Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3315/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Ankice Matić, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja GU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu,, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4549/2021-35 od 8. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e  i  r j e š i o  j e

Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana a djelomično prihvaća kao osnovana, dok se odbija žalba tuženika kao neosnovana pa se:

a) potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2402/2024-62 od 29. studenog 2024.

b) preinačava odluka o trošku postupka sadržana u točci II. izreke rješenja i rješava:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.763,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 8. listopada 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 016-980/2005 od 13. lipnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita i naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 3.128,84 CHF obračunatih po srednjem tečaju za Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan dospijeća.

II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-980/2005 od 13. lipnja 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s time da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 016-980/2005 od 13. lipnja 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ilidjelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 43.652,08 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od

12,92 eura od 7.9.2005.

14,14 eura od 10.10.2005.

14,48 eura od 3.11.2005.

0,21 eura od 1.12.2005.

15,68 eura od 1.12.2005.

0,02 eura od 1.12.2005.

10,92 eura od 9.1.2006.

0,32 eura od 9.1.2006.

16,79 eura od 10.2.2006.

76,46 eura od 31.10.2008.

105,60 eura od 31.12.2008.

126,61 eura od 2.2.2009.

136,11 eura od 2.3.2009.

1,93 eura od 31.3.2009.

114,94 eura od 30.4.2009.

74,92 eura od 1.6.2009.

45,46 eura od 30.6.2009.

53,29 eura od 31.7.2009.

68,82 eura od 31.8.2009

67,47 eura od 30.9.2009.

51,77 eura od 2.11.2009.

81,23 eura od 30.11.2009.

104,86 eura od 31.12.2009.

138,46 eura od 1.2.2010.

130,75 eura od 1.3.2010.

176,37 eura od 31.3.2010.

167,71 eura od 30.4.2010.

184,56 eura od 31.5.2010.

330,53 eura od 30.6.2010.

300,48 eura od 2.8.2010.

392,27 eura od 31.8.2010.

360,56 eura od 30.9.2010.

309,54 eura od 2.11.2010.

417,18 eura od 30.11.2010.

550,73 eura od 31.12.2010.

454,36 eura od 31.1.2011.

491,44 eura od 28.2.2011.

448,40 eura od 31.3.2011.

456,24 eura od 30.4.2011.

638,36 eura od 31.5.2011.

656,10 eura od 30.6.2011.

22.637,52 eura od 15.7.2011.

127,24 eura od 1.8.2011.

277,16 eura od 31.8.2011.

244,67 eura od 30.9.2011.

240,19 eura od 31.10.2011.

237,70 eura od 30.11.2011.

253,13 eura od 31.12.2011.

266,58 eura od 31.1.2012.

268,38 eura od 29.2.2012.

259,08 eura od 31.3.2012.

265,36 eura od 30.4.2012.

269,66 eura od 31.5.2012.

10.398,42 eura od 12.6.2012.

i to po stopi koja teče do 31.prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 606,25 eura sa zateznom kamatom od 12. lipnja 2012. po stopi koji teče do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VI Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 016-980/2005 od 13. lipnja 2005. u dijelu u kojem je, ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednostiiznosa od 301.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita.

2. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

I Dopušta se preinaka tužbe od 27. veljače 2023.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.888,00 eura u roku 15 dana.

3. Protiv prvostupanjske presude i to točke VI. izreke kao i točke II. rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud žalbu uvaži te presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinači, podredno iste u pobijanom dijelu ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

4. Žali se i tuženik iz čijeg sadržaja žalbe proizlazi da pobija prvostupanjsku presudu pod točkom I., II., III., IV. i V. izreke, te rješenje o trošku postupka zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP predlažući da županijski sud usvoji žalbu i žalbene razloge tuženika te preinači presudu i rješenje na način da odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan a tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnične troškove sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja djelomično je osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) istom kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 13. lipnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora, te valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, kao i na prijevremenu otplatu kredita na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuju žalbe, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upiru žalitelji, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatraju žalitelji da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čine žalitelji. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

10. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tuženik odustao od dokaznih prijedloga saslušanja svjedoka koje je tijekom postupka predložio,

- da sud nije ocjenjivao iskaz svjedoka GUŠ od 24. kolovoza 2020., tj. ovjerenu izjavu kod javnog bilježnika jer da nije riječ o iskazu koji je dan u kontradiktornom postupku,

