REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-219/2021-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mileni Blagonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sandri Vanjak, odvjetnici u Puli, protiv tuženika ERSTE CARD CLUB d.o.o., Zagreb, Ulica Frana Folnegovića 6, OIB 85941596441, zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon glavne rasprave zaključene dana 16. studenog 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Sandre Vanjak, odvjetnice u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Budisavljevića, odvjetnika u Rijeci, dana 5. veljače 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ovrha koja je bila određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli- Pola posl.br. 19 PU Ovr-3521/2017-2 od 29. lipnja 2017. u odnosu na tužitelja ČN bila djelomično nedopuštena i to u iznosu od 9.772,98 HRK (1.297,10 EUR), dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ovrha bila nedopuštena odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE CARD CLUB d.o.o., Zagreb, Ulica Frana Folnegovića 6, OIB 85941596441 da tužitelju ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.297,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11.9.2017. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE CARD CLUB d.o.o., Zagreb, Ulica Frana Folnegovića 6, OIB 85941596441 da tužitelju ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 767,08 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj u predmetu ovoga suda posl.br. P-1405/2017 (zajedno sa FN kao 2. tužiteljem) navodi kako je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. 19 PU Ovr-3521/2017-2 od dana 29. lipnja 2017. godine sud odredio predloženu ovrhu na temelju pravomoćne i ovršne presude zbog ogluhe istog suda posl. broj P-1360/2010 od dana 19.8.2010. godine, a radi naplate novčanog potraživanja ovdje tuženika-ovrhovoditelja u iznosu od 28.145,77 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka, a protiv kojeg rješenja su tužitelji uložili žalbu nakon čega je sud dana 5.10.2017. godine donio rješenje posl. broj Ovr-3521/2017-9 kojim je ovršenike uputio u pokretanje parnice rado proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom. Navodi kako smatra da je predmetna ovrha nedopuštena te da je iz sudske odluke na temelju koje je pokrenut ovršni postupak vidljivo da je presuda donesena u parničnom postupku radi isplate protiv troje tuženika

– svih zakonskih nasljednika iza RN te da tuženik međutim ničim nije sudu u prijedlogu za ovrhu ili kasnije razjasnio zbog čega na strani ovršenika nije i gđa. ZN, supruga ostavitelja. Navodi da su svi nasljednici iza pok. RN sukladno odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku koje se primjenjuju i u ovršnom postupku svakako u pravnoj zajednici te da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten pokrenuti ovrši postupak samo protiv njih dvojice kao drugo i treće tuženika u prethodno vođenom parničnom postupku. Navodi kako je iz izreke priložene sudske odluke vidljivo da je utvrđena novčana obveza nasljednika u konkretnom slučaju djeljiva te da iako nasljednici prema čl. 139. st 4. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, dalje ZN) kad ih je više, za ostaviteljeve dugove zaista odgovaraju solidarno, u izreci sudske odluke nigdje ne stoji da su tuženici predmetni novčani iznos dužni isplatiti solidarno pa se tuženik sada nakon nastupanja pravomoćnosti odluke na temelju koje je pokrenut ovršni postupak više ne može pozivati na zakonska određenja i kroz njih pravdati propust kod podnošenja tužbe (tj. retroaktivno pokušati itekako izmijeniti pravomoćno utvrđenje u sudskoj odluci). Navodi u bitnom da je u očitovanju prije donošenja rješenja o upućivanu ovršenika u parnicu tuženik u osporavanju žalbenih navoda navodio zakonske odredbe čl. 139 st 4 ZN-a i čl. 43 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO). Kako se solidarnost obveze ne predmnijeva, to je tuženik bio dužan pravilno postaviti tužbeni zahtjev u ovosudnom parničnom postupku P-1360/10 budući se tužiteljima kao ovršenicima ne nalaže da solidarno tuženiku plate predmetni novčani iznos. Navodi da nije dopušteno da ovrhovoditelj u ovršnom postupku potražuje namirenje ostaviteljevog duga glavnice u cijelosti sa zateznim kamatama i troškom parničnog postupka u odnosu na 2 od 3 nasljednika iza pok. RN jer da iz izreke sudske odluke jasno proizlazi d je novčana obveza djeljiva. Navodi da nasljednici sukladno čl. 139. st. 4. ZN-a odgovaraju samo do visine vrijednosti svog nasljednog dijela pa se zbog toga dugovi između njih dijele. Navodi da da su oni naslijedili mopede proizvedene 2006. i 2002. godine, osobne automobile proizvedene 1997. i 1992. godine, pa da je uslijed amortizacije opisanih nekretnina i imovine ostavitelja da je već za provođenja ostavinskog postupka bilo razvidno da nisu naslijedili imovinu čija bi vrijednost opravdavala solidarno namirenje tuženikovog potraživanja. Stoga su predložili da sud donese presudu da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda Pula posl. broj 19 PU Ovr-3521/2017-2 od 29. lipnja 2017. godine proglasi nedopuštenom uz naknadu parničnog troška tužiteljima.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnesenom u predmetu posl.br. P-1405/2017 u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je predložio da sud odbaci tužbu budući da niti jedan od razloga koji tužitelji navode u tužbi ne predstavljaju razlog radi kojeg se može izjaviti žalba sadržana u čl. 50. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, u daljnjem tekstu OZ), a u svezi s čl. 48. i 51. OZ-a. Tuženik je naveo da je nesporno da je Općinski sud u Puli dana 4.2.2010. donio rješenje o nasljeđivanju iza pok. RN temeljem kojeg su nasljednici proglašeni LN, ČN i FN. Tuženi je naveo da je sudu kao ovrhovoditelj podnio dana 23.6.2017. godine ovršni prijedlog protiv ovršenika ČN i FN, sada tužitelja, te je sud dana 29.6.2017. godine donio rješenje o ovrsi posl. broj Ovr- 3521/2017 a sve temeljem ovršne isprave-presude zbog ogluhe od dana 19.8.2010. godine pod posl. brojem P-1360/2010. Tuženik je nadalje naveo da se u predmetnom postupku radi o zakonskoj solidarnoj obvezi nasljednika, ovdje tužitelja, a što je vidljivo iz presude od 19.8.2010. godine. Tuženik je nadalje u bitnom naveo da sukladno čl. 139. st. 4. ZN-a kad ima više nasljednika da oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, da se tužitelji pogrešno pozivaju na odredbe ZOO-a kojim se uređuje institut solidarnosti obveze jer da se primjenjuju odredbe ZN-a koji je lex specialis zakon u odnosu na ZOO te se odredbe čl. 139. st. 4. ZN-a prvenstveno primjenjuju. Tuženik je nadalje naveo, a kako i sami tužitelji navode, da je odredbom čl. 139. st. 4. ZN-a propisano da nasljednici solidarno odgovaraju za dugove ostavitelja stoga tuženik sukladno odredbi čl. 43 ZOO-a ima pravo tražiti naplatu cijelog iznosa potraživanja od bilo koga pa i samo od dvojice tužitelja kao što je ovdje slučaj. Tuženik je naveo da je točno da tužitelji odnosno nasljednici odgovaraju do visine naslijeđene imovine, međutim upravo su nasljednici, ovdje tužitelji dužni dokazati vrijednost naslijeđene imovine a što tužitelji nisu učinili već samo paušalno iznose tvrdnje o vrijednosti naslijeđene imovine. Slijedom navedenog tuženik je predložio da sud donese odluku u kojoj će odbiti tužitelje s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

3. Dana 18.2.2020. donesena je presuda posl.br. P-1405/2017 kojom je u odnosu na tužitelja FN ovrha proglašena djelomično nedopuštenom i to preko iznosa glavnice od 9.381,92 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na preostalu razliku glavnice po navedenom rješenju o ovrsi preko tog iznosa od 8.12.2009.godine pa do isplate, dok je u odnosu na tužitelja ČN tužba odbačena jer je u odnosu na njega ovršni postupak pravomoćno dovršen.

