Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-111/2017-85

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika APS Delta S.A., OIB 45421012929, Rue Jean Piret 1, 2350 Luksembourg, zastupanog po punomoćniku odvjetniku Mislavu Bistroviću, iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene dana 22. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Dejana Kuharića i punomoćnika tuženika odvjetnika Zvonimira Kalember Skoko, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika umješača na strani tuženika, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1./.Proglašava se ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Koprivnici, broj: Ovr-341/16-2 od 12. svibnja 2016. nedopuštenom, a radi naplate tražbine ovrhovoditelja Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 u iznosu od CHF 65.305,77 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate i kn 929,00 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od CHF 62.895,89 i kn 929,00 od 13. 05. 2015. do 31. 07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a na iznos od CHF 1.374,05 od dana podnošenja ovršnog prijedloga u predmetu Općinskog suda u Koprivnici broj: Ovr- 341/16. do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i troškova ovršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Koprivnici broj: Ovr-341/16. u iznosu od 11.173,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja ovršnog prijedloga u predmetu Općinskog suda u Koprivnici broj: Ovr-341/16. do dana isplate.

2./ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju TT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 23.050,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju AT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana presuđenja 5. veljače 2026. pa do isplate, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju AT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da umješaču na strani tuženika APS Delta S.A., OIB 45421012929, Rue Jean Piret 1, 2350 Luksembourg, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 7. travnja 2017. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da je nedopuštena ovrha u ovršnom predmetu ovog suda broj Ovr-341/16.

1.1. Tužitelj navodi da je na prijedlog tuženika ovaj sud donio rješenje o ovrsi broj Ovr-341/16 od 12. svibnja 2016. protiv kojeg je tužitelj kao ovršenik izjavio žalbu koja je djelomično odbijena i djelomično usvojena, a rješenjem suda tužitelj je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe u predmetu Ovr-341/16 nedopuštenom.

1.2. U tužbi se navodi da tuženik svoje potraživanje prema tužitelju u navedenom ovršnom predmetu temelji na Ugovoru o namjenskom kreditu solemniziranom po javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz [adresa] broj ovjere OU-211/2006 od 27. ožujka 2006.. Tužitelj smatra da su pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne pa je time neosnovana visina potraživanja tuženika prema tužitelju. Navodi da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu tuženik isplatio tužitelju iznos od 68.900 CHRF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a čl. 2. Ugovora ugovorena je kamata od 4,5 % godišnje i to promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj navodi da je tijekom trajanja ugovora tuženik jednostrano dizao kamatu koju je tužitelj bio dužan plaćati.

1.3. Tužitelj u tužbi navodi da tužbu podnosi jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu iz čl. 2. ništetna, a cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja istog predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj između ostalog i tuženika, te na Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Gž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. .

1.4. Tužitelj navodi da je tuženik sklapanjem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača koristeći u Ugovoru ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja kao potrošača čime je tuženik postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Navodi da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju nisu bile razumljive, a predmetni Ugovor o kreditu je standardni ugovor o potrošačkom kreditu. Terminologija koja je korištena u odlukama Banke je stručna i nerazumljiva tužitelju, kao prosječnom potrošaču. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi nije bila određena odnosno odrediva te osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prosječnom potrošaču nije mogla biti razumljiva niti je odrediva, a tužitelj nije raspolagao parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Navodi da je tuženik bio dužan svakog potrošača, pa tako i tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj navodi da je tim ugovornim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, ovdje tužitelja u odnosu na Banku - trgovca, ovdje tuženika, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Navodi da su potrošači pa tako i tužitelj u odnosu na banku faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi jer praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg je odobravao tuženik pod uvjetima koje je on diktirao.

1.5. Tužitelj navodi da je predmetni kredit plaćao više od deset godina, a iznos koji tuženik od njega potražuje manji je od same glavnice za oko 3.500,00 CHF pa i to govori u prilog da su kamate mijenjane protuzakonito, a te ugovorne odredbe ništetne. Navodi da su kamate dizane od početnih 4,5 % sve do 6,3 %. Tužitelj navodi da je nezakonitim povećanjem kamatne stope odnosno nezakonitim postupanje tuženika doveden u situaciju da ne može redovno otplaćivati kredit.

1.6. U tužbi se navodi da je ispunjenje tražbine kako je to zatraženo ovršnim prijedlogom i određeno pobijanim rješenjem zabranjeno, izmijenjeno i na drugi način onemogućeno, jer se temelji i na ništetnim ugovornim odredbama, a tužitelj to nije mogao istaknuti prilikom potpisa i solmizacije predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud tužbu odbaci u slučaju da je nepravodobna ili nedopuštena, a podredno da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

2.1. Tuženik je naveo da ako sud nađe tužbu pravovremenom, tuženik ističe da osporava osnovanost tužbe i svih navoda iz tužbe.

2.2. Navodi da je tužitelj rješenjem ovog suda broj Ovr-341/16 od 16. ožujka 2017. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene Rješenjem Ovr-341/16 od 12. svibnja 2016. zbog razloga iz čl. 50. st. 1. točka 10. Ovršnog zakona. Tuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. točka 7. Ovršnog zakona. Navodi da je iz tužbe vidljivo da tužitelj smatra da je neosnovana visina potraživanja tuženika prema tužitelju te da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu i da tuženik nije bio ovlašten otkazati predmetni kredit jer je tužitelj bio dužan platiti isključivo iznose po početnim uvjetima iz Ugovora, a koje je tužitelj platio i preplatio. Dakle, tužitelj tvrdi da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave. Navodi da tužitelj nije pokrenuo tužbu iz razloga zbog kojih je upućen u ovu parnicu, pa je tužbu potrebno odbaciti.

2.3. U odnosu na navode tužitelja kako je izvršio više uplata po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, tuženik navodi da je u vrijeme otkaza kredita na dan 26.ožujka 2015. tužitelj imao dospjelo dugovanje prema banci u iznosu od 2.770,38 CHF odnosno tužitelj nije platio gotovo devet uzastopnih mjesečnih anuiteta kredita. Navodi da je stoga Banka bila ovlaštena otkazati predmetni kredit i učiniti dospjelim cjelokupno dugovanje sukladno čl. 23.B. Ugovora o kreditu. Isto tako tužitelj nakon otkaza kredita ne vrši uplate dovoljne za pokriće duga za koji on smatra kako postoji prema banci, odnosno dovoljnog za pokriće početnog anuiteta.

2.4. Tuženik navodi da ugovorna odredba u čl. 2. st. 1. Ugovora (što je dopunjeno i odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kako je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora. Tuženik navodi da pravomoćna presuda trgovačkih sudova u ovom postupku ne proizvodi nikakav učinak. Navodi da su za pravni odnos između stranaka mjerodavni i Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. te pri donošenju zaključka o poštenosti ili nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati valja uzeti u obzir sadržaj tih Općih uvjeta poslovanja u cjelini. Tuženik navodi da je u pogledu promjene stope redovne kamate zbog promjene tržnih uvjeta postupao korektno, profesionalno i savjesno uzimajući u obzir i opravdane interese tužitelja.

3. Na prijedlog tuženika sud je dopisom od 11. travnja 2018. u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a izvijestio o parnici APS Delta SA kao treću osobu. Podneskom od 18. svibnja 2018. APS Delta SA je dala izjavu o stupanju u predmetnu parnicu na strani tuženika i pridružila se navodima tuženika iz odgovora na tužbu.

4. Stranke se nisu protivile da se odobri APS Delta SA sudjelovanje u parnici kao umješača na strani tuženika te je sud isto odobrio primjenom odredbi čl. 206. ZPP-a, jer isti ima pravni interes da u ovoj parnici tuženik uspije u postupku, s obzirom da je rješenjem ovog suda broj Ovr-341/2016-33 od 13. studenog 2017. u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. Zagreb protiv ovršenika AT nastavljena ovrha određena Rješenjem o ovrsi broj Ovr-341/2016-2 od 12. svibnja 2016. u korist novog ovrhovoditelja APS Delta SA.

5. Umješač na strani tuženika, pridružio se je navodima tuženika u postupku.

6. Čitanjem Rješenja ovog suda broj Ovr-341/2016-47 od 30. studenoga 2018. utvrđeno je da je u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. Zagreb protiv ovršenika AT nastavljena ovrha određena Rješenjem o ovrsi broj Ovr-341/2016-2 od 12. svibnja 2016. u korist novog ovrhovoditelja APS RE service d.d. Zagreb. Sud je na prijedlog tuženika istog obavijestio o ovom postupka primjenom odredbi čl. 211. ZPP-a.

7. Tužitelj je u podnesku od 17. siječnja 2022. naveo da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Navodi da je nakon zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu i nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U/III-2521/15 i drugo od 13. prosinca 2016. i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 675/2016 od 3. listopada 2017. Visoki trgovački sud presudom broj Pž-6632/2018 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da se nije mogao pozivati na činjenicu da su uz ugovorne odredbe vezane uz pravo tuženika da jednostranom odlukom mijenja – povisuje kamatnu stopu ništetne i ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu u CHF s obzirom da je ista kao takva utvrđena ništetnom tek s danom 14. lipnja 2018. odnosno nakon što je tužitelj u predmetu ovog suda broj Ovr-341/2016 podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon što je upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te pokrenuo ovaj postupak. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a i odredbe čl. 397. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Tužitelj navodi da je tuženik koristio unaprijed formulirani standardiziran ugovor koji sastavlja na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega bitne sastojke Ugovora o kreditu.

8. Tuženik osporava navode tužitelja.

9. Sud je utvrdio da je predmetna tužba pravovremena jer je tužitelj rješenje ovršnog suda broj Ovr-341/16-11 od 16. ožujka 2017., kojim ga je sud uputio na parnicu u roku od 15 dana od dostave prijepisa tog rješenja, primio 27. ožujka 2017., a tužbu u ovom predmetu podnio je 7. travnja 2017. godine.

10. Također je sud utvrdio da je tužba dopuštena jer je tužitelja na predmetnu parnicu uputio ovršni sud. No, postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sud ne može raspravljati o razlozima zbog koji tužitelj kao ovršenik nije upućen na pokretanje parnice primjenom odredbe čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24).

11. Radi utvrđenja relevantnih činjenica tijekom dokaznog postupka provedeno je saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, pročitan je spis predmeta ovoga suda poslovni broj Ovr-341/2016, pročitane su priložene isprave: obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis od 8. siječnja 2013., (str. 16), prometi po kreditu (str. 17-24), Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. koji se primjenjuju od 1. listopada 1999. (str. 25-29), Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 30-37), dopis Zagrebačke banke od 12. studenog 2019. te izračun konverzije na dan otkaza kredita s učincima do 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije i pregled otvornih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., reguliranje tražbine zbog prestanka ugovora o kreditu (str. 43-52), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskom vještaku Vlasti Santo Olđa, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 23. prosinca 2021. (str. 132-140, s prilozima 141-146), očitovanje vještaka od 24. listopada 2022. str- 178-183), vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave 16. studenoga 2022. (str.195-196), pročitan je dopunski nalaza i mišljenje vještaka od 7. srpnja 2025. (str. 247-251).

11.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka PT, osobnog bankara, primjenom odredbi čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, jer je tuženik taj dokazni prijedlog svojom krivnjom iznio nakon zaključenja prethodnog postupka.

12. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

13. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

14. Čitanjem spisa predmeta ovog suda poslovni broj Ovr-341/16 utvrđeno je da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj Zagrebačka banka d.d. Zagreb dana 12. svibnja 2016. podnio prijedlog za ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika AT radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 65.305,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate i 929,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 62.895,89 CHF i 929,00 kn od 13. svibnja 2015. do isplate, a na iznos od 1.374,05 CHF od dana podnošenja prijedloga za ovrhu do naplate, te troškova ovršnog postupka, na temelju ovršne isprave i to Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/06 od 27. ožujka 2006. kreditna partija broj: 7103068021 solemniziranog po javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz [adresa] pod brojem OU 11-2006 dana 27. ožujka 2006., a sud je Rješenjem o ovrsi broj Ovr- 341/16-2 od 12. svibnja 2016. odredio predloženu ovrhu i odmjerio troškove postupka ovrhovoditelju u iznosu od 11.173,00 kn.

15. Protiv citiranog rješenja o ovrsi ovršenik, ovdje tužitelj, podnio je pravovremenu žalbu kojom je predložio Rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti ili rješenje o ovrsi ukinuti, a ovršni prijedlog odbaciti odnosno da sud drugog stupnja žalbu usvoji i ukine ili preinači rješenje o ovrsi.

