REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1897/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari u tužitelja UF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Borni Okroša, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P- 5435/2021-25 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P- 5435/2021-25 od 26. travnja 2024., godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 028- 50-4160700 sklopljenog dana 04.06.2007.g. između tužitelja UF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Jadranka Knego- Rogina dana 05.06.2007. g. pod posl.br. OV-13324/07, i to članka 2.1, i članka 7.1. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d., o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

II Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 028- 50-4160700 sklopljenog dana 04.06.2007.g. između tužitelja ABC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Jadranka Knego-Rogina dana 05.06.2007. g. pod posl.br. OV- 13324/07 i to članka 1., članka 2. i članka 7.1 u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb tužitelju [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 3.404,10 eura, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi iz točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi od 15% a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena koje teku po toj stopi od 1. kolovoza 2008.godine. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja s određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to na iznos od:

0,21 /eura 17.8.2007. do isplate,

0,78 /eura 17.11.2007. do isplate,

2,13 /eura 17.1.2009. do isplate,

1,35 /eura 16.2.2008. do isplate,

4,35 /eura 15.3.2008. do isplate,

3,84 /eura 16.4.2008. do isplate,

1,06 /eura 10.5.2008. do isplate,

1,57 /eura 1.7.2008. do isplate,

0,35 /eura 16.7.2008. do isplate,

0,10 /eura 16.9.2008. do isplate,

5,49 /eura 22.10.2008. do isplate,

9,41 /eura 1.11.2008. do isplate,

3,71 /eura 1.12.2008 do isplate,

10,97 /eura 1.1.2009. do isplate,

12,09 /eura 1.2.2009. do isplate,

12,61 /eura 1.3.2009. do isplate,

11,01 /eura 1.4.2009. do isplate,

11,28 /eura 1.5.2009. do isplate,

9,21 /eura 1.6.2009. do isplate,

7,67 /eura 1.7.2009. do isplate,

8,10 /eura 1.8.2009. do isplate,

8,92 /eura 1.9.2009. do isplate,

8,86 /eura 1.10.2009. do isplate,

8,05 /eura 3.11.2009. do isplate,

9,61 /eura 1.12.2009. do isplate,

10,87 /eura 1.1.2010. do isplate,

12,66 /eura 1.2.2010. do isplate,

12,26 /eura 1.3.2010. do isplate,

14,71 /eura 1.4.2010. do isplate,

14,27 /eura 1.5.2010. do isplate,

15,19 /eura 1.6.2010. do isplate,

22,98 /eura 1.7.2010. do isplate,

21,42 /eura 1.8.2010. do isplate,

26,35 /eura 1.9.2010. do isplate,

24,69 /eura 1.10.2010. do isplate,

22,00 /eura 1.11.2010. do isplate,

29,77 /eura 2.12.2010. do isplate,

35,21 /eura 1.1.2011. do isplate,

30,05 /eura 1.2.2011. do isplate,

31,93 /eura 1.3.2011. do isplate,

29,65 /eura 1.4.2011. do isplate,

30,12 /eura 3.5.2011. do isplate,

40,11 /eura 1.6.2011. do isplate,

41,15 /eura 1.7.2011. do isplate,

49,71 /eura 2.8.2011. do isplate,

45,48 /eura 1.9.2011. do isplate,

40,84 /eura 1.10.2011. do isplate,

40,74 /eura 1.11.2011. do isplate,

40,42 /eura 1.12.2011. do isplate,

42,74 /eura 3.1.2012. do isplate,

44,78 /eura 1.2.2012. do isplate,

45,09 /eura 1.3.2012. do isplate,

43,77 /eura 1.4.2012. do isplate,

44,75 /eura 1.5.2012. do isplate,

45,44 /eura 1.6.2012. do isplate,

44,42 /eura 3.7.2012. do isplate,

44,76 /eura 1.8.2012. do isplate,

44,00 /eura 1.9.2012. do isplate,

42,31 /eura 2.10.2012. do isplate,

44,23 /eura 1.11.2012. do isplate,

45,17 /eura 1.12.2012. do isplate,

44,61 /eura 1.1.2013. do isplate,

41,13 /eura 1.2.2013. do isplate,

44,18 /eura 1.3.2013. do isplate,

44,50 /eura 1.4.2013. do isplate,

43,38 /eura 1.5.2013. do isplate sve u roku od 15 dana,

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, tužitelju UF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.555,62 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2024. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana".

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora čini deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje dijelova ugovornih odredbi ugovora o kreditu broj 028-50-4160700 sklopljen dana 4. lipnja 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita i to u članku 21. i u članku 71. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d. odnosno u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarskih franaka po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja ništetni i da isti ne proizvode pravne učinke. Također predmet spora čini i kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 3.404,10 eura zbog ništetnosti navedenih odredbi sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP- a.

6.1. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.2. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

6.3. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.4. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.5. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

6.6. Međutim, da sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

6.7. Prvostupanjski sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

6.8. Sud je smatro da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

6.9. I konačno primjenom valutne klauzule CHF da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

6.10. Niti iz jednog dokaza da ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

6.11. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli da bi ugovor bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

6.12. Slijedom navedenog sud je smatrao da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

6.13. Nakon što je sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, na okolnost visine provedeno je financijsko vještačenje.

6.14. Vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. u svom nalazu i mišljenju utvrdio je da je ukupna razlika između kamata i razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. Zaključka) za sve kamate i anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.404,10 EUR. Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužitelja nije imao primjedbi, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza, a ostao je pri svim ostalim prigovorima istaknutim u odgovoru na tužbu. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je izrađen na temelju priložene dokumentacije, u skladu sa pravilima struke i sukladno zadatku suda, te da se u objektivnost takvog nalaza nema razloga sumnjati i sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja istaknuto je da je ova tužba podnesena 24.6.2021. g.

6.15. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

6.16. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH potječe od 14. lipnja 2014.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

6.17. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a, jer da je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos, a ne na povrat. Potrebno je istaknuto da sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe. Vraćanje da se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

6.18. Osim toga, da postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, tek od tog trenutka počinje teći rok za zastaru.

6.19. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 3.404,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 13.12.2022. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

7. Odluku o troškovima postupka sud je temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

8. Gore navedene zaključke prvostupanjskog suda ne prihvaća za sada ovaj žalbeni sud jer je žalbenim prigovorima dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude. Prije svega istaći je da je sud svoju odluku obrazložio na 19. str. te 17.- str. obrazloženja iste predstavlja detaljno navođenje prigovora kako tužitelja odnosno tuženika, a zaključak prvostupanjskog suda glede merituma spora, naveden je na dvije stranice.

9. S tim, u svezi istaknuti je da odredba članka 388. stavak 4. ZPP-a propisuje što sve obrazloženje može sadržavati. Navedenu odredbu prvostupanjski sud nije primijenio već, jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje od tih činjenica je utvrđivao i zašto i kako ih je utvrdio (ili smatrao da ih ne treba utvrđivati), a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto i kako ih je ocijenio, niti se izjasnio stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i njegovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a daljnji razlozi su međusobno proturječni u suprotnosti sa ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud poziva se na petogodišnji zastarni rok koji počinje teći od donošenja odluke Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2014. Međutim, prvostupanjski se sud izravno referira samo na promjenjivu kamatnu stopu, iako je predmet ovog postupka i zahtjev sa osnova valutne klauzule.

11. Sud naime, odbija prigovor zastare pozivajući se na petogodišnji zastarni rok koji počinje teći od odluke Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2014. godine. Također odbija prigovor zastare paušalno se pozivajući na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH-a koje je zauzeto na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. pa da zastarni rok počinje teči od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Isto tako, prvostupanjski sud odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi s konkretnim ugovorom smatra ništetnima jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku zaštite. Međutim, tuženik je navedeno poricao i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno prigovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža po pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Prvostupanjski sud ne navodi zašto bi baš tužitelju sporne odredbe bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive, iako se radi o pretpostavkama koje moraju biti ispunjene prije provođenja testa poštenosti.

12. Konačno, prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a.

13. Radi svega iznesenog, valjalo je presudu suda prvog stupnja ukinuti, sukladno odredbi članka 369. stavak 1. ZPP i članka 370. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

14. U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim ukidnim rješenjem, upotpuniti će eventualno činjenično stanje izvođenjem dokaza koje su stranke predložile te će potom, uz valjanu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

U Splitu, 5. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić