Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. mr.sc. Emiru Kulenoviću i dr., odvjetnicima u Puli-Pola, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 05. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 3203980519 sklopljenog 15. studenog 2004. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, a na kojem je ugovoru ovjeren potpis tužiteljice kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod br. OV-2689/04 dana 16. studenog 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor) i to sljedeće odredbe: odredba čl. 2., st. 1. Ugovora u dijelu koji glasi: ''…promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,", odredba čl. 2., st. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: ''…sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive,", odredba čl. 2., st. 5. Ugovora koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'', odredba čl. 4., st. 2. Ugovora koja glasi: ''Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima Poslovanja Kreditora.'', odredba čl. 14. Ugovora koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate."
II 1. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 68,56 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od: 3,91 eur od 31. listopada 2008., 3,86 eur od 31. listopada 2008., 3,86 eur od 27. ožujka 2009., 3,90 eur od 27. ožujka 2009., 3,85 eur od 27. ožujka 2009., 3,76 eur od 29. svibnja 2009., 3,65 eur od 29. svibnja 2009., 3,59 eur od 26. lipnja 2009., 3,53 eur od 31. kolovoza 2009., 3,49 eur od 31. kolovoza 2009., 3,42 eur od 08. rujna 2010., 3,34 eur od 08. rujna 2010., 3,28 eur od 08. rujna 2010., 3,21 eur od 08. rujna 2010., 3,15 eur od 08. rujna 2010., 3,09 eur od 08. rujna 2010., 3,02 eur od 08. rujna 2010., 2,95 eur od 08. rujna 2010., 2,88 eur od 08. rujna 2010., 2,82 eur od 08. rujna 2010., po kamatnoj stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., zatim, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
2. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.931,44 eur.
III Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.
IV Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 88,25 eur, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
V Odbacuje se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova stavljen u podnesku podnesenom 12. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 10. veljače 2023. tužiteljica tvrdi da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 3203980519 od 15. studenog 2004., a na kojem da je ugovoru ovjeren potpis tužiteljice kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod br. OV-2689/04 dana 16. studenog 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor). Odredbom čl. 1., st. 1. Ugovora tuženik da je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke od 15.000,00 EUR. Odredbom čl. 2., st. 1. Ugovora propisano da je: da je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 15.000,00 EUR i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.; da redovna kamata na dan sklapanja Ugovora iznosi 9,50 % godišnje; da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Odredbom čl. 2., st. 2. Ugovora propisano da je da se u slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz Ugovora, korisnik kredita obvezuje platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja. Odredbom čl. 4., st. 2. Ugovora propisano da je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Odredbom čl. 14. Ugovora propisano da je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate. Prilikom sklapanja ugovora, tužiteljici da je uručena otplatna tablica u kojoj da je od isplate pa do predviđenog datuma zatvaranja kredita naveden otplatni obrok jednak mjesečnom anuitetu iz odredbe čl. 4., st. 1. Ugovora u iznosu od 242,18 EUR, što da je na dan dospjelosti prvog anuiteta 1. siječnja 2005. prema srednjem tečaju HNB-a iznosilo 1.852,61 kn. Nedugo zatim tuženik da je jednostranim odlukama povećao kamatnu stopu tako što je od početne u visini od 9,50 % godišnje, što da je samo po sebi bilo visoko, istu povisio na 9,60 % godišnje dana 1. listopada 2007. te ponovno na 10,65 % godišnje dana 1. srpnja 2009. Takve promjene kamatne stope utjecale da su na rast mjesečnih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan. Odredbe kojima da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa da predstavljaju ništetne i nepoštene odredbe zato što da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već da su jednostrano pripremljene i unaprijed određene od strane tuženika, zato što da tužiteljicu nitko nije upoznao s rizicima koji proizlaze iz tih odredbi niti parametrima na temelju kojih će tuženik mijenjati visinu kamatne stope te zbog svih drugih razloga koji sukladno općeprihvaćenoj sudskoj praksi čine te odredbe ništetnim i nepoštenim, tim više što da predmetni ugovor nije sastavljen niti u obliku javnobilježničkog akta niti solemnizirane privatne isprave već da je na istom samo ovjeren potpis tužiteljice kod javnog bilježnika bez čitanja njegova sadržaja. Nadalje, odredbe čl. 14. Ugovora također da predstavljaju nepoštene odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača jer da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o njima, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj već da su unaprijed pripremljene od strane tuženika. Iste da su odredbe neodređene i neodredive jer da tužiteljici nikad nije predočeno, niti joj je bilo poznato o kakvim je „naknadama“ riječ. Tuženik da nije mogao imati nikakve izvanredne, a pravedne i objektivno nastale troškove koji da bi bili izravno povezani bilo s odobrenjem kredita bilo s otkazivanjem ugovora s obzirom da je bankarska institucija kojoj odobravanje kredita i otkazivanje ugovora predstavlja redovnu djelatnost. Osim što da nije poznata struktura „cjelokupne