REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-106/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupan po Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja CC, zamjenice punomoćnice tužitelja ŠC, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Davora Bartolca, Karlovac i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice MC, po objavi 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02828 od dana 31.07.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te ŠKRTIĆ ALENA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod brojem OV- 1148/08 dana 01.08.2008.g., u dijelu u članku II. u kojem se navodi „IZNOS KREDITA - kunska protuvrijednost iznosa od 14.720,58 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“, odredba članka III. istog Ugovora u dijelu kojem se navodi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 221,75 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 18.627,00 CHF“, kao i odredba čl. 5.1 Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio prethodno citiranog Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od 3.447,48 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 1,56 EUR od 24.09.2008. pa do isplate

- 1,56 EUR od 24.09.2008. pa do isplate

- 11,54 EUR od 23.10.2008. pa do isplate

- 6,17 EUR od 27.11.2008. pa do isplate

- 12,76 EUR od 29.12.2008. pa do isplate

- 15,80 EUR od 26.01.2009. pa do isplate

- 16,62 EUR od 27.02.2009. pa do isplate

- 13,70 EUR od 23.03.2009. pa do isplate

- 14,42 EUR od 22.04.2009. pa do isplate

- 11,78 EUR od 28.05.2009. pa do isplate

- 11,16 EUR od 26.06.2009. pa do isplate

- 11,11 EUR od 27.07.2009. pa do isplate

- 11,67 EUR od 26.08.2009. pa do isplate

- 11,31 EUR od 29.09.2009. pa do isplate

- 10,10 EUR od 27.10.2009. pa do isplate

- 12,12 EUR od 23.11.2009. pa do isplate

- 14,03 EUR od 28.12.2009. pa do isplate

- 16,17 EUR od 25.01.2010. pa do isplate

- 16,15 EUR od 22.02.2010. pa do isplate

- 19,16 EUR od 24.03.2010. pa do isplate

- 18,76 EUR od 26.04.2010. pa do isplate

- 20,97 EUR od 21.05.2010. pa do isplate

- 26,28 EUR od 28.06.2010. pa do isplate

- 27,17 EUR od 27.07.2010. pa do isplate

- 34,28 EUR od 30.08.2010. pa do isplate

- 31,86 EUR od 28.09.2010. pa do isplate

- 27,71 EUR od 30.10.2010. pa do isplate

- 35,66 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 41,81 EUR od 07.01.2011. pa do isplate

- 35,48 EUR od 12.02.2011. pa do isplate

- 35,48 EUR od 11.03.2011. pa do isplate

- 34,90 EUR od 12.04.2011. pa do isplate

- 41,70 EUR od 11.05.2011. pa do isplate

- 48,11 EUR od 13.06.2011. pa do isplate

- 50,37 EUR od 11.07.2011. pa do isplate

- 85,97 EUR od 11.08.2011. pa do isplate

- 50,97 EUR od 12.09.2011. pa do isplate

- 49,13 EUR od 11.10.2011. pa do isplate

- 49,90 EUR od 11.11.2011. pa do isplate

- 51,23 EUR od 14.12.2011. pa do isplate

- 53,03 EUR od 11.01.2012. pa do isplate

- 55,01 EUR od 23.02.2012. pa do isplate

- 54,30 EUR od 12.03.2012. pa do isplate

- 53,00 EUR od 11.04.2012. pa do isplate

- 53,88 EUR od 14.05.2012. pa do isplate

- 54,86 EUR od 12.06.2012. pa do isplate

- 53,68 EUR od 11.07.2012. pa do isplate

- 53,88 EUR od 13.08.2012. pa do isplate

- 50,93 EUR od 12.09.2012. pa do isplate

- 52,83 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 53,69 EUR od 05.11.2012. pa do isplate

