REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-1528/2023

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari ĐĆ iz [adresa], Đ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Moniki Grabovac Herceg, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 22. prosinca 2025., te objave dana 5. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ĐĆ iz [adresa], Đ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 32.510,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

• 6,75 eura od 12.12.2005 pa do isplate

• 3,59 eura od 10.1.2006 pa do isplate

• -8,99 eura od 10.2.2006 pa do isplate

• -13,71 eura od 10.3.2006 pa do isplate

• -15,87 eura od 10.4.2006 pa do isplate

• -11,47 eura od 10.5.2006 pa do isplate

• -10,78 eura od 12.6.2006 pa do isplate

• -17,90 eura od 10.7.2006 pa do isplate

• -21,34 eura od 10.8.2006 pa do isplate

• -11,42 eura od 11.9.2006 pa do isplate

• -17,39 eura od 10.10.2006 pa do isplate

• -18,12 eura od 10.11.2006 pa do isplate

• -25,56 eura od 11.12.2006 pa do isplate

• -31,44 eura od 10.1.2007 pa do isplate

• -41,39 eura od 12.2.2007 pa do isplate

• -44,40 eura od 12.3.2007 pa do isplate

• -44,40 eura od 10.4.2007 pa do isplate

• -44,40 eura od 10.5.2007 pa do isplate

• -49,45 eura od 11.6.2007 pa do isplate

• -49,45 eura od 10.7.2007 pa do isplate

• -41,50 eura od 10.8.2007 pa do isplate

• -40,00 eura od 10.9.2007 pa do isplate

• -54,31 eura od 10.10.2007 pa do isplate

• -38,98 eura od 12.11.2007 pa do isplate

• -51,92 eura od 10.12.2007 pa do isplate

• -21,09 eura od 10.1.2008 pa do isplate

• -35,07 eura od 11.2.2008 pa do isplate

• -21,34 eura od 10.3.2008 pa do isplate

• -21,34 eura od 10.4.2008 pa do isplate

• -40,13 eura od 12.5.2008 pa do isplate

• -34,94 eura od 10.6.2008 pa do isplate

• -39,04 eura od 10.7.2008 pa do isplate

• -41,45 eura od 11.8.2008 pa do isplate

• -33,79 eura od 10.9.2008 pa do isplate

• 8,80 eura od 10.10.2008 pa do isplate

• -9,92 eura od 10.11.2008 pa do isplate

• 28,25 eura od 10.12.2008 pa do isplate

• 30,95 eura od 12.1.2009 pa do isplate

• 31,36 eura od 10.2.2009 pa do isplate

• 31,36 eura od 10.3.2009 pa do isplate

• 23,08 eura od 10.4.2009 pa do isplate

• 16,39 eura od 11.5.2009 pa do isplate

• 11,80 eura od 10.6.2009 pa do isplate

• 16,70 eura od 10.7.2009 pa do isplate

• 8,46 eura od 10.8.2009 pa do isplate

• 15,18 eura od 10.9.2009 pa do isplate

• 3,41 eura od 12.10.2009 pa do isplate

• 13,94 eura od 10.11.2009 pa do isplate

• 22,72 eura od 10.12.2009 pa do isplate

• 67,28 eura od 11.1.2010 pa do isplate

• 67,28 eura od 10.2.2010 pa do isplate

• 56,61 eura od 10.3.2010 pa do isplate

