REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pr-53/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojed incu, u pravnoj stvari tužiteljice ČR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ozrenu Korušecu, odvjetniku u Bjelovaru, Antuna Mihanovića 8, protiv tuženika Opće bolnice "Dr. Anđelko Višić" Bjelovar, OIB:34506547848, Mihanovićeva 8, Bjelovar, zastupanog po ravnateljici ČRŽ, a dotična po MR, mag. iur., zaposleniku tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 22. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, ravnateljice tuženika, punomoćnika tužiteljice, te pravnog zastupnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 05. veljače 2026.godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 18. ožujka 2025. godine tuženika OPĆE BOLNICE ''Dr. Anđelko Višić'' BJELOVAR, Antuna Mihanovića 8, 43000 Bjelovar, kojom je tužiteljici ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] otkazan Ugovor o radu zaključen s tuženikom 19. ožujka 1996. godine i Aneks ugovora o radu zaključen s tuženikom 28. svibnja 2020. nedopuštena, tako da radni odnos tužiteljice ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kod tuženika OPĆE BOLNICE ''Dr. Anđelko Višić'' BJELOVAR, Antuna Mihanovića 8, 43000 Bjelovar, OIB: 34506547848, po Ugovoru o radu od 19. ožujka 1996. godine i Aneksu ugovora o radu zaključenim s tuženikom 28. svibnja 2020. godine nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku Općoj bolnici “Dr. Anđelko Višić” Bjelovar, OIB: 34506547848, da nadoknadi tužiteljici ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u iznosu od 750,00 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od dana 05. veljače 2026. godine, do konačne isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika – svog bivšeg poslodavca, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu.

2. U tužbi je navela da je temeljem ugovora o radu od 19. ožujka 1996. godine, bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu citoskrinera, te da je zbog imenovanja supruga tužiteljice, OR na dužnost vojnog izaslanika Republike Hrvatske u Republici Turskoj, zatražila kod tuženika, mirovanje svog radnog odnosa temeljem članka 61. Zakona o vanjskim poslovima, te je 28. svibnja 2020. godine , bio sklopljen Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme, temeljem kojega su tužiteljici prava i obveze iz radnog odnosa stavljeni u mirovanje, počevši od 15. lipnja 2020. godine.

3. Nadalje, tužiteljica je navela kako je njezin suprug bio formalno razriješen dužnosti vojnog izaslanika RH u Republici Turskoj dana 04. listopada 2024. godine, bez prethodne najave kako je to do tada inače bilo uobičajeno, međutim o činjenici da je razriješen je bio retroaktivno obaviješten, te mu je iz Ministarstva obrane RH, bilo naloženo da u idućih 30 dana, poduzme sve potrebne radnje radi preseljenja i zatvaranja ureda vojnog izaslanika u inozemstvu. Tužiteljica tvrdi, kako je u svojstvu bračnog druga hrvatskog diplomata, boravila sa svojim suprugom cijelo vrijeme u inozemstvu, počevši od 15. lipnja 2020. godine, pa sve do 03. studenog 2024. godine, da bi se dana 04. studenog 2024. godine, vratili u Republiku Hrvatsku.

4. Istakla je i da je još za vrijeme boravka u Republici Turskoj, bila pokrenuta procedura za nastavak angažiranja supruga tužiteljice na diplomatskoj dužnosti u Ankari, a tužiteljica je iz obiteljskih razloga namjeravala i nadalje boraviti sa svojim suprugom u inozemstvu. Ministar vanjskih i europskih poslova je dana 31. listopada 2024. godine, zatražio suglasnost MORH, za daljnji diplomatski angažman supruga tužiteljice, a MORH je tu suglasnost izdao dana 12. studenog 2024. godine.

5. Nakon toga su obavljani administrativni koraci u vezi upućivanja supruga tužiteljice u Republiku Tursku, te se čekala samo formalna odluka Ministra vanjskih i europskih poslova o upućivanju na dužnost. Kako su tijekom prosinca i u prvoj polovici siječnja, zbog božićnih i novogodišnjih praznika, državna tijela radila smanjenim kapacitetom, konačna odluka o upućivanju nije donesena kako je to bilo očekivano. Stoga je tužiteljica u prvoj polovici siječnja 2025. godine, zatražila sastanak u Ravnateljstvu Opće bolnice Bjelovar sa ciljem da upozna ravnateljicu, gđu. ČRŽ, sa činjenicama vezanim za prestanak mandata supruga i postupak njegovog daljnjeg angažiranja, pa je dana 13. siječnja 2025. godine, bio održan navedeni sastanak u uredu ravnateljice Opće bolnice Bjelovar. Tom prilikom tužiteljica je upoznala ravnateljicu gospođu ČRŽ, sa činjenicom da je njezin suprug OR, bio retroaktivno razriješen dužnosti s danom 04. listopadom 2024. godine, da su se njih dvoje zajedno vratiti u Republiku Hrvatsku dana 04. studenog 2024. godine, te da će suprug tužiteljice, biti ponovno upućen na diplomatski mandat u inozemstvu čim se donese formalna odluka o tome od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova, te da tužiteljica namjerava i nadalje, zajedno sa suprugom, boraviti u inozemstvu.

6. Dakle, tužiteljica tvrdi da je u trenutku održavanja navedenog sastanka ravnateljici tuženika, priopćila činjenicu da je mandat tužiteljičinog supruga OR formalno prestao dana 04. listopada 2024. godine, no da ne postoje pravne zapreke za daljnje diplomatsko angažiranje tužiteljičinog supruga, te da je samo pitanje vremena kada će se dovršiti administrativno tehničke predradnje koje prethode upućivanju u inozemstvo. Tužiteljica tvrdi kako su tom sastanku pored tužiteljice i ravnateljice Opće bolnice Bjelovar, prisustvovali još djelatnica kadrovske službe Opće bolnice Bjelovar, gđa. ŠR i suprug tužiteljice OR.

7. Tužiteljica je dodala kako je dana 22. siječnja 2025. godine, Ministar vanjskih i europskih poslova, donio Odluku o upućivanju OR na rad u Veleposlanstvo RH u Ankari u Turskoj Republici, te da je dana 10. veljače 2025. godine, tužiteljica Općoj bolnici Bjelovar, pisanim putem dostavila obavijest da se nalazi u inozemstvu u svojstvu bračnog druga diplomata te zamolila da njen radni odnos i dalje bude u stanju mirovanja u smislu članaka 61. i 62. Zakona o vanjskim poslovima, ali i da je dana 12. veljače 2025. godine, tužiteljica primila obavijest od tuženika, kojim se poziva da zbog prestanka mandata njezinog supruga sa dužnosti vojnog izaslanika Republike Hrvatske u Republici Turskoj, dostavi svom poslodavcu odluku nadležnog tijela o tome.

8. Osim toga, dana 13. ožujka 2025. godine je tužiteljica zaprimila od tuženika, poziv za iznošenje obrane prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, te je tim povodom, dana 16. ožujka 2025. godine, tužiteljica e-mailom, dostavila tuženiku, svoju obranu, a nakon toga je dana 18. ožujka 2025. godine, posredstvom e-maila, tužiteljica zaprimila, tuženikovu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu , koju pobija podnesenom tužbom.

