Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2835/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Dragice Samardžić, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom uredu Boris Gregović, Dragica Car i Krešimir Bagić iz Rijeke, protiv tuženika Lovačko društvo "JELENSKI JARAK" Vrbovsko, Vrbovsko, Cetin 1, OIB 49869794327, zastupani po punomoćniku Kristianu Čarapić odvjetniku iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj, Pn-132/2024-17 od 15. rujna 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-132/2024-17 od 15. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, dok se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-132/2024-17 od 15. rujna 2025.

a) preinačava u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke na način da se sudi:

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 33.704,55 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na 28.535,40 EUR od 26.2.2016. pa do isplate, a na 5.169,15 EUR kako slijedi:

- na iznos od 126,50 EUR počam od 10.11.2015. pa do isplate

- na iznos od 401,85 EUR počam od 10.12.2016. pa do isplate

- na iznos od 541,23 EUR počam od 10.1.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.2.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.3.2016. pa do isplate

- na iznos od 636,84 EUR počam od 10.4.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.5.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.6.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.7.2016. pa do isplate

- na iznos od 534,45 EUR počam od 10.8.2016. pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 24.817,08 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da tužitelju pripada pravo na naknadu štete od tuženika u ukupnom iznosu od 33.704,55 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 28.535,40 EUR od 26. veljače 2016., a na iznos od 5.169,15 EUR kako slijedi:

- na iznos od 126,50 EUR počam od 10.11.2015.

- na iznos od 401,85 EUR počam od 10.12.2016.

- na iznos od 541,23 EUR počam od 10.1.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.2.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.3.2016.

- na iznos od 636,84 EUR počam od 10.4.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.5.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.6.2016.

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.7.2016.

- na iznos od 534,45 EUR počam od 10.8.2016.

do namirenja od strane tuženika temeljem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016 od 9. listopada 2020. i presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 33.704,55 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na 28.535,40 EUR od 26.2.2016. pa do isplate, a na 5.169,15 EUR kako slijedi:

- na iznos od 126,50 EUR počam od 10.11.2015. pa do isplate

- na iznos od 401,85 EUR počam od 10.12.2016. pa do isplate

- na iznos od 541,23 EUR počam od 10.1.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.2.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.3.2016. pa do isplate

- na iznos od 636,84 EUR počam od 10.4.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.5.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.6.2016. pa do isplate

- na iznos od 585,65 EUR počam od 10.7.2016. pa do isplate

- na iznos od 534,45 EUR počam od 10.8.2016. pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 24.079,87 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom prouzročenog parničnog troška iznad dosuđenog u stavku III. izreke ovosudne presude pa do iznosa u visini od 37.927,77 EUR odbija se kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I. i II. izreke žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima.

3. Žali se i tuženik iz čijeg sadržaja žalbe proizlazi da pobija prvostupanjsku presudu pod točkom I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP predlažući da drugostupanjski sud presuda pod točkom I. ukine te preinači točku III. izreke i tužitelja obveže na naknadu troška postupka tuženiku.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika navodi da nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja pa se predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete koju tužitelj trpi uslijed teških tjelesnih ozljeda koje je zadobio napadom medvjedice.

7. Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-250/16-63 od 9. listopada 2022. djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženik obvezan da tužitelju na ime neimovinske i imovinske štete isplati iznos od 199.946,97 kuna sa kamatama te trošak postupka u iznosu od 118,755,30 kuna,

- da su stranke protiv prvostupanjske presude podnijele žalbu,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 1772/2020-2 od 21. siječnja 2021. suđeno:

" „I. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 2. njene izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju s osnova naknade štete pored dosuđenog iznosa od 199.946,97 kn i daljnji iznos od 54.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 1. njene izreke.

III. Djelomično se prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 3. njene izreke i sudi:

"Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 104.337,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

- da je protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1772/2020-2 od 21. siječnja 2021. tuženik podnio prijedlog za dopuštenje revizije,

- da je rješenjem revizijskog suda poslovni broj Revd-5232/2021-2 od 27. lipnja 2023. dopušteno tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Može li se divljač/medvjed u šumi tj., u svom prirodnom habitusu smatrati opasnom stvari?“,