15.1. U žalbi je ovršenik naveo da žalbu izjavljuje iz svih dopuštenih razloga, a osobito iz razloga iz čl. 50. st. 1. točka 10. Ovršnog zakona odnosno jer je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Ovršenik navodi da je pobijano rješenje o ovrsi donijeto na temelju Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka 23. ožujka 2006. broj 39/06 a pojedine odredbe navedenog Ugovora su ništetne odnosno ništetna je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Ovršni sud je povodom žalbe ovršenika dostavio predmet Županijskom sudu u Zagrebu koji je Rješenjem broj Gž Ovr-3152/16-2 od 27. veljače 2017. odbio žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrdio Rješenje o ovrsi ovog suda broj Ovr-341/16-2 od 12. svibnja 2016., izvan žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. točka 10. Ovršnog zakona, a iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da je u slučaju tog žalbenog razloga propisano postupanje prema čl. 52. Ovršnog zakona čije odredbe propisuju upućivanje na parnicu u povodu žalbe. Županijski sud u Zagrebu je u citiranoj odluci naveo da u konkretnom slučaju ne postoje žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. točka 1., 3., i 5. Ovršnog zakona, da ovrha nije određena na predmetima iz čl. 4. st. 4. i 5. Ovršnog zakona, ne postoji žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te ne postoje bitne povrede odredbi ovršnog postupka.

17. Rješenjem broj Ovr-341/16-11 od 16. ožujka 2017. sud je uputio ovršenika u roku od 15 dana od dostave prijepisa tog rješenja na parnicu radi proglašenja ovrhe u tom predmetu nedopuštenom zbog razloga što je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, odgođeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

18. Tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora solemniziranog po javnom bilježniku Nikoli Bakraču pod brojem OU-211/2006 od 27. ožujka 2006. i to ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu pa tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita odnosno kao potrošača u odnosu na Banku kao drugu ugovornu stranu.

19. U podnesku od 17. siječnja 2022. tužitelj je naveo da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu u CHF te da je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu. Tužitelj je naveo da je tuženik koristio unaprijed formulirani standardizirani ugovor koji je sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega kao bitne sastojke ugovora o kreditu nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom se ugovorna obveza povrata iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita ta obveza povezana s drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi isključivo o jednostranoj odluci Banke bez navođenja ikakvih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Tužitelj navodi da je nezakonitost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke i vezanosti glavnice kredita za valutu švicarski franak kao prethodno pitanje riješeno u kolektivnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenula udruga "Potrošač".

20. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka naveo da je kao trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu ako za to ima valjan razlog naveden u ugovoru primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača te da su za pravni odnos između stranaka mjerodavni i Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999., a za samo pitanje promjene kamatnih stopa od 1. siječnja 2011. primjenjuju se i posebni Opći uvjeti. Navodi da je tuženik u pogledu promjene stope redovne kamate zbog promjene tržišnih uvjeta postupao korektno, profesionalno i savjesno.

21. Nakon što je tužitelj u podnesku od 17. siječnja 2022. naveo da su ništetne i ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu u CHF te da je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu, tuženik je u podnesku od 7. studenog 2022. naveo da ništetnost odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru o kreditu nije utvrđena niti u jednom postupku i ne može se utvrđivati u ovom postupku. Također je naveo da se u žalbi protiv rješenja o ovrsi ne mogu s uspjehom isticati okolnosti kojima se pobija materijalno-pravna zakonitost i pravilnost javnobilježničke isprave kao ovršne isprave, a istaknuti razlozi eventualne ništetnosti Ugovora o kreditu odnosno odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula koja se tek treba utvrditi ili ne utvrditi ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. točka 7. i 9.-11. Ovršnog zakona zbog kojih može doći do upućivanja u parnicu te je stoga tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

21.1.Tuženik ističe da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem broj Gž Ovr-3152/16 prilikom odlučivanja o tužiteljevoj žalbi protiv Rešenja o ovrsi broj Ovr-341/16 potvrdio da nisu uočeni razlozi iz čl. 50. st. 1. točka. 1., 3. i 5. Ovršnog zakona pa je samim tim drugostupanjski sud potvrdio da Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. predstavlja ovršnu