9. Prije toga je dana 31. ožujka 2025. godine, tužiteljica u otvorenom roku, e- mailom, kao i poštom posredstvom odvjetnika Ozrena Korušeca, uputila tuženiku Prigovor/Zahtjev za zaštitu prava, povodom Odluke ravnateljice tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, na koji Prigovor/Zahtjev, se tuženik nije očitovao.

10. Tužiteljica smatra kako je navedena Odluka o otkazu nedopuštena. Naime, tužiteljica napominje kako je njezin poslodavac u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu naveo da je dana 3. ožujka 2025. godine, od Ministarstva obrane RH, zaprimio obavijest prema kojoj je suprugu radnice mandat prestao dana 04. listopada 2024. godine, a iz čega proizlazi da je Odluku o izvanrednom otkazu donio petnaesti dan od zaprimanja odgovora MORH, uz koji mu je dostavljena Odluka o razrješenju supruga tužiteljice s 04. listopadom 2024. godine i na kojoj činjenici zasniva Odluku o izvanrednom otkazu. Međutim, po tužiteljici poslodavac u svojoj Odluci prešućuje činjenicu da je još 13. siječnja 2025. godine, na sastanku u uredu Ravnateljice tuženika u nazočnosti vise osoba saznao da je suprug radnice razriješen dužnosti s danom 04. listopada 2024. godine i sa svim okolnostima koje su se dogodile nakon toga.

11. Tužiteljica tvrdi kako je navedeni sastanak kod tuženika, zatražila u dobroj vjeri (o kakvoj se to točno dobroj vjeri radi nije baš jasno, obzirom da se tužiteljica par mjeseci ranije propustila vratiti na rad kod tuženika iako je trebala, ali da je propustila čak u razdoblju od puna dva mjeseca po povratku u Republiku Hrvatsku iz Turske, počevši od početka mjeseca studenog 2024. godine obavijestiti svog poslodavca, da je njezinom mužu prestao mandat i da zbog toga za tu činjenicu javlja svom poslodavcu u vezi povratka na posao), s namjerom da upozna poslodavca sa svim činjenicama vezanim za njezin radni odnos i namjeru da u svojstvu bračnog druga diplomata i nadalje boravi u inozemstvu. Tom prilikom je po njezinoj tvrdnji, upoznala poslodavca posredstvom ravnateljice tuženika sa točnim datumom prestanka dužnosti supruga OR, vojnog izaslanika RH u Republici Turskoj, kao i sa specifičnim okolnostima vezanim za razrješenje supruga, te datumom povratka u Republiku Hrvatsku. Osim toga, poslodavac je i putem e-maila tužiteljice, od 10. veljače 2025. godine, bio obaviješten da se tužiteljica nalazi sa suprugom u Turskoj i da se ne namjerava vratiti na posao budući je zatražila produljenje mirovanja radnog odnosa, koji dokument se dostavlja uz tužbu, a sve sukladno onome o čemu je ravnateljica tuženika bila obaviještena već na sastanku održanom dana 13. siječnja 2025. godine. Naime, iz dopisa tuženika od 12.2.2025. godine, koji predstavlja odgovor tuženika na zamolbu, za dodatnim mirovanjem radnog odnosa – nedvojbeno proizlazi da je tuženiku već tada bilo poznato da je mandat supruga tužiteljice, bio prestao jer poslodavac poziva tužiteljicu na dostavu navedene odluke.

12. Odredbom čl. 116.st.2. Zakona o radu, propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. U konkretnom slučaju ravnateljica tuženika je donijela Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i aneksa ugovora o radu tužiteljice ČR, protekom 64 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj temelji svoju odluku, čime je grubo povrijeđena odredba čl. 116.st.2. Zakona o radu, prema kojoj je to trebao učiniti u roku od 15 dana.

13. Osim toga, tužiteljica je dovela u sumnju i činjenicu da bi tuženik dana 03. ožujka 2025. godine, zaprimio obavijest Ministarstva obrane RH u kojemu se navodi točan datum prestanka dužnosti tužiteljičinog supruga, pa je izvjesno po tužiteljici, da je i od primitka te obavijesti, do dana donošenja odluke o izvanrednom otkazu tužiteljičinog ugovora o radu, prošlo više od 15 dana, te da je i u tom dijelu povrijeđena odredba čl.116.st.2. Zakona o radu. Naposljetku, u konkretnom slučaju povrijeđene su i odredbe Zakona o radu o obaveznom savjetovanju s radničkim vijećem, prije otkaza ugovora o radu. Naime, pisanu obranu tužiteljica je putem e-maila, dostavila 16. ožujka 2025. (nedjelja) u 20:49 sati, a odluka o izvanrednom otkazu dostavljena joj je e- mailom 18. ožujka 2025.g. u 17:01 sati.

14. Navedeno, po tužiteljici, upućuje na zaključak da ravnateljica tuženika, uopće nije izvijestila radničko vijeće o namjeri za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, niti je tom tijelu dostavljena pisana obrana tužiteljice s prilozima, a što je bila obveza sukladno odredbi čl. 150. st. 1. i st.4. Zakona o radu. Naime, na traženje tužiteljice upućeno 25. ožujka 2025. godine, nisu joj dostavljeni podaci o tome kada su obrana tužiteljice, te obrazloženje o osnovanosti otkaza dostavljeni radničkom vijeću, a posebno začuđuje činjenica da je u odluci o izvanrednom otkazu navedeno da se radničko vijeće u propisanom roku nije očitovalo o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U roku ukupno kraćem od 48 sati (računajući i vrijeme izvan radnog vremena) odnosno cca 16 radnih sati, radničko vijeće zasigurno nije moglo pažljivo proučiti pisanu obranu, zajedno s brojnim i obimnim prilozima, niti je moglo dati bilo kakvo valjano očitovanje o razlozima za ili protiv izvanrednog otkaza ugovora o radu, pa je odlukom o otkazu prekršeno elementarno pravo i dužnost radničkog vijeća da sadržajno i suštinski preispita navode radnice u slučaju namjeravanog otkaza ugovora o radu. Pritom posebno valja istaknuti kako u konkretnom slučaju očito nije poštivan niti rok u kojem se radničko vijeće može očitovati o namjeri poslodavca da otkaže ugovor o radu i kada se može smatrati da je, propustom radničkog vijeća da se očituje o namjeri poslodavca da otkaže ugovor o radu, isto suglasno s odlukom poslodavca.

15. Tužiteljica smatra da je odluka o otkazu donesena mimo zakonom i pravilnikom propisane procedure (u roku od cca 41 sata), zasigurno prije isteka zakonom i pravilnikom predviđenog roka za donošenje odluke radničkog vijeća o namjeri poslodavca da radniku otkaže ugovor o radu. Stoga je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, kao i aneksa tog ugovora, nezakonita kako zbog suštinskih, tako i zbog proceduralnih razloga. Stoga je tužbenim zahtjevom predložila da se ista utvrdi nedopuštenom, te da nije prestao radni odnos između stranaka.

16. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik je prije svega, priznao iznesenu činjenicu da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika na navedenom radnom mjestu, temeljem navedenog Ugovora o radu, ali i da su stranke sklopile navedeni Aneks kojim je bilo regulirano mirovanje prava i obveza tužiteljice, počevši od 15. lipnja 2020. godine, do kraja mandata njezinog supruga.

17. Međutim, tuženik je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti. Naime, tuženik je naglasio kako je navedenim Aneksom, sukladno zamolbi tužiteljice i obavijesti Ministarstva obrane Klasa: 805-01/20-01/2, Urbroj: 512M1- 020203-20-70, a u skladu sa čl. 61. Zakona o vanjskim poslovima (NN 48/96, 72/13, 127/13, 39/18, 98/19) bilo utvrđeno da će tužiteljici počevši od 15. lipnja 2020. godine, radni odnos kod poslodavca mirovati za vrijeme boravka u inozemstvu, najdulje do prestanka mandata bračnog druga, OR. Člankom 3. Aneksa je propisano: „Ugovorne strane su suglasne da Radnica ima pravo povratka na rad u Opću bolnicu Bjelovar na poslove radnog mjesta na kojim je prethodno radila ili na druge odgovarajuće poslove, ako o svojoj namjeri obavijesti Poslodavca u roku od trideset dana prije prestanka korištenja navedenog prava.“

18. Tužitelj je napomenuo da je dana 13. siječnja 2025. godine, na zahtjev tužiteljice, doista održan sastanak u uredu ravnateljice tuženika, na kojem su prisustvovali, osim tužiteljice i ravnateljice tuženika, ČRŽ, muž tužiteljice, OR, te ŠR, v.d. voditelja Odjela upravnih i kadrovskih poslova kod tuženika. Suprotno navodima tužiteljice, tužiteljica i OR nisu tada jasno i nedvosmisleno iznijeli precizne podatke o statusu mandata gosp. OR, niti su predali bilo kakvu dokumentaciju ovlaštenom zastupniku tuženika, te je stoga bilo dogovoreno da tužiteljica dostavi dokumentaciju iz koje će biti vidljive činjenice relevantne za utvrđivanje njezinog radno pravnog statusa. Budući tužiteljica nije postupila u skladu sa dogovorom, tuženik ju je pokušao kontaktirati telefonskim putem u više navrata, no tužiteljica se nije javljala, a slijedom navedenog, tvrdnje tužiteljice o tome da bi tuženik saznao za datum prestanka mandata supruga tužiteljice, još na navedenom sastanku su neosnovane u cijelosti.

19. S obzirom na protek vremena, računajući od dana održavanja sastanka te činjenicu da tužiteljica nije dostavila navedenu dokumentaciju, kako je to bilo dogovoreno, niti se javljala na telefonske pozive poslodavca, tuženik je u svrhu reguliranja mirovanja radnog odnosa tužiteljice, dana 07. veljače 2025. godine, zatražio službeno očitovanje od Ministarstva obrane RH o tome da li je mandat OR (supruga tužiteljice) prestao, te ukoliko jest, podatke o datumu prestanka. U vezi tog zahtjeva, dana 03. ožujka 2025. godine, tuženik je zaprimio obavijest Ministarstva obrane RH, Uprave za obrambenu politiku Klasa: 500-01/25-0/1, Urbroj: 512M1-020203-25-16, prema kojoj je suprugu tužiteljice, mandat prestao dana 04. listopada 2024. godine, te da je tužiteljica bila odjavljena iz produženog osiguranja s istim datumom. Navedeno proizlazi i iz Odluke o razrješenju dužnosti vojnog izaslanika Republike Hrvatske u Republici Turskoj i Republici Azerbajdžanu, odnosno obrasca eM-2P, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji su bili dostavljeni tuženiku, uz navedenu obavijest Ministarstva obrane RH.

20. Pozivajući se na čl. 61. st. 1. i 2., ali i na čl. 60.st.2. i 3. Zakona o vanjskim poslovima (kojeg je tuženik citirao), ali i na činjenicu o tome što je to bilo navedeno u istaknutom Aneksu ugovora o radu od 20. svibnja 2020. godine, tuženik ističe kako je Aneksom bilo utvrđeno da će tužiteljici radni odnos kod poslodavca mirovati za vrijeme boravka u inozemstvu, najdulje do prestanka mandata bračnog druga , OR. Na temelju toga, tuženik zaključuje kako je tužiteljica imala pravo, nakon isteka mandata svog supruga, podnijeti zahtjev tuženiku da ju vrati na rad u roku od trideset dana od dana prestanka mandata njenom suprugu, a što ona nije učinila. Tužiteljica sama tvrdi u tužbi da je obavijestila tuženika o činjenici prestanka mandata supruga i točnom datumu prestanka, ali da pritom nije zatražila da ju tuženik vrati na rad, iako je bila upoznata da njezino pravo na mirovanje radnog odnosa prestaje sa prestankom mandata (što je navedeno i u Aneksu ugovora o radu) , te da je stoga dužna vratiti se na rad jer u suprotnom, krši obveze iz radnog odnosa.

21. Nejasno je stoga, po tuženiku, iz kojeg bi to uopće razloga tužiteljica na sastanku održanom dana 13. siječnja 2025. godine, obavijestila tuženika o prestanku mandata svog supruga, a da u isto vrijeme ne zatraži vraćanje na posao, pa tuženik takve navode tužiteljice smatra životno neuvjerljivim. Nadalje, tuženik napominje kako u samoj tužbi tužiteljica navodi da je na predmetnom sastanku obavijestila tuženika „…da ne postoje pravne zapreke za daljnje diplomatsko angažiranje tužiteljičinog supruga, te da se samo pitanje vremena kada će se dovršiti administrativno tehničke predradnje koje prethode upućivanju u inozemstvo.“ Iz ovakvih formulacija tužiteljice jasno je da ista nije niti imala namjeru upoznati tuženika sa konkretnim činjenicama relevantnim za njezine radno pravne obveze i prava na sastanku, a što je dodatno pojačano činjenicom da nije sukladno dogovoru naknadno dostavila dokumentaciju niti se htjela javiti tuženiku na telefonske pozive. Umjesto dostave dokumentacije sukladno dogovoru, tužiteljica je dana 11.02.2025. godine, podnijela zahtjev za nastavak mirovanja radnog odnosa pri čemu opet nije priložila dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da je prijašnji mandat supruga prestao (i kojeg datuma). Štoviše, iz dokumentacije priložene uz zahtjev ne može se zaključiti da uopće ima prekida u kontinuitetu angažmana njezinog supruga. Također, nije dostavila novu Odluku o imenovanju iz koje bi bilo vidljiv datum početka novog mandata. Dakle, tuženik nije imao saznanja o prestanku mandata supruga tužiteljice sve do zaprimanja obavijesti Ministarstva obrane, Uprave za obrambenu politiku dana 03. ožujka 2025. godine.