- da je Rješenjem Vrhovnog suda, poslovni broj Rev-261/2024-2 od 20. veljače 2024. ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj GŽ- 1772/2020-2 od 21. siječnja 2021. i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da iz obrazloženja revizijskog suda proizlazi da medvjed u svom prirodnom staništu nije opasna stvar u smislu odredbi članka 1045. stavak 3. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), jer za medvjeda u tom prostoru ne bi bilo opravdano zahtijevati nadgledanje s povećanom pozornošću do mjere da se spriječi nastup svake štete, da iako je medvjed po svojoj konstituciji i naravi (zvijer iz porodice pasa - canis ursus) izvor povećane opasnosti, on u svom prirodnom okruženju da ne zahtijeva nadgledanje s povećanom pozornošću u mjeri da se spriječi nastanak bilo kakve štete, da takvom zahtjevu često niti ne bi bilo moguće udovoljiti, a često bi udovoljenje tom zahtjevu u konačnici značilo narušavanje prirodnog toka stvari i da je drugostupanjski sud propustio potpuno ispitati i ocijeniti odgovornost tuženika kao organizatora lova (opasne djelatnosti)

- da nije sporno da je tuženik sukladno presudi Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1772/2020-2 od 21. siječnja 2021, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-250/2016-63 od 9. listopada 2020., a koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda poslovni broj Rev-261/2024-2 od 20. veljače 2024. isplatio tužitelja

8. Dakle sukladno izraženom mišljenju u odluci Vrhovnog suda odgovornost tuženika kao organizatora lova valjalo je raspraviti s aspekta opasne djelatnosti.

9. Prvostupanjski sud je po provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kritične zgode sudjelovao u skupnom lovu koji se održava na lovištu kojim gospodari tuženik, da se radilo o području punom jaraka, šikare i šume, a ne o ravničarskom kraju, čime da je vidljivost bila onemogućena prisutnom vegetacijom u prostoru,

- da se predmetni lov odvijao na tzv. način lova na progon, što znači da se jedan određeni dio lovaca raspoređuje da čekaju divljač, dok drugi dio sa psima goni divljač praveći buku upravo u onaj dio gdje ostali lovci čekaju,

- da se tužitelj nalazio u grupi lovaca predviđenih da čekaju nailazak divljači te je od strane nadležnog bio raspoređen da stoji na određenom mjestu i čeka nailazak divljači, što je on i činio,

- da je nenadano na prostoru između lovaca koji gone divljač i prostora gdje se nalazio tužitelj, naišla divljač i to medvjedica iz sorte smeđeg medvjeda sa dva poveća mladunčeta,

- da iako je tužitelj nastojao izbjeći mogući napad medvjedice popevši se na stablo u neposrednoj blizini mjesta gdje se nalazio na čekanju, životinja da ga je napala na način da je skočivši prema njemu počela mu trgati nogu, a prilikom nastavka napada životinje da je došlo do destabilizacije tijela tužitelja te je isti pao na tlo otkotrljavši se prema dnu jarka, gdje ga je životinja nastavila napadati, nanijevši mu znatne tjelesne povrede,

- da je tužiteljeva reakcija u trenutku prvotnog napada medvjedice dok se nalazio na stablu bila promtna i to na način da je isti pucao puškom koju je imao predviđenu za lov u ruci, da je nažalost bio neprecizan u tome te je životinja nastavila svoju neželjenu aktivnost,

- da je iz iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su pretežito već ranije kao lovci sudjelovali u lovu, kao i iz iskaza tužitelja i z.z. tuženika, utvrđeno da na tom području obitava smeđi medvjed i da je učena povećana populacija takve divljači,

- da je s tim u svezi 2015. odobren tuženiku odstrjel jednog medvjeda, dok je zahtijevao drugo odobrenje za odstrjel drugog medvjeda no do trenutka događaja nadležno ministarstvo da nije odobrilo unatoč postavljenom zahtjevu, da je Odstrjel izvršen znatno kasnije od dobivenog odobrenja,

- da je u lovištu kojim je upravljao tuženik u kritično vrijeme od divljači obitavao jelen obični, srna obična, divlja svinja, zec obični i smeđi medvjed,

- da je prema dokumentaciji razvidno kako je na lovištu Jelenski jarak bilo prisutno u to vrijeme 6 komada smeđeg medvjeda, dok je na lovištu Litorić bilo prisutno 8 komada smeđeg medvjeda,

- da je prema odredbama Zakona o lovstvu upravo smeđi medvjed koji je naveden u ranije navedenoj dokumentaciji koja se odnosi na sadržaj životinjskog segmenta lovišta naveden smeđi medvjed u popisu divljači,