4. Spomenuta prvostupanjska presuda je presudom i rješenjem Županijskog suda u Puli- Pola posl.br. Gž-508/2020-2 od 14.1.2021. potvrđena u odnosu na tužitelja FN, dok je u odnosu na tužitelja ČN ukinuto rješenje o odbačaju tužbe i predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

5. Tužitelj ČN je sukladno uputi iz drugostupanjske odluke u podnesku od 11.3.2021. preinačio tužbeni zahtjev i predložio da sud utvrdi da je predmetna ovrha u odnosu na njega bila nedopuštena te da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom, dakle iznos od 29.104,36 HRK SPP, odnosno sada 3.862,81 EUR.

6. Navedena preinačena tužba tužitelja ČN razdvojena je u novi predmet te se po toj tužbi vodi ovaj parnični postupak.

7. Tužitelj u tužbi od 11.3.2021. navodi da je on u cijelosti snosio troškove pogreba ostavitelja koji su sveukupno iznosili 15.731,00 HRK, te da su ti troškovi premašili vrijednost imovine koju je naslijedio zbog čega je ovrha u odnosu na njega bila nedopuštena u cijelosti. Navodi da je odredba iz čl. 139. st. 3. i 4. ZN-a zamišljena kao takva kojom se nasljednik štiti od toga da uslijed nasljeđivanja bude doveden u pravno i ekonomski nepovoljniji položaj od onog u kojem je bio prije nego je naslijedio, stoga da troškove pogreba ostavitelja, koje je među nasljednicima u cijelosti snosio upravo tužitelj, treba svakako dovesti u odnos s vrijednošću imovine koju je isti naslijedio. S obzirom da je u ovršnom postupku posl.br. Ovr-3521/2017 predmetno potraživanje tuženika prema ovdje tužitelju u cijelosti naplaćeno to tužitelj od tuženika traži da mu vrati ono što je neosnovano stekao provedbom ovrhe, odnosno iznos od 101,00 HRK na ime naknade FINI te iznos od 29.003,36 HRK na ime troškova i glavnice, dakle ukupno iznos od 29.104,36 HRK SPP, odnosno sada 3.862,81 EUR.

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 23.8.2021. u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da je tužitelj propustio utvrditi vrijednost predmeta spora te s obzirom da je u postupku P-1405/17 utvrđeno da se radi o djeljivoj obvezi nasljednika koja za svakog nasljednika iznosi kn 9.381,93, predlaže sudu da utvrdi da vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi kn 9.381,93. II. Tuženik ističe da u cijelosti spori tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da tužitelj kao nasljednik odgovara do visine naslijeđene imovine, te da je tužitelj dužan dokazati vrijednost naslijeđene imovine. Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Denisa Krajcara broj O-1136/09 UPP-OS-144/09 od 04.02.2010. da je ovdje tužitelj u cijelosti naslijedio sljedeće pokretnine: 1) motorno vozilo L1—MOPED, marka SANILI, tip DEVIL, moped 50, broj šasije [broj šasije], god. proizvodnje 2006., reg. oznake [registarska oznaka]; 2) osobni automobil FIAT, tip BRAVO, model 1.6 16V SX, broj šasije [broj šasije], god. proizvodnje 1997., reg oznake [registarska oznaka]. Stalni sudski vještak Mladen Matana je u svom nalazu i mišljenju da je utvrdio da vrijednost pokretnina pod 1) iznosi kn 2.870,00, dok vrijednosti pokretnina pod 2) iznosi kn 19.065,00. Dakle, ukupna utvrđena vrijednost pokretnina koje je naslijedio tužitelj iznosi kn 21.935,00. Iz navedenog da proizlazi da je tužitelj naslijedio imovinu dostatnu za namirenje svog dijela dugovanja, koja na ime potraživanja glavničnog dijela ovdje tužitelja iznosi kn 9.381,93 HRK. Obzirom da tuženik smatra da je ovrha u odnosu na tužitelja dopuštena, tuženik se protivi točki II. petita tužbenog zahtjeva za naknadu štete jer tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu te da je naslijedio imovinu koja višestruko prelazi njegov dio duga. Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno da ju odbije kao neosnovanu te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

9. U dokaznom postupku pročitani su predmet ovoga suda P-1405/2017 (P-49/21), Ovr- 3521/17, korespondencija stranaka od 25.9.20120. str. 6 spisa, specifikacija isprava osnove za plaćanje FINA [adresa] str. 36-37spisa, dopis RBA d.d. od 4.7.2022. i 4.8.2022. godine str. 50 i 54 spisa, popis ZABA str. 58 spisa, iskaz svjedoka ZN i tužitelja kao parnične stranke, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marina Rameše od 6.6.2024. (str.77-79) i iskaz istog vještaka.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

11. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije odredio vrijednost predmeta spora, valja reći da je tužitelj u podnesku od 9.3.2022. kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 29.104,36 HRK, sada 3.862,81 EUR, te je prema mišljenju ovoga suda na taj način ispravno utvrđena vrijednost predmeta spora jer upravo navedeno predstavlja novčani iznos koji tužitelj potražuje od tuženika.

12. U konkretnom slučaju nije sporno da je ovršni postupak prema ovdje tužitelju ČN pravomoćno dovršen i da je tuženik u odnosu na njega namiren u svojoj tražbini, međutim, odredbom čl. 56. st. 1. OZ-a propisano je da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 52. i 53. st. 1. toga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Nadalje, temeljem odredbe čl. 62. st. 1. t. 4. OZ-a nakon što je ovrha već provedena ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio….. i ako je ovrha provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom, dok je st. 4. istog članka određeno da prava na naknadu štete iz razloga iz st. 1. toga članka ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici. Prema tome, činjenica da je ovrha pravomoćno dovršena nije osnovan razlog za odbijanje zahtjeva tužitelja za utvrđenjem da je ovrha bila nedopuštena jer tužitelj i dalje za takvo utvrđenje ima pravni interes budući može (dalje) ostvarivati pravo na naknadu štete – bilo u istoj, bilo u drugoj parnici.

13. U ovome predmetu nije sporno da je presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj P-1360/10 od 19. kolovoza 2010., prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku Erste Card Club d.o.o. protiv tuženika u tom postupku, i to:

ZN, ČN i FN, uz nesporan navod u izreci te presude da su ti tuženici tužitelju dužni "platiti iznos od 28.145,77 kn" sa kamatom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) na taj iznos od 8. prosinca 2009., kao što nije sporno ni da je temeljem te ovršne isprave, ovdje tuženik, u ovršnom postupku pod poslovnim brojem Ovr-3521/17, kao ovrhovoditelj, pokrenuo ovršni postupak radi naplate novčane tražbine u iznosu od 28.145,77 kn i to prema u tom ovršnom postupku ovršenicima ČN i FN, te da je doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3521/2017-2, od 29. lipnja 2017.

14. Nije sporno niti da su rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Ovr- 3521/17, od 5. listopada 2017., ovršenici ČN i FN upućeni na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom obzirom da su protiv rješenja o ovrsi podnijeli žalbu navodeći da su svi oni nasljednici iza pok. RN, te da je ovrhovoditelj bio dužan pokrenuti ovrhu protiv svih tuženika kao nasljednika na strani ovršenika, da se radi o djeljivoj obvezi te da nigdje ne stoji da su tuženici dužni predmetni novčani iznos isplatiti solidarno.