22. Tužiteljica je navela u tužbi da je tuženik dopisom od 12. veljače 2025. godine, zatražio tužiteljicu dostavu odluke kojom je mandat supruga prestao, te da je stoga već onda tuženik bio upoznat sa činjenicom prestanka mandata , pa da je zbog toga pobijana Odluka o otkazu ugovora o radu izvan zakonskog roka od 15 dana. Takvo stajalište u cijelosti je promašeno. Naime, u tom trenutku tuženik još uvijek nije znao je li mandat tužiteljičinog supruga prestao i kada je prestao, ako je prestao, već se isto može samo posredno (ali ne i nedvojbeno) zaključiti iz dostavljene zamolbe tužiteljice za nastavak mirovanja radnog odnosa i priložene dokumentacije. Čak i kada bi se uzelo da je tuženik onda zaista i mogao zaključiti da je mandat tužiteljičinog muža prestao, iz dostavljene dokumentacije se ne može zaključiti kada, štoviše, moguće je da je mandat prestao i da je novi mandat započeo, dan za danom. U tom slučaju ne bi bile ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu jer tužiteljica ne bi povrijedila obveze iz radnog odnosa. Obzirom na navedeno, tuženik nije mogao donijeti odluku o osnovanosti zahtjeva za novim mirovanjem radnog odnosa, bez informacije o datumu prestanka mirovanja po ranijem zahtjevu tužiteljice, pa je stoga i zatražena dokumentacija o prestanku mandata tužiteljičinog supruga. Tužiteljica se ponovo oglušila na zahtjev za dostavom dokumentacije. Dakle, tuženik tvrdi kako mu tužiteljica nije dostavila dokaz o prestanku mandata svog supruga, niti na sastanku održanom 13. siječnja 2025. godine, niti sukladno dogovoru nakon tog održanog sastanka, niti se javljala na telefonske pozive tuženika. Nakon toga, podnijela je zahtjev za nastavkom mirovanja uz koji opet nije dostavila traženu dokumentaciju, a na pisani poziv tuženika za dostavom dokumentacije ponovo se oglušila.

23. Osim što je iz navedenog razvidno da je tužiteljica namjerno izbjegavala dostaviti Odluku o razrješenju svog supruga, kao jedini relevantni dokaz o prestanku mandata njenog supruga, u samoj tužbi, tužiteljica svojim konstatacijama navodi tuženika i naslovni sud da mandat njezinog supruga i nije prestao, odnosno da „…ne postoje pravne zapreke za daljnje diplomatsko angažiranje tužiteljičinog supruga…“, da je „Još za vrijeme boravka u Republici Turskoj pokrenuta je procedura za nastavak angažiranja supruga tužiteljice na diplomatskoj dužnosti u Ankari…“; da „Nakon toga su obavljani administrativni koraci u vezi upućivanja u Republiku Tursku i čekala se formalna odluka Ministra vanjskih i europskih poslova o upućivanju na dužnost. Kako su tijekom prosinca i u prvoj polovici siječnja zbog božićnih i novogodišnjih praznika državna tijela radila smanjenim kapacitetom, konačna odluka o upućivanju nije donesena kako je to bilo očekivano.“

24. Dakle, s jedne strane tužiteljica iznosi tvrdnje prema kojima će se mandat njezinog supruga nastaviti i da se samo čeka „formalna odluka“ koja nije donesena jer su „…zbog božićnih i novogodišnjih praznika državna tijela radila smanjenim kapacitetom…“, ali procedura je započeta još za vrijeme boravka u Turskoj , pa je za zaključiti da pitanje prestanka mandata nije uopće sporno obzirom da se odmah donosi nova odluka o novom mandatu koja nije donesena samo iz formalnih razloga koji su gore već citirani. Uz to, u više navrata ignorira zahtjeve za dostavom Odluke o razrješenju njezinog supruga. S druge strane, tužiteljica tvrdi da je još na sastanku 13. siječnja 2025. godine, upoznala tuženika sa činjenicom prestanka mandata kao i točnim datumom, iako bi to značilo da je time informirala tuženika da se nije pojavila na poslu više mjeseci od dana kada su po Zakonu o vanjskim poslovima prestale pretpostavke za mirovanje njezinog radnog odnosa (datum prestanka mandata 04.10.2024.). Uz to, na tom istom sastanku na kojem je navodno informirala tuženika o datumu prestanka mandata, nije ujedno zatražila i da ju se vrati na posao sukladno svom zakonskom pravu. Slijedom navedenog, po tuženiku je životno neuvjerljivo da bi tužiteljica samo usmenim putem informirala tuženika o datumu prestanka mandata (uz očekivanje da to valjda nije od utjecaja na njezine radno pravne obveze, odnosno da nije postojala obveza da se pojavi na radnom mjestu mjesecima od prestanka mandata, tj. od 04.10.2024. do 13.01.2025. te uz to, daljnje očekivanje da se ne mora ni nakon sastanka pojaviti na poslu uopće jer se „očekuje“ novi mandat njezinog supruga) a da bi uporno izbjegavala dostaviti pisani dokument koji samo potvrđuje ono što je navodno na sastanku iznijela.

25. Tuženik je naveo kako je dana 03. ožujka 2025. godine, zaprimio obavijest Ministarstva obrane, Uprave za obrambenu politiku Klasa: 500-01/25-0/1, Urbroj:

512M1-020203-25-16 prema kojoj je bračnom suprugu tužiteljice mandat prestao dana 04. listopada 2024. godine, a radnica tuženika (tužiteljica) je odjavljena iz produženog osiguranja s istim datumom. Navedeno proizlazi i iz Odluke o razrješenju dužnosti vojnog izaslanika Republike Hrvatske u Republici Turskoj i Republici Azerbajdžanu, odnosno obrasca eM-2P, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji su dostavljeni uz naprijed navedenu obavijest Ministarstva obrane. Dakle, tek sa danom zaprimanja navedene obavijesti Ministarstva obrane RH, tuženik je zapravo saznao da je mandat supruga tužiteljice prestao još 04. listopada 2024. godine, a imenovana se nije javila tuženiku radi povratka na rad, niti je zatražila da ju tuženik vrati na radu u roku propisanom u čl. 60. Zakona o vanjskim poslovima.

26. Suprotno navodima tužiteljice, dana 13. ožujka 2025. godine, tuženik je prije donošenja pobijane Odluke, sukladno članku 150. Zakona o radu, proveo savjetovanje s Radničkim vijećem o svojoj namjeri, a za potrebe savjetovanja Radničkom vijeću dostavio je obrazloženje o osnovanosti takvog otkaza sa svim prilozima putem službene adrese elektroničke pošte: " [adresa elektroničke pošte].", a Radničko vijeće se nije očitovalo o namjeri navedenog izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, tužiteljici. Sukladno čl. 150. st. 6. Zakona o radu ako se radničko vijeće u roku iz stavka 5. ovoga članka, ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga. Dodatno, Radničko vijeće u zakonskom roku nije niti zakazalo sjednicu radi raspravljanja o osnovanosti namjere izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

27. Tuženik je omogućio tužiteljici i iznošenje obrane u smislu čl. 119.st.2. Zakona o radu, no tužiteljica je navela u svojoj obrani isto što ističe i u tužbi, te ne iznosi podatke na temelju kojih bi opravdala višemjesečni nedolazak na posao, nakon što joj je isteklo pravo na mirovanje radnog odnosa. Stoga je tuženik predložio da se odbije, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice.

28. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, te su saslušani svjedok AR (list 135- 136), tužiteljica (list 136-137) i zakonska zastupnica tuženika (list 137-138) u svojstvu stranaka. Svi ostali predloženi dokazi, koji nisu izvedeni su odbijeni kao neosnovani jer nije bilo uopće potrebno izvoditi daljnje predložene dokaze za donošenje meritorne odluke, a izvođenjem istih bi se samo nepotrebno odugovlačio postupak i povećavali parnični troškovi, što je sud dužan suzbiti u smislu čl. 10.st.3. ZPP.

29. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

30. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije ocijenjen osnovanim.

31. Između stranaka nije uopće bilo sporno u ovoj parnici, a to proizlazi i iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika, temeljem ugovora o radu datiranog sa 19. ožujkom 1996. godine, na radnom mjestu citoskrinera, ali i da je zbog imenovanja supruga tužiteljice, OR na dužnost vojnog izaslanika Republike Hrvatske u Republici Turskoj, tužiteljica zatražila da joj radni odnos kod tuženika miruje, temeljem čl. 61. Zakona o vanjskim poslovima, te da je zbog toga dana 28. svibnja 2020. godine, bio sklopljen Aneks, temeljem kojeg su tužiteljici, prava i obveze iz radnog odnosa stavljene u mirovanje,

- da je suprugu tužiteljice radni odnos u Republici Turskoj prestao dana 04. listopada 2024. godine, te da se tužiteljica nakon toga uopće nije vratila na posao kod tuženika, niti je tražila uopće od tuženika da se vrati na rad jer je očekivala da joj suprug bude ponovo imenovan na diplomatsku dužnost u inozemstvu – Ankari, te imajući u vidu da je tužiteljica i nadalje namjeravala sa suprugom boraviti u inozemstvu iz obiteljskih razloga,

- da je tužiteljica dana 10. veljače 2025. godine, dostavila tuženiku pisanu obavijest da se nalazi u inozemstvu u svojstvu bračnog druga diplomata, zamolivši da njezin radni odnos bude i nadalje u stanju mirovanja u smislu čl. 61. i čl. 62. Zakona o vanjskim poslovima,

- da je dana 22. siječnja 2025. godine, Ministar vanjskih i europskih poslova donio Odluku o upućivanju OR na rad u Veleposlanstvo RH u Ankari u Republici Turskoj,

- da je tužiteljica dana 12. veljače 2025. godine, primila obavijest od tuženika u kojem se poziva da zbog prestanka mandata njezinog supruga sa dužnosti vojnog izaslanika RH u Turskoj o tome dostavi odluku nadležnog tijela, a tužiteljica to nije učinila,

- da je podneskom od 07. veljače 2025. godine, tuženik zatražio od Ministarstva obrane RH, podatke o tome je li prestao mandat vojnog izaslanika RH u [adresa], OR (suprugu zaposlenice tuženika), te ukoliko jest podatak o datumu prestanka tog mandata, sve u svrhu reguliranja prava iz radnog odnosa za ČR,

- da je dana 03. ožujka 2025. godine, tuženik zaprimio službeni odgovor Ministarstva obrane RH u formi podneska od 24. veljače 2025. godine, iz kojeg je proizlazilo i da je OR prestao navedeni mandat dana 04. listopada 2024. godine (jer je odlukom predsjednika RH, donesenom toga dana, OR bio razriješen dužnosti vojnog izaslanika RH u Republici Turskoj), ali i da se brigadir OR u [adresa] vratio dana 03. studenog 2024. godine, odnosno da je gospođa OR sa danom 04. listopadom 2024. godine, odjavljena sa produženog mirovinskog osiguranja,

- da je dana 13. ožujka 2025. godine, tužena zaprimila od tuženika zahtjev za iznošenje obrane (list 17 spisa), prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, te da je tužena podneskom od 16. ožujka 2025. godine, iz Turske dostavila svoje očitovanje u vezi navedenog poziva tuženika na iznošenje obrane (list 31-33 spisa).

- da je tuženik dana 18. ožujka 2025. godine, donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć, odnosno nije prihvatljiv za poslodavca,

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu, podnijela zahtjev za zaštitu prava podneskom od 30. ožujka 2025. godine (list 19-22 spisa).

32. Imajući u vidu što su stranke navele u tužbi i odgovoru na tužbu, ali i u podnescima od 30. lipnja 2025. godine (list 59-60), 17. rujna 2025. godine (list 62-64), 09. listopada 2025. godine (list 75-77), 16.listopada 2025. godine (list 80-82 spisa), te 15. prosinca 2025. godine (list 83-84 spisa), sporno je između stranaka da li je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici dopuštena ili nije dopuštena, odnosno da li su postojali opravdani zakonski razlozi da tuženik donese Odluku o otkazu, kakvu je donio, ali i da li je tuženik prije donošenja te Odluke o otkazu, izvršio svoju obvezu u smislu Zakona o radu i Pravilnikom o radu tuženika, vezanu za savjetovanje s Radničkim vijećem tuženika.

33. Saslušan u svojstvu svjedoka, AR, zaposlenik tuženika po zanimanju medicinski tehničar, koji je ujedno tijekom 2024. godine, postao predsjednik Radničkog vijeća bjelovarske bolnice, a tu funkciju i danas obnaša je naveo da se inače odluke navedenog Radničkog vijeća donose za trajanja radnog vremena od 07:00 sati do 15:00 sati, na sjednicama u prostorijama bolnice. Vezano za službenu odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici je naveo kako se sjeća da je tuženik tražio službeno očitovanje od Radničkog vijeća o namjeri donošenja te Odluke o otkazu, međutim svjedok na službenom e-mailu Radničkog vijeća nije pravovremeno uopće uočio da je tuženik zatražio očitovanje o donošenju navedene Odluke, te je tek nakon proteka roka uočio taj mail tuženika, zbog čega je na slijedećoj sjednici Radničkog vijeća održanoj u travnju 2025. godine, predočio članovima vijeća da je osobno propustio pravovremeno uočiti taj zahtjev tuženika, pa zbog propusta svjedoka niti članovi Radničkog vijeća nisu bili upoznati sa zahtjevom tuženika upućenom Radničkom vijeću u vezi donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.

