Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-256/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bilandžić Arbutina, odvjetnica u Garešnici, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tužitelja i tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini od 8. studenog 2024., poslovni broj: P-142/2023-16 dopunjene dopunskom presudom Općinskog suda u Kutini od 31. siječnja 2025. poslovni broj: P-142/2023-22 u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tužitelja i tuženice se djelomično odbijaju i djelomično prihvaćaju te se presuda Općinskog suda u Kutini od 8. studenog 2024., poslovni broj: P-142/2023-16 dopunjena dopunskom presudom Općinskog suda u Kutini od 31. siječnja 2025., poslovni broj: P-142/2023-22:

- potvrđuje pod točkama I. i II. izreke presude

- preinačuje pod točkom III. izreke kojim se tuženici nalaže naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.410,11 EUR na način da se tuženici pored dosuđenog troška nalaže naknaditi tužitelju i daljnji trošak postupka u iznosu od 197,15 EUR sa zateznim kamatama od 5. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

- potvrđuje pod točkom I. izreke dopunske presude u dijelu u kojem su utvrđene ništetne odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 056-50-4087741 koji su dana 9. svibnja 2007. zaključile parnične stranke, odnosno u dijelu u kojem je tužitelj bio obvezan platiti tuženici kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice, potom u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada u koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

- preinačuje pod točkom I. izreke dopunske presude i odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.1. Ugovora o kreditu broj 056-50- 4087741 sklopljenog između parničnih stranaka dana 9. svibnja 2007.

- potvrđuje pod točkom II. izreke dopunske presude.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF isplati iznos od 1.441,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 250,65 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Konačno, točkom III. izreke tuženici je naloženo da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.410,11 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke do isplate.

2. Na prijedlog tužitelja sud je donio i dopunsku presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da su ništetni dijelovi Ugovora o kreditu broj 056-50-4087741 koji su dana 9. svibnja 2007. zaključili tužitelj i tuženica i to točka 1. (Iznos kredita) i točka 7. (Način otplate) u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula – kunska protuvrijednost po srednjem tečaju tuženika za CHF, točka 2. (Kamatna stopa) kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i točka 3. (Naknada) kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

3. Pravovremenom žalbom tužitelj pobija presudu u točkama I. i III. izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . točke. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22 i 114/22. – dalje: ZPP), s prijedlogom da sud uvaži žalbene razloge i pobijani dio presude preinači na način da u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu uz nadoknadu troška žalbe.

4. Iako tužitelj navodi da presudu pobija u točkama I. i III. ovaj je ovaj sud u skladu s čl. 365. st.1. ZPP-a uvažavajući sadržaj žalbe uzeo da istu pobija u točkama II. i. III. izreke presude u kojima je odbijen njegov zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka kojim njegov zahtjev nije usvojen u cijelosti, obzirom u ovim dijelovima nije uspio u sporu.

5. Tuženica pobija navedenu presudu u točkama I. i III. izreke te pobija i dopunsku presudu također iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu i njenu dopunu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da mu je tužitelj obvezan naknaditi trošak parničnog i žalbenog postupka uvećan za zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate, odnosno podredno da pobijanu presudu i dopunsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe stranaka djelomično su osnovane, a djelomično neosnovane.

8. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 9. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 10.669,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,95%. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora.

9. Isto tako, sud je utvrdio da je stavljanjem ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi tuženica koristila nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, nakon utvrđenja da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženice te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je zaključio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade (čl. 3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. U odnosu na tuženikov prigovor zastare sud je isti ocijenio neosnovanim u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu zbog ništetnosti valutne klauzule, pozivajući se na objedinjeno pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zaključujući da zastarni rok za utuženo potraživanje počinje teći od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača, odnosno od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i da od tada pa do 5. svibnja 2023., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao zastarni rok od pet godina koji se u postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova naplaćene naknade za obradu kredita prema ocjeni suda, zastara još nije niti počela teći.

11. Međutim, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. što prema ocjeni suda znači da je zastarni rok istekao 13. lipnja 2019. i da je zastara nastupila 14. lipnja 2019. Budući je tužba u ovom postupku podnesena 5. svibnja 2023. u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike u kamati nastupila je zastara te je u tom dijelu pod točkom II. izreke presude tužbeni zahtjev odbijen.

12. Prvostupanjski sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Jasmine Fijačko, utvrdio da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita u iznosu od 1.233,66 EUR.

13. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kredita, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 1111. ZOO-a obvezuje tuženicu da tužitelju radi promjene tečaja isplati iznos od 1.233,66 EUR i radi plaćanja jednokratne naknade prilikom korištenja kredita iznos od 208,08 EUR. Ujedno odbija zahtjev tužitelja za naknadom preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbe o jednostrano ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi radi istaknutog prigovora zastare.

14. U žalbi tužitelj ukazuje da sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredba Ugovora o kreditu broj 056-50- 4087741 koji su dana 9. svibnja 2007. zaključile parnične stranke. Pozivom na pravno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. smatra da se rok za zastaru ne može računati od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, jer tu presudu sud očigledno nije uzeo kao procesnu smetnju iz čl. 333. st. 2. ZPP-a za odluku o njegovu zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredba. Stoga smatra da rok za zastaru ovog dijela potraživanja počinje teći donošenjem odluke o ništetnosti u ovom konkretnom slučaju. Pored toga, tužitelj smatra da sud pri odluci o naknadi troškova postupka ni na koji način nije vrednovao njegov potpuni uspjeh u pogledu pravne osnove zahtjeva uzimajući u obzir samo uspjeh u visini tužbenog zahtjeva.

15. Tuženica u žalbi protiv presude i dopunske presude ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama ili o istima postoji proturječnost. Pored toga, ističe da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njene navode da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da je tužitelj po vlastitom izboru, nakon što je upoznat sa svim okolnostima valute CHF, samostalno odabrao istu. Navodi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, jer prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, pri čemu su zanemarene okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama. Također, ističe da nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača.

16. Ispitujući presudu o glavnoj stvari i dopunsku presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica, jer presuda i dopunska presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i detaljnim razlozima, a koji imaju uporište u stanju u spisu te presuda i dopunska presuda nemaju nedostataka radi kojih se ne može ispitati njihova zakonitost, a nije počinjena niti i jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

17. Polazeći najprije od utvrđenog činjeničnog stanja koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

18. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužitelj u iskazu potvrđuje da nije bio obaviješten o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

19. Imajući nadalje u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pod točkom 3. Ugovora o kreditu broj 056-50-4087741 od 9. svibnja 2007., pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo niti o navedenom dijelu ugovorne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu i da tuženica nije dokazala suprotno tom zaključku, jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane tuženice, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio i da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, niti su djelatnici banke tužitelju objasnili na što se odnosi takva naknada te je li banka doista imala kakve stvarne troškove vezane za obradu kredita.

20. S obzirom na sadržaj predmetnog dijela ugovorne odredbe čl.3. Ugovora o kreditu i mjerodavno materijalno pravo iz čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je predmetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, jer tuženica tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnila na što se odnose ti troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih, iz čega dalje proizlazi zaključak da je tuženica, uz to što je sama sastavila ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredila visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo te je zbog navedenog postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, postupila nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio tuženici iznos od 1.233,66 EUR i na ime naknade za obradu kredita iznos od 208,08 EUR prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je usvojio prigovor zastare tuženice u odnosu na zahtjev za isplatom radi ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj odluci o kamatnoj stopi. Naime, u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a ne kako to pogrešno tvrdi tužitelj od dana utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora o kreditu u individualno pokrenutoj tužbi tužitelja. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 05. svibnja 2023. dakle, očito nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve radi isplate neosnovano naplaćenih iznosa radi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (13. lipnja 2014.).

23. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud žalbu tuženice nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl.1. Ugovora, koja definira iznos kredita i glasi "Kunska protuvrijednost CHF 10.669,28 EUR po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja".

24. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

25. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da su tamo tužene banke, između ostalih i tuženica, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti ukazuje tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženice, prema odredbi čl.1021. ZOO- a važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužitelja kao potrošača. Pored toga čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

26. Imajući u vidu izneseno, valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženice, pozivom na odredbu čl. 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku dopunsku presudu u dijelu točke I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. predmetnog ugovora o kreditu, dok je u preostalom dijelu žalbe stranaka valjalo odbiti, pozivom na odredbu čl. 368. st.1. ZPP-a i potvrditi pobijanu presudu u preostalom dijelu točke I. izreke dopunske presude i u točki II. izreke dopunske presude te u točkama I. i II. izreke presude.

27. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Tužitelj u ovom postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, glede osnove tužitelj je uspio sa zahtjevom koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti tri odredbe Ugovora o kreditu i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.441,74 EUR radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi, dok nije uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti jedne ugovorne odredbe i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 250,65 EUR pa njegov uspjeh u visini iznosi 82,62 %, a u osnovi i veći zbog čega ukupni uspjeh tuženice u ovom postupku sud ocjenjuje razmjerno neznatnim pa troškove dosuđuje primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

28. Osnovani parnični troškovi tužitelja odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23. i 107/25. dalje: Tarifa). Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podnesaka od 8. veljače 2024. i 27. rujna 2024. po 100 bodova za svaki (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 25. listopada 2023. i 15. listopada 2024. po 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za pristup na ročište za objavu presude 8. studenog 2024. 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 550 bodova ili 1.100,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR. Ukupno je tužitelju priznat iznos od 1.607,26 EUR.

29. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23.) tužitelj kao potrošač koji je pokrenuo predmetni postupak na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku. Tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak odsustva punomoćnika iz ureda radi putovanja na ročište kao niti putni trošak punomoćnika za pristup ročištima [adresa] obzirom je mogao opunomoćiti odvjetnika iz mjesta u kojem se nalazi sud pred kojim se vodi postupak, uslijed čega ovi troškovi ne bi nastali (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

30. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer je sa žalbom uspio samo u dijelu koji se odnosi na trošak postupka - sporedna potraživanja, a koji nije mjerodavan za ocjenu uspjeha prilikom dosude troškova (čl. 35. ZPP).

31. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupa u odnosu na žalbu protiv presude i dopunske presude odbijen je budući tuženica na njih nema pravo jer je sa žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu pa je zahtjev za naknadu ovog troška odbijen temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Varaždinu 5. veljače 2026

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun