REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Splitu
Gundulićeva 29 a, Split
Poslovni broj Gž-3457/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Dalii Hečimović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika MO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Silviji Gnjidić, odvjetnici iz Zagreba, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-201/2021-14 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Splitu poslovni broj Ps-201/2021-14 od 21. studenog 2024., godine.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
" I. Nalaže se tuženiku MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju OO Iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preda u posjed nekretninu upisanu u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] označenu kao ZK tijelo I-2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo ( E-2) 1. Jednosoban stan u prizemlju desno dvorišne zgrade, površine 26,00 čm neodvojiv povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, a koji stan se nalazi u [adresa] u [adresa], 101/1, 101/2 i 101/3 i dvorište, površine 264,1 čhv, 950 m2, sagrađenoj na zk.č.br. 5172/1 i to slobodnu od osoba i stvari.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 EUR u roku od 15 dana".
2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica, presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Na žalbu tužiteljice odgovorio je tuženik. U odgovoru je porekao žalbene navode u cijelosti te predložio odbijane žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora čini zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika iz stana upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenu kao ZK tijelo-I-2-suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E2), u naravi jednosoban stan prizemlju površine 26 m[2] i to slobodno od osoba i stvari.
5. U postupku među strankama nije sporno:
- da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana u cijelosti;
- da je tuženik posjednik predmetnog stana i u istom stanuje od 1992. godine.
Sporno je pak među strankama jesu li ispunjeni uvjeti za iseljenje tuženika odnosno je li osnovan istaknuti prigovor prava na dom kojeg tuženik ističe tijekom postupka.
6. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće relevantne činjenice;
- da je tužiteljica predmetni stan kupila kao investiciju uz pomoć svojeg oca 2009. godine te da je otac tužiteljice višekratno pokušao sa tuženikom odnosno njegovim pokojnim ocem, postići dogovor o visini najma za predmetni stan;
- da je otac tuženika u stan uselio 1990. godine, a tuženik u istom stanu stanuje od 1992. godine s time da je 1995. godine izvršio promjenu prebivališta, a radilo se o stanu koji je bio u vlasništvu Grafičkog zavoda;
- da je tuženiku 1999. godine dijagnosticirana Schizophrenia , da se redovito liječi te da njegova primanja ukupno iznose 450,00 eura te redovito plaća režije za predmetni stan, a stan koristi isključivo za stanovanje.
7. Cijeneći ove činjenice pozivajući se na članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda vijeća Europe (NN-Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje Konvencija) sud prvog stupnja je smatrao da u razdoblju korištenja stana od 30 godina tuženik uspio razviti dovoljne i kontinuirane veze s predmetnom nekretninom na način da samo tu nekretninu smatra svojim domom. Pritom se ukazuje da je u predmetnom stanu tuženik živio sa svojim ocem koji mu je bio jedina obitelj, kao i da je na predmetnoj adresi izvršio prijavu prebivališta još 1995. godine, koje činjenice niti tužiteljica nije osporavala. Stoga su po mišljenju suda tuženikove veze s predmetnom nekretninom stvarne i kontinuirane te navedeni stan nedvojbeno predstavlja njegov dom.
7.1. Radi ocjene da li bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljeno od strane tužitelja predstavljalo miješanje države (ovdje suda) u tuženikovo pravo na dom, potrebno da je odgovoriti na tri eliminacijska pitanja, a prvo je da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi u smislu čl. 34 st. 1 u svezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 Ustava RH te čl. 8 st. 2 Konvencije, bilo u skladu sa zakonom.
7.2. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje bilo zakonito jer je tužiteljica vlasnica stana, kao što je to ranije obrazloženo, dok tuženik pak nije stekao status nositelja stanarskog prava sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima (NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje u tekstu ZSO), a time niti po sili zakona status zaštićenog najmoprimca prema odredbama čl. 30 Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje u tekstu Zakon o najmu), a niti je u konačnici za predmetni stan uspio sklopiti slobodno ugovoreni ugovor o najmu, slijedom čega da isti nema formalno pravo koje bi ga ovlastilo na posjedovanje stana.
7.3. Daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženika bi bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".
7.4. U odnosu na to pitanje prvostupanjski sud ukazuje da je tužiteljica kao upisana vlasnica fizička osoba, pa da u konkretnom slučaju, dakle, postoje dva suprotstavljena privatna interesa, u kojem slučaju sud presuđuje između prava vlasništva jedne privatne osobe i prava na dom druge privatne osobe. Po mišljenju suda u konkretnom slučaju, prevaga je svakako na privatnom vlasništvu tužiteljice, kao primarnom i nepovredivom pravu zajamčenom Ustavom RH. Stoga sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje države u pravo na dom tuženika ima cilj koji bi bio legitiman, odnosno isto je u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, radi zaštite zdravlja i morala, odnosno radi zaštite prava i slobode drugih.
