REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-348/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 224/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Andreja Garića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Ksenije Penić, nakon javne objave presude 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 14. stavak 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 9016567647, sklopljenog dana 26. lipnja 2012. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu u visini od 1,80 % (slovima: jedno cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 358,83 eura (slovima: tri stotine pedeset osam eura osamdeset tri centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 539,82 eura (slovima: pet stotina trideset devet eura osamdeset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 5. veljače 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 13,28 eura zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke dana 26. lipnja 2012. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9016567647 prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.000,00 eura prema srednjem tečaju za euro tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Dalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u točki 14. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,80 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Nadalje, da je tuženik prilikom isplate kredita dana 28. lipnja 2012. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.703,60 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene

valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 358,83 eura.

1.3. Tužitelj navodi da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba da nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te da ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora budući da se radi o sporu za isplatu iznosa od 358,83 EUR, a tužitelj u tužbi označava VPS u iznosu od 1.340,50 EUR. Navodi da je Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) posl.br. Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017. pojašnjeno da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u slučaju kada on treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora te da se VPS u konkretnom slučaju ne utvrđuje na način da se zbrajaju novčani iznosi na koje glase deklaratorni tužbeni zahtjev i kondemnatorni tužbeni zahtjev. Poziva se i na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž 1608/2016 od 10.11.2017.

2.1. Dalje navodi da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari, a posljedično tome da ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Nadalje, da nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe što proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C/2024/3564 od 25.04.2024. (GP i BG protiv Santander SA), prema kojoj je taj Sud, između ostalog, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.

2.2. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača te ističe da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9016567647 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Nadalje i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknade u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (dalje: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Nadalje, da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu). Tuženik ističe da je ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti).

2.3. Nadalje, ističe da sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 14.2. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. Službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

2.4. Nadalje, da uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, da je nejasno kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom. Predmetna odredba ispunjena je od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako je bila i ugovorena, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknade koju je potrebno platiti, a niti do izmjene same visine naknade. Iz svega navedenoga prema mišljenju tuženika proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena.

2.5. Dalje navodi da troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju: operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) te da su to sve radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao.

2.6. Tuženik ističe da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 14.2. predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Prvenstveno ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tužitelja, tuženik smatra da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je teret dokaza na tužitelju.

2.7. Činjenica da je tužitelj o naknadi bio informiran i prije sklapanja ugovora te da je o istoj pregovarao proizlazi iz činjenice da je upravo tužitelj kao korisnik koji je želio sklopiti predmetni kredit ugovorio drugačiju visinu naknade od drugih korisnika kredita i to kao „korisnik inovacije“. Pod pojmom „korisnik Inovacije“ podrazumijeva se „osoba koja je korisnik određenog broja grupa proizvoda (najmanje tri grupe proizvoda) banke po kojima uredno posluje“. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio korisnik Inovacije. Tužitelj je i ranije s tuženikom sklopio nenamjenski ugovor o kreditu broj 9014756978, a što je vidljivo iz čl. 2. predmetnog ugovora. Uz to, tužitelj je sklopio predmetni ugovor o kreditu upravo s ovdje tuženikom budući da je kao zaposlenik trgovačkog društva Hrvatske šume d.o.o., OIB: 69693144506, temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji broj: 22/2009 od dana 13.11.2009. također s tuženikom ugovorio povoljnije naknade.

2.8. Slijedom navedenoga, tuženik ističe da u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,80 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.

2.9. Zaključno predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja te provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju priloženu uz tužbu i to Ugovor o kreditu od 26. lipnja 2012. i otplatnu tablicu (str. 6-16 spisa), korespondenciju parničnih stranaka na str. 17-19 spisa te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 275-277 spisa). Dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije proveden jer je tužitelj odustao od ovog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu nakon što je tuženik priznao činjenicu da je dana 28. lipnja 2012. tužitelju naplaćen iznos od 2.703,60 kuna što odgovara iznosu od 358,83 eura s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva (str.272).

4.1. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 14. stavka 2. o namjenskom kreditu sklopljenog 26. lipnja 2012. između tužitelja i tuženika prema kojima je tužitelj u obvezi platiti tuženiku naknadu u visini od 1,80 % od iznosa kredita.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 26. lipnja 2012. sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 eura prema srednjem tečaju za eur tečajne liste važeće na dan korištenja kredita.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je odredbom članka 14. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80 % od iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio dana 28. lipnja 2012. u iznosu 2.703,60 kuna što odgovara iznosu od 358,83 eura.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu (str.6-19). Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost.

6.4. Nadalje, iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o nenamjenskom kreditu i za zatvaranje obveza po kreditu, što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru, a ovu činjenicu potvrdio je i tužitelj u svom iskazu.

7. Sporna je osnovanost kako deklaratornog tako i kondemnatornog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu 1.340,50 eura. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da je tužitelj vps suviše visoko označio, tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 25. studenog 2025. naveo da je prema članku 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP) za utvrđenje ništetnosti mjerodavna vps koju je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manje od 1327,00 eura te da bi zbrajanjem vps-a za deklaratorni i kondemnatorni zahtjev vps bila 1.686,05 eura. Slijedom navedenoga, da je označavanjem vps-a u iznosu 1.340,50 eura zapravo označio vps u manjem iznosu od onoga koji bi dobio zbrajanjem zahtjeva.

7.2. Rješenjem od 25. studenog 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 358,83 eura prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

7.3. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 358,83 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev 774/05-2 od 13.12.2005., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024. te Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, Gž- 1123/2025-3 od 16. siječnja 2026).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO).

8.2. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 14. Ugovora o kreditu i tuženik obvezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.3. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podignuo kredit u PBZ banci 2012. godine za izgradnju obiteljske kuće. Prilikom podizanja kredita u banci mu nitko nije rekao da će mu biti naplaćena bilo kakva naknada niti mu je objašnjeno na što bi se ista trebala odnositi. Jednako tako kada je ugovor ovjeravao kod javnog bilježnika ni ondje mu nitko nije rekao da se za taj kredit mora platiti nekakva naknada ni na što se ona odnosi. Nije primijetio da mu je ta naknada naplaćena prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane Banke i samo mu je dan na potpis odnosno kako bi ga odnio ovjeriti kod javnog bilježnika. Nije mu bilo omogućeno pregovaranje o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi kojom je ugovorena naknada. U vrijeme sklapanja ugovora ili otplate kredita nije bio vlasnik OPG-a, obrta niti trgovačkog društva, a kredit je koristio isključivo za gradnju obiteljske kuće. Ne sjeća se koliko puta je odlazio u Banku radi pregovora o kreditu, a u banku je morao donijeti potvrdu da je djelatnik Hrvatskih šuma na neodređeno vrijeme. U banci mu nije objašnjeno da ima pravo na povoljnije uvjete kreditiranja od komercijalnih s obzirom da je zaposlenik Hrvatskih šuma. U trenutku sklapanja ugovora nije bio korisnik više usluga PBZ d.d. Upitan je li kao korisnik programa Inovacija dobio popust na predmetnu ulaznu naknadu odnosno je li tužitelj zbog toga s tuženikom ugovorio povoljnije uvjete i naknade od drugih klijenata koji nisu bili korisnici više usluga banke, tužitelj je iskazao da mu to u banci nisu rekli. Nadalje, upitan o čemu je pregovarao s bankarom kada je došao u banku radi kredita te je li mu bankar pojasnio uvjete kreditiranja, tužitelj je iskazao da su pregovarali isključivo o mogućnosti kreditiranja uz jamca ili uz sklapanje Ugovora o životnom osiguranju. Od osobnog bankara i javnog bilježnika nije tražio pojašnjenje odredbe Ugovora, pročitao je ugovor i što je razumio razumio je, jer su mu novci bili potrebni. Upitan je li mu bila jasna odredba o ulaznoj naknadi tužitelj je iskazao da tu odredbu nije primijetio prilikom čitanja i potpisivanja ugovora. Ništa nije posebno plaćao i ne zna na koji način mu je naknada naplaćena, pa pretpostavlja da je ista naplaćena iz iznosa kredita. Upitan je li tužitelj putem medija ili na drugi način pratio i saznao za presude koje su donesene protiv banaka i postale pravomoćne 2018. godine, a koje se odnose na nepoštene odredbe o valuti i kamati, tužitelj je iskazao da nije. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu su sadržane predmetne odredbe, ali smatra da iste nisu nepoštene niti ništetne. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno.

9.2. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 14.2. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.3. Tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

9.4. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetnih ugovornih odredbi te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

9.5. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.6. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o kreditu koji je ugovoren kao nenamjenski kredit i za zatvaranje obveza po kreditu iz točke 3.3. Ugovora, z plaćanje naknade iz čl.14.2. i za plaćanje premije životnog osiguranja. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru. Navedeno nije u suprotnosti s iskazom tužitelja jer je sam tužitelj iskazao da nije ništa sam plaćao te da ne zna na koji je način naknada naplaćena jer tu odredbu nije primijetio pa pretpostavlja da je naplaćena iz kredita.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je sporna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe 14.2. Ugovora.

11.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz materijalnih dokaza priloženih uz tužbu i korespondencije stranaka na str. 6-19 spisa predmeta, a ista činjenica nije niti bila sporna u postupku jer ju je tuženik priznao (str.272).

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da) sa sadržajem članka 14.2. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik da je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorene naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 14 stavka 2. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08, 125/11) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštene ugovorne odredbe temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koji je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 12. lipnja 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Obje parnične stranke postavile su zahtjev za naknadu troškova postupka str.278/279. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 358,83 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. siječnja 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 553,10 eura, a tuženik u iznosu 500,00 eura.

16.2. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 50 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 10. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 50 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 25.studenog 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 50 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 8. siječnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 50 bodova), pristup ročištu za objavu presude 5. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife) i trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije koja je tužitelju bila potrebna za ovaj parnični postupak u iznosu 50,00 eura jer nije raspolagao materijalnim dokazima koji su mu bili potrebni za postupak, a koje isprave su zajedničke za obje parnične stranke (Tbr.37. st.1. toč. 1. Tarife, 25 bodova) što ukupno iznosi 500,00 eura.

16.3. Navedenom iznosu od 500,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura te pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 539,82 eura. U preostalom dijelu, za iznos od 13,28 eura zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer je popisao sudsku pristojbu za presudu u iznosu 26,55 eura, a sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 eura.

16.4. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 5. veljače 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 5. veljače 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po zamjeniku punomoćnika Davoru Mirkoviću, odvjetniku u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu.