REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1236/23-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Peri Toliću, odvj. u Splitu protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. ZAGREB, OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 5. studenog 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 5. veljače 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl. 1., čl. 4. i dijela čl. 8. Ugovora o kreditu broj 728864 od 4. srpnja 2006. g. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koje glase:

''Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 12.446,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

Kredit se ugovara u valuti…

Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 181,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća…''.

II.Dužan je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, OIB: 87939104217, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.757,72 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,86 EUR teče od 10. kolovoza 2006. g. do isplate,

-0,86 EUR teče od 8. rujna 2006. g. do isplate,

-3,65 EUR teče od 10. listopada 2006. g. do isplate,

-3,65 EUR teče od 10. studenog 2006. g. do isplate,

-3,65 EUR teče od 8. prosinca 2006. g. do isplate,

-3,65 EUR teče od 10. siječnja 2007. g. do isplate,

-3,65 EUR teče od 9. veljače 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 9. ožujka 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. travnja 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. svibnja 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 11. lipnja 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. srpnja 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. kolovoza 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 7. rujna 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. listopada 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 9. studenog 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 7. prosinca 2007. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. siječnja 2008. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 8. veljače 2008. g. do isplate,

-0,06 EUR teče od 10. ožujka 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 9. travnja 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 9. svibnja 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 10. lipnja 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 10. srpnja 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 8. kolovoza 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 9. rujna 2008. g. do isplate,

-1,01 EUR teče od 10. listopada 2008. g. do isplate,

-8,18 EUR teče od 10. studenog 2008. g. do isplate,

-1,28 EUR teče od 9. prosinca 2008. g. do isplate,

-12,52 EUR teče od 9. siječnja 2009. g. do isplate,

-13,05 EUR teče od 11. veljače 2009. g. do isplate,

-13,10 EUR teče od 10. ožujka 2009. g. do isplate,

-11,05 EUR teče od 9. travnja 2009. g. do isplate,

-10,60 EUR teče od 8. svibnja 2009. g. do isplate,

-9,61 EUR teče od 9. lipnja 2009. g. do isplate,

-6,91 EUR teče od 10. srpnja 2009. g. do isplate,

-7,65 EUR teče od 7. kolovoza 2009. g. do isplate,

-8,74 EUR teče od 4. rujna 2009. g. do isplate,

-7,58 EUR teče od 6. listopada 2009. g. do isplate,

-9,28 EUR teče od 6. studenog 2009. g. do isplate,

-8,53 EUR teče od 7. prosinca 2009. g. do isplate,

-11,04 EUR teče od 8. siječnja 2010. g. do isplate,

-12,37 EUR teče od 9. veljače 2010. g. do isplate,

-12,17 EUR teče od 8. ožujka 2010. g. do isplate,

-15,97 EUR teče od 9. travnja 2010. g. do isplate,

-14,65 EUR teče od 10. svibnja 2010. g. do isplate,

-16,33 EUR teče od 10. lipnja 2010. g. do isplate,

-24,59 EUR teče od 9. srpnja 2010. g. do isplate,

-30,91 EUR teče od 10. kolovoza 2010. g. do isplate,

-29,22 EUR teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,

-25,88 EUR teče od 7. listopada 2010. g. do isplate,

-22,49 EUR teče od 9. studenog 2010. g. do isplate,

-31,63 EUR teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,

-37,12 EUR teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,

-32,04 EUR teče od 9. veljače 2011. g. do isplate,

-32,95 EUR teče od 9. ožujka 2011. g. do isplate,

-29,50 EUR teče od 8. travnja 2011. g. do isplate,

-32,89 EUR teče od 9. svibnja 2011. g. do isplate,

-42,09 EUR teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

-41,99 EUR teče od 8. srpnja 2011. g. do isplate,

-58,98 EUR teče od 10. kolovoza 2011. g. do isplate,

-57,77 EUR teče od 9. rujna 2011. g. do isplate,

-43,38 EUR teče od 7. listopada 2011. g. do isplate,

-43,42 EUR teče od 9. studenog 2011. g. do isplate,

-42,24 EUR teče od 9. prosinca 2011. g. do isplate,

-45,60 EUR teče od 10. siječnja 2012. g. do isplate,

-46,49 EUR teče od 9. veljače 2012. g. do isplate,

-45,57 EUR teče od 9. ožujka 2012. g. do isplate,

-46,54 EUR teče od 6. travnja 2012. g. do isplate,

-47,14 EUR teče od 9. svibnja 2012. g. do isplate,

-48,52 EUR teče od 11. lipnja 2012. g. do isplate,

-47,07 EUR teče od 6. srpnja 2012. g. do isplate,

-47,82 EUR teče od 9. kolovoza 2012. g. do isplate,

-46,51 EUR teče od 7. rujna 2012. g. do isplate,

-44,66 EUR teče od 9. listopada 2012. g. do isplate,

-46,63 EUR teče od 13. studenog 2012. g. do isplate,

-47,34 EUR teče od 10. prosinca 2012. g. do isplate,

-47,06 EUR teče od 10. siječnja 2013. g. do isplate,

-44,18 EUR teče od 11. veljače 2013. g. do isplate,

-46,18 EUR teče od 8. ožujka 2013. g. do isplate,

-46,94 EUR teče od 10. travnja 2013. g. do isplate,

-45,99 EUR teče od 10. svibnja 2013. g. do isplate,

-43,09 EUR teče od 11. lipnja 2013. g. do isplate,

-26,95 EUR teče od 9. srpnja 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 10. kolovoza 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 19. studenog 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja na iznos od 10,59 EUR teče od 9. srpnja 2013. g. do isplate tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e :

I.Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od 15. siječnja 2024. g. izjavljen u odgovoru na tužbu kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.066,36 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. veljače 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom dana 30. ožujka 2023. g. pred ovim sudom u kojoj je naveo da je s t.d. Volksbank d.d. Zagreb, koje je promijenilo naziv u Sberbank d.d. Zagreb te još jednom u Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, odnosno s tuženikom, kao kreditorom, dana 4. srpnja 2006. g. zaključio Ugovor o kreditu broj 728864, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit iskazan kao 12.466,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, odnosno ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Tužitelj da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Primjena valutne klauzule u CHF da je nepoštena i nedopuštena te stoga i ništava, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti i ekstra profita o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren. Takvo da je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iz odluke broj Rev- 2221/18. Tuženik da je na taj način stekao bez osnove iznos od 1.757,32 EUR što da predstavlja iznos od 13.244,14 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 728864 od 4. srpnja 2006. g. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak odnosno u dijelu odredbi čl. 1., čl. 4. i čl. 8. te tuženiku naložiti isplatiti iznos od 1.757,72 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je, prije svega, obavijestio sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika jer je t.d. Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, OIB: 78427478595, pripojeno t.d. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, OIB: 87939104217, koje d.d. da je postalo pravni sljednik tuženika. Prije upuštanja u raspravljanje tuženik je istakao prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Splitu, navodeći da je valjanim sporazumom stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu i to odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare potraživanja, zatim da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet postupka, a sve kada bi utvrđenja iz te parnice bila primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda RH, da tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama te da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako je tuženik osporio osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, navedeno je da samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom nalaza i mišljenja t.d. Žbirac d.o.o. Splita, privatno angažiranog od strane tužitelja, Ugovora o kreditu broj 728864 od 4. srpnja 2006. g., plana otplate uz Ugovor i prometa po kreditu. Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Prije ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno ocijeniti osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda koji je u odgovoru na tužbu istakao tuženik. Prema navodima tuženika stranke su u sklopljenom Ugovoru o kreditu ugovorile (u t. 11.3.) mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Prema st. 3. ovog čl. sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

U vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP) koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. ovog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP-a propisano je koje bi se odredbe ugovora mogle smatrati nepoštenima pa je tako u al. 19. tog čl. navedeno da su to i odredbe kojima se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed formuliranu odredbu standardnog Ugovora tuženika, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale (a tuženik nije ni tvrdio da se o ovoj odredbi posebno pregovaralo) te tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u Ugovoru i na njezin sadržaj. Osim toga, radi se o odredbi koja uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu procesnopravne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom na prostornu udaljenost između mjesta njegovog prebivališta koje se nalazi na području nadležnosti ovog suda i sjedišta Ugovorom određenog suda u Zagrebu gdje se nalazi sjedište tuženika, jer je time vođenje postupka za tužitelja otegotnije i iziskuje veće troškove. Stoga je trebalo zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda registriranog sjedišta pravnog prednika tuženika. Dakle, odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj spora ugovara nadležnost suda u mjestu sjedišta banke je ništetna, pa je zaključak da između stranaka ne postoji valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda trebalo ocijeniti neosnovanim i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I. Takav je i stav sudske prakse u brojnim sličnim predmetima u istoj vrsti spora.