- da je sud odbio dokazne prijedloge tuženika da se provede financijsko vještačenje sa zadatkom da se utvrdi izračun troškova financiranja i visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita kao i dopunu vještačenja da se primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uzme u obzir i iznose manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet te ukupno preplaćeni iznos prikaže kao razliku više i manje plaćenih iznosa,

- da ranijom otplatom kredita nije nastala šteta tuženiku niti se navedeno može vještačiti, da nema razloga vještačiti koliko bi anuiteti iznosili primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK jer nije ni ugovoren kredit u HRK, a prijedlog dopune koji bi uzeo u obzir tzv. negativne razlike nije osnovan,

- da su stranke 13. lipnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-980/2005 na temelju kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 301.900,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika, a zaključili su i dodatke ugovoru i to Aneks br. 1. od 30. lipnja 2005. i Aneks br. 2. od 8. lipnja 2005.,

- da sud iskazu tužitelja vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na detaljan i uvjerljiv način, da iz iskaza proizlazi da je djelatnica banke nagovarala tužitelja da sklopi ugovor i iako je tužitelj ekonomske struke, da nije mogao predvidjeti kakve će posljedice imati sklapanje takvog ugovora, a kredit da je sklopio za osobne potrebe, odnosno, kao potrošač,

- da se tužitelj pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje se tužitelj pozvao u tužbi, imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP one obvezuju i sud u ovom postupku,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502c ZPP, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao, niti je ponudio odgovarajuće dokaze da je tužitelju protumačen i objašnjen značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, tj. da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku,

- da u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj upoznat s parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene stope redovne kamate, pa shodno tomu na te okolnosti nije niti predložio odgovarajuće dokaze,

- da iz činjeničnih navoda istaknutih tijekom postupka, iskaza tužitelja sud zaključuje da mu pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja kao potrošača,

- da u spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što ukazuje da je tuženik po svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatu, pa takva odredba nije razumljiva,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja,

- da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.),

- da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi,

- da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, pa da se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa,

- da je sporna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nepoštena, a time i ništetna,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 43.652,08 eura, s anuitetima otplate kako su navedeni u samom nalazu,

- da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 606,25 eura,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule, nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 28. svibnja 2021.,

- da potraživanje tužitelja za plaćenu naknadu otplate kredita nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara da još nije istekla,

- da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, odnosno tuženik da nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita.

12. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 13. lipnja 2005. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos iznosi 43.652,08 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07, ukazujući i na odredbe, članka 323., 225., 1111. i 1115. ZOO. Tuženik, da nije niti pokušavao dokazivati da je prijevremenom otplatom kredita isti pretrpio bilo kakvu štetu i da bi stoga istome pripadalo pravo na bilo kakvu naknadu, već ista naknada zapravo predstavlja naknadu za određene usluge banke koja su neodređene i neodredive, a što onda takvu odredbu ugovora čini ništetnom, pa da je odlučeno kao u točki V. izreke presude. Kako je visina tužbenog zahtjeva po pitanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporna, proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku iznos od 606,25 eura, pa da je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan da mu vrati isti novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 12. lipnja 2012. pa do isplate, budući da je nesporno utvrđeno da je tužitelju od strane tuženika ta naknada naplaćena 12. lipnja 2012. Utvrđenje čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je određeno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj vrijednosti da nije ništetan jer da je navedeno dozvoljeno ugovoriti te je stoga odlučeno kao pod točkom VI izreke presude.

13. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika, valutnu klauzulu vezano za CHF, prijevremenu otplatu kredita kao i neosnovanost prigovora zastare te neosnovanost negativne razlike.

14. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Točno je da je prvostupanjski sud pod točkom 29. obrazloženja presude naveo da je kredit podignut za traktor, međutim iz samog iskaza tužitelja kao i ugovora o kreditu te obrazloženja presude pod točkom 11. nedvojbeno proizlazi da je kredit podignut u stambene svrhe-kupnju stana, pa se radi o potrošačkom kreditu, slijedom čega se radi o grešci u pisanju pod točkom 29. što ne čini bitnu povredu postupka iz točke 354. stavak. 2. točka 11. kako to pogrešno smatra tuženik.

16. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima, a i sam je odustao od predloženih dokaza saslušanjem svjedoka, dok se izjava GUŠ, ne može koristiti jer se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom te je svjedok dužan odgovore davati usmeno (čl. 243. ZPP u vezi čl. 4. ZPP).

19. Osim navedenog, tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelji prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP 03. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

20. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

21. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku s osnova ništetne valutne klauzule iznos od 43.652,08 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

23. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. svibnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.

24. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

25. Također je osnovano prvostupanjski sud smatrao da tuženiku ne pripada prvo na negativnu razliku jer takav zahtjev isti do zaključenja prethodnog postupka nije postavio, kao što je osnovano odbio i zahtjev tuženika za provođenje vještačenja na okolnosti izračun troškova financiranja i visine štete koju da je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, jer ranijom otplatom kredita nije nastala šteta tuženiku niti se navedeno može vještačiti.

26. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini. On to tijekom parničnog postupka nije dokazao. Osim toga, iz predloženih i izvedenih dokaza u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

27. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

28. To ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

29. Naime, točno je da stranke obveznih odnosa, sukladno čl. 2. ZOO slobodno uređuju svoje obvezne odnose, te da je korisnik kredita, sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO, u slučaju prijevremene otplate kredita dužan davatelju kredita nadoknaditi štetu koju je davatelj kredita pretrpio. Međutim, navedeno ne znači da pojedina odredba kredita koja je protivna odredbama zakona kojima se štite osnovna prava potrošača ne može biti ništetna.

30. Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti naknadnu za prijevremenu otplatu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju izlazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre vezane za prijevremenu otplatu kredita, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

32. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 606,25 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. lipnja 2012. do isplate.

33. Osnovano je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 016-980/2005 od 13. lipnja 2005. u dijelu u kojem je, ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 301.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, obzirom je istom odredbom određena visina iznosa kredita, te je kao takva navedena odredba uočljiva, jasna i nije dovela do neravnopravnosti stranaka. Do neravnopravnosti je dovela odredba prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a u kojem je dijelu utvrđeno da su odredbe (dio čl. 3. nepoštene, a time i ništetne te odredbe ugovora u kojima je tečaj CHF vezan za tečaj CHF banke na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora), pa se žalba tužitelja ukazuje neosnovanom.

34. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tužitelja i tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu istih valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP.

35. U pravu je tužitelj kada pobija prvostupanjsku odluku o trošku postupka pod točkom II. izreke rješenja zbog žalbenog razloga pogrešne primijene materijalnog prava.

36. Prvostupanjski sud je tužitelju sukladno odredbi članak 154. stavak 5. i 155. te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje Tarifa) priznao trošak postupka i to: za sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura a (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 24. veljače 2022., 14. rujna 2022. i 27. kolovoza 2024. u iznosu od 1.000,00 eura a za svako (br. 9/1 Tarife) te za podnesak od 27. veljače 2023. u iznosu od 1.000,00 eura (br. 8/1 Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 eura (br. 8/5 Tarife), ukupno iznosi 5.100,00 eura što s PDV iznosi 6.375,00 eura, trošak pristojbe u iznosu od 247,55 eura i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, sveukupno 6.888,00 eura.

37. Međutim, prvostupanjski sud je pri odmjeravanju troška postupka propustio tužitelju priznati trošak sastava podneska od 9.12.2021. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu (Tbr. 8 Tarife) u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 eura, sastava podneska od 8.12.2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka (Tbr. 8. Tarife) u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 eura i sastava podneska od 27.11.2023. kojim se očituje po nalogu suda u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 eura, obzirom da se radi o obrazloženim podnescima kojim se tužitelj očituje o meritumu spora.

38. Stoga, kada se dosuđenom trošku od 6.888,00 eura, doda još 3.750,00 eura na ime manje dosuđenog troška za sastav podnesaka od 9.12.2021., 8.12.2022. i 27.11.2023. uvećano za PDV 25%, to tužitelju na ime troška postupka pripada iznos od 10.638,00 eura, te mu je trebalo priznati i sastav žalbe sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura, pa tužitelju na ime sveukupnog troška postupka pripada iznos od 10.763,00 eura.

39. Temeljem navedenog a sukladno članku 380. stavak. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci rješenja drugostupanjske odluke.

40. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak objave presude a sukladno Tbr. 9.3 Tarife-istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., pa se žalba tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

U Splitu, 5. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac