za postojeće stanje uzeta je vrijednost temelja i dio vrijednosti sačuvanih zidova, pa nakon provedene analize vještak utvrđuje da bi korisni troškovi specificirani u samom nalazu iznosili, ovisno o vremenu utvrđenja tih troškova od 147.343,56 eura do 160.221,91 euro.

Navedeni iznos vještak je djelomično promijenio nakon prigovora tužitelja (podnesak na l.s. 230) pri čemu je prihvatio dio tih prigovora te utvrdio da vrijednost korisnih troškova do 25. srpnja 2014. iznosi 147.343,56 eura, a do 29. kolovoza 2017. 160.221,91 euro, na koji iznos je zapravo tuženik ad. 1. – protutužitelj precizirao svoj protutužbeni zahtjev na ročištu od 12. prosinca 2025.

Na istom ročištu vještak pojašnjava svoj pisani nalaz i mišljenje na način da je prednik ovdje tuženika ad. 1. – protutužitelja zapravo obnovio zgradu koja je stradala u II. svjetskom ratu, te da bi se, građevinski gledano, radilo o rekonstrukciji. Također, navodi da je korisne troškove izračunao sukladno metodologiji koju je našao u sudskoj praksi, da je zapravo uzeo procjenu vrijednosti nekretnine nakon rekonstrukcije, ali bez zemljišta i utjecaja lokacije i vrijednosti koje bi u istom razdoblju na isti dan imala ruševina koja je postojala prije izvedenih radova na rekonstrukciji. Ističe da je podatke o troškovima gradnje koristio prema utvrđenjima Hrvatske komore arhitekata koji podaci sadrže iznose troškova gradnje sa pojedina razdoblja po bruto površini. Troškove gradnje Hrvatska komora arhitekata utvrđuje na godišnjoj razini, a on da se koristio tim podacima jer da nije imao konkretne troškovnike.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Vukovića, ocijenivši ga stručnim, nepristranim i sačinjenim u skladu s pravilima struke.

Treba reći da se radilo o složenom i kompleksnom vještačenju, prvenstveno zbog činjenice da su sporni radovi izvedeni davno, zasigurno pred više od pedeset godina, da se radilo o specifičnim radovima, rekonstrukciji, gotovo u potpunosti srušene zgrade, pa je vještaku preostalo analizirati jedino stvarno dostupne podatke, pri čemu sud posebno tu ukazuje na troškove građenja.

Naime, sud ne prihvaća tvrdnju ovdje tuženika ad. 1. – protutužitelja, da bi u tom dijelu vještvo bilo paušalno, jer je notorno da zbog proteka vremena i specifičnosti vrste poslova za koju se traži naknada troškova vještak nije imao realne mogućnosti provjeriti visinu postavljenog protutužbenog zahtjeva, osim na način kako je to i učinio. Zbog svega navedenog sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a posljedično tome i visinu protutužbenog zahtjeva koja je određena u skladu s vještačenjem i u vrijeme provođenja vještačenja.

9.3. Dakle, na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da tuženik ad. 1. – protutužitelj ima pravo na naknadu korisnih troškova. Naime, iz ukupnih okolnosti samog događaja, jasno je da su izvršeni radovi korisni za vlasnika, ovdje tužitelja – protutuženika, jer da nisu izvedeni, same nekretnine zapravo ne bi ni bilo, odnosno ona ni na koji način ne bi mogla biti korištena.

U vrijeme izvršenih ulaganja, a koje vrijeme je mjerodavno za odlučivanje o protutužbenom zahtjevu, tuženik ad. 1. – protutužitelj bio je savjestan, odnosno pošten posjednik, sve kako je to ranije rečeno u obrazloženju ove presude, a radi čega je sud prihvatio protutužbeni zahtjev, pri čemu je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

Međutim, u odnosu na zakonske zatezne kamate tuženik ad. 1. – protutužitelj na njihovu naplatu ima pravo temeljem odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, ali od trenutka kada je tužitelj-protutuženik prema njemu istaknuo zahtjev za povrat stvari, a to je u konkretnom slučaju 15. ožujka 2018. kada je, prema sadržaju povratnice (privijene uz l.s. 25) zaprimio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

Zbog navedenog sud je protutužbeni zahtjev djelomično odbio u odnosu na dio sporedne tražbine – zateznih kamata.

10. U odnosu na troškove ovog parničnog postupka sud najprije ističe da se u konkretnom postupku imaju primijeniti odredbe o naknadi troškova parničnog postupka iz odredbe čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 70/19) a sve s obzirom na prijelazne odredbe iz toga zakona, konkretno odredbu čl. 117. st. 3.

Ovaj parnični postupak započeo je tužbom tužitelja, a tijekom postupka tuženik ad. 1.-protutužitelj podnio je protutužbu, koja se ima tretirati zasebnom tužbom.

10.1. Tužitelj je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom radi predaje u posjed, te je zatražio naknadu troškova parničnog postupka s osnove sudske pristojbe tužbe i presude, te odgovora na tužbu. Tužitelj je obveznik plaćanja navedenih pristojbi, pa kako pristojba na tužbu i presudu povodom tužbe u ovoj pravnoj stvari iznosi 663,61 euro, a pristojba odgovora na protutužbu koja je prihvaćena i koju je onda tužitelj dužan platiti 331,81 euro, to tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka od ukupno 1.659,03 eura, s obzirom da je vrijednost predmeta ovog spora po tužbu 66.361,41 euro.

Tuženik ad. 1. – protutužitelj u cijelosti je uspio sa svojim protutužbenim zahtjevom na isplatu iznosa od 160.221,91 eura, a troškovi postupka povodom protutužbe nastali su nakon njezinog podnošenja 10. svibnja 2018.

Taj tuženik bio je zastupan po punomoćnicima iz reda odvjetnika, pa mu pripada naknada troškova s osnove zastupanja, sve prema odredbama Tbr. 7. st. 1., Tbr. 8. st. 1., Tbr. 9. st. 1., te Tbr. 48. i Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.).

Na temelju zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika tuženik ad. 1. – protutužitelj ima pravo na nagradu u iznosu od 2.410,00 eura uvećano za PDV za sljedeće radnje odvjetnika: sastav protutužbe, te pristup na ročišta od 6. rujna 2018., 1. rujna 2020., 16. siječnja 2023., 10. prosinca 2025., odnosno ukupno 15.312,50 eura. Tom iznosu treba dodati trošak vještačenja po vještaku građevinske struke u iznosu od 702,00 eura, tako da tuženiku ad. 1. – protutužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka od ukupno 16.014,50 eura.

Tom tuženiku sud nije priznao dio zatraženih troškova, a koji se odnose na sastav odgovora na tužbu, te zatraženi pristup na očevid od 24. studenog 2022., jer je taj očevid odgođen i nije održan, te zahtjev za nagradu za pristup na ročište od 16. siječnja 2023., jer prema podacima iz spisa tog dana nije održano ročište pred sudom. Isto tako, ne pripada mu ni naknada troškova s osnove vještačenja preko priznatih 702,00 eura, jer su upravo toliko iznosili troškovi tog vještačenja. Sveukupno, tuženik ad. 1. – protutužitelj neosnovano potražuje naknadu troškova postupka u iznosu od 6.105,00 eura.

Također, sud nije odlučivao o zahtjevu za troškove sudske pristojbe, jer je tuženik ad. 1. - protutužitelj taj zahtjev postavio neodređeno i uopćeno, ne navodeći o kojim se niti o kojim se pristojbama radi, a niti u kojem iznosu se one zahtijevaju.

10.2. Kada se stave u prijeboj troškovi priznati tužitelju i oni priznati tuženiku ad.1. – protutužitelju proizlazi da je tužitelj tome tuženiku na ime troškova dužan isplatiti 14.355,47 eura.

11. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 5. veljače 2026.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužitelju,

- Tuženicima po punomoćnicima,

- u spis.