• 56,61 eura od 12.4.2010 pa do isplate

• 56,61 eura od 10.5.2010 pa do isplate

• 64,54 eura od 10.6.2010 pa do isplate

• 94,97 eura od 12.7.2010 pa do isplate

• 120,52 eura od 10.8.2010 pa do isplate

• 123,11 eura od 10.9.2010 pa do isplate

• 109,99 eura od 11.10.2010 pa do isplate

• 139,13 eura od 10.11.2010 pa do isplate

• 141,97 eura od 10.12.2010 pa do isplate

• 160,62 eura od 10.1.2011 pa do isplate

• 125,01 eura od 10.2.2011 pa do isplate

• 138,90 eura od 10.3.2011 pa do isplate

• 120,90 eura od 11.4.2011 pa do isplate

• 175,33 eura od 10.5.2011 pa do isplate

• 232,39 eura od 10.6.2011 pa do isplate

• 262,98 eura od 11.7.2011 pa do isplate

• 262,98 eura od 10.8.2011 pa do isplate

• 203,89 eura od 12.9.2011 pa do isplate

• 182,56 eura od 10.10.2011 pa do isplate

• 187,09 eura od 10.11.2011 pa do isplate

• 199,99 eura od 12.12.2011 pa do isplate

• 212,34 eura od 10.1.2012 pa do isplate

• 211,53 eura od 10.2.2012 pa do isplate

• 207,33 eura od 12.3.2012 pa do isplate

• 215,70 eura od 10.4.2012 pa do isplate

• 208,31 eura od 10.5.2012 pa do isplate

• 27.831,02 eur od 31.5.2012 pa do isplate

i to po stopi od 15 % godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12 % godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14 % od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05 % godišnje od 01. 01. 2016. godine, do 30. 06. 2016. godine, po stopi od 7,88 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2016. godine, po stopi od 7,68 % godišnje od 01. 01. do 30. 06. 2017. godine, po stopi od 7,41 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2017. godine, po stopi od 7,09 % godišnje od 01. 01. do 30. 06. 2018. godine, po stopi od 6,82 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2018. godine, po stopi od 6,54 % godišnje od 01. 01. do 30. 06. 2019. godine, po stopi od 6,30 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2019. godine, po stopi od 6,11 % godišnje od 01. 01. do 30. 06. 2020. godine, po stopi od 5,89 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2020. godine, po stopi od 5,75 % od 01. 01. do 30. 06. 2021. godine, po stopi od 5,61 % od 01. 07. do 31. 12. 2021. godine, po stopi od 5,49 % godišnje od 01. 01. do 30. 06. 2022. godine, po stopi od 5,31 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2022. godine, po stopi od 5,50 % godišnje od 01. 01. do 30. 06. 2023. godine, po stopi od 7% godišnje od 01.07.2023.g. do 31.12.2023.g., po stopi od 7,50 % godišnje od 01.01.2024.g. do 31.06.2024.g., te nadalje po stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.002,33 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 8,99 eura od 10.02.2006. pa do isplate,

- 13,71 eura od 10.03.2006. pa do isplate,

- 15,87 eura od 10.04.2006. pa do isplate,

- 11,47 eura od 10.05.2006. pa do isplate,

- 10,78 eura od 12.06.2006. pa do isplate,

- 17,90 eura od 10.07.2006. pa do isplate,

- 21,34 eura od 10.08.2006. pa do isplate,

- 11,42 eura od 11.09.2006. pa do isplate,

- 17,39 eura od 10.10.2006. pa do isplate,

- 18,12 eura od 10.11.2006. pa do isplate,

- 25,56 eura od 11.12.2006. pa do isplate,

- 31,44 eura od 10.01.2007. pa do isplate,

- 41,39 eura od 12.02.2007. pa do isplate,

- 44,40 eura od 12.03.2007. pa do isplate,

- 44,40 eura od 10.04.2007. pa do isplate,

- 44,40 eura od 10.05.2007. pa do isplate,

- 49,95 eura od 11.06.2007. pa do isplate,

- 49,45 eura od 10.07.2007. pa do isplate,

- 41,50 eura od 10.08.2007. pa do isplate,

- 40,00 eura od 10.09.2007. pa do isplate,

- 54,31 eura od 10.10.2007. pa do isplate,

- 38,98 eura od 12.11.2007. pa do isplate,

- 51,92 eura od 10.12.2007. pa do isplate,

- 21,09 eura od 10.01.2008. pa do isplate,

- 35,07 eura od 11.02.2008. pa do isplate,

- 21,34 eura od 10.03.2008. pa do isplate,

- 21,34 eura od 10.04.2008. pa do isplate,

- 40,13 eura od 12.05.2008. pa do isplate,

- 34,94 eura od 10.06.2008. pa do isplate,

- 39,04 eura od 10.07.2008. pa do isplate,

- 41,45 eura od 11.08.2008. pa do isplate,

- 33,79 eura od 10.09.2008. pa do isplate,

- 9,92 eura od 10.11.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015.g. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od dana 13. lipnja 2023. navodi kako je sa tuženom dana 08. 11. 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 93760/05 (dalje u tekstu: Ugovor). koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Davora Mišković iz [adresa] dana 14. 11. 2005. godine pod brojem OU-757/2005 Navedenim Ugovorom u članku 2. ugovoren je kredit u iznosu od 157.500,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita. Rok i način otplate ugovoreni su člancima 4 i 10. Ugovora u 300 mjesečnih anuiteta (dospjeli obrok glavnog duga/otplatna kvota i kamata) i to u: 299 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 916,34 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu 922,06 CHF, a mjesečni anuiteti se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Banke na dan dospijeća. Člankom 2. navedenog Ugovora o kreditu navedeno je da će sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Banke (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja. Nadalje je navedeno da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Međutim, naprijed navedena ugovorna odredba nepoštena je i stoga ništetna, obzirom da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. O navedenom pitanju je dana 14. 06. 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17-10 donio presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banka kao profesionalac o tome nije informirala, nastupila je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Stoga neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je, a to više što je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, sa time da banka zna da je za tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna. te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Stoga ugovaranjem odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak dolazi do neravnoteže između stranaka na teret korisnika kredita, jer banka prihvaća samo opći valutni rizik dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, i to za cijelo vrijeme trajanja ugovora, sa time da banka takve odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. (tako presuda P-1726/2019- 34 Općinskog suda u Zadru). Takav pravni stav iznijet je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je odbio žalbe tuženih banaka, pa između ostalih i ovdje tuženice i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, a što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske kada je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Sukladno odredbi čl. 502. C Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokoga trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. stope paralelno sa time došlo i do nesrazmjernog rasta tečaja CHF što je dovelo do neravnoteže među ugovornim stranama, i do prevelikog kreditnog opterećenja tužitelja, isti je odlučio prijevremeno zatvoriti kredit, što je učinio dana 01. 06. 2012. godine uplatom iznosa od 872.543,24 kn i iznosa 8.530,00 kn (sredstvima Zagrebačke banke d.d.) nakon čega je banka kredit zatvorila i izdala Potvrdu o konačnoj podmiri kredita (brisovno očitovanje). Ono što nije u skladu sa zakonom, a odredbe ugovora koje propisuju jednostrano određivanje obveze potrošaču od strane banke pri čemu banka potrošača nije upoznala sa svim rizicima ugovaranja upravo takvih odredbi, odnosno nije ga upoznala sa specifičnostima ugovaranja valutne klauzule CHF to nisu, ništetno je od samog početka u kojoj postoji očigledna neravnoteža u odnosima, pravima i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz tečaja CHF i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući se ovdje tuženika, koji je sastavio predmetne nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim i savjesnim stjecateljem.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 25. rujna 2023. istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru te naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani kako u pogledu pravne osnove tako i u pogledu visine novčanog potraživanja prema tuženiku te da se protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog davnog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa. Ističe i prigovor - prijedlog tuženika radi prebijanja njegove tražbine koju isti ima prema tužitelju u ovoj pravnoj stvari. Prvotno se ovdje ističe da tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on bio potrošač te da treba utvrditi namjenu predmetnog kredita Tužbeno potraživanje da je već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare jer se ima ovdje u ovom pravnom predmetu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl.118.Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl.230.Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primjeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Tuženik posebno ističe da tužitelj doista nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, a nije niti dokazana njegova aktivna legitimacija jer nije dokazao da je on bio potrošač u smislu odredbi ZZP-a, a niti da je on vršio sve uplate predniku tuženiku do ispunjenja njegove ugovorne obveze a na sve ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora je nedvojbeno bio pristao a što je razvidno ne samo iz njegovog solemniziranog potpisa na istom već i iz svih njegovih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata - anuiteta kredita i to od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa sve do njegove konačne otplate – povrata zadnje ugovorene mjesečne kreditne obveze 01.06.2012.g.,Također nema niti dokaza da bi on osobno plaćao ugovorene rate kredita na ime povrata svoje novčane obveze pravnom predniku ovog tuženika. Što se tiče samog merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i promijenjiva kamatna stopa u ovom predmetu pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tužitelj je s prednikom tuženika tadašnjom HVB Splitskom bankom d.d. bio nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli ali i o kamatnoj stopi odnosno njezinoj vrsti i dr; kao i načinu na koji ona može ubuduće utjecati na njegovu visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja, a prednik tuženika ga je čak i posebno obavještavo o svakoj promjeni njezine visine za vrijeme trajanja povrata njegove novčane mjesečne obveze. Tuženikov pravni prednik je tužitelja izrijekom bio upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i same promijenjive kamatne stope upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, i kamatne stope koje je suglasnom voljom ugovornih stranaka i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna ali je tužitelj unatoč tome tada ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima i promijenjivom a ne fiksnom kamatnom stopom jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate (otplate) svojih ugovorenih anuiteta - kreditnih rata prema predmetnom ugovoru o kreditu tj oplatnim planovima i to sve do zatvaranja tj.otplate predmetnog kredita. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ali isto tako i promijenjivoj kamatnoj stopi, kamati i dr; jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane odnosno utužena ugovorna odredba u pogledu valutne klauzule (ali niti promijenjive kamatne stope) uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Posebno se ovdje naglašava činjenica da je tužitelj već bio otplatio – vratio dio ugovorenih anuiteta predniku tuženika, a kada je došlo do povećanja tečaja CHF u odnosu na tadašnju našu valutu HRK, no nije došlo do velike neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka u ovom slučaju. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunavati primjenom valutne klauzule i tečaja valute na dan plaćanja obveze tužitelja prema predniku tuženiku te da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po prodajnom tečaju prednika tuženika za CHF i to na dan svake uplate ugovorenog mjesečnog anuiteta od strane tužitelja te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta – rate kredita u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i sam pojam promijenjive kamatne stope pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke prednika tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu pa tako čak i odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi za tužitelja bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ovih ugovornih odredbi prema kriterijima iz čl.81.ZZP-a nije dopuštena. Odredba o valutnoj klauzuli, i tečaju ali i samoj kamati te kamatnoj stopi, i dr; sadržane u ovom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja. Tuženikovom predniku, a također niti jednoj banci nesporno nikako nije niti bilo u interesu da se kreditna obveza i mjesečni iznos povrata anuiteta bitno, a pogotovo ne znatno poveća jer bi time postalo upitno redovno plaćanje mjesečne obveze tužitelja prema njemu kao kreditoru – dakle prema predniku tuženika, a to tada naravno nije bilo u interesu prednika tuženika, a niti bilo koje druge Banke a da je prednik tuženika znao da će se nešto bitnije povećati tečaj CHF do 2011.g. tj tek nešto malo ali ne bitno značajnije krajem 2010. Očigledno je kako prednik tuženika u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim još davne 2005., doista nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti ovdje tuženik detaljnije očituje u nastavku. Uostalom da nije tada tužitelju valutna klauzula i tečaj valute ali i kamata tj. kamatna stopa bila jasna ne bi je bio niti platio te ne bi bio uplaćivao mjesečne rate – ugovorene anuitete predniku tuženikua a koje su bile nešto uvećane u odnosu na početno ugovorenu ali tek krajem 2010., a do čega je došlo usllijed promjene - povećanja tečaja CHF i kamatne stope, a kako je to prethodno gore potanko i detaljno već objašnjeno tj obrazloženo.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovora o kreditu broj od dana 8. studenog 2005. (l.s. 7-16), zk izvadka (l.s. 19-21), potvrde banke (l.s. 22), otplatnog plan (l.s. 22-29, 55-67), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Leona Bataljaku od dana 20. veljače 2024. (l.s. 96- 104) te je saslušan tužitelj (l.s. 154-155).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