tražbine Kreditora“, niti pravna narav predmetnih „naknada“, način na koji da tuženik obračunava iste netransparentan da je i nerazumljiv. Tako da je iz otkaza kredita i poziva na plaćanje od 28. rujna 2009. razvidno da je tuženik, pored nedospjele glavnice u iznosu od 5.921,20 EUR-a i nedospjele kamate u iznosu od 47,30 EUR-a, tuženici obračunao dodatnih 2.876,43 EUR-a, slijedom čega da je cjelokupni iznos vlastitog potraživanja samovoljno povisio na 8.844,93 EUR-a. Tuženik da je tako na netransparentan i nepošten način nametnuo tužiteljici obvezu plaćanja raznoraznih naknada kako bi, pored neopravdano visoke kamate od čak 10,65 % godišnje, zatražio dodatan iznos iako da za taj iznos nije isporučio nikakvu dodatnu uslugu, niti su mu u postupku obrade kredita nastali bilo kakvi izvanredni troškovi koji se ne bi odnosili na njegovu redovitu djelatnosti. Upravo iz tih razloga riječ da je o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama koje da ne mogu imati obvezujući učinak. Jasan stav o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o takvim naknadama zauzeo da je i Sud Europske unije u svojoj odluci C-224/19, u kojoj da je naveo kako slijedi: „…naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i, slijedom toga, na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.“
„…ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima…“. Jednak pravni stav zauzela da je i praksa sudova Republike Hrvatske, primjerice u presudi i rješenju Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1368/2021 od 20. srpnja 2021. godine i u presudi Općinskog suda u Karlovcu, posl. br. P-661/2020 od 22. listopada 2021. godine. Nakon što da je dostavio tužiteljici obavijest o otkazu kredita 28. rujna 2009., tuženik da je pokrenuo ovrhu na imovini tužiteljice prijedlogom i rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 4. listopada 2010. U sklopu istog ovršnog postupka tuženik da je prisilno naplatio daljnje iznose od tužiteljice, što da je vidljivo iz obavijesti tuženika o ustupu tražbine od 24. srpnja 2017., gdje da je prema obračunu tuženika glavnica umanjena na 4.316,97 EUR-a, ali da su kamate povišene na 5.259,93 EUR-a, pri čemu da je tuženik potraživao dodatan iznos od 2.500,00 kn na ime ''ostalih dospjelih troškova'' nepoznate vrste i osnove. Tuženikovo nezakonito postupanje u vidu ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao i s tim povezano jednostrano povećavanje kamatne stope, a zatim i samovoljno obračunavanje dodatnih troškova prilikom otkaza Ugovora dovelo da je do nesrazmjernog i nezakonitog rasta tuženikovih potraživanja. Slijedom navedenog, tužiteljica zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 3203980519 sklopljenog 15. studenog 2004. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, a na kojem je ugovoru ovjeren potpis tužiteljice kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod br. OV-2689/04 dana 16. studenog 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor) i to sljedeće odredbe: odredba čl. 2., st. 1. Ugovora u dijelu koji glasi: ''…promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,", odredba čl. 2., st. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: ''…sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive,", odredba čl. 2., st. 5. Ugovora koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'', odredba čl. 4., st. 2. Ugovora koja glasi: ''Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima Poslovanja Kreditora.'', odredba čl. 14. Ugovora koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.'' 2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.000,00 EUR / 22.603,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2007. god. po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. god., zatim od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 15. studenog 2004. godine Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3203980519 kojim da je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti EUR 15.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj da u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na način podešavanja kamatne stope, te na naknade i troškove koje se obračunavaju sukladno Odluci o tarifi naknada za poslove koje obavlja tuženik kao Kreditor, te s osnove navodne ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 3.000,00 eur/ 22.603,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega da se ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako da to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano da je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna da je pretpostavka za meritorno suđenje te da se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već da stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik da u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova, kako da je u nastavku i obrazloženo. Tuženik prigovara pasivnoj legitimaciji u ovoj parnici i to iz razloga što da je za potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo APS DELTA s.r.o., Prag, Republika Češka, Celetna 988/38, Staro Mesto, OIB: 30103992399 (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.). O navedenom da je tužitelj obaviješten. Tužitelj da polazi od pretpostavke da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014, odnosno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja odluka da je u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji da se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji da je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koju da citira i sam tužitelj, jasno da je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Takvo tumačenje zauzeo da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, navodeći u obrazloženju istog: “Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.”