- 53,44 EUR od 11.12.2012. pa do isplate

- 53,64 EUR od 11.01.2013. pa do isplate

- 51,33 EUR od 08.02.2013. pa do isplate

- 50,20 EUR od 11.03.2013. pa do isplate

- 53,53 EUR od 11.04.2013. pa do isplate

- 49,36 EUR od 13.05.2013. pa do isplate

- 48,55 EUR od 11.06.2013. pa do isplate

- 49,27 EUR od 12.07.2013. pa do isplate

- 49,80 EUR od 12.08.2013. pa do isplate

- 50,95 EUR od 10.09.2013. pa do isplate

- 51,97 EUR od 11.10.2013. pa do isplate

- 52,55 EUR od 11.11.2013. pa do isplate

- 54,10 EUR od 12.12.2013. pa do isplate

- 52,26 EUR od 13.01.2014. pa do isplate

- 53,94 EUR od 11.02.2014. pa do isplate

- 54,75 EUR od 11.03.2014. pa do isplate

- 54,25 EUR od 11.04.2014. pa do isplate

- 53,30 EUR od 12.05.2014. pa do isplate

- 52,38 EUR od 04.06.2014. pa do isplate

- 53,78 EUR od 02.07.2014. pa do isplate

- 54,74 EUR od 04.08.2014. pa do isplate

- 56,01 EUR od 05.09.2014. pa do isplate

- 55,53 EUR od 07.10.2014. pa do isplate

- 57,03 EUR od 07.11.2014. pa do isplate

- 57,62 EUR od 09.12.2014. pa do isplate

- 114,96 EUR od 15.01.2015. pa do isplate

- 54,68 EUR od 16.02.2015. pa do isplate

- 54,67 EUR od 16.03.2015. pa do isplate

- 54,67 EUR od 16.04.2015. pa do isplate

- 54,67 EUR od 18.05.2015. pa do isplate

- 54,61 EUR od 16.06.2015. pa do isplate

- 54,61 EUR od 20.07.2015. pa do isplate

- 54,61 EUR od 24.08.2015. pa do isplate

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02828 od dana 31.07.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 u svojstvu davatelja kredita te ŠKRTIĆ ALENA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod brojem OV-1148/08 dana 01.08.2008.g., u dijelu u kojem se navodi „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Troškovi zaključenja Ugovora“ (uklj. 22% PDV-a) 586,56 CHF.

IV. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 347,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od 05.08.2008.g pa do isplate, a koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate.

V. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21,

OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.787,50 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 5. 2. 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda Karlovcu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 31.07.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora 02828, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 14.720,58 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio.

D O K A Z: Uvid u prilog pod B/

2. Tuženik je kao kreditor u ugovoru o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno zakonu o zaštititi potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Naime, sukladno odredbama Zakona o zaštititi potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju tužitelju je jedino ponuđen kredit u CHF, te isti nije imao mogućnosti utjecati niti na samu valutu kredita, niti na bilo koju ugovornu odredbu. Nadalje tuženik je u ugovor ugovorio valutnu klauzulu u CHF, bez da je tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za zaključenje predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelj ni na koji način nije od tuženika informiran o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao niti o izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Prema praksi suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu. Obzirom je u vrijeme zaključenja (a i u vrijeme trajanja ugovora o kreditu) kunska valuta bila stabilna u odnosu na EUR-o i druge valute, a CHF je drastično rastao, čime je tužitelju nanesena šteta, a nije bilo nikakvog razloga da se ovakva odredba unese u Ugovor o kreditu, jer se tuženik nije zaduživao u CHF na domaćem i/ili stranom tržištu radi davanja ovog kredita, proizlazi da je ovakva odredba unijeta isključivo u interesu kreditora-tuženika a sam tužitelj na nju nikako nije mogao utjecati, niti je bio svjestan posljedica. Istovremeno, sav rizik fluktuacije tečaja prebačen je na potrošača- tužitelja.

Sva ova utvrđenja utvrđena su presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 01. srpnja 2013.g. te presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 u kolektivnom sporu Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka. Međutim kako se presuda u kolektivnom sporu ne odnosi neposredno na tuženika, koji nije bio stranka iste to tužitelj ima pravni interes u ovom postupku deklaratorno utvrđivati ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Međutim, pravna utvrđenja iz citiranih presuda itekako su primjenjiva na tužitelja i njegovu situaciju, jer je činjenično stanje posve identično u odnosu na kredite s valutom CHF odobravane od strane banaka tuženih u kolektivnom sporu.