Budući je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena ugovorna odredba te time i ništetna, imaju se primijeniti odredbe o mjesnoj nadležnosti i to odredba čl. 59. ZPP-a prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a u ovom slučaju Općinski sud u Splitu gdje se nalazila poslovnica pravnog prednika tuženika u kojoj je Ugovor sklopljen.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 728864 od 4. srpnja 2006. g., a koji dijelovi se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF te predstavljaju, po ocjeni tužitelja, nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 1.757,72 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 4. srpnja 2006. g. sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 12.466,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima od 181,76 CHF prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan plaćanja.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovorene vrijednosti (zaključno s danom 9. srpnjem 2013. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.

U ovoj je odluci bilo potrebno navesti stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., a radi se o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. utvrđeno je da je su tuženici, a radi se točno određenim bankama u RH, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je, u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženici iz tog postupka nisu pridržavali načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženici nisu vodili računa o interesima korisnika kredita i nisu im dali nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, da su tuženici, kao financijske ustanove, mogli i po redovnom tijeku stvari morali znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da su tuženici takve informacije uskratili korisnicima kredita pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega su korisnici kredita bili onemogućeni procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njihovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da je zaključenje Ugovora o kreditu dogovorio s osobnom bankaricom, da su mu u banci ponudili samo kredit u CHF i kazali da je to najpovoljniji kredit s najpovoljnijom kamatnom stopom koja da se neće puno mijenjati. Naveo je da mu je kredit trebao za kupnju auta za osobne potrebe te da ga je u cijelosti otplatio.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima pravnog prednika tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga je odredbe iz Ugovora o kreditu broj 728864 od 4. srpnja 2006. g. o valutnoj klauzuli i to u dijelu odredbi sadržanih u čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 12.446,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i u podnesku od 11. ožujka 2025. g. izjavio i da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva radi čega nije bilo potrebno provoditi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na cjelokupno potraživanja tužitelja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 30. ožujka 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice, koji, kako je već navedeno, među strankama nije bio sporan (1.757,72 EUR) tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Prije osvrta na osnovanosti zahtjeva za isplatu zatezne kamate treba navesti da je nesporni iznos koji pripada tužitelju, a temeljem izračuna koji je dao izraditi tužitelj prije podnošenja tužbe, iznos od 13.244,14 kn odnosno 1.757,80 EUR, a tužitelj je zatražio isplatu glavnice od 1.757,72 EUR, što je nešto niže od onog što mu prema stručnom obračunu pripada. Ujedno, tužitelj je isplatu zatezne kamate zatražio na mjesečne iznose čiji je ukupan zbroj 1.768,39 EUR, što znači da je zateznu kamatu zatražio i na iznos od 10,59 EUR (1.768,39 EUR - 1.757,80 EUR) koji tužitelju ne pripada. Stoga je u dijelu kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja teče na iznos od 10,59 EUR tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom II., a taj iznos sud je umanjio od zadnjeg zatraženog anuiteta, što je za tužitelja najpovoljnije.

Iako se tuženik nije usprotivio visini pa tako ni tijeku kamata, prilikom donošenja odluke o tijeku kamata trebalo se pozvati na odredbu čl. 1115. ZOO-a prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužitelj je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koji je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 14. svibnja i 2. listopada 2024. g. i 5. studenog 2025. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova).

Ukupan broj bodova od 400 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (800,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za zatraženu pristojbu tužbe (u iznosu od 66,36 EUR) te tako dobiti iznos od 1.066,36 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe presude jer tužitelj neće biti pozvan na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja joj, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Splitu, 5. veljače 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).