Tako da i Županijski sud u Zadru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-766/2019 od 21. travnja 2020. godine, u kojoj da je odlučivao u povodu žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-478/2017 od 22. veljače 2019. godine, a u kojem postupku da se radilo o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, navodi: „Isto tako, navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, s time, što se tiče primjene materijalnog prava, valja kazati da se neosnovano žalitelj poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5, jer je u tom predmetu riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojima je bio ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je bila vezana glavnica, te ugovorna kamata koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, koju su banke mijenjale, ono što je bitno za ovu pravnu stvar, bez ugovorenih parametara, samim obavješćivanjem o promjeni, o čemu nije pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost ugovorne odredbe. Dakle, u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje očito nije slučaj.“ Isto shvaćanje, ali u pogledu kredita u kunama, zauzeo da je i Županijski sud u Bjelovaru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-486/2019 od 28. studenog 2019. godine u kojoj je odlučivao o žalbama protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-502/2018 od 10. prosinca 2018. godine te da navodi: „Nije sporno da je predmetnoj parnici prethodio kolektivni spor radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem su donesene pravomoćne presude - presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2012. godine, djelomično potvrđena (glede promjenjivosti ugovorne kamate) presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ova presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt249/14 od 09. travnja 2015. godine. Međutim, predmet navedenog kolektivnog spora je bila zaštita kolektivnih interesa potrošača koju je tužitelj zahtijevao u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i to glede odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika. Izreka prvostupanjske presude, kojom je navedena zaštita i pružena tužiteljima, čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača (i glede valutne klauzule i glede promjenjivosti ugovorne kamate) vezano za ugovore o kreditima u kojima je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Stoga nema nikakve sumnje da se pravomoćne presude u navedenom kolektivnom sporu ne odnose na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu u kojima je glavnica valutnom klauzulom vezanu uz neku drugu valutu, ili koji su proizašli iz ugovora o kreditima zaključenim u domaćoj valuti (u kunama). Slijedom toga treba reći da pravomoćne presude donesene u navedenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u domaćoj valuti - u kunama, zbog čega se niti tužitelj, temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, može u predmetnoj parnici pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz navedenog kolektivnog spora, niti je sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača - NN broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), vezan pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.“ U ovoj stvari da nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u eurima
te da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga da je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača, pozivajući se u skladu s načelom dispozitivnosti na presudu VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Isto tako, tužitelj da ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope, niti da iz njegovih navoda proizlazi ništetnost te odredbe. Tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Stoga da je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa. U prilog iznesenom tuženik da dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Rijeci od 12. lipnja 2019. godine poslovni broj Gž-2260/2018 kojom da je utvrđeno da se na kredit koji nije ugovoren u valuti CHF ne odnose učinci kolektivne zaštite, što da znači da prvostupanjski sud u takvim postupcima treba provesti dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka i utvrditi činjenično stanje u odnosu na konkretan ugovor o kreditu te da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno da je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što da je cjelokupno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Kako da je gore navedeno, pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine da nemaju učinka u odnosu na ugovore o kreditu u drugim valutama, stoga da posljedično i logikom stvari predmetna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti niti razlog za prekid zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a kako da to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine (iako da se radi o odluci koja da je po stajalištu tuženika sporna, ali koja da u trenutnim okolnostima predstavlja odluku u kojoj je revizijski sud zauzeo određeno shvaćanje). Naime, revizijski sud da je izrazio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa vezano za ugovore o kreditu u CHF došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, kao i da zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka (od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe). Stav revizijskog suda da se prekid zastare odnosi samo na kredite u CHF, a ne i na druge valute, da potvrđuje, vezano za kredit u kunama, Županijski sud u Bjelovaru u obrazloženju gore citirane presude poslovni broj Gž-486/2019 od 28. studenog 2019. godine u kojoj da u odnosu na prigovor zastare tražbine izjavljen od strane tuženika navodi: „Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pri ocjeni prigovora zastare i da stoga nije bilo moguće dosuditi tužitelju cijeli navedeni iznos, jer je dio tog utuženog iznosa u zastari. S obzirom na već naprijed navedeni stav ovog drugostupanjskog suda - da pravomoćne presude donesene u vođenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u domaćoj valuti - u kunama, to onda ni pokretanje navedenog kolektivnog spora 4. travnja 2012. godine nije u smislu odredbe čl.241. ZOO/05 ni dovelo do prekida zastare tužiteljeve tražbine, a kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, i na što u žalbi s pravom ukazuje tuženik.“ Isto shvaćanje za kunske kredite zauzeo da je i Županijski sud u Rijeci u prethodno citiranoj presudi poslovni broj Gž-2260/2018 od 12. lipnja 2019. godine: „Nadalje, budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare.“
Stoga, obzirom da se kolektivni spor ne primjenjuje na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, tuženik da ukazuje i na sljedeće odredbe materijalnog prava i sudsku praksu revizijskog suda koju da je potrebno primijeniti. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno da je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac da je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što da bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo da bi protivno pravnoj sigurnosti koju da osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano da je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano da je kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe, da mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano da je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisana da je posljedica ništetnosti i to na način da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Iz ustaljene prakse revizijskog suda da proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita tužitelja (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao da bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da se na ovaj konkretni slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH-a izraženo u odluci Rev-2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti da je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji da se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 10. veljače 2023. godine, dok da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 15. studenog 2004. godine, to tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik da se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu da sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista da je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu da predviđa i slučajeve u kojima da određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja da je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje da pružatelj usluge nema utjecaj. Treba da imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako da se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje da uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što da takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to da ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima da postupanje tuženika nije nepošteno. Deklaratorna zaštita koju da traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena da je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi da u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno da mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što da je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa da se više ne može smatrati promjenjivom, jer da tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno da je i sadržajno nepotpun, stoga da odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora da i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 9,50% godišnje, no jasno da je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to da samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime da jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije da pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj i tuženik da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovali svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što da uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen da je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako da to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (UJ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga da se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 da potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj da se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti da je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja da nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već da je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on da tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji da je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer da bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već da je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari da nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud da bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da su sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više da je nego očigledan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba da je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća da se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno da je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što da tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer da je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik da u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.
3. Prema čl. 186. st. 1. ZPP-a tužba, uz ostalo, treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.
Tužbeni zahtjev je određen kada može poslužiti kao ovršna isprava.
Tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev je, suprotno stavu tuženika, određen, budući da s obzirom na svoj sadržaj, može poslužiti kao ovršna isprava. Zato nije bilo osnove da se tužiteljici, u smislu čl. 109. st. 1. ZPP-a, nalaže da dopuni tužbu.
4. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se tužitelj poziva, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
Sud činjenice utvrđuje dokazima koje su stranke predložile.
5. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 15. studenog 2004. (16-19), otplatni plan (20-22), tečajnu listu (23), promete po kreditu (24-30), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (31), dopis tuženika tužiteljici od 28. rujna 2009. (32), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Slavice Perić, iz Dugog Sela, posl. br. Ovrv-1824/10 od 04. listopada 2010. (33-35), obavijest o ustupu tražbina (36-37), promete po kreditu (60-67), pregled kamatnih stopa (69). Saslušana je tužiteljica. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se, iako pozvan, nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao.
6. Uvidom u rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Slavice Perić, iz Dugog Sela, posl. br. Ovrv-1824/10 od 04. listopada 2010. utvrđeno je da je to rješenje doneseno u ovršnom postupku tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv tužiteljice, kao ovršenice. Tim rješenjem je naloženo tužiteljici platiti tuženiku na ime duga po kreditu br. 2360000-1000000013 7102502493 dospjeli dug na dan 09. rujna 2010. u iznosu od 54.312,34 kn, kao i ugovorenu kamatu prema odluci o kamatnim stopama banke (promjenjiva kamatna stopa) koja teče od 10. rujna 2010. do naplate po stopi jednakoj eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet % poena godišnje (na dan podnošenja ovršnog prijedloga 14 % godišnje), troškove ovršnog postupka, te zakonsku zateznu kamatu po stopi jednakoj eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet % godišnje na sve troškove postupka od dana plaćanja troškova do naplate. Radi naplate tražbine iz ovog rješenja određena je ovrha općenito na imovini ovršenika.
Uvidom u ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 15. studenog 2004. (dalje: ugovor) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita. Tužiteljica je potpis na ugovoru ovjerila kod javnog bilježnika Mirne Pliško, iz Pule-Pola, dana 16. studenog 2004. pod br. OV-2689/04. Čl. 1. st. 1. ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.000,00 eur, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Čl. 2. st. 1. ugovora je ugovoreno: "Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 15.000,00 eur i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 9,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja." Čl. 2. st. 2. ugovora je ugovoreno: "U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog ugovora, korisnik kredita obvezuje se platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive, odnosno, zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja." Čl. 2. st. 5. ugovora je ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor." Čl. 4. st. 2. ugovora je ugovoreno: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." Čl. 14. ugovora je ugovoreno: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno, općim uvjetima poslovanja kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate." Čl. 5. st. 1. ugovora je ugovoreno da je kredit nenamjenski.
Iz ostalih isprava koje su izvedene kao dokazi nisu utvrđene odlučne činjenice.
Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da je kredit iskoristila za opremanje stana u kojem živi, kupnju namještaja, postavljanje stepeništa prema stanu, postavljanje ograde na terasi i balkonu. O odredbama ugovora o promjenjivim kamatnim stopama se nije pojedinačno pregovaralo (tužiteljici nisu bili objašnjeni nikakvi parametri temeljem kojih će se kamatna stopa mijenjati, niti što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno, po kojim kriterijima će se ona mijenjati). O odredbama ugovora koje se odnose na naknade i troškove, odnosno, o odredbama ugovora iz čl. 2. st. 5. i čl. 14. se nije pojedinačno pregovaralo. Te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Radilo se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Tužiteljica je o tome dala logičan i neposredno uvjerljiv iskaz, na koji nije bilo prigovora. Suprotno nije dokazano. Zbog tih razloga sud prihvaća tužiteljičin iskaz o tome.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Prema čl. 84. ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Kako je tužiteljica kredit iz ugovora o kreditu iskoristila za opremanje stana u kojem živi, kupnju namještaja, postavljanje stepeništa prema stanu, postavljanje ograde na terasi i balkon, a ne u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju ili njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, to je tužiteljica ugovor sklopila kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu lako razumljive, jer ne sadrže precizne parametre temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Sporne odredbe ugovora o kreditu o naknadama i troškovima, također, nisu lako razumljive, jer u njima nije konkretizirano koje su to naknade i troškovi, niti koliko točno iznose, kao ni na koji se način obračunava naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, niti koliko ona točno iznosi. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li ove ugovorne odredbe poštene.
S obzirom da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je te odredbe unaprijed formulirao tuženik, da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, a da one suprotno načelu savjesnosti i poštenje uzrokuju značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (omogućuju da o promjeni kamatne stope odlučuje tuženik jednostrano; u ugovoru nisu objektivizirani konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada i troškova, te prijevremenu otplatu, pa nije vidljiva relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga), te su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene.
Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.
Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene, iste su ništave.
U tom pravcu je, vezano za odredbe koje se odnose na naknade i troškove, i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 05. studenog 2020. (zaključak pod t. 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a koje shvaćanje se, po mišljenju ovog suda, može analogno primijeniti i u ovom slučaju.
Prema čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Shodno tome, kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Vezano za tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer da je za potraživanje tuženika, temeljem ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo APS Delta s.r.o., iz Republike Češke (kao cesionar), temeljem ugovora o cesiji, zaključenog između tuženika, kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama ZOO-a (čl. 80. do 87.), prije svega, tuženik ovu cesiju nije dokazao, jer sudu nije podnio ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017., koji je predložio kao dokaz za utvrđenje ove činjenice. S druge strane, sve i da je tuženik dokazao ovu cesiju, njegov prigovor bi bio neosnovan, jer je za utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe pasivno legitimirana druga strana ugovora.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
Zbog ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a/91, postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa koje je primio zbog ovih odredbi.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 516,47 kn / 68,56 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 31. listopada 2008. 29,45 kn / 3,91 eur, 31. listopada 2008. 29,10 kn / 3,86 eur, 27. ožujka 2009. 29,05 kn / 3,86 eur, 27. ožujka 2009. 29,39 kn / 3,90 eur, 27. ožujka 2009. 29,02 kn / 3,85 eur, 29. svibnja 2009. 28,32 kn / 3,76 eur, 29. svibnja 2009. 27,48 kn / 3,65 eur, 26. lipnja 2009. 27,05 kn / 3,59 eur, 31. kolovoza 2009. 26,59 kn / 3,53 eur, 31. kolovoza 2009. 26,30 kn / 3,49 eur, 08. rujna 2010. 25,75 kn / 3,42 eur, 08. rujna 2010. 25,15 kn / 3,34 eur, 08. rujna 2010. 24,71 kn / 3,28 eur, 08. rujna 2010. 24,20 kn / 3,21 eur, 08. rujna 2010. 23,76 kn / 3,15 eur, 08. rujna 2010. 23,25 kn / 3,09 eur, 08. rujna 2010. 22,74 kn / 3,02 eur, 08. rujna 2010. 22,23 kn / 2,95 eur, 08. rujna 2010. 21,72 kn / 2,88 eur, 08. rujna 2010. 21,21 kn / 2,82 eur.