15. Također, nije sporno niti da su temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O- 1136/09 od 16. studenog 2009., kao nasljednici proglašeni njegova supruga ZN na nekretnini – stanu opisanom u tom rješenju kao i na pokretninama, novčanim sredstvima te pravu korištenja telefonskog priključka, a ČN i FN, kao sinovi ostavitelja, istim rješenjem proglašeni su nasljednicima, i to: ČN na motornom vozilu mopedu marke Sanli, tip Devil, reg. oznake [registarska oznaka], godina proizvodnje 2006., te osobnom vozilu marke Fiat Bravo proizvedenog 1997., reg. oznake [registarska oznaka] u cijelosti, dok je ovdje FN temeljem istog rješenja proglašen nasljednikom na motornom vozilu marke Peugeot, proizvedenom 2002., reg. oznake [registarska oznaka] i osobnom vozilu marke Fiat Tipo, proizvedenom 1992., reg. oznake [registarska oznaka], kao niti da je u istom ovršnom predmetu pod poslovnim brojem Ovr-3521/17 u odnosu na ČN doneseno rješenje kojim se postupak ovrhe dovršava i to dana 10. svibnja 2018., koje rješenje je postalo pravomoćno.

16. U ovome predmetu, prije svega, sporno je pitanje je li ovršna isprava – presuda zbog ogluhe suda prvog stupnja poslovni broj P-1360/10 od 19. kolovoza 2010. obvezala, ovdje tužitelja, na solidarnu isplatu iznosa od 28.145,77 kn s ostalim nasljednicima, budući se izraz solidarno nesporno ne navodi u izreci te ovršne isprave, a sporno je i da li vrijednost nasljednog dijela tužitelja doseže do iznosa njegove obveze.

17. Sporno je i uračunavaju li se u nasljedni dio tužitelja i troškovi pogreba ostavitelja pok. RN koje je tužitelj u cijelosti snosio, dakle treba li vrijednost naslijeđenog dijela umanjiti za te troškove pogreba.

18. Sukladno odredbi čl. 52. st. 3. u vezi sa čl. 50. OZ-a, parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može voditi samo iz razloga iz čl. 50. st. 1. točke 7. i točke 9. -11. OZ, pa se dakle sukladno točki 7. parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može voditi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, sukladno točki 9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, sukladno točki 10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavlja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, te sukladno točki 11. ako je zastupila zastara tražbine koja je odlučena ovršnom ispravom. Sukladno odredbi čl.55. st. 3. OZ-a tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

19. Na temelju provedenih dokaza, prvenstveno dokaza koji su provedeni u predmetu ovoga suda posl.br. P-1405/2017, kao i dokaza koji su provedeni u ovom postupku, ovaj je sud utvrdio:

- da je osnovan prigovor tužitelja da se u ovršnoj ispravi – presudi zbog ogluhe Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1360/10, od 19. kolovoza 2010., radi o djeljivoj obvezi koja glasi na ukupan iznos od 28.145,77 kn, obzirom da je ovršni sud vezan sadržajem izreke presude, koja stječe svojstvo pravomoćnosti, pa iako taj iznos predstavlja sukladno čl. 139. st. 4. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, dalje ZN), solidarnu obvezu svih nasljednika iza pok. RN, kako to ne sadrži izreka presude, a koja presuda je pravomoćna i ovršna, to se radi o obvezi koja je djeljiva te obvezuje JN, ČN i FN svakog na isplatu jedne trećine iznosa od 28.145,77 kn, što znači da je svatko u obvezi ovdje tuženiku isplatiti samo iznos od 9.381,92 kn (1.245,19 EUR);

- da je stoga, u odnosu na tužitelja ČN ovrha i mogla biti određena jedino glede naplate iznosa glavnice i to najviše od 9.381,92 kn (1.245,19 EUR), zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja teče od 8. prosinca 2009. pa do isplate;

- da je radi utvrđivanja pretpostavki iz čl. 139. st. 3. ZN-a, vezano uz pretpostavku glede odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mladenu Matani, 14. veljače 2019. (list 39–41 spisa P-1405/2017), kao i njegovim usmenim saslušanjem na ročištu od 31. siječnja 2020., a vezano uz primjedbe tužitelja, na kojeg u konačnici stranke nisu imale primjedbi;

- da je prema procjeni vještaka koji je uzeo sve raspoložive parametre za tu procjenu, u trenutku smrti oca tužitelja u studenom 2009. tužitelj naslijedio motorno vozilo - moped marke Sanli, tip Devil, reg. oznake [registarska oznaka], godina proizvodnje 2006., koje je vještak procijenio na dan smrti ostavitelja na iznos od 2.870,00 HRK s PDV-om (pogrešno od 25%,) odnosno 2.152,50 HRK bez PDV-a, te osobno vozilo marke Fiat Bravo proizvedenog 1997., reg. oznake [registarska oznaka], koje je vještak procijenio na dan smrti ostavitelja na iznos od 19.065,00 HRK s PDV-om (pogrešno od 25%), odnosno 14.298,75 HRK bez PDV-a, što ukupno daje svotu od 16.451,25 HRK bez PDV-a, a uz pravilno obračunat PDV od 22% svotu od 20.070,52 HRK, sada 2.663,82 EUR, kao vrijednost naslijeđene imovine u trenutku smrti ostavitelja u odnosu na tužitelja ČN.

- da je neosnovan prigovor tužitelja ČN da vrijednost njegovog nasljednog dijela treba umanjiti za troškove pogreba pok. ostavitelja u iznosu od 15.731,00 HRK (2.087,86 EUR) jer se u konkretnom slučaju, ne radi o izračunavanju vrijednosti nužnog dijela sukladno čl. 71. ZN-a, već se radi o odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, a pogrebni troškovi učinjeni za ostavitelja nakon njegove smrti nisu njegova ostavina, ne mogu predstavljati nasljedstvo nasljednika, a ne radi se niti o dugovima ostavitelja, niti o njegovim potraživanjima. Osim toga ovaj prigovor nasljednik nije isticao u žalbi protiv rješenja o ovrsi, niti je povodom tog prigovora upućen u parnicu, pa sukladno čl. 55. st. 3. OZ-a tužitelj ne može u ovoj parnici s uspjehom isticati nove prigovore koje nije isticao u žalbi protiv rješenja o ovrsi;

- da je na okolnost visine tražbine tuženika prema tužitelju, kao i uračunavanja plaćenog dijela, te na okolnost iznosa koji je tužitelj preplatio provedeno financijsko vještačenje po vještaku Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje od 6.6.2024., te usmenim saslušanjem vještaka u kojem su otklonjene primjedbe tuženika, nakon kojeg stranke nisu imale primjedbi na financijsko vještačenje te ga i sud prihvaća jer je u cijelosti stručno i objektivno,

- da prema provedenom financijskom vještačenju, uzimajući u obzir da tražbina tuženika prema tužitelju iznosi: s osnova glavnice - 9.381,92 HRK na koji iznos zakonska zatezna kamata teče od 8.12.2009. pa do isplate; s osnova parničnog troška -620,48 HRK na koji iznos zakonska zatezna kamata teče od 19.8.2010. do isplate; s osnova troška ovršnog postupka - 627,00 HRK na koji iznos zakonska zatezna kamata teče od 29.6.2017. do isplate; kao i da je protiv tužitelja provedena prisilna naplata na način da su dana 11.9.2017. u ovršnom postupku ukupno naplaćeni iznosi od 16.045,12 HRK i 13.059,24 HRK; da ukupno s osnova glavnice, parničnog i ovršnog troška, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dugovanje tužitelja prema tuženiku na dan 11.9.2017. iznosi 19.331,38 HRK (2.565,72 EUR) i to 10.629,30 HRK (1.410,75 EUR) temeljem glavnice i troškova, te 8.702,08 HRK (1.154,96 EUR) za pripadajuće zatezne kamate, te da kada se sukladno odredbama iz čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu ZOO) izvrši uračunavanje iznosa od 29.104,36 HRK (3.862,81 EUR) koji je od tužitelja prisilno naplaćen 11.9.2017., proizlazi da je od tužitelja naplaćeno 9.772,98 HRK (1.297,10 EUR) više nego što je iznosila tražbina tuženika prema tužitelju;

- da je stoga neosnovan prigovor tužitelja ČN da nije naslijedio imovinu koja bi opravdavala namirenje, jer je naslijedio imovinu vrijednosti 20.070,52 HRK, (2.663,82 EUR), dok je njegov dug prema tuženiku na dan 11.9.2017. iznosio 19.331,38 kuna (2.565,72 EUR), što je manje od naslijeđenog iznosa, pa tužitelj odgovara za dug svog pok. oca u iznosu od 19.331,38 kuna (2.565,72 eura), dok je preko tog iznosa, dakle za iznos od 9.772,98 kuna (1.297,10 eura) ovrha bila nedopuštena, slijedom čega je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je ovrha u iznosu od 9.772,98 kuna (1.297,10 eura) bila nedopuštena, a u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ovrha bila nedopuštena odbijen kao neosnovan;

- da je stoga tuženik od tužitelja prisilno naplatio iznos od za 9.772,98 kuna (1.297,10 eura) nego što mu tužitelj duguje, pa je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete u iznosu od 1.297,10 EUR te je tuženik obvezan da taj iznos isplati tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.9.2017., dakle od dana kada je došlo do neosnovane naplate na strani tuženika, sve u smislu odredbi iz čl. 1045., čl. 1085., čl. 1086. i čl. 29. st. 2. ZOO-a u vezi sa čl. 56. OZ-a.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbi iz čl. 52. st. 3. u vezi sa čl. 50. OZ- a, čl. 56. OZ-a, čl. 139. st. 4. ZN-a, te čl. 1045., čl. 1085., čl. 1086. i čl. 29. st. 2. ZOO- a odlučiti kao u izreci.

21. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe iz čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu ZPP). Uzimajući u obzir da je tužitelj postavio jedan zahtjev radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom i drugi zahtjev radi isplate, da je sa ta dva tužbena zahtjeva kvalitativno i kvantitativno djelomično uspio u sporu, sud njegov uspjeh cijeni sa 67%, pa je tuženik u obvezi tužitelju nadoknaditi 34% prouzročenog parničnog troška.

22. Tužitelju je sukladno odredbama Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/13, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, u daljnjem tekstu Tarife) priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova prema tbr.7.1., za sastav podnesaka od 9.3.2022. i 20.7.2024. po 100 bodova za svaki podnesak prema tbr.8.1., za sastav podnesaka od 18.7.2022. i 4.10.2022. po 25 bodova za svaki podnesak prema tbr.8.4., za zastupanje na ročištima od 15.3.2022., 6.6.2022., 6.11.2023., 8.12.2025. po 100 bodova za svako ročište prema tbr.9.1., za zastupanje na ročištu od 21.12.2023. 50 bodova prema tbr.9.2. jer se radilo o ročištu za objavu presude na kojem je preotvorena glavna rasprava, za zastupanje na ročištu za objavu presude od 22.1.2026. 50 bodova prema tbr.9.3., ukupno 850 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 1.700,00 EUR. Priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 170,16 EUR i trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 385,98 EUR (razlika u iznosu od 114,02 EUR će biti vraćena tužitelju), pa ukupno trošak tužitelja iznosi 2.256,14 EUR. Tuženik mu je dužan nadoknaditi 34% prouzročenog parničnog troška, dakle iznos od 767,08 EUR.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 248,85 EUR i sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 83,75 EUR, jer se ne radi o troškovima koji su nastali u ovom postupku, već se radi o troškovima ovršnog postupka koje je tužitelj prema čl. 56.st.1. OZ-a mogao tražiti samo kao naknadu štete, a ne kao parnični trošak. Nije mu priznat ni trošak pristupa na ročište od 11.3.2021. jer navedenog dana nije održano ročište u ovoj parnici, već se radi o ročištu koje je održano u predmetu ovoga suda P-49/2021 (P-1405/2017), te trošak tog ročišta tužitelj može tražiti samo u predmetu u kojem je to ročište održano.

24. Tuženici su cijelosti odbijeni sa zahtjevom za naknadu parničnog troška jer su ovu parnicu u cijelosti izgubili.

U Puli 5. veljače 2026.

Sudac

Milena Blagonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Pun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu i presudu

- Pun. tuženika