DOKAZ: uvid u dostavljenu dokumentaciju, saslušanje tužitelja kao stranke po potrebi i drugi, vještačenje po vještaku knjigovodstveno- financijske struke, uvid u eventualnu daljnju dokumentaciju koja će biti potrebna vještaku, a koja će biti pribavljena od stranaka, uvid u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, te uvid u presudu VTS RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

3. Odredbom članka II gore citiranog kredita navedeno je da „ Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u toč. III Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u toč. I ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora. U članku III navodi se kako „troškovi zaključenja Ugovora“ iznose 586,56 CHF. Temeljem navedenog članka tužitelj je prilikom isplate kredita, dana 04.08.2008. g. na ime „ prihoda od obrade ugovora“ morao platiti iznos od 2.620,66 kn, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je ista uplata evidentirana.

Odredbom troškova zaključenja ugovora, kao i visini istih tuženik je također unio bez da su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe. Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu , a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih kredita na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Prema tome ova ugovorna odredba nije niti jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

4. Slijedom prethodno navedenog, tužitelj po svojoj punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud donese sljedeću p r e s u d u

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II toč. Ugovora o kreditu broj 02828 od dana 31.07.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te ŠKRTIĆ ALENA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod brojem OV- 1148/08 dana 01.08.2008.g., u dijelu u članku II u kojem se navodi „IZNOS KREDITA -kunska protuvrijednost iznosa od 14.720,58 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja“, te odredba članka III istog Ugovora u dijelu kojem se navodi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 221,75 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 18.627,00 CHF“.

II. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],, s osnova ništetne odredbe iz toč. I. ove presude isplati iznos od 11.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka, a koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II toč. Ugovora o kreditu broj 02828 od dana 31.07.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 u svojstvu davatelja kredita te ŠKRTIĆ ALENA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod brojem OV- 1148/08 dana 01.08.2008.g.,u dijelu u kojem se navodi „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja

Ugovora u visini navedenoj u toč. III Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u toč. I ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, te odredba članka III istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Troškovi zaključenja Ugovora“ (uklj. 22% PDV-a) 586,56 CHF.

IV. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 2.620,66 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od 05.08.2008.g pa do isplate, a koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate.

V. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

5. Tužitelj je tužbeni zahtjeva konačno specificirao podneskom od 18. 7. 2025. nakon vještačenja. Tužitelj u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka te shodno njegovu nalazu u nastavku specificira tužbeni zahtjev. Stoga tužitelj predlaže da Naslovni sud donese sljedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02828 od dana 31.07.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, u svojstvu davatelja kredita te ŠKRTIĆ ALENA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod brojem OV- 1148/08 dana 01.08.2008.g., u dijelu u članku II. u kojem se navodi „IZNOS KREDITA - kunska protuvrijednost iznosa od 14.720,58 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“, odredba članka III. istog Ugovora u dijelu kojem se navodi: „Iznos mjesečnog obroka kredita 221,75 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 18.627,00 CHF“, kao i odredba čl. 5.1 Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio prethodno citiranog Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od 3.447,48 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 1,56 EUR od 24.09.2008. pa do isplate

- 1,56 EUR od 24.09.2008. pa do isplate

- 11,54 EUR od 23.10.2008. pa do isplate

- 6,17 EUR od 27.11.2008. pa do isplate

- 12,76 EUR od 29.12.2008. pa do isplate

- 15,8 EUR od 26.01.2009. pa do isplate

- 16,62 EUR od 27.02.2009. pa do isplate

- 13,70 EUR od 23.03.2009. pa do isplate

- 14,42 EUR od 22.04.2009. pa do isplate

- 11,78 EUR od 28.05.2009. pa do isplate

- 11,16 EUR od 26.06.2009. pa do isplate

- 11,11 EUR od 27.07.2009. pa do isplate

- 11,67 EUR od 26.08.2009. pa do isplate

- 11,31 EUR od 29.09.2009. pa do isplate

- 10,10 EUR od 27.10.2009. pa do isplate

- 12,12 EUR od 23.11.2009. pa do isplate

- 14,03 EUR od 28.12.2009. pa do isplate

- 16,17 EUR od 25.01.2010. pa do isplate

- 16,15 EUR od 22.02.2010. pa do isplate

- 19,16 EUR od 24.03.2010. pa do isplate

- 18,76 EUR od 26.04.2010. pa do isplate

- 20,97 EUR od 21.05.2010. pa do isplate

- 26,28 EUR od 28.06.2010. pa do isplate

- 27,17 EUR od 27.07.2010. pa do isplate

- 34,28 EUR od 30.08.2010. pa do isplate

- 31,86 EUR od 28.09.2010. pa do isplate

- 27,71 EUR od 30.10.2010. pa do isplate

- 35,66 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 41,81 EUR od 07.01.2011. pa do isplate