Tužiteljica je nalazu i mišljenju vještaka djelomično prigovorila kao nepotpunom. Naime, iz historijata tužbe (t. V) da proizlazi da su tužiteljici s osnove kreditne obveze bili ustezani određeni iznosi prisilnim putem, i to po kamatnoj stopi koja da je evidentno viša. Iz dostavljenog nalaza i mišljenja tako nešto da nije uzeto u obzir kod konačnog obračuna, te da je vještak navedene činjenice ignorirao. Vještak da je propustio ustegnute prisilne uplate po rješenju o ovrsi posl. br. Ovrv-1824/10 obračunati i implementirati u svoj nalaz i mišljenje, radi čega da tužiteljica njegov nalaz nepotpunim, pa da je u tom dijelu potrebno pozvati vještaka da izradi dopunu nalaza i mišljenja upravo na te okolnosti.
Točka V historijata tužbe na koju tužiteljica upire u gornjem pasusu glasi: "Nakon što je dostavio tužiteljici obavijest o otkazu kredita 28. rujna 2009., tuženik je pokrenuo ovrhu na imovini tužiteljice prijedlogom i rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 04. listopada 2010. U sklopu istog ovršnog postupka tuženik je prisilno naplatio daljnje iznose od tužiteljice, što je vidljivo iz obavijesti tuženika o ustupu tražbine od 24. srpnja 2017., gdje je prema obračunu tuženika glavnica umanjena na 4.316,97 eur, ali su kamate povišene na 5.259,93 eur, pri čemu je tuženik potraživao dodatan iznos od 2.500,00 kn na ime "ostali dospjelih troškova" nepoznate vrste i osnove." (4). Radi utvrđenja ovih činjenica tužiteljica je predložila izvođenje dokaza uvidom u rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Slavice Perić br. Ovrv-1824/10 od 04. listopada 2010., po potrebi u spis JB Slavice Perić br. Ovrv-1824/10, vezano za što je kasnije navela (92) da, kada predlaže uvid u taj spis, predlaže uvid u rješenje o ovrsi od 04. listopada 2010., već priložen u spis, te u obavijest tuženika o ustupu tražbina od 24. srpnja 2017.
Tužiteljica nije radi utvrđenja opisanih činjenica iz t. V historijata tužbe predložila izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, pa nije postojao razlog da sud rješenjem o financijskom vještačenju naloži vještaku utvrđenje ovih činjenica. Zato sud to nije ni učinio. Zato nalaz i mišljenje vještaka nisu nepotpuni, te nije, suprotno tvrdnji tužiteljice, bilo potrebno pozvati vještaka da izradi dopunu nalaza i mišljenja, pa je sud takav tužiteljičin prijedlog odbio.
U odnosu na ono što je utvrđeno vještačenjem tužiteljica nije imala prigovora. Tuženik nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka (no, i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice iz razloga iznesenim u toku postupka). Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje temeljitim, nepristranim i stručnim. Zbog tih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Slavice Perić posl. br. Ovrv-1824/10 od 04. listopada 2010. i obavijesti tuženika o ustupu tražbine od 24. srpnja 2017. se ne mogu sa stupnjem izvjesnosti utvrditi opisane činjenice iz točke V historijata tužbe, tj. jesu li tužiteljici prisilnim putem ustezani određeni iznosi po kamatnoj stopi koja je evidentno bila viša, na što se tužiteljica poziva, odnosno, je li došlo do preplate, kada i u kojem iznosu. Konačno, parnični sud ne može preispitivati postupanje, utvrđenja i odluke ovršnog suda (osim u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom).
Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan, sukladno čl. 103. st. 1. ZOO-a/91, vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope, odnosno, iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica bila obvezna platiti da nije došlo do njihovog povećanja zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, sukladno čl. 214. ZOO-a/91, dužan tužiteljici platiti zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).
Vezano za tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer da je za potraživanje tuženika, temeljem ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo APS Delta s.r.o., iz Republike Češke (kao cesionar), temeljem ugovora o cesiji, zaključenog između tuženika, kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama ZOO-a (čl. 80. do 87.), prije svega, kao što je već izloženo, tuženik ovu cesiju nije dokazao, jer sudu nije podnio ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017., koji je predložio kao dokaz za utvrđenje ove činjenice. S druge strane, sve i da je tuženik dokazao ovu cesiju, njegov prigovor bi bio neosnovan, jer je za povrat preplate pasivno legitimiran onaj koji je primio preplaćene iznose, a to je tuženik.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi je ustanovljena tek u ovoj presudi. Shodno, tome, zastara još nije počela teći, pa nije ni nastupila.
Financijskim vještačenjem je, nadalje, utvrđeno da su jedini novčani iznosi s osnove naknade i troškova, koji su vidljivi, naznačeni u inicijalnom otplatnom planu kao troškovi naknade u iznosu od 300,00 eur na dan 15. studenog 2004., no, navedene troškove banka ne uvrštava u knjigovodstvenu karticu kredita, te se ne mogu potvrditi bez izdane potvrde od strane banke ili vidljive potvrde o plaćanju istog iznosa od strane tužitelja. Na ovaj dio vještačenja nije bilo prigovora, a sud i ovaj dio vještačenja ocjenjuje nepristranim i stručnim, pa ga zato prihvaća.
Tužiteljica je, tokom glavne rasprave i nakon vještačenja, navela da je potrebno pozvati tuženika da spornu uplatu ili učini nespornom ili za istu dostavi potvrdu, te je predložila da se tuženiku naloži da dostavi potvrdu banke ili učini nespornim uplatu iznosa od 300,00 eur. Sud je odbio prijedlog tužiteljice da se tuženiku naloži da dostavi potvrdu banke, jer je, sukladno čl. 232. st. 2. ZPP-a stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Iznimno, prema st. 3. istog članka, ako se isprava nalazi kod pravne osobe, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu, no tužiteljica ni ne tvrdi da nije mogla postići da se ova potvrda preda ili pokaže, u smislu, da je potvrdu zatražila od tuženika, ali da joj je ovaj nije izdao. Konačno, ova se potvrda, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, ne bi ni mogla uzeti u obzir, jer tužiteljica nije do zaključenja prethodnog postupka predložila izvođenje dokaza uvidom u potvrdu, a ni ne tvrdi da to, bez svoje krivnje, nije mogla učiniti.
S obzirom da nije utvrđeno da je tužiteljica tuženiku, zbog ništetnih odredbi o troškovima i naknadama, platila novčane iznose, to ne postoji ni obveza tuženika iz čl. 103. st. 1. ZOO-a/91 na vraćanje tih iznosa tužiteljici.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
7. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova (tužiteljica na ročištu 13. siječnja 2026., a tuženik u odgovoru na tužbu).
Stranke su djelomično uspjele u ovoj parnici.
Prema čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon čega će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 4.327,36 eur (vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva je 1.327,36 eur, a kondemnatornog 3.000,00 eur.
S obzirom na vrijednost predmeta spora, tužiteljica je u ovoj parnici uspjela sa 32,26%, a tuženik sa 67,74%. Razlika njihovih uspjeha iznosi 35,48%.
Tuženiku su od zatraženih, kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati troškovi kako slijedi. Za sastav odgovora na tužbu 199,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i za PDV na ovu radnju 49,75 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 248,75 eur.
Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 35,48%. 35,48% ukupnih troškova priznatih tuženiku iznosi 88,25 eur.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.
8. Tuženik je i u podnesku podnesenom nakon zaključenja glavne rasprave stavio zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.
Kako je tuženik podnesak u kojem je stavio zahtjev za naknadu troškova podnio nakon zaključenja glavne rasprave, to je ovaj njegov zahtjev nepravovremen, pa je odlučeno kao u t. V dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 05. veljače 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
