REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-240/2025-49.

(Raniji broj: P-835/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz Bjelovara, Ulica Josipa Jelačića 8, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i u prisutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 5. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I

Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 6.677,09 EUR – a, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuću od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog 6.677,09€ a zatraženog 9.298,36€ / 70.058,52 kune, tj. za iznos od 2.621,26€, kao neosnovan. III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 7.140,65€ sa zakonskom zateznom kamatom zatraženom od svakog pojedinog iznosa do isplate istaknuto radi prebijanja, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.792,40€ zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

V O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate dana 11. lipnja 2019. godine.

U tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160/51401652-5103717023 dana 30. listopada 2007. godine, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Otplata kredita je u 180 mjesečnih anuiteta a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 8,250% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope.

S obzirom na navedeno, tužitelj je dana 13. siječnja 2016. zaključio Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103717023, a kojim Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Iako je predmetni kredit konvertiran sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. godine, tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF a sukladno stavu kojeg su izrazili sudovi u presudama kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu.

Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi.

Prilikom ugovaranja kredita službenik tuženika tužitelju niti nije nudio bilo kakav drugi oblik kredita osim navedenog. Štoviše, tužitelj je na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR-o, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita.

Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak "jeftiniji", a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo objašnjeno ili predočeno.

Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke.

Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći, niti posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo sporadično znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijene kamatne stope. Iz svega je jasno da je tuženik predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključio, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi u historijatu tužbe.

Kao što je navedeno u historijatu tužbe tužena banka u ugovor o kreditu ugradila je odredbe kojima je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07,125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi i odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, a i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog društva u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine.

Potrebno je naglasiti da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio reviziju sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

Naime, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamate mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna.

Polazeći od pravila da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom –vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.

Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje ove tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog društva u Zagrebu br. P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Prije podnošenja ove tužbe tužitelj je o svom trošku angažirao vještaka knjigovodstveno financijske struke koji je izvršio preliminarni izračun više plaćenih novčanih iznosa na ime ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF računajući do dana kada je izvršena konverzija odnosno do dana 30. rujna 2015. godine, a iz kojeg izračuna proizlazi da je tužitelj na osnovu ništetnih odredbi ugovora preplatio iznos od 70.058,42 kune.

S obzirom da navedeno, tužitelj smatra kako su sukladno citiranim presudama odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi glavnog ugovora o kreditu nepoštene a samim time i ništetne, a o čemu predlaže tijekom postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju i isto navesti u obrazloženju presude, te nakon održane glavne rasprave donose presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju plati novčani iznos od 70.058,42 kune, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose do isplate kao i nadoknadu troškova parničnog postupka.

2. Tijekom postupka a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev tako da je isti postavio kao u izreci pod točkom I, na način da je smanjio tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je u čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu broj 5103717023 od 30. listopada 2007. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača a u svezi čl. 230. ZOO-a. Ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Ističe da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu čime su ugovorne strane regulirale međusobne odnose a iz čega proizlazi da tužitelj ne bi imao niti pravni interes voditi ovaj postupak.

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. LĆ i dr.sc. CĆ s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze.

Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF.

Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004. Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke ili na Internet stranici banke

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula".

Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Tuženik ističe da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno o stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obavješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

Nadalje ističe, da tuženik nije ostvario "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imao bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik.

Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom, jer sukladno pravilima pravne logike u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio.

Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,25 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (BĆ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan.

Nadalje navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Stoga, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz nadoknadu troškova postupka.

4. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-240/2025 (Raniji broj: P-835/2019), tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103717023 od 30. listopada 2007. godine (list 4-7), u Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103717023 od 13. siječnja 2016. godine (list 8-10), u otplatni plan (list 12-13), u pregled prometa po kreditu broj 5103717023 (list 14-17), u obavijest o promjeni kamatne stope i otplatni plan (list 18-20), u obavijest o promjeni kamatne stope i otplatni plan (list 21-22), u obavijest o usklađenju kamatne stope i otplatni plan (list 23-25), u obavijest o kreditu i otplatni plan (list 26-27), u obavijest o usklađenju visine kamatne stope i otplatni plan (list 28-29), u obavijest o usklađenju visine kamatne stope i otplatni plan (list 30-31), u preliminarni izračun kredita (list 32-34), u sudsku praksu (list 52-93, 117-118, 129-131, 142-150, 154-158, 172-174, ), u članke prof.dr.sc. LĆ doc.dr.sc. CĆ objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 66-70), u brošure i reklamni materijal za stambeni kredit (list 94-100), u obavijesti Hrvatske narodne banke (list 103-108, 115-116), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. (list 226-260)-

Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 285-286).

5. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

7. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103717023 od 30. listopada 2007. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor a tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita a tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 50.000,00 CHF, kao namjena kredita naveden je hipotekarni kredit građana – gotovinski kredit uz hipoteku, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 8,250% godišnje, da se kredit u iznosu od 50.000,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

8. Iz otplatnog plana za kredit od 1. travnja 2019. godine, proizlazi da je tužitelj podigao kredit u iznosu od 50.000,00 CHF, u 180 obroka i iznos obroka 485,07 CHF, kamatna stopa 8,25% promjenjiva, te da prvi anuitet dospijeva 1. prosinca 2007. godine a zadnji 11. studenog 2022. godine.

9. Uvidom u obavijesti uvjeta po kreditu utvrđuje se da je tuženik obavještavao tužitelja o povećanju kamatne stope na podignuti kredit koji je u otplati na način da je tuženik obavještavao tužitelja o datumu početka korištenja kredita, krajnjem roku odobrenog kredita, iznosu odobrenog kredita, neotplaćenom iznosu kredita, roku otplate kredita u mjesecima i danima, datumu dospijeća prve otplatne rate, datumu dospijeća slijedeće otplatne rate, iznosu godišnje kamatne stope. Isto tako, tuženik je nakon promjena uvjeta po kreditu zbog promjene kamatne stope dostavljao i otplatne planove u kojim otplatnim planovima je utvrđivao otplatnu ratu koja se mijenja zbog promjene kamatne stope.

10. Iz pregleda prometa po kreditu broj 5103717023 za razdoblje od 31. listopada 2007. godine do 30. rujna 2015. godine utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita.

11. Uvidom u Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5103717023 od 13. siječnja 2016. godine, utvrđuje se da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim Aneksom su zaključeni ugovor o kreditu broj 5103717023 na iznos od 50.000,00 CHF, da su izmijenili broj partije kredita tako da ista glasi 5114202478 te da stranke suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na broj kreditne partije, te da su kredit konvertirali tako da su ugovorili otplatu kredita u EUR, te su stranke ugovorile da na dan konverzije 30. rujna 2015. godine korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 31.917,04CHF / 19.574,52€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja a koja glavnica će se podmirivati sukladno otplatnom planu koji su stranke ugovorile u toč. 9. Aneksa. Isto tako, stranke su u Aneksu ugovorile kamatnu stopu u visini 9,571% koja je promjenjiva te su stranke i ugovorile na koji način se određuje visina promjenjive kamatne stope.

U čl. 5.3. Aneksa stranke su sporazumno utvrdile da u provedbi konverzije je utvrđena preplata u iznosu od 53.801,19HRK a čije korištenje odnosno isplata je regulirana u čl. 7. Sporazuma a koji čini sastavni dio Aneksa.

U čl. 7. toč. 2. stranke su ugovorile da dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3. a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. godine a uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju će se koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

U čl. 8. Aneksa stranke su ugovorile da je korisnik kredita obvezan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa iznos od 315,89€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, te su stranke u Aneksu uredile i ostala prava i obveze.

12. Isto tako, tuženik je dostavio u spis oglase i brošure iz kojih je vidljivo da je oglašavao uvjete za odobravanje stambenih kredita kako u eurima tako i u švicarskim francima na kojima je naglašavao kamatnu stopu koja se odobrava uz kredit.

13. Iz preliminarnog izračuna koji je dostavio tužitelj uz tužbu, utvrđuje se da za period od 2007. godine pa do 2015. godine je utvrđena preplata u iznosu od 70.058,42HRK.

14. Iz priopćenja za javnost Hrvatske narodne banke proizlazi da je Hrvatska narodna banka priopćavala neke činjenice o kreditima u CHF i nekim mogućnostima državne intervencije.

15. Tuženik je dostavio članak prof. dr. sc. LĆ i doc.dr.sc. CĆ objavljen u časopisu "Pravo i porezi" broj 3/19, u kojima autori razmatraju ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, pa se može reći da autori u navedenim člancima iznose svoje stavove o navedenoj problematici.

16. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je 2007. godine podigla kredit u ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u Bjelovaru u CHF, ne sjeća se kojeg iznosa zbog proteka vremena, svrha kredita je bila kupovina gradilišta na Bjelolasici, za gradnju kuće za odmor za njihovu obitelj koja se ne iznajmljuje. Ne sjeća se baš detalja kako je tekao postupak zaključenja tog ugovora o kreditu a misli da je rok otplate bio 15 godina i otplata kredita je bila mjesečno od njezine plaće koju je ostvarivala u "Koving-u" i onda je od mjesečne plaće išla isplata. Uglavnom je ona plaćala a u slučaju da nekada nije bilo dovoljno novaca onda je platio suprug iz svoje plaće. Nema saznanja kakva je kamata bila ugovorena u tom kreditu, sve je to zaboravila, upravo zbog svoje bolesti nakon toga je oboljela tako da ima određenih zdravstvenih problema. Švicarski franak nije vidjela niti ga je dobila, nego je sve bilo u kunama i otplata kredita je bila u kunama. Dobila je otplatni plan, ne sjeća se da li je otplatni plan bio u CHF ili KN. Bilo je promjena u visini rate, rata se povećavala, ali ne zna zbog čega se povećavala, ne može se na to očitovati a kako se rata povećavala, to je onda bilo otežano vraćati jer je imala plaću kolika je bila rata kredita. Redovito su se plaćale rate kredita a možda je nekada i došla u zakašnjenje ali se plaćalo redovno .Kada se pričalo u javnom mnijenju o konverziji kredita koji su zaključeni u CHF pričalo se kod kuće o tome da bi oni napravili konverziju a išli su i ostali poznati prijatelji tako su kod kuće zaključili da bi išli napraviti konverziju kako bi smanjili ratu kredita i otišli su u banku i zaključili Aneks ugovora o konverziji. Ne sjeća se ni kako je tekao postupak oko zaključenja Aneksa ugovora o konverziji. Smanjena je rata nakon konverzije i bilo je lakše plaćati. Kredit je otplaćen 2022. godine. U postupku konverzije priznat im je iznos preplate koji je banka izračunala i onda su na osnovu toga smanjene rate i onda je preplata uračunata. Ne zna koliki iznos je priznat u postupku konverzije i kredit je otplaćen u cijelosti 2022. godine. Kada se kredit zaključuje s promjenjivom kamatom, to znači da je kamata promjenjiva tokom otplate kredita a u odnosu na valutnu klauzulu ne može se očitovati. U banci nisu puno pitali kako se kamata mijenja je im je trebao kredit i onda su prihvatili uvjete kakvi su bili, to je bilo najpovoljnije i to je bilo tada i ponuđeno, takva vrsta kredita. Ne sjeća se da li je prije potpisivanja ugovora o kredita isti pročitala.

17. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

18. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnost:

- izračuna preplate tečaja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF osnovnog ugovora o kreditu na način da se izvrši izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu tako da se izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kako je trebao biti naplaćen po početnom tečaju odnosno po tečaju u trenutku realizacije kredita,

- u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da se izračuna sve više plaćeno u odnosu na početnu kamatnu stopu kako je ista ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu. Sve izračunati do dana provođenja konverzije.

- da se izračuna ukupna zatezna kamata koja je tekla na više plaćene iznose kako je gore navedeno zaključno do dana provedene konverzije

- da se izračuna razlika koja se dobije tako da se od ukupnih kamata kako je gore navedeno odbije preplata priznata u konverziji te da se u jednom iznosu prikaže razlika odnosno sve što tužiteljici nije vraćeno provedenom konverzijom, a kada se izvrši obračun kako je gore naznačeno,

- utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

19. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. od 13. listopada 2025. godine proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužitelj platio banci 2.087,38 CHF, odnosno 9.191,37 kuna, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan odobrenja kredita, sve prikazano u stupcu 12. i stupcu 13. tablice 2.

Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđene razlike kamata iznose 1.219,95 EUR (stupac 14. tablice 2.)

Utvrđene razlike kamata u CHF iskazane su u kunama prema početnom tečaju za valutu CHF – dan odobrenja kredita, s obzirom da tužitelj pored razlike kamate potražuje i tečajne razlike.

Utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita, u iznosu 59.856,74 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 4. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

Isto tako uzeo je u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 10. tablice 4. ovog nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a iste iznose -7,33 kuna. Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativne iznose tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 59.849,41 kuna, a iste su iskazane u stupcu 11. tablice 4..

Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 7.943,37 EUR (stupac 12. tablice 4.).

Podaci o izvršenoj konverziji preuzeti su iz priloženog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103717023 od 13.01.2016. godine a sve na dan 30.09.2015. godine (list spisa od 8 do 11). U istom ugovoru naznačeno je i da je izvršenom konverzijom utvrđena preplata u iznosu 53.801,19 kuna. U spis nije priložen detaljan izračun konverzije koji bi se mogao pregledati i o istom dati mišljenje.

Potraživanja tužitelja s obzirom na provedenu konverziju 30.09.2015. godine su sačinjena u dvije varijante:

U I. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj nije uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije utvrđeno je da isti na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 39.241,36 kuna. Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 5.208,27 EUR (stupac 7. tablice 7.) Na iskazane iznose potraživanja od 30.09.2015. godine teku zatezne kamate do dana izmirivanja istih.