- 35,48 EUR od 12.02.2011. pa do isplate

- 35,48 EUR od 11.03.2011. pa do isplate

- 34,90 EUR od 12.04.2011. pa do isplate

- 41,70 EUR od 11.05.2011. pa do isplate

- 48,11 EUR od 13.06.2011. pa do isplate

- 50,37 EUR od 11.07.2011. pa do isplate

- 85,97 EUR od 11.08.2011. pa do isplate

- 50,97 EUR od 12.09.2011. pa do isplate

- 49,13 EUR od 11.10.2011. pa do isplate

- 49,90 EUR od 11.11.2011. pa do isplate

- 51,23 EUR od 14.12.2011. pa do isplate

- 53,03 EUR od 11.01.2012. pa do isplate

- 55,01 EUR od 23.02.2012. pa do isplate

- 54,30 EUR od 12.03.2012. pa do isplate

- 53,00 EUR od 11.04.2012. pa do isplate

- 53,88 EUR od 14.05.2012. pa do isplate

- 54,86 EUR od 12.06.2012. pa do isplate

- 53,68 EUR od 11.07.2012. pa do isplate

- 53,88 EUR od 13.08.2012. pa do isplate

- 50,93 EUR od 12.09.2012. pa do isplate

- 52,83 EUR od 15.10.2012. pa do isplate

- 53,69 EUR od 05.11.2012. pa do isplate

- 53,44 EUR od 11.12.2012. pa do isplate

- 53,64 EUR od 11.01.2013. pa do isplate

- 51,33 EUR od 08.02.2013. pa do isplate

- 50,20 EUR od 11.03.2013. pa do isplate

- 53,53 EUR od 11.04.2013. pa do isplate

- 49,36 EUR od 13.05.2013. pa do isplate

- 48,55 EUR od 11.06.2013. pa do isplate

- 49,27 EUR od 12.07.2013. pa do isplate

- 49,80 EUR od 12.08.2013. pa do isplate

- 50,95 EUR od 10.09.2013. pa do isplate

- 51,97 EUR od 11.10.2013. pa do isplate

- 52,55 EUR od 11.11.2013. pa do isplate

- 54,10 EUR od 12.12.2013. pa do isplate

- 52,26 EUR od 13.01.2014. pa do isplate

- 53,94 EUR od 11.02.2014. pa do isplate

- 54,75 EUR od 11.03.2014. pa do isplate

- 54,25 EUR od 11.04.2014. pa do isplate

- 53,30 EUR od 12.05.2014. pa do isplate

- 52,38 EUR od 04.06.2014. pa do isplate

- 53,78 EUR od 02.07.2014. pa do isplate

- 54,74 EUR od 04.08.2014. pa do isplate

- 56,01 EUR od 05.09.2014. pa do isplate

- 55,53 EUR od 07.10.2014. pa do isplate

- 57,03 EUR od 07.11.2014. pa do isplate

- 57,62 EUR od 09.12.2014. pa do isplate

- 114,96 EUR od 15.01.2015. pa do isplate

- 54,68 EUR od 16.02.2015. pa do isplate

- 54,67 EUR od 16.03.2015. pa do isplate

- 54,67 EUR od 16.04.2015. pa do isplate

- 54,67 EUR od 18.05.2015. pa do isplate

- 54,61 EUR od 16.06.2015. pa do isplate

- 54,61 EUR od 20.07.2015. pa do isplate

- 54,61 EUR od 24.08.2015. pa do isplate

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 02828 od dana 31.07.2008. zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 u svojstvu davatelja kredita te ŠKRTIĆ ALENA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Kelečić pod brojem OV-1148/08 dana 01.08.2008.g., u dijelu u kojem se navodi „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora“, te odredba članka III. istog Ugovora u dijelu u kojem se navodi: „Troškovi zaključenja Ugovora“ (uklj. 22% PDV-a) 586,56 CHF.

IV. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke III. ove presude isplati iznos od 347,82 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od 05.08.2008.g pa do isplate, a koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate.

V. Nalaže se tuženom PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju ŠKRTIĆ ALENU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

6. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare.

