Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj:Ppž-9958/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog ĐS, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 3. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) rješavajući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 15. rujna 2025., broj: Pp-13753/2024, u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba okr. ĐS kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.
II Na temelju članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okr. ĐS je dužan naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu 50,00 EUR ( pedeset eura) u roku trideset dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom okrivljeni ĐS proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaj iz članka 229. stavka 3. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je na temelju cit. propisa i uz primjenu instituta ublažavanja izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 eura.
1.1. Istom presudom okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.
2. Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.
2.1. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.
5. Neosnovano žalitelj upire na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, budući da je, suprotno njegovoj tvrdnji, prvostupanjski sud korektno prenio bitan sadržaj dokaznog materijala predmeta, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza i njihovoj konfrontaciji s obranom okrivljenika, tako da pobijana presuda u pogledu utvrđenja prekršajne odgovornosti i izrečene kazne sadrži razumljive, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji međusobno nisu proturječni.
6. Razmatrajući prvostupanjsku presudu u pogledu navoda žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vijeće ovog suda je mišljenja da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, ispravnom ocjenom cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz članka 229. stavka 3. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je prihvatljiv i ovom sudu.
6.1. Navedeni prekršaj čini vlasnik motornog vozila koji na zahtjev policijskog službenika ili službene osobe jedinice lokalne samouprave (koja obavlja poslove iz čl. 5. st. 4. ZSPC-a) u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja djela. Iz rezultata provedenog postupka pred sudom jasno proizlazi da je okrivljenik vlasnik vozila reg. [registarska oznaka], za koji se tražena dostava vjerodostojnog dokaza o vozaču u vrijeme počinjenja djela (15. rujna 2022.) što žalitelj niti ne dovodi u pitanje. Također iz rezultata provedenog postupka nesporno je da žalitelj zakonom propisanu obvezu nije ispunio, jer nije dostavio podatke o vozaču kako je to od njega zatraženo, a koju obavijest o počinjenom prekršaju je uredno primio, kako to proizlazi iz predmetu prilože povratnice o uručenju obavijesti o počinjenom prekršaju koja je vlastoručno potpisana. Bez uspjeha žalitelj upire da su u tom vremenskom periodu umrli članovi njegove najuže obitelji uslijed kojih da je propustio dostaviti podatak o vozaču, budući da takve okolnosti ničim nije dokumentirao niti iste mogu isključiti njegovu odgovornost za djelo. Pravilno ističe žalitelj da je prvostupanjski sud pogriješio jer je propustio dati razloge za neprihvaćanje njegovog dokaznog prijedloga ispitivanjem policijskog službenika, međutim navedena nepravilnost nije od utjecaja na presudu budući da je na temelju provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, za ovaj prekršaj nije odlučno je li on odgovoran za prekršaj parkiranja, već propuštanje dostavljanja podatka o vozaču koji je upravljao njegovim vozilom u vrijeme i na mjestu opisanom u obavijesti o počinjenom prekršaju.
6.2. Prema tome, budući da žalitelj ne upire na postojanje novih činjenica i dokaza u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti žalbenim navodima dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
7. Razmatrajući odluku o kazni u pogledu navoda žalbe ovaj sud je mišljenja da je za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u zakonom propisanim granicama, te već u dovoljnoj mjeri cijenjenih svih okolnosti konkretnog slučaja mjerodavnih za vrstu i mjeru kazne i nije prestrogo odmjerena. To stoga, jer je prvostupanjski sud izrekao kaznu uz primjenu instituta ublažavanja iz članka 37. Prekršajnog zakona, u značajnoj mjeri ispod posebnim zakonom propisane minimalne kazne za predmetno djelo (budući da je propisana kazna od 660,00 do 1990,00 eura), pa je kod odmjeravanja kazna već očito, u dovoljnoj mjeri, cijenio životne prilike okrivljenika na koje ponovno upire u žalbi. Tako odmjerenu kaznu i ovaj sud smatra primjerenom prirodi i težini počinjenog prekršaja te stupnju odgovornosti okrivljenika, u svemu pogodnom da se ostvari svrha kažnjavanja i utječe da ubuduće ne čini ovakve ili slične prekršaje. Protivno iznesenom, žalitelj ne dokumentira nikakve nove ili naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje takve odluke o kazni.
7.1. Treba istaknuti da će se, u smislu članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne, u za to određenom roku.
8. Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi članka 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.), s obzirom na složenost i trajanje tog postupka.
9. Zbog navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 5. veljače 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nada Horvatović, v. r.
Renata Popović, v. r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