U II. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj je uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije od 11.066,80 kuna utvrđeno je da isti na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 50.308,15 kuna. Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 6.677,09 EUR (stupac 7. tablice 8. nalaza) Na iskazane iznose potraživanja od 30.09.2015. godine teku zatezne kamate do dana izmirivanja istih.

20. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao i očitovanje financijsko- knjigovodstvenog vještaka u cijelosti jer je isti dan objektivno i prema pravilima struke i s obzirom da istome nisu prigovarale niti same stranke a s obzirom da je isti vještak dao svoj nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda.

21. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

22. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Isto tako člankom 102. st. 2. istoga zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samoga ugovora a koji može opstati bez ništetne odredbe.

23. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

25. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 1. i 2.. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

26. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a.

27. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

29. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate i valute nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa kao i tečaj valute koji su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 6.677,09€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci pod točkom I.

31. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti navedenih presuda, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu, a od 13. lipnja 2014. godine za promjenjivu kamatnu stopu.

32. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

33. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51401652-5103717023, koji je zaključio sa tužiteljem dana 30. listopada 2007. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 96. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju od 13. listopada 2025. godine i to u iznosu od 1.219,95€ što se odnosi na preplaćene kamate, iznos od 7.943,37€ što se odnosi na preplaćene tečajne razlike sve računajući do 30. rujna 2015. godine odnosno ukupno preplaćeni iznos od 9.163,32€.

Kako je vještak izračunao i zakonske zatezne kamate od dospijeća na pojedine preplaćene iznose pa sve do 30. rujna 2015. godine u iznosu od 3.185,60€ te je vještak utvrdio i razliku glavnice po izvršenoj konverziji 1.468,82€, ili ukupno potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 13.817,74€.

Isto tako, vještak je utvrdio i da je utvrđena preplata po izvršenoj konverziji 7.140,65€ te kada se od ukupnog iznosa potraživanja tužitelja u iznosu od 13.817,74€ na dan 30. rujna 2015. godine umanji za iznos o preplate po izvršenoj konverziji 7.140,65€ onda se utvrđuje da tužitelj potražuje iznos od 6.677,09€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, a kako je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka, pa je onda sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci pod točkom I.

34. Budući da je tužitelj u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 6.677,09€, tužbeni zahtjev smanjio za iznos od 2.621,26€ u odnosu na ranije postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 9.298,35€, a na koje povlačenje nije pristao tuženik, to je onda sud u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva odlučio kao u izreci ove presude pod točkom II na način da je odbio tužbeni zahtjev.

35. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

36. Presudom suda EU C118/17 (slučaj O) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

37. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

38. U odnosu na prijebojni zahtjev tuženika a što se odnosi na priznati iznos konverzije u iznosu od 7.140,65€ sud nalazi da je isti neosnovan s obzirom da je tužitelj istakao da mu je tuženik iznos od 7.140,65€ priznao u postupku konverzije i koji iznos je korišten za otplatu budućih rata i s obzirom da je za navedeni iznos tužitelj umanjio svoj tužbeni zahtjev na način da je sa navedenim iznosom prebio obračunate zakonske zatezne kamate koje je financijsko knjigovodstveni vještak izračunao u iznosu od 3.185,60€ te preplaćene kamate do 30. rujna 2015. godine u iznosu od 1.219,95€ i dio tečajnih razlika u iznosu od 2.735,10€, pa onda tužitelj potražuje isplatu iznosa od 6.677,09€ što se odnosi na preostali dio tečajnih razlika u iznosu od 5.208,27€ i utvrđenu razliku glavnice po izvršenoj konverziji u iznosu od 1.468,82€. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki III izreke.

39. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 72%, onda ukupan uspjeh mu je 172% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 86%.

Tuženik je uspio u postupku sa 28% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 14% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 72% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 250,00€, sastav podneska od 16. rujna 2019. godine 250,00€, sastav podneska od 26. studenog 2019 godine 250,00€, sastav podneska od 27. travnja 2020. godine 250,00€, sastav podneska od 6. studenog 2025. godine 250,00€, pristup na raspravu 6. svibnja 2025. godine 250,00€, pristup na raspravu 23. prosinca 2025. godine 250,00€, u koje iznose je uračunat PDV te trošak vještaka 600,00€, i pristojbu na tužbu 139,44€ ili ukupno 2.489,44€.

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 72%, to onda je sud tužitelju priznao trošak prema uspjehu u parnici u iznosu od 1.792,40€ pa je naložio tuženiku da navedeni trošak nadoknadi tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana. Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban koji se odnosi na sudsku pristojbu presudu s obzirom da pristojbene obveze tužitelj niti nema kao i za sastav podneska od 20. lipnja 2020. godine 250,00€, s obzirom da takav podnesak ne prileži spisu.

O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

U Grubišnom Polju, 5. veljače 2026. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 5. veljače 2026. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.