7. Sukladno odredbi čl. 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Dodatno, tuženik ističe da je predmetni Ugovor sklopljen u Zagrebu te je u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena nadležnost sud u Zagrebu. Navedeno shvaćanje su potvrdili i Općinski sud u Đakovu, Županijski sud u Splitu i Županijski sud u Rijeci.

Dokazi:

- rješenje Općinskog suda u Đakovu od dana 04.06.2021.g., posl.br. P-111/2021;

- rješenje Županijskog suda u Splitu od dana 03.03.2021.g., posl.br. Gž-70/2021;

- rješenje Županijskog suda u Rijeci od dana 03.05.2021.g., posl.br. Gž-3972/2020;

- rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1717/2021 od 16.11.2021. godine Iz rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gž-1717/2021 od 16.11.2021. godine proizlazi kako slijedi:

U konkretnom slučaju nema niti govora o nepoštenosti odredbe ugovora o nadležnosti, obzirom ista ni u kojem slučaju pretjerano ne ograničava pravo tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu, posebice imajući u vidu da je tužitelj u predmetnom postupku na zastupanje ovlastio odvjetnika.

Slijedom navedenog, predlaže se sudu oglasiti se mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

8. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u kolovozu 2015.g., a tužba je podnesena tek u ožujku 2022.g., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

9. Opreza radi, ako sud odbije prigovore tuženika, tuženik u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva. S obzirom da se tužitelj poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih pravnih osoba. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP- a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora o kreditu iz 2008.g. sklopljenog s valutom u EUR.

Dokazi:

Saslušanje area menagera, RC na adresi [adresa], na okolnost utvrđenja provođenja učestalih edukacija;

Saslušanje prodajnog predstavnika SC, [adresa]

Primjerak Ugovora o kreditu iz 2008.g.

10. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a JC prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Večernji list od 09.03.2005.g. piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. Vjesnik od 29.04.2005.g. piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“ Novi list od 20.07.2005.g. piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i JC, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ Jutarnji list od 21.07.2005.g. piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe JC.“

Dokazi:

Članak Večernjeg lista „

„ C“ zaoštrili utakmicu“ 09.03.2005.godine; Članak Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500,00 kuna“ 29.04.2005.godine;

Članak Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ 20.07.2005.godine; Članak Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ 21.07.2005.godine

Dakle, proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno

11. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako je svejedno bio neinformiran te pokušaju povlačenja paralele s korisnicima bankovnih kredita u CHF-u, tuženik ističe kako su promašene i netočne. Naime, nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja. Drugim riječima, do 2005. godine su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se govorilo javno u medijima što znači da se potrošači, korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i potrošači koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima. Nadalje, u bankovnim kreditima se radi o dugoročnim kreditima čije su se otplate protezale na petnaest, dvadeset i više godine te su posljedice promjene tečaja bile puno izraženije. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, a što proizlazi i iz gore citiranih novinskih članaka, kao i iz transkripata radijskih emisija koje tuženik dostavlja u privitku.

Dokaz:

- Dokazi iz medija

12. Dakle, očito je kako se godinama prije nego što je tužitelj zaključio predmetni ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te je isto tako s navedenim informacijama raspolagao i tužitelj. Tuženik je povrh svega, upravo na traženje potrošača počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom potrošaču, kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te ne može garantirati njezinu stabilnost. Drugim riječima, tužitelj je taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF!

13. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što je budući smjer kretanja tečaja, pa s tim u vezi tuženik ističe recentnu praksu Suda EU koji u odluci Š (C-186/2016) navodi: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne tamo ovdje tužitelju, nego i svakom potrošaču koji se odlučio na korištenje usluga tuženika.

Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi Š, osim što je potrošač na temelju dobivenih informacija morao biti „u mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je npr. niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba. Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. PC u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora.

„Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Dokaz:

- Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

15. Slijedom navedenog, a posebice uzevši u obzir da se na tuženika ne primjenjuje presuda donesena povodom kolektivne tužbe udruge Franak, ističe se da je sud dužan provesti dokazni postupak, saslušati stranke ugovornog odnosa i utvrditi da li su stranke pregovarale o odredbama ugovora te da li je tuženik informirao tužitelja o rizicima povezanim sa sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

16. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa, posebice uzevši u obzir da iz tužbe uopće nije jasno kako je tužitelj došao do utuženog iznosa. Spornu visinu tužbenog zahtjeva može se utvrditi jedino vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, a koje vještačenje se određuje po nalogu neovisnog i nepristranog suda u okviru parničnog postupka. Prema tome, osoba koja je napravila izračun koji tužitelj navodi ne zadovoljava kriterije neovisnog i nepristranog vještaka.

17. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital! Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja.

18. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

19. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, početni otplatni plan, promet po kreditu, stvarni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa, Članak Večernjeg lista „ C“ zaoštrili utakmicu“ 09.03.2005.godine, Članak Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500,00 kuna“ 29.04.2005.godine, Članak Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ 20.07.2005.godine, Članak Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ 21.07.2005.godine, Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. Karlovac. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika čitanjem izjave area menagera RC, [adresa], na okolnost načina poslovanja tuženika, posebice prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF, naime, tužitelj se izričito protivio čitanju izjave, dakle, tuženik nije predložio imenovanu osobu pozvati u svojstvu svjedoka radi iskazivanja, odnosno neposrednog izvođenja dokaza.

20. Predmet ovog postupka je utvrđivanje ništetnom ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu broj 028928 od 31. 7. 2008., te potraživanje tužitelja s osnove preplate mjesečnih anuiteta radi rasta tečaja CHF, te potraživanje novčanog iznosa naknade za obradu kredita.

21. Među strankama je sporna mjesna nadležnost suda, aktivna legitimacija, pravna osnova i visina zahtjeva s osnove preplate mjesečnih anuiteta radi rasta tečaja CHF, te je tuženik istaknuo prigovor zastare.

22. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, nesporno je da su stranke, Ugovorom o kreditu ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Međutim, osnovano tužitelj smatra kako odredba čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, dalje: ZZP), Direktivi Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), koja je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača, kao i relevantnoj i opće prihvaćenoj sudskoj praksi.

23. Naime, odredbom člankom 81. st. 1. i 2. ZZP-a, koji je vrijedio u trenutku potpisivanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP-a, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. Direktive propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, dok su odredbom čl. 82 ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz Direktive, pa se tako, između ostalog, nepoštenom smatra ugovorna odredba kojom se „isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom...“

24. Prilikom odlučivanja o prigovoru mjesne nadležnosti sud mora imati u vidu i presudu Suda Europske Unije u predmetu O.G.E.S. i S.E.S. v. R.M.Q. i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud je donio zaključak kako učinkovita zaštita potrošača koju omogućava Direktiva, podrazumijeva da nacionalni sud može, proprio motu, odrediti je li odredba ugovora o kojem odlučuje nepoštena te je upravo svrha Direktive, kojom se od država članica zahtijeva da utvrde da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, ne bi postigla, ako bi sam potrošač bio obvezan dovoditi u pitanje nepoštenu narav takvih odredbi. Također, u predmetnoj odluci sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, očigledno se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ista je bila unaprijed formulirana od strane tužene te uvrštena u ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, bez ikakve mogućnosti tužitelja da o istoj pregovara ili utječe na njezin sadržaj, što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja, koji je također iskazao da bi mu bio problem putovati u Zagreb, da radi u Sloveniji, da mu je supruga onkološka pacijentica. Dakle, tužitelju bi putovanje na sud u Zagreb iziskivalo veće troškove od dolaska na sud u [adresa], živi u [adresa], a i troškovi putovanja odvjetnika kojeg je opunomoćio za zastupanje bili bi veći radi putovanja na sud u Zagreb.

25. Odredba čl. 12. predmetnog Ugovora nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u Zagreb te bi trpjela znatno veći financijski i vremenski izdatak, dok bi tužena s druge stranke ostvarila pogodnosti bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao potrošača.

Nadalje, odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, u slučaju kada po zakonu postoji mogućnost mjesne nadležnosti više sudova, pravo na izberivu mjesnu nadležnost ima tužitelj, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa], tužitelj je tužbu podnio pred mjesno nadležnim Općinskim sudom u Karlovcu.

26. Osim toga, tužitelj ističe kako sukladno čl.19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj 102/15, 52/16 dalje u tekstu: ZPK), kao i recentnoj praksi Suda EU i sudova u Republici Hrvatskoj, potrošač može tužiti pružatelja usluga na području svog prebivališta, a ovaj postupak pokrenut je nakon stupanja na snagu navedene odredbe 30. rujna 2015. (u tom smislu i Vrhovni sud u svojoj odluci Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.). Prethodno navedeni stav tužitelja već je zauzet od strane drugostupanjskih sudova u istovrsnim parnicama koje potrošači pokreću protiv banaka (rješenje ŽS u Zagrebu, posl.br. Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., rješenje ŽS u Vukovaru, posl.br. Gž 56/2020-2 od 4. veljače 2020., rješenje ŽS u Puli, posl. br. Gž-958/2020-2 od 17. rujna 2020.).

27. Slijedom svega navedenoga nenadležnosti ovog suda nije osnovan slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

28. Nije osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije, nesporno je da je tužitelj sa tuženikom zaključio predmetni ugovor, stoga je kao ugovorna stranka ovlašten ili aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe kojom zahtijeva utvrđenje ništetnima pobijanih ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

29. U odnosu na prigovor zastare, osnovano tužitelj smatra neosnovanim tuženikov prigovor zastare, iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., kao i prema stavu tužitelja, zastara nastupa istekom roka od pet godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući da tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba zbog kojih traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude kojom se utvrđuje ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja (Gž-2406/18 ŽSZG).

30. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, iz činjeničnog opisa tužbe i kasnijih navoda je razvidno da se tužitelj u ovom postupku ne poziva na izravnu primjenu kolektivne presude, kako to pogrešno tumači tuženik, već ističe kako je tuženik ugovorio valutnu klauzulu u CHF na jednako nepošten način kako je to činilo i osam utuženih banaka koje su obuhvaćene kolektivnom presudom. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tuženik je tužitelju nudio sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a da pritom tužitelja ni na koji način nije informirao o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u CHF, kao niti izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme otplate ugovora o kreditu, što proizlazi iz tužiteljevog iskaza, dočim tuženik ničim nije dokazao da bi postupio drukčije. Tužitelj kao potrošač nije znao niti je bio svjestan rizika kojeg nosi ugovaranje tečaja švicarskog franka, dok je priroda i specifičnost valute švicarski franak svakako bila poznata tuženiku te je tuženik, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, bio dužan informirati tužitelja o svim rizicima koje nosi sporna valutna klauzula, kako bi tužitelj temeljem toga mogao donijeti informiranu odluku želi li ili ne sklapanje navedenog ugovora u CHF, što tuženik također nije dokazao.

31. Dakle, iako je tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao za poseban rizik ugovaranja takve klauzule, navedeni rizik svjesno je i namjerno prešutio tuženiku, upravo kako bi ga naveo na zaključak da je sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF za tužitelja najpovoljnija opcija te da je švicarski franak sigurna valuta. Na taj način, tužitelj je na sebe preuzeo rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, a da pritom uopće nije znao niti je bio svjestan da je na sebe preuzeo ikakav rizik. Iz navedenog jasno proizlazi da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak već samim njezinim ugovaranjem proizvela neravnotežu između stranaka, i to na teret tužitelja kao potrošača, obzirom da tužitelj nije bio potpuno, transparentno, jasno i razumljivo informiran o riziku kojeg valutna klauzula u CHF nosi, a niti je mogao pojedinačno pregovarati o predmetnoj ugovornoj odredbi jer je ista već unaprijed bila unesena u tipski, standardizirani ugovor tuženika. Propuštanjem davanja informacije tužitelju da je uz valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, kao i da će taj rizik u cijelosti snositi potrošač, tuženik je od samog početka prouzročio znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, izravno postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pritom, tužitelj ističe kako tuženik nije imao nikakvog opravdanog razloga da u ugovore o kreditu unosi valutnu klauzulu u CHF, budući da se tuženik nikada nije zaduživao u CHF pa se stoga sam nije izložio nikakvom valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima.

32. Ustavni sud RH, u svojoj odluci posl.br. U-III/4150/2019 od 3. veljače 2021., utvrdio je kako je svrha i temeljna funkcija valutne klauzule zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. ( USRH, U-III/4150/2019). Međutim, u konkretnom slučaju jasno je da je valutna klauzula u CHF ugovorena protivno svrsi i namjeni valutne klauzule kao zaštitne klauzule, kao i protivno osnovnim načelima općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti prava i obveza stranaka, a s isključivim ciljem ostvarenja znatne financijske koristi na teret potrošača. Tuženik je tužitelja, protivno savjesnosti i poštenju, izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom, a tuženik, temeljem informacija kojima je raspolagao u trenutku sklapanja ugovora, nije mogao donijeti informiranu odluku o tome da li želi sklapanje ugovora upravo sa navedenom valutnom klauzulom, odnosno predstavlja li i ona za njega rizik i koliko velik. Zbog navedenoga ugovorna odredba kojom se ugovora valutna klauzula u CHF je nepoštena, time i ništetna, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je temeljem ništetne ugovorne odredbe tužitelj tuženiku više platio, a tuženik primio, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

33. u odnosu na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu ne stoji navod tuženika da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita valjano ugovorena i zakonita te da ista nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Ne bi trebalo biti sporno da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik kao trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja pa tako niti na sadržaj odredbe čl. II. i III. ugovora, posebno ne na visinu naknade, za koju se prema navedenoj odredbi niti ne može zaključiti od čega ovisi te pokriću kojih točno nastalih troškova ista služi. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj pa tužitelju nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, a koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tužene, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati. Sud EU u svojim presudama, br. C-84/19 i C-224/19, potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati nekakve „ulazne troškove“ obrade kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prethodno citiranom odredbom jasno je definirano što je tuženik, temeljem ugovora o kreditu, ovlašten naplatiti od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, međutim navedena zakonska odredba ne ovlašćuje tuženika da od tužitelja naplaćuje i dodatno nekakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, tuženik je u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je navedena odredba ništetna. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku, a da je odredba o ulaznoj naknadi nepoštena tj. ništetna ugovorna odredba utvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, posl.br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je donio sljedeći zaključak: „26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita“.

34. U odnosu na visinu zahtjeva izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D&S d.o.o. Naime, stranke su sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 02684 od 31.7.2008., solemniziran kod javnog bilježnika 1.8.2008. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.720,58 CHF obračunato po prodajnom tečaju za devize RBA d.d. važećem na dan plaćanja. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 6,94 %. Rok otplate kredita iznosi 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju za devize RBA d.d. na dan plaćanja za CHF. Bruto anuitet, koji uključuje i PDV obračunat na redovnu kamatu iznosi 221,84 CHF. Trošak zaključenja ugovora iznosi 586,56 CHF. Na osnovu opisanog nalaza, a u okviru provedenog vještačenja u spisu P 106/2022 vještak je utvrdio da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 25.974,99 kn, odnosno 3.447,48 EUR. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici 1 koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u kunama i u stupcu 18 u eurima. Tužitelj je 4.8.2008. platio trošak obrade ugovora 2.620,66 kn / 347,82 EUR. Stranke nisu prigovorile nalazu i mišljenju sudskog vještaka, nalaz je jasan, određen i detaljno obrazložen, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

35. U odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev tuženik ističe protivljenje preinaci tužbe povišenjem zahtjeva. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe povišenjem zahtjeva ističe se da je tužitelj u podnesku od 23. 5. 2025. odnosno u podnesku od 18. 7. 2025. djelomično preinačio tužbu povećanjem zahtjeva nakon nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega je takva preinaka dopuštena u smislu čl.190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Sud prihvaća preinaku tužbe iz razloga svrsishodnosti.

36. Dakle, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora po osnovi valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, te na ime troškova zaključenja ugovora sa zateznom kamatom kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev prihvaćen je kao osnovan u cijelosti, kako u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnima spornih ugovornih odredbi, tako i u odnosu na potraživanje s osnove preplate, dakle za iznos od 3.447,48 eura, tako i u odnosu na potraživanje s osnove naknade za obradu kredita za iznos od 347,82 eura.

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP- a.

38. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 3. 6. 2022., sastavljanje podneska od 12. 9. 2022., zastupanje na ročištu 9. 11. 2203., sastavljanje podnesak od 10. 11. 2023., zastupanje na ročištu 5. 9. 2023., sastavljanje podneska od 23. 5. 2204. i zastupanje na ročištu 4. 12. 2025. za svaku radnju iznos od 200,00 eura, sastavljanje podnesaka od 18. 8. 2025. iznos od 100,00 eura i pristup na ročište za objavu iznos od 100,00 eura što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 2.250,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 53,09 eura te za presudu od 84,41 euro, kao i trošak vještačenja od 400,00 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 2.787,50 eura.

39. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 5. veljače 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetnica Irena Blauhorn

2. M, R, S i J, [adresa]