7.5. Konačno zadnje pitanje na koje valja odgovoriti jest da li bi mjera za iseljenjem tuženika bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2 Konvencije. Dakle, da je potrebno ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.
7.6. U ovom konkretnom slučaju sud ne nalazi niti jednu činjenicu koja bi ukazivala na to da bi za iseljenjem tuženika postojala prijeka društvena potreba.
8. Nadalje, sud je cijenio i činjenicu da tužiteljica dvanaest godina od dana stjecanja prava vlasništva nije pokretala bilo kakav postupak u odnosu na tuženika čime je na neki načini dala do znanja da je pomirena s time da predmetna nekretnina nije slobodna od osoba,a da joj stan nije potreban za stanovanje već da ga je kupila kao investiciju. S druge pak strane tuženiku da je stan, koji je površine svega 30 m[2] i kojeg je godinama uređivao i održavao ga, njegov jedini dom i njegovo mjesto stanovanja unatrag više od 30 godina. Pritom je uzeta u obzir i tuženikova iskazana volja za time da s tužiteljicom sklopi ugovor o najmu sa slobodno ugovorenom najamninom, pa ukoliko se ne bude pridržavao ugovornih odredbi, tužiteljica će mu taj ugovor moći otkazati. Konačno, sud je cijenio i činjenicu teške bolesti tuženika, koji boluje od Schizophrenie, više puta je bio hospitaliziran, te usprkos tako teškoj situaciji uspijeva zadovoljavajuće funkcionirati, živeći u predmetnom stanu mirno i bez incidenata, kao i to da nakon smrti oca od obitelji više nema nikoga. U tom smislu sud je smatrao da bi iseljenje tuženika iz njegovog doma mogao biti okidač za pogoršanje njegovog stanja, dok bi tužiteljica pak sklapanjem ugovora o najmu dobila stanara koji bi joj plaćao neku najamninu te ne bi trpjela veću štetu.
8.1. Stoga je sud smatrao da nema zapreke da tužiteljica s tuženikom zaključi odgovarajući ugovor koji će mu davati pravo na korištenje predmetnog stana, čime mjera za njegovim iseljenjem nikako nije razmjerna cilju koji se želi postići, a niti je u konkretnim okolnostima nužna u demokratskom društvu.
8.2. Pritom je istaknuto da je na tužiteljici teret dokaza da bi miješanje u tuženikovo pravo na dom bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja i nužno u demokratskom društvu, a tužiteljica navedenu nužnost po mišljenju suda nije dokazala.
8.3. U tom smislu, s obzirom da je na jedno od tri eliminacijska pitanja testa razmjernosti dobiven negativan odgovor, da je tuženikov prigovor prava na dom osnovan.
8.4. Slijedom navedenog sud dakle nalazi utvrđenim i da tuženik ima pravo kojim može odbiti predaju posjeda tužiteljici u smislu čl. 163 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV), koje pravo se ogleda u osnovanom prigovoru prava na poštivanje doma, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti.
9. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
10. Gore navedena činjenična utvrđenja odnosno pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud.
11. U odnosu na žalbene navode, odgovoriti je da je prvostupanjski sud pravilno temeljem provedenih dokaza zaključio kako se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom traženju tužiteljice za iseljenje tuženika bez obzira na činjenicu što se pravo vlasništvo temelji na Ustavu Republike Hrvatske te je u članku 3. utvrđena nepovredivost vlasništva, kao jedna od najvećih vrednota ustavnog poretka. Isto tako, točno je da se člankom 48. stavak 1. jamči pravo vlasništva, kao jednog od ljudskih prava i temeljnih sloboda to osigurava ustavno sudska zašita Ustavnim sudom RH-a (članak 128. Ustava). Međutim, pobijanom presudom nije povrijeđeno ustavom zajamčeno pravo tužiteljice u čemu ona upire u žalbi. Naime, ovom pravu tužiteljice suprotstavljeno je pravo tuženika na dom. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako u odnosu na tri eliminacijska pitanja, pitanje da li bi mjera za iseljenje tuženika bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu, nije utvrđena niti jedna činjenica koja bi ukazivala na to da bi iseljenjem tuženika postojala prijeka društvena potreba, a niti je, po stavu ovoga suda, tužiteljica dokazala da bi miješanjem u tuženikovu pravo na dom bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja, nužnog u demokratskom društvu.
12. Radi iznesenog, svojom žalbom tužiteljica nije dovela u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenu materijalnog prava, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također, pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka.
13. Radi svega iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP- a.
U Splitu, 5. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Dragica Samardžić