- da je u kritičnom razdoblju, kao i ranije u tom dijelu Republike Hrvatske bila evidentirana veća populacija smeđeg medvjeda o čemu su skladno svojim obvezama dva puta godišnje i izvještavali nadležno tijelo o prisutnosti takve divljači, a tijekom 2015. isticali zahtjev za odstrjel takve divljači koja im je samo u jednom prijedlogu prihvaćena te je nakon događaja tijekom 2015. organiziran odstrjel jednog smeđeg medvjeda,

- da takav slijed demantira isticanje tuženika da isti u svojem lovištu nema evidentiranu divljač – smeđeg medvjed,

- da tuženik kao lovoovlaštenik imajući saznanja da obitava na području lovišta pod njegovom upravom veća zajednica smeđeg medvjeda, nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi otklonio mogućnost štete koja je mogla, a u konkretnom slučaju je i nastala, kako osobama, imovini, a posebno lovcima s obzirom da je tuženik imao saznanje da se na tom području odvijalo, kao što je u konkretnom slučaju lov na divlje svinje,

- da je opće poznato da divljač ne živi u zajednici sa čovjekom, da se radi o životinjama koje se kreću udaljeno od mjesta obavljanja životnih aktivnosti čovjeka i o opasnim životinjama koje napadaju čovjeka kada se osjećaju ugroženim,

- da je životno i opće poznato da ženke takve divljači, kao što je smeđi medvjed brinu o svojim potomcima, a posebno medvjedica koja iskazuje dosta značajnu agresivnost u čuvanju svog podmladka,

- da je tuženik trebao poduzeti određene mjere radi zaštite osoba, a posebno lovaca prilikom odvijanja skupnoga lova na svinje kako ne bi došlo do napada životinje kao što je smeđi medvjed na lovce, a posebno da valja cijeniti da se radi o velikoj, jakoj i agresivnoj životinji u slučaju napada na čovjeka te da je čovjek u odnosu na istu u inferiornom položaju ukoliko nema određenu alatku kojom je moguće odbiti takav napad, pa da je mogućnost fatalnog ispada takvog napada vjerojatna,

- da je prilikom odvijanja skupnog lova na divlje svinje od strane lovaca korišteno oružje koje nije adekvatno za odstrjel takve divljači,

- da se takav skupni lov, s obzirom na sitniju životinjsku vrstu, kao što su divlje svinje odvija na način tzv. progona, pri čemu se lovci smještavaju na određenim pozicijama unutar lovišta, a jedan dio lovaca radi određenu buku kako bi tjerao divlje svinje prema drugom dijelu lovaca koji je na "štandu" i čeka nailazak životinja,

- da lovci nisu zaštićeni na način da se nalaze na povišenim segmentima kao što su to tzv. čeke koje se koriste kod odstrjela medvjeda i onemogućuju fizički pristup medvjeda čovjeku,

- da je buka koja se stvarala na licu mjesta kod ovakve vrste skupnoga lova zasigurno iritirala divljač, kao što je smeđi medvjed i rezultirala njegovom aktivnošću koja se i zbila kritične zgode,

- da je tuženik znajući za vrstu lova i životinje u odnosu na koje je lov usmjeren trebao poduzeti određene mjere radi zaštite od mogućeg napada medvjeda prisutnog na navedenom području,

- da na strani tužitelja nema doprinosa šteti,

- da je isticanje tuženika da bi tužitelj kao profesionalac bio pozvan ne prihvatiti sudjelovanje u lovu, odnosno prekinuti takvu aktivnost, po mišljenju suda neosnovano i neživotno,

- da isticanje tuženika da je isti zatražio odstrjel dva smeđa medvjeda te da mu je dopušten samo odstrjel jednog od strane nadležnog ministarstva koje je i poduzeto po dobivenoj dozvoli nakon događaja, ne može voditi zaključku da je tuženik poduzeo sve radnje koje bi otklanjale mogućnost napada medvjeda prisutnog na navedenom lovnom području,

- da tuženik do održavanja samoga lova kritične zgode nije zaprimio dozvolu nadležnog ministarstva za odstrjel životinja, isti je organizirao lov pri tome znajući da i nadalje na tom području u tom vremenskom razdoblju je fauna bogata jedinkama smeđeg medvjeda, divljači koja iskazuje agresiju koja može biti kobna za sudionike lova u situaciji kada se nalazi u neposrednoj blizini čovjeka, da mu je bilo, odnosno moralo biti poznato da je unutar navedene populacije smeđeg medvjeda zasigurno prisutna i medvjedica koja u to vrijeme ima mladunčad te je posebno zaštitnički okrenuta prema svom potomstvu i posljedično tome posebno opasna za čovjeka u blizini iste,

- da je tuženik kao lovoovlaštenik organizirao predmetni lov, što da predstavlja njegovu osnovnu aktivnost, slijedom čega isti i odgovara tuženiku za pričinjenu štetu ,

- da se u konkretnom slučaju šteta nastala tužitelju ne može cijeniti da potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti,

- da tuženik nije dokazao, a teret dokaza da je na istome, da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja kao oštećenika ili treće osobe koju vlasnik, odnosno tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti,

- da je tužitelj prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva u tužbi, kao i u činjeničnom supstratu tužbe te tijekom cijelog postupka, isticao nesporno isplaćeni iznos od 10.000,00 kn, što tuženik nije osporavao, a što bi moglo predstavljati indiciju da isti prihvaća svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja i posljedično tome štete tužitelju,

- da je tužitelj kritične zgode zadobio zbirno teške tjelesne ozljede koje su okarakterizirane kao ugrizne rane – razderotine lijeve potkoljenice sa opsežnim oštećenjima i defektom mekih česti, prijelom lisne kosti, oštećenja peronealnog živca i krvne žile, višestruke rane lijeve nadlaktice te rane glave i slabinske regije,

- da je zbog navedenih ozljeda trpio fizičke bolove koji su bili prisutni prilikom samog nastanka štetnog događaja, kao i kasnije tijekom liječenja i to jakog intenziteta 12-14 dana, srednjeg intenziteta 40-45 dana, a lakog intenziteta 3-4 mjeseca,

- da je pretrpio i znatan strah koji je od strane vještaka u prva dva sata po događaju bio primarno jaki, opisan kao smrtni strah, a dugi niz vremena isti da je ukupno 170 dana trpio strah koji je bio sekundarnog karaktera, različite jačine od jakog do slabog, pri čemu je 50 dana trpio ukupno jaki i srednji strah,

- da je kod tužitelja po mišljenju vještaka prisutno trajno umanjenje životne aktivnosti koje je procijenjeno sa 30 do 35 %, a koje obuhvaća posljedice svih lokaliteta dobivenih ozljeda,

- da trajne posljedice utječu na obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti tužitelja koji je u mlađoj životnoj dobi, ispod 50 godina života, praktički onemogućen u obavljanju niza aktivnosti kao što su trčanje, skakanje, čučanje, klečanje, da isti izvjesno nije u mogućnosti u svom privatnom životu baviti se sportskim aktivnostima, nemogućnošću dužeg stajanja, odnosno dužeg hodanja te aktivnosti na neravnom i nesigurnom terenu prisutni su kako u njegovom profesionalnom životu, tako i u privatnom životu, da je prisiljen nositi ortopedsko pomagalo, što svakako iziskuje veći trud, a o čemu se vještak izjasnio u nalazu i mišljenju,

- da je kod tužitelja prisutno naruženje jakog stupnja koje se odnosi na stanje njegove potkoljenice, što je vrlo uočljivo trećima pogotovo u ljetnom razdoblju kada se nosi lakša odjeća te je taj dio tijela tužitelja otkriven, da je kod istog prisutno i šepanje, posebno kada ne koristi ortozu, što da je stanje vrlo uočljivo trećim osobama,

- da mu s osnove naknade neimovinske štete pripadala primjerena naknada u ukupnom novčanom iznosu u visini od 25.748,22 EUR,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega šest mjeseci nakon otpusta iz bolnice u ukupnom trajanju od 720 sati, da mu je ista bila i dalje potrebna do utvrđivanja trajnoga stanja kroz razdoblje od daljnjih pet mjeseci i to u vidu od 100 sati takve pomoći, da iako se vještak u tom segmentu daljnje potrebite pomoći i njege nije vremenski izjasnio, sud da je cijenio da je trajno zdravstveno stanje tužitelja nastupilo po proteku vremena od 11 mjeseci od povrjeđivanja,

- da cijeneći sat nestručne tuđe pomoći i njege koju prihvaća sudska praksa u visini od 4,65 EUR, a posebno dužinu trajanja takve pomoći i njege kod tužitelja, o čemu se decidirano izjasnio vještak, sud da cijeni da je tužitelj s navedene osnove dokazao da bi mu pripadala naknada u visini od 3.318,07 EUR,

- da je radi svog ozdravljenja kroz dva do tri mjeseca bio primoran koristiti hranu bogatiju proteinskim sadržajem, te namirnice kao što su voće i sokovi radi unosa vitamina, da je takav vid pojačane ishrane bio potreban kroz razdoblje akutno

– subakutne postraumatske faze liječenja s obzirom da se kod tužitelja povećao energetski utrošak u odnosu na stanje zdrave osobe,

- da je sud smatrao primjerenim novčani iznos u visini od 398,17 EUR, odnosno 132,72 EUR mjesečno za pribavu namirnica koje je bilo potrebno konzumirati od strane tužitelja u navedenom razdoblju

- da je tužitelj kritične zgode imao na sebi lovačku odoru te je životno i logički da je pri napadu životinje na istoga uništena odjeća i obuća, da je prilikom ozljeđivanja divljač zahvatila kako gornje, tako i donje ekstremitete tužitelja, pa da je sasvim sigurno da je oštećena lovačka jakna, hlače, ali i obuća tužitelja pa da mu s tog osnova sukladno odredbi članka 223. ZPP, pripada primjerena naknada u visini od 265,45 EUR,

- da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova puta kojeg je isti bio primoran podmiriti radi odlaska na kontrolne preglede, o kojoj frekvenciji se vještak izjasnio u nalazu, ističući odlazak od 8 do 10 puta na specijalističke preglede, i to u iznosu od 132,72 EUR, a sukladno odredbi članka 223. ZPP,

- da je tužitelj za vrijeme bolovanja na koje je bio primoran radi liječenja, pretrpio imovinsku štetu koja se ogleda u izgubljenoj zaradi u visini od 5.169,15 EUR, a kako je to i utvrđeno financijskim vještačenjem,

- da je tužitelj s osnove gubitka na zaradi za mjesec listopad 2015. imao gubitak u iznosu od 126,50 EUR, za mjesec studeni u iznosu od 401,85 EUR, za mjesec prosinac u iznosu od 541,23 EUR, za mjesec siječanj i veljaču 2016. u pojedinačnom iznosu od 585,65 EUR, za mjesec ožujka 2016. u iznosu od 636,84 EUR te za mjesec travanj, svibanj i lipanj 2016. u pojedinačnom iznosu od 585,65 EUR, odnosno za mjesec srpanj iste godine u iznosu od 534,45 EUR

10. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju pošto se radi o iznenadnom napadu smeđeg medvjeda na području lovišta kojim gospodari tuženik i koji je ovlaštenik prava na lov a imajući u vidu odredbe članka 77., 83. stavka 1. i 2. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj 140/2005 – dalje ZL) kao što je odgovoran i po principu objektivne odgovornosti a sukladno odredbama članka 1045., 1063. i 1064., dok tužitelj nije kriv za nastanak štetnog događaja. Sud da cijeni isticanje tuženika da bi lovnu aktivnost valjalo promatrati kao opće korisnu aktivnost, međutim, njezina opća korisnost ne isključuje opasnost takve djelatnosti. Lov se uobičajeno odvija u prirodi te su sudionici lova – lovci u kontinuiranom kontaktu sa faunom područja gdje je lov organiziran. U konkretnom slučaju to da je bio Gorski Kotar, područje bogato faunom kao što je divljač, a između ostalog i smeđi medvjedi. Zajednica smeđih medvjeda u kritičnom razdoblju je bila poveća, o čemu su kazivali svjedoci, ali i sam z.z. tuženika. Stoga da je prisutnost lovca u lovnoj aktivnosti zasigurno mogla iritirati populaciju smeđih medvjeda, a čija aktivnost je kao što je utvrđeno ugrozila zdravlje tužitelja kao lovca. Upravo je tuženik kao lovoovlaštenik organizirao predmetni lov, što da predstavlja njegovu osnovnu aktivnost, slijedom čega isti i odgovara tuženiku za pričinjenu štetu. Iako je odredbom članka 1067. ZOO zakonodavac propisao oslobođenje od odgovornosti, sud da smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe. U konkretnom slučaju šteta nastala tužitelju ne može se cijeniti da potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Tuženik da nije dokazao, a teret dokaza je na istome, da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja kao oštećenika ili treće osobe koju vlasnik, odnosno tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti. U konkretnom slučaju tuženik da nije dokazao da bi se radilo o višoj sili. Naime, radilo bi se o događaju koji je nepredvidiv i neotklonjiv te svojom snagom i načinom prekida uzročnu vezu između učinjene štete i onoga uzroka za koji određena osoba odgovara. Točan je navod tuženika da je smeđi medvjed vrsta od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, međutim to da je irelevantno za ocjenu odgovornosti u konkretnom slučaju jer tuženik u skladu sa zakonskom regulacijom gospodari lovištem i upravlja njima, a ne divljači. Budući da je u skladu sa odredom članka 77. ZL bio pozvan poduzimati određene mjere, koje nije poduzeo, to da je odgovoran i za štetu koju je divljač kritične prigode prouzročila tužitelju unutar lovišta.

11. Tužitelju da pripada pravo i na naknadu štete a sukladno članku 19. i 1100. ZOO i to s osnova neimovinske štete u iznosu od 25.748,22 EUR, s osnova imovinske štete-tuđe njege i pomoći u iznosu od 3.318,07 EUR, na ime pribave namirnica i pojačane ishrane u iznosu od 398,17 EUR, na ime uništene odjeće i obuće u iznosu od 265,45 EUR, te troškova puta za odlazak na liječničke preglede u iznosu od 132,72 EUR. Dakle, tužitelju s osnove neimovinske i imovinske štete pripada naknada u visini od 35.164,51 EUR. Kako je istome u mirnom postupku isplaćeno s osnove naknade štete iznos od 1.327,23 EUR, to da je valjalo prilikom utvrđivanja naknade uračunati i navedeni iznos. Stoga da tužitelju s osnova naknade štete pripada ukupan novčani iznos u visini od 33.704,55 EUR i to s osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, odnosno prava na tjelesno i duševno zdravlje, ukupan novčani iznos u visini od 25.748,22 EUR, sve sukladno odredbi članka 1110. ZOO, dok u preostalom dijelu do navedene visine tužitelju da pripada temeljem odredbe članka 1045. ZOO naknada imovinske štete s ranije navedenih osnova.

12. Osnovano tužitelj i tuženik ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP. u odnosu na točku I. izreke presude.

13. U smislu odredbe članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP u svezi s odredbom članka 381. ZPP apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Što se smatra prekoračenjem tužbenog zahtjeva u kontekstu sadržaja zahtjeva za koji je vezan sud prvog stupnja i donošenje odluke o tako postavljenom zahtjevu, pobliže se navodi u odredbi iz članka 369. stavak 4. i 5. ZPP, gdje su navedeni oblici odluka koje sud donosi o podnesenim žalbama, kada su osnovani prigovori glede povrede parničnog postupka, iz točke 12. članka 354. ZPP.

14. Dakle, ostvaren je žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP, na koji ukazuju žalitelji kada tvrde da je sud odlučivao o zahtjevu tužitelja u odnosu na točku I. izreke kojeg tužitelj nije ni postavio, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 369. stavak 5. ZPP , slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

15. Ispitujući pobijanu presudu glede osnova odgovornosti, kao i visine štete na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, te u okviru žalbenih navoda žalitelja, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka na na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

16. Međutim, osnovano žalitelj smatra da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

17. Naime, odredbom članaka 83. stavak. 1. ZL propisano je da je za štetu koja počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koju je u smislu ovog Zakona bio obvezan poduzeti, a stavkom 2. smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako ovlaštenik u tom lovištu ne dokaže suprotno, dok je odredbom članka 77. ZL propisano da je lovoovlaštenik dužan poduzimati određene mjere za sprječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na zemljištu na kojem se prostire lovište, a stavkom 2. korisnici zemljišta dužni su za sprječavanje štete od divljači poduzimati propisane mjere.

18. Nadalje odredbom čl. 1063. ZOO propisano je kako se za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok je odredbom čl. 1064. ZOO propisano je kako za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

19. Nije sporno da je predmetni dan bio lovni dan te da je bio skupni lov na divlje svinje pa je svakako životno za pretpostaviti da se uplašena divljač (pa tako i smeđi medvjed) diže iz svojih staništa i vrlo opasno reagira a tuženik je propustio poduzeti sigurnosne mjere koje bi spriječile nastanak konkretnog štetnog događaja, kako to i osnovano navodi prvostupanjski sud. Naime, u navedenom razdoblju bila je evidentirana veća populacija smeđeg medvjeda o čemu je tuženik imao saznanja, te mu je dobro poznato da takva divljač koja ne živi u zajednici sa čovjekom predstavljaju opasne životinje koje napadaju čovjeka kad se osjećaju ugroženim, a pogotovo ženke opasnog, smeđeg medvjeda kada se brinu o svojim potomcima, posebno medvjedica koja iskazuje značajnu agresivnost u čuvanju svog podmladka, pa je tuženik morao poduzeti mjere radi zaštite osoba, a posebno lovaca prilikom odvijanja skupnog lova na divlje svinje kako ne bi došlo do napada životinje kao što je smeđi medvjed. Ovo su sve bile predvidive okolnosti, dok se odvija skupni lov, imajući saznanja da je prisutno šest medvjeda u tom lovištu, a u susjednom osam i da je velika mogućnost da će se u tom skupnom lovu pojaviti smeđi medvjed, što se nažalost i dogodilo, dakle isti je podcijenio opasnosti koju lov na divlje svinje u prisutnosti pet medvjeda na području lovišta može prouzročiti, a što se nije smjelo dogoditi.

20. Tuženik je kao organizator skupnog lova morao ocijeniti da postoji mogućnost da velika, jaka, agresivna životinja, pri takvom načinu lova na progon gdje se proizvodi jaka buka, da će izaći smeđi medvjed, a da je čovjek u odnosu na takvu agresivnu životinju u inferiornom položaju ukoliko nema adekvatnu zaštitu (sigurnu čeku, adekvatnu pušku, dobru preglednost, pomoć drugih lovaca itd.) i da je mogućnost fatalnog ishoda takvog napada vjerojatna a nije sporno da tužitelj nije imao adekvatno oružje za odstrel smeđeg medvjeda jer je imao oružje za lov nadivlju svinju, pa takav lov gdje se lovci smještaju na određenim pozicijama unutar lovišta, a drugi dio lovaca radi određenu buku kako bi tjerao divlje svinje prema drugoj grupi lovaca koji su na štandu i čekaju nailazak životinja, a u tom lovištu ima medvjeda, svakako predstavlja opasnu djelatnost. Naime, lovci nisu zaštićeni na način da se nalaze na povišenim segmentima, kao što su tzv “čeke” koje se koriste kod odstrela medvjeda i onemogućuju fizički pristup medvjeda čovjeku.

21. Kako je tuženik znao da je to područje stanište medvjeda to je morao preventivno poduzeti mjere da se spriječi tragedija, pa takva vrsta lova zasigurno predstavlja opasnu djelatnost, a s obzirom da je tuženik organizator lova on je odgovoran po kriteriju objektivne odgovornosti, dok na strani tužitelja nema odgovornosti. Naime, sama činjenica što je tužitelj iskusan lovac i osposobljen za rukovanje lovačkom puškom i da je dobrovoljno išao u lov, kako to tvrdi tuženik, ne čini ga odgovornim, a i oružje koje je imao u trenutku štetnog događaja nije bilo odgovarajuće da usmrti medvjeda, dakle na strani tužitelja nema aktivnost koja bi ukazala da je doprinijela nasrtaju životinje ili koja je bila u uzročno posljedičnoj vezi sa samim nastankom štetnoga događaja i posljedično tome pričinjene mu štete.

22. To što protiv tuženika nije pokrenut i vođen prekršajni postupak ne znači da ne postoji njegova građanskopravna odgovornost za naknadu štete tužitelju kao lovcu koji je, zbog tuženikovih propusta, zadobio teške i po život opasne ozljede.

23. Tuženik nije dokazao, a teret dokaza je na istome, da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja kao oštećenika ili treće osobe koju vlasnik, odnosno tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da bi se radilo o višoj sili. Naime, radilo bi se o događaju koji je nepredvidiv i neotklonjiv te svojom snagom i načinom prekida uzročnu vezu između učinjene štete i onoga uzroka za koji određena osoba odgovara.

24. Dakle, temeljem navedenog prvostupanjski sud je valjano zaključio postojanje odgovornosti tuženika u konkretnom slučaju pri čemu je irelevantno isticanje tuženika da on ne upravlja divljači nego lovištem i da lov kao općekorisna djelatnosti ne bi trebala predstavljati opasnu stvar.

25. Što se visine štete tiče, prvostupanjski sud je u tom dijelu potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

26. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je utvrdio i visinu naknade neimovinske štete, a koja se temelji na odredbi članka 1100. ZOO kojim je normirano da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a kad njen nema, a stavkom 2. pri odlučivanju pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i strahu, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se o njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom naravi i društvenom svrhom. Pri utvrđivanju ovog vida štete, prvostupanjski sud je vodio računa o težini ozljeda koje je tužitelj zadobio, dugotrajnost liječenja, komplikaciji liječenja, trajnim posljedicama koje su zaostale, strahu, naruženosti i dobi tužitelja pravilno dosuđujući istom s tog osnova iznos od 25.748,22 EUR.

27. Što se tiče imovinske štete, prvostupanjski sud je pravično utvrdio temeljem odredbe članka 1045. ZOO da tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege pripada zatraženi iznos od 3.318,07 EUR, kao što je pravilno temeljem odredbe članak 223. ZPP na ime pribave namirnica i pojačane ishrane utvrdio da mu pripada iznos od 398,17 EUR (za tri mjeseca), a na ime uništene odjeće i obuće u iznosu od 265,45 EUR, te troškova puta za odlazak na liječničke preglede u iznosu od 132,72 EUR.

28. Isto tako pravilno je utvrđena i izgubljena zarada u ukupnom iznosu od 5.169,15 EUR.

29. Kako je tužitelju u mirnom postupku isplaćeno s osnove naknade štete iznos u visini od 1.327,23 EUR, to tužitelju na ime cjelokupne štete pripada iznos od 33.704,55 EUR kako i pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

30. Međutim pogrešno prvostupanjski sud samta da unatoč utvrđenoj primjerenoj naknadi štete koju bi tuženik bio pozvan naknaditi tužitelju, tužitelj da neosnovano ističe zahtjev za isplatom takve naknade, jer da je tuženik po pravomoćnoj odluci Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016 od 9. listopada 2020. u dosuđenom dijelu i presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021. isplatio tužitelju ukupno dosuđenu naknadu štete u iznosu od 33.704,55 EUR (iznos od 253.946,97 kn) sa pripadajućim sporednim davanjima, pa da u takvoj situaciji istom pripada pravo samo na deklaratorni zahtjev a ne i kondemnatorni.

31. Plaćanje izvršeno temeljem pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno tom odlukom ne čini neosnovanim, već se o njegovoj osnovanosti odlučuje u ponovljenom postupku, pa je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti i prvostupanjsku presudu preinačena u točki II. njene izreke, temeljem odredbe članka 373. stavak 3. ZPP.

32. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari to je valjalo odlučiti i o trošku postupka, pa je tužitelju sukladno odredbi članka 154. stavak 4. i 5. i 155. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje Tarifa) valjalo priznati trošak koji se sastoji od sastava odštetnog zahtjeva, sastava tužbe s prijedlogom za osiguranje, zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 13. rujna 2016., 23. ožujka 2017., 8. svibnja 2017., 28. studenog 2017., 27. travnja 2018., 17. svibnja 2018., 11. travnja 2019., 19. studenog 2019., 21. lipnja 2024., 18. listopada 2024. i 29. studenog 2024. prema Tbr 7/1 i 9/1, sastava podnesaka od 28. rujna 2016., 16. siječnja 2018., 26. ožujka 2019., 25. listopada 2019., 29. svibnja 2024., 1. kolovoza 2024., 18. listopada 2024., sve prema Tbr. 8/1, sastav podnesaka od 23. ožujka 2017. 8. svibnja 2017. i 14. lipnja 2017. prema Tbr. 8/3 Tarife, sastav žalbe 21. listopada 2020., sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije od 26. ožujka 2021, iznos PDV-a u visini od 25 %, kao i trošak predujma za provedeno vještačenje te uplatu sudskih pristojbi, kao i trošak uplaćen radi pribave preslike zdravstvenog kartona, odnosno ukupno 37.927,77 EUR. Također mu je valjalo priznati i sastav žalbe sa PDV od 22. rujna 2025. u iznosu od 312,50 EUR, te pristojbu na žalbu u iznosu od 424,71 EUR, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 38.664,98 EUR. Kako je tuženik sukladno pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1772/2020 od 21. siječnja 2021. prilikom isplate naknade dosudio i naknadu parničnog troška u iznosu od 13.847,90 EUR to je za taj iznos valjalo umanjiti trošak, slijedom čega je tužitelju dosuđena ukupna naknada troškova postupka u iznosu od 24.817,08 EUR.

U Splitu, 5. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Pivac