Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R 206/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ABC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Santica & Đapić odvjetnicima iz Splita, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, Split, Ulica Ivana pl. Zajca br. 2., OIB: 69403366669, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Ecija Kuljiš-Bajić & Meri Blaslov Pavasović odvjetnicima iz Splita, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr 88/2023 od 8. srpnja 2025., 5.veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Doma za starije i nemoćne osobe, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr 88/2023 od 8. srpnja 2025., u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke.
II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.058,78 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu, točkom II. izreke je naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.718,58 eur, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.
2.Protiv citirane presude, točke I. izreke u dosuđujućem dijelu, te odluke o trošku sadržane u točki II. izreke, žalbu podnosi tuženik, iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1.t.1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 5020/11, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).
3.Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tuženika kao neosnovane.
4.Žalba tuženika nije osnovana.
5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući je prema prosudbi ovog suda, odluka suda prvog stupnja u potpunosti jasna, razumljiva, te ista ne trpi od takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a isto tako da obzirom na čl. 467. st.1. ZPP-a, kako se radi o predmetu u postupku spora male vrijednosti, sud prvog stupnja nije počinio niti jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti.
5.2.Osim toga, nije u pravu tuženik ni kada ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 8., te čl. 338. st.4. ZPP-a, iz razloga jer da prvostupanjski sud nije u obrazloženju presude iznio razloge zbog kojih nije prihvatio prigovor da bi se u konkretnom slučaju radilo o danima korištenja zamjenskog tjednog odmora, pri čemu upire na čl. 20. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 32/2017, dalje: KU/17), te čl. 22. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 61/2018, 3/2019, dalje: KU/18).
Ovo iz razloga jer je prema uvjerenju ovog suda prvostupanjski sud sve provedene dokaze cijenio sukladno čl. 8. ZPP-a, te ujedno utvrdio sve odlučne činjenice na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te je nastavno tome, svoju odluku izradio u skladu s čl. 338. st.4. ZPP-a.
6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu.
7.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće za odrađene prekovremene sate siječnja 2018. zaključno sa siječnjem 2020.
8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja pravilno je prema prosudbi ovog suda utvrdio da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu čistačice; da iz iskaza svjedoka UČ, datog u predmetu poslovni broj Pr 86/2023, proizlazi da je kod tuženika radno vrijeme organizirano u tri smjene, jutarnju od 06-14, popodnevnu od 14-22, te noćnu od 22-06 sati, da raspored radi voditeljica zdravstvene službe ili šefovi, da je u razdoblju od siječnja 2018. do siječnja 2020. svaki mjesec radila više no što je mjesečni fond sati da svi sati prekovremeni sati koje je odradila da nisu bili plaćeni, što da je razvidno iz obračunske liste, da su slobodne dane koristile prema potrebi službe; da iz iskaza svjedoka CČ, datog u istom predmetu, u bitnome proizlazi pored ostalog da problem proizlazi jer prema Kolektivnom ugovoru svaki radnik ima pravo na 48 sati tjednog odmora, no da su radnici kod tuženika radili u 3 smjene, neki u 2 smjene, da je zdravstvena služba radila isto u 3 smjene, a čistačice i kuhinjsko osoblje u 2 smjene, da su prema njenom saznanju svi radnici koristili dane tjednog odmora, iako ne uvijek u propisanom periodu.
Isto tako, sud uvažava i to da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da pod pretpostavkom da sud zauzme stav da za mjesece u kojima se po evidencijama rada iskazuje veći broj sati od sati za koje je plaća obračunata i isplaćena, te da bi tužiteljici pripadalo pravo na potraživanje dodatka za prekovremeni rad proizašao iz dužeg radnog tjedna od 40 sati zbog organizacije rada po kojoj je tužiteljica kontinuirano radila po više od 10 uzastopnih dana, da potraživanje tužiteljice iznosi 1.058,78 eur (od toga po osnovi neobračunatih sati koji su ujedno i sati iznad mjesečnog fonda iznos od 447,56 eur, te po osnovi neobračunatog dodatka za prekovremeni rad iznad 40 h tjedno u iznosu od 611,22 eur).
8.2.Nadalje, sud prvog stupnja, pravilno uvažava čl. 17., 43., 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 32/2017, dalje: KU/17), čl. 19., 51., 53. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 61/2018, 3/2019, dalje: KU/18).
Nastavno tome, te cijeneći rezultate dokaznog postupka, ispravno i prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud zaključuje da je kod tuženika u organizacijskom smislu bio nejednak raspored radnog vremena, uslijed čega da se pojavljivao višak radnih sati, pa da su radnici radili u utuženom razdoblju više nego je mjesečni fond radnih sati, čime su ostvarili višak sati koji po ocjeni suda sukladno čl. 17. st.3. KU/17, te čl. 19. st.2. KU/18, treba platiti kao prekovremeni rad. Pored toga, prvostupanjski sud obzirom na iskaze saslušanih svjedokinja, zaključuje da je nekim radnicama nakon što su podnosile tužbe, jednokratno plaćen iznos na ime prekovremenog rada, čime da je tuženik priznao postojanje prekovremenih radnih sati.
8.3.Slijedom prednje izloženog, ispravnim smatra ovaj sud stajalište suda prvog stupnja da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u iznosu preciziranom nakon provedenog financijskog vještačenja, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate, pozivom na čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).
Odluku o trošku donosi temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a.
9.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika, kojima se u prilog pravilnosti svog stava da se ovdje radi o danima korištenja zamjenskog tjednog odmora, poziva na nalaz vještaka financijske struke, odnosno da se u konkretnim okolnostima trebalo primijeniti čl. 20. KU/17 odnosno čl. 22. KU/18, jer da je tuženik zaposlenicima korištenje tjednog odmora osiguravao ili u tijeku istog mjeseca, a ponekad i u sljedećem mjesecu, ovisno o tome kako su padali dani tjednog odmora, valja reći da ti navodi nisu pravno utemeljeni.
To prvenstveno zbog toga, što je i sama vještakinja u nalazu navela da je pitanje prekovremenog rada pravno pitanje u koje ona ne ulazi, posljedično čemu, u tom pravcu nalaz vještakinje ni na koji način ne može predstavljati mjerodavno stajalište koje potvrđuje tvrdnje tuženika.
9.2.No, protivno tumačenju tuženika, polazeći od toga da je iz stanja u spisu razvidno da je tužiteljica radila u pojedinim mjesecima više od 40 sati tjedno, što predstavlja prekovremeni rad, to ovaj sud drži da je tuženik bio u obvezi isplatiti tužiteljici plaću, neovisno o tome što joj je u sljedećem mjesecu obračunao puni fond radnih sati, iako ih tužiteljica faktično nije odradila, budući da se prekovremeni rad procjenjuje na tjednoj bazi, posljedično je svaki drugi način izračuna prekovremenih sati protivan Zakonu o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a). U svezi prednjeg, valja dodati da iz stanja u spisu nije vidljivo da bi kod tuženika postojala preraspodjela radnog vremena, ni rad u turnusu, a također nije tuženik ustvrdio odnosno predočio sudu da je donio Odluku o uvedenom nejednakom rasporedu radnog vremena.
9.3.Ovdje valja ukazati na čl. 61. st.1. ZR-a, kojima je određeno da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena), a dulje može biti samo u slučaju prekovremenog rada, preraspodjele radnog vremena ili u slučaju kada radnici rade u tzv. turnusima od po 12 sati ili u sličnom rasporedu koji ne omogućuje da se radno vrijeme svede na 40 sati zajedno, te u slučaju da poslodavac uvede nejednaki raspored radnog vremena.
U konkretnoj pravnoj situaciji osim što poslodavac nije donio odluku o nejednakom rasporedu radnog vremena u skladu s čl. 66. ZR-a, ovdje nema govora o nejednakom rasporedu ni iz razloga jer tužiteljica nije obavljala poslove na više različitih lokacija i u različitim programima, što je po ocjeni ovog suda preduvjet za nejednaki raspored, točnije primjenu čl. 15. st.5. KU/17 odnosno čl. 17. st.5. KU/18. Pored toga, ovdje je za dodati da je za donošenje odluke o nejednakom rasporedu radnog vremena, potrebna i suglasnost radničkog vijeća u smislu čl. 150. st.1., 2. i 3. i 7., t.7. i st.12. ZR-a, budući da je odluka o rasporedu radnog vremena važna za položaj radnika, a spomenutu suglasnost tuženik u ovom slučaju nije predočio prvostupanjskom sudu. Ne manje je odlučno i to da je nejednak raspored vremenski ograničen po zakonu, a da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se ovdje radilo o prekovremenom radu kroz cijelu godinu, zbog čega isti obzirom na prethodno iznesene razloge ne predstavlja nejednaki raspored radnog vremena.
10.Nastavno prednjem, pravno irelevantnim drži ovaj sud tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je tužiteljica pojedine mjesece kad je radila odnosno kada nije odradila puni mjesečni fond sati bila obračunata i isplaćena plaća za puni fond.
Ovo iz razloga jer u situaciji kada je djelatnik (ovdje konkretno tužiteljica) pojedini mjesec radila manji fond sati, to je zbog toga, jer je tuženik kao poslodavac bio taj koji je tako odredio, odnosno napravio takav raspored. No to ne znači da djelatnik nema pravo na punu ugovorenu plaću, djelatnik nije taj koji određuje svoj raspored radnih sati u mjesecu. Pored toga, u slučaju ako djelatnik ima ugovorenu mjesečnu plaću, a pojedini mjesec radi manje sati jer je poslodavac napravio takav raspored, on prema uvjerenju ovog suda ima od svog poslodavca tražiti ugovorenu plaću jer on ne određuje raspored radnog vremena.
Ovaj način kompenziranja isplaćene plaće i određenog broja sati, ni prema jednom propisu ili ugovoru nije konkretno tužiteljici pružio punu naknadu onog što joj prema odredbama ZR-a pripada, nego je protivno tome i prema prosudbi ovog suda, oštetio istu za sve one odrađene sate preko 40 sati tjedno, što je imalo za posljedicu da joj nije bio isplaćen dodatak za prekovremeni rad za te sate, a što je pravilnom analizom svih provedenih dokaza, ispravno utvrdio i prvostupanjski sud.
11.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, protivno ocjeni tuženika, na pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, nisu od utjecaja ni svi ostali žalbeni navodi tuženika, jer to ni na koji način nije dovedeno u dvojbu.
12.Slijedom rečenog, pravilnom drži ovaj sud i odluku i parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke.
13.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
14.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
15.Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u odbijajućem dijelu kao nepobijana ostaje neizmjenjena.
U Rijeci, 5.veljače 2026.
Sutkinja
Svjetlana Pražić