4.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, ovaj sud je isti našao neosnovanim obzirom da je Općinski sud u Zadru, prema prebivalištu tužitelja nadležan u ovoj pravnoj stvari, a sve prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14; dalje ZZP/07) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Odredbom čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Odredbom čl. 51. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji je obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 55. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je napisana od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 93760/05 i to onih o valutnoj klauzuli.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke dana 08. studenog 2005. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 93760/05 (dalje u tekstu: Ugovor). koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Davora Mišković iz [adresa] dana 14. studenog 2005. godine pod brojem OU-757/2005,

- da je čl. 2. ugovoren kredit u iznosu od 157.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita te da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja

Banke, vrijedećeg na dan plaćanja

- ugovoren je rok otplate u 300 mjesečnih anuiteta i to u: 299 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 916,34 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu 922,06 CHF, a mjesečni anuiteti se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Banke na dan dospijeća,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 1. lipnja 2012.,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Leona Bataljaku proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatio ukupno 237.396,47 HRK/31.507,93 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne tečajne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada se dolazi do zaključka da je tužitelj tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatio ukupno 244.948,52 HRK/32.510,26 EUR.

7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da je po zanimanju pomorac, otišao je u banku podignuti stambeni kredit, a prilikom dolaska u banku su mu nudili kredit u valuti CHF govoreći da je to najsigurnija valuta te ga nitko u banci nije upozorio na rizik podizanja kredita u CHF. Ne zna što je valutna klauzula, kredit mu je bio hitan jer je trebao napraviti kuću te su pročitali ugovor o kreditu koji je bio povoljan pa da nije baš sve ni razumio.

8. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

9.1. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača te da je stan koristio za stanovanje, nije ga iznajmljivao pa je stoga i prigovor aktivne legitimacije istaknut od strane tuženika neosnovan.

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

10.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. ZZP/07, a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25, dalje ZPP) propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP/07 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

10.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

11. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svhe koje nisu namjenjenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

14. U konkretnom slučaju temeljem iskaza tužitelja i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

15. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva radi isplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

16. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od 31.507,93 EUR, kada se uzmu u obzir samo pozitivne razlike.

17. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

19. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja i navode tuženika da je tužitelj, pa onda i sud, bio dužan uračunati tzv. negativne razlike, ističe se da je niža kamatna stopa i tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojega tužitelj nije bio stjecatelj bez osnove jer tužitelj tuženiku nije platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao, a niži tečaj je također rezultat jednostrane odluke tuženika, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Tužitelj je i platio tuženiku sve što je ovaj od njega tražio tijekom razdoblja otplate kredita te iznos koji „bi bio niži od početno ugovorenog iznosa, a zbog promjene u valuti“ ne predstavlja iznos za koji je umanjena imovina tuženika, a uvećana imovina tužitelja, odnosno iznos koji bi tužitelj stekao bez pravne osnove, kao što je to slučaj sa iznosom koji je tužitelj nesporno uplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe o valuti. Stoga tuženik nema nikakvu osnovu za potraživanje tog iznosa od ovdje tužitelja te je valjalo utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, na način kako je to određeno u točki II. izreke ove presude.

20. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, to je tužba od 13. lipnja 2023. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

21. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji predstavlja razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 8. studenog 2023. i 8. travnja 2025. po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 18. prosinca 2023., 25. svibnja 2025. i 22. prosinca 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) po 250 bodova, za pristup ročištu od 16. studenog 2023. u visini od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), te trošak pristupa na objavu presude u visini od 50 bodova, što ukupno iznosi 1600 bodova, odnosno 3.200,00 EUR. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 3.500,00 EUR, koliko je tužena dužna naknaditi tužitelju.

22.1. Ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište od 16. studenog 2023. u visini od 250 bodova obzirom da se na istome nije raspravljalo pa mu je priznat trošak sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife.

U Zadru, 5. veljače 2026.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku,

- Tuženiku po punomoćniku.