34. Saslušana u svojstvu stranke, tužiteljica je navela da nije svom bivšem poslodavcu – tuženiku, predala nekakav materijalni dokaz o službenom prestanku rada njezinog supruga u inozemstvu, no tvrdi da je usmeno dala do znanja ravnateljici tuženika na navedenom sastanku koji je održan u bolnici dana 13. siječn ja 2025. godine, da je 04. listopada 2024. godine, prestao mandat njezinom suprugu u inozemstvu. Tužiteljica je također navela da niti prilikom toga sastanka održanog dana 13. siječnja 2025. godine, ali niti ranije, na primjer tijekom mjeseca listopada 2024. godine, nije obavijestila tuženika o namjeri da se želi vratiti kod tuženika na rad u bolnicu, a to je bilo stoga jer je bilo izvjesno, nedugo nakon prestanka rada njezinog supruga u inozemstvu, da će on dobiti ponovo službu u Turskoj. Priznala je da je u opisanoj situaciji pogriješila jer se nije pravovremeno javila poslodavcu sa namjerom da se vrati na rad, a da se tako nešto ponovi, postupila bi sasvim drugačije, nego u ovom slučaju kada je bila fokusirana na pripremu sa mužem da ponovo odu u inozemstvo, zbog njegovog novog mandata koji mu je i dodijeljen tijekom 2025. godine.

35. Ravnateljica tuženika, ČRŽ je prilikom saslušanja navela da je tuženik službeni dokaz o prestanku rada supruga tužiteljice u inozemstvu dobio tek nakon što je od Ministarstva obrane RH, zatražio taj podatak, te je istakla da se ne sjeća da bi uopće tužiteljica na navedenom sastanku u bjelovarskoj bolnici, dala do znanja usmeno kada je točno prestao mandat njezinom suprugu u inozemstvu, te se sjećala da je tužiteljica tada pričala o tome kako je njoj u Turskoj i da uskoro kreću ona i njezin suprug ponovo u Tursku zbog novog mandata njezinog supruga. Sjećala se i da je zatražila od tužiteljice tada da dostavi tuženiku materijalni dokaz o statusu njezinog muža, a koji dokaz tužiteljica nije dostavila tuženiku. Potvrdila je ono što je istakla i tužiteljica, da tužiteljica prilikom navedenog sastanka u bolnici nije tražila povratak na rad. Navela je da joj nije poznato zbog čega je tuženik unatoč pr imitku službenog dokaza o prestanku rada muža tužiteljice u inozemstvu, od Ministarstva obrane RH i to dana 03. ožujka 2025. godine, tek dana 13. ožujka 2025. godine, tražio od Radničkog vijeća da se očituje o namjeri tuženika u vezi izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.

36. Iz sadržaja podneska ravnateljice tuženika, koji je službeno bio urudžbiran dana 13. ožujka 2025. godine (list 50-51 spisa), jasno proizlazi da je tuženik tražio od Radničkog vijeća, obrativši se predsjedniku AR, očitovanje o namjeri tuženika za izvanrednim otkazivanjem ugovora o radu tužiteljici, te da je u tom zahtjevu tuženik naveo kako je razlog za takvu odluku što je ČR imala pravo da se u roku od 30 dana, nakon prestanka mandata supruga u inozemstvu vrati na rad, dakle najkasnije do 04. studenog 2024. godine, no da se radnica nije niti javila poslodavcu radi povratka na rad, a ujedno se nije vratila na rad preko 5 mjeseci od njezinog prestanka mirovanja radnog odnosa, računajući do dana 13. ožujka 2025. godine, pa je uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nemoguć.

37. Imajući u vidu sve nesporne činjenice istaknute u točci 31., ovog obrazloženja, ali i sadržaj točke 2. i 3. Aneksa (po kojima je određeno mirovanje radnog odnosa tužiteljici kod tuženika, samo i isključivo do prestanka mandata bračnog druga tužiteljice u inozemstvu, odnosno obveza tužiteljice da u roku od 30 dana, prije prestanka korištenja prava na mirovanje radnog odnosa, obavijesti tuženika o svojoj namjeri da se vrati na rad), te cijeneći okolnost da tužiteljica uopće nije zatražila od tuženika povratak na rad, niti kada je u Turskoj saznala u prvoj polovici listopada 2024. godine, da je njezinom mužu prestao mandat, niti kada se početkom studenog 2024. godine, vratila u Republiku Hrvatsku, a niti kasnije, sud utvrđuje da je tuženik svakako imao opravdan zakonski razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sklopljenog sa tužiteljicom.

38. Naime, izostanak s posla u razdoblju duljem od mjesec dana, a tužiteljica je izostala s posla kod tuženika (nakon što joj je prestalo mirovanje radnog odnosa u trenutku kada su za takav prestanak bili ispunjeni navedeni uvjeti iz navedenog Aneksa datiranog sa 28. svibnjem 2020. godine), čak nekoliko mjeseci uzastopno i pri tome uopće nije pokazala namjeru da se uopće vrati na rad kod tuženika, iako je bila svjesna sadržaja navedenog Aneksa, zaokupljena očito idejom novog mandata svog supruga u Turskoj ili ponovnog odlaska sa mužem u Tursku, bez ikakve dileme predstavlja opravdan razlog tuženiku da tužiteljici izvanredno otkaže ugovor o radu u smislu čl. 116. Zakona o radu, a što je tuženik i učinio u konačnici.

39. Tvrdnje i posve neosnovani pokušaji tužiteljice da dokaže u ovoj parnici, da je ta Odluka o otkazu bila nepravovremena i suprotna čl. 116.st.2. Zakona o radu jer je tuženik usmeno saznao od tužiteljice prilikom navedenog sastanka tijekom mjeseca siječnja 2025. godine, na kojem je ravnateljici tuženika navodno tužiteljica usmeno dala do znanja, kada je njezinom mužu prestao mandat u Turskoj, nemaju nikakve veze sa istinom jer čak i da je istinita tvrdnja tužiteljice o tome da bi tužiteljica usmeno rekla na navedenom sastanku ravnateljici tuženika kojeg je točno dana njezinom mužu prestao mandat u Turskoj, to ne znači istovremeno da bi tuženik imao bilo kakav službeni dokaz ili dokument o tome, a tuženik ne može i ne smije po principu "rekla, kazala" donositi bilo kakve odluke o otkazu ugovora o radu, nego to može tek nakon što dobije ili posjeduje određeni materijalni dokaz o prestanku službe ili rada supruga tužiteljice u inozemstvu, a koji dokaz tuženiku, tužiteljica baš nikada nije niti uručila, odnosno koji materijalni dokaz je tuženik dobio, kako je to već navedeno, tek dana 03. ožujka 2025. godine, pa je svakako tek od 04. ožujka 2025. godine, tuženiku počeo teći zakonski rok od 15 dana u smislu čl. 116.st.2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR), računajući od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan saznanja za datum prestanka rada supruga tužiteljice u inozemstvu, a time računajući i od dana saznanja za bitne činjenice u vezi radno-pravnog statusa tužiteljice, odnosno vremena njezinog povratka na rad.

40. U drugu ruku, jasno je da je u smislu čl. 119.st.2. i čl. 150. ZR, tuženik bio dužan prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i da omogući tužiteljici da iznese svoju obranu i da zatraži od Radničkog vijeća očitovanje o svojoj namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.

41. Tuženik je jedno i drugo učinio i zatražio je od tužiteljice iznošenje obrane o povredi radne obveze – podneskom od 13. ožujka 2025. godine (koji se nalazi na listu 17 spisa i za koji tužiteljica ne osporava da ga je primila toga dana), a od Radničkog vijeća je podneskom od 13. ožujka 2025. godine (koji se nalazi na listu 50 spisa i za koji predsjednik Radničkog vijeća, koji je bio saslušan tijekom ove parnice ne osporava da ga je tuženik poslao uobičajenim načinom, posredstvom e – maila i to na službeni e-mail, Radničkog vijeća bolnice, no da ga je omaškom predsjednik propustio pravovremeno uočiti, zbog čega nije bilo dostavljeno tuženiku nikakvo očitovanje o namjeri da donese odluku o otkazu).

42. Kako je tužiteljica, sasvim razumljivo u interesu da uspije u ovoj parnici, problematizirala u svojim podnescima koje je dostavila sudu nakon podnošenja tužbe, činjenicu da je tuženik dodijelio primjereni rok Radničkom vijeću tuženika za očitovanje, ali i da je tuženik dostavio tom Radničkom vijeću i tužiteljičinu obranu, odnosno odgovor na zahtjev tužitelja iz podneska tužiteljice datiranog sa 16. ožujka 2025. godine, sud smatra potrebnim naglasiti da tužiteljica niti na taj način, nije u ovom slučaju uvjerila sud da bi zbog procesnih, dakle samo formalnih razloga, trebalo tuženikovu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ali i odluku o otkazu Aneksa, proglasiti nedopuštenom.

43. Istina je prije svega da je tuženik imao relativno kratak rok od 15 dana i za traženje od tužiteljice obrane od povrede radne obveze, ali i za traženje očitovanja Radničkog vijeća o namjeravanoj odluci tuženika da izvanredno otkaže ugovor o radu tužiteljici, obzirom na datum saznanja (03. ožujak 2025. godine) o tome kada je suprugu tužiteljice prestao mandat u inozemstvu, a analogno tome, kada se to točno tužiteljica trebala vratiti na rad kod tuženika, a prethodno obavijestiti tuženika, kao svog poslodavca, da su ispunjeni zakonski uvjeti, ali i uvjeti iz navedenog Aneksa da se vrati na rad kod tuženika.

44. Sud u ovoj parnici nije utvrdio, mada to smatra nebitnim u okolnostima opisanog slučaja, što je to točno ponukalo tuženika da čeka čak 10 dana, računajući od primitka navedene obavijesti Ministarstva obrane RH datirane sa 24. veljače 2025. godine s lista 46 spisa, a koju je tuženik službeno zaprimio tek dana 03. ožujka 2025. godine, da tek dana 13. ožujka 2025. godine, zatraži od tužiteljice iznošenje obrane zbog povrede radne obveze (razlozi mogu biti raznovrsni, no sud smatra da je to sporedno u opisanim okolnostima slučaja), pa kako je tuženik u smislu čl. 116.st.2. ZR, ukoliko je to namjeravao, morao najkasnije do dana 18. ožujka 2025. godine, donijeti odluku o izvanrednom otkazu Ugovora tužiteljici, jasno je da je tužitelj bio u vremensko j oskudici da još prije donošenja odluke o otkazu, zatraži od Radničkog vijeća očitovanje o namjeravanoj odluci tuženika.

45. Kako je u smislu čl. 150.st.5. Radničko vijeće tuženika , imalo rok od 5 dana za dostavljanje svog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca da izvanredno otkaže ugovor o radu tužiteljici, vodeći računa o tome što je takva očitovanja Radničko vijeće po tvrdnji tuženika, ali i samog predsjednika Radničkog vijeća , donosilo za trajanja radnog vremena, dakle od 07:00 sati do 15:00 sati u prostorijama bolnice, jasno je da je upravo do 15:00 sati, dana 18. ožujka 2025. godine, Radničko vijeće tuženika trebalo obavijestiti odgovornu osobu tuženika – ravnateljicu tuženika o svojem stajalištu u pogledu navedene namjeravane odluke tuženika. Međutim, to Radničko vijeće nije to učinilo jer je u ovom slučaju, sam predsjednik Radničkog vijeća, navedeni AR (saslušan u ovoj parnici) osobno propustio uočiti tuženikov zahtjev za očitovanje na službenom e-mailu, Radničkog vijeća bolnice, te ga je uočio tek u travnju 2025. godine, a koja činjenica sama za sebe ukazuje da Radničko vijeće bolnice, niti teoretski nije moglo dostaviti tuženiku zatraženo očitovanje, prije donošenja sporne tuženikove Odluke o otkazu. Dakle, da li je tuženik dostavio Radničkom vijeću uz zahtjev za očitovanje o donošenju odluke o navedenom izvanrednom otkazu i podnesak tužiteljice kojim se ona očitovala u vezi povreda na radu za koje ju je poslodavac teretio ili je taj podnesak tužiteljice, tuženik barem kasnije (kada ga je zaprimio od tužiteljice) proslijedio Radničkom vijeću, odnosno da li je Radničko vijeće imalo rok od 5 ili 8 dana za dostavljanje očitovanja tuženiku o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu je posve nebitno u opisanim okolnostima slučaja u kojima je predsjednik Radničkog vijeća tuženika tek tijekom mjeseca travnja 2025. godine, uočio navedeni zahtjev tuženika na službenom mailu Radničkog vijeća.

46. Nadalje, okolnost da je tužiteljica u ovom postupku, ukazala na čl. 115. Pravilnika o radu, Opće bolnice "Dr. Anđelko Višić" Bjelovar, kojim je propisano da se bez suglasnosti sindikalnog povjerenika ne može otkazati ugovor o radu radniku nakon 25 godina radnog staža kod istog poslodavca i 50 godina života, a o čemu je upravo slučaj kod tužiteljice (što je tužiteljica dokumentirala sa materijalnim dokazima u vidu preslike osobne iskaznice u vezi svojih godina života i dostavljenog elektroničkog zapisa sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u pogledu dokazivanja dužine radnog staža), ne znači da je to razlog zbog kojeg treba utvrditi tuženikovu Odluku o otkazu nedopuštenom, obzirom da je tuženik prije donošenje Odluke o otkazu, postupio u potpunosti sukladno čl. 116.st.2., čl. 119., te čl. 150.st.1. i 5. Zakona o radu.

47. Naime, kako je to ukazao tuženik u podnesku od 22. prosinca 2025. godine, kojeg je predao u spis u fazi prethodnog postupka, tužiteljica nije dokazala u ovoj parnici da bi uopće bila članica nekog sindikata kod tuženika na dan donošenje sporne tuženikove Odluke o otkazu (iako zadnji stavak članka 115. Pravilnika o radu tuženika, jasno upućuje da je u slučaju da je radnik član sindikata, da se traži prethodna suglasnost u vezi odluke o otkazu, od sindikalnog povjerenika) , a tuženik je po uvjerenju ovoga suda u pravu kada smatra da se odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva koje su preuzete u tuženikov Pravilnik o radu iz članka 115., trebaju primijeniti samo u slučaju da je namjeravana odluka koja se dostavlja na očitovanje, odluka o redovitom otkazu, a ne izvanrednom otkazu ugovora o radu, te u slučaju da kod tuženika ne postoji Radničko vijeće (suprotno je utvrđeno u ovoj parnici, odnosno da kod tuženika postoji Radničko vijeće), odnosno u slučaju da je tužiteljica članica sindikata, no tužiteljica tako nešto nije niti tvrdila u podnesenoj tužbi.

48. Pri tome je tuženik ukazao u tom svom zadnjem podnesku da je članak 115. tuženikovog Pravilnika o radu, prenesen iz čl. 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 29/2018, 16/2019, 35/2019, 78/2019, 92/2019, 56/2020, 3/2023, 68/2023, 35/2024), koji Kolektivni ugovor se primjenjuje na tuženika.

49. Jasno je da je tužiteljica u opisanim okolnostima slučaja, pokušala makar zbog procesnih razloga osporiti tuženikovu Odluku o otkazu, kako bi uspjela u ovoj parnici, premda je i sama priznala da je pogriješila i da je pravovremeno propustila zatražiti od tuženika da se vrati na rad, no sud smatra da ne postoje u opisanim okolnostima slučaja ni proceduralni propusti tuženika u donošenju Odluke o otkazu jer je tuženik u cijelosti postupio po Zakonu o radu, prije donošenja navedene sporne Odluke o otkazu i ta odluka je po uvjerenju ovoga suda i dopuštena i donesena u skladu sa Zakonom o radu.

50. Obzirom da je tužiteljica uputila na okolnost da je tuženikovim Pravilnikom o radu bio inače propisan duži rok od 8 dana za očitovanje o namjeravanoj odluci o otkazu, od strane Radničkog vijeća, nego li to propisuje Zakon o radu, valja ukazati ponovo na činjenicu da je obzirom na ranije opisane okolnosti slučaja, tuženik imao zakonski rok da donese odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici najkasnije dana 18. ožujka 2025. godine (što je tuženik upravo i učinio), te da je ta tuženikova Odluka u vezi samog merituma bila potpuno zakonita i logična u situaciji kada se tužiteljica nije niti sjetila tijekom razdoblja dužeg od puna 2 mjeseca barem, obavijestiti poslodavca o činjenici da je njezinom suprugu prestao mandat u inozemstvu, a analogno tome, tražiti da joj se omogući povratak na rad kod tuženika jer više nije niti boravila u [adresa] sa mužem, nego već od početka studenog 2024. godine u Republici Hrvatskoj.

51. Također, kako je predsjednik Radničkog vijeća tek u travnju 2025. godine, primijetio e-mail kojim je tuženik od Radničkog vijeća tražio očitovanje o namjeri tuženika da izvanredno otkaže Ugovor o radu tužiteljici, stoga što ova nakon prestanka mirovanja njezinog radnog odnosa, odnosno nakon prestanka mandata njezinom suprugu u inozemstvu već nekoliko punih mjeseci uopće ne radi kod tuženika, a time grubo krši svoje obveze iz radnog odnosa, za što je jedina, bez ikakve dileme, sankcija izvanredni otkaz ugovora o radu, nebitno je po uvjerenju ovoga suda da li je Pravilnikom o radu tuženika, bio predviđen rok od 8 dana za očitovanje o prijedlogu tuženika za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ili se taj rok odnosio samo na donošenje odluke o redovnom otkazu ugovora o radu, kako je to inače bilo propisano Zakonom o radu i to stoga jer se Radničko vijeće nije niti moglo očitovati niti u tom roku od 8 dana o namjeravanoj odluci tuženika o otkazu, zbog navedenog propusta predsjednika tog Vijeća, a tuženik je svakako trebao donijeti Odluku najkasnije dana 18. ožujka 2025. godine, što je i učinio.

52. U ovom slučaju sud primjenjujući test razmjernosti (pod pretpostavkom da se zbog nekog razloga koji bi odgovarao tužiteljici, zanemari sadržaj čl. 115.st.1. i st. 4. Pravilnika o radu tuženika na listu 122 spisa), odnosno vodeći računa o tome da je člankom 115.st.5. Pravilnika o radu tuženika, dodijeljen rok od 8 dana Radničkom vijeću za davanje mišljenja o namjeravanoj odluci tuženika o otkazu ugovora o radu radniku, vezano za tu samo objektivno procesnu odredbu tuženikovog Pravilnika u odnosu na sami sadržaj povrede radne obveze koju je tužiteljica učinila, kada više od puna dva mjeseca samo do kraja 2024. godine, nije došla na posao, iako je trebala to učiniti i tražiti od tuženika da se vrati na rad, zaključuje da je u opisanim okolnostima slučaja izuzetno teška i ozbiljna, ali i dugotrajna povreda radne obveze tužiteljice, kada ne samo danima i tjednima, nego mjesecima nije dolazila na rad kod tuženika, niti je to namjeravala učiniti, pa u tim okolnostima nema nikakve dileme, po mišljenju ovoga suda, da je tuženik postupio sasvim pravilno i zakonito donošenjem Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužiteljici, na koji način je u cijelosti postupio po Zakonu o radu.

53. Sud smatra da je u opisanim okolnostima slučaju nebitno za opstojnost donesene Odluke o otkazu što je čl. 115.st.5. tuženikovog Pravilnika o radu, propisano suprotno članku 150.st.5. Zakona o radu (kada se za izvanredni otkaz samo u roku od 5 dana traži očitovanje Radničkog vijeća), da se Radničko vijeće u roku od 8 dana treba očitovati o namjeravanoj odluci poslodavca o otkazu jer težina povrede radne obveze tužiteljice u opisanim okolnostima slučaja, ali i utvrđena činjenica da se Radničko vijeće tuženika nije niti moglo očitovati do kraja mjeseca ožujka 2025. godine o namjeravanoj Odluci tuženika, upućuje na zaključak da se svakako treba zanemariti što se tom odredbom tuženikovog Pravilnika, nije specificiralo kao u slučaju Zakona o radu da je rok za očitovanje 5 dana u vezi izvanrednog otkaza, a 8 samo u vezi redovnog otkaza ili svakako treba zanemariti taj procesni segment roka za očitovanje od strane Radničkog vijeća, propisanog Pravilnikom tuženika, jer niti u tom roku ne bi tuženik dobio od Radničkog vijeća bilo kakvo očitovanje u opisanoj situaciji.

54. Zbog svega navedenog, sud smatra da u opisanim okolnostima slučaja ne postoji niti jedan, jedini opravdani razlog za utvrđenje da tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu i navedenog Aneksa nije dopuštena i da tužiteljici stoga nije prestao radni odnos, obzirom da upravo suprotno proizlazi iz svih izvedenih dokaza.

54. Kako je bilo nepotrebno izvoditi bilo koje druge predložene dokaze, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

U Bjelovaru, 05. veljače 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 8 dana, računajući od dana 06. veljače 2026 . godine, a putem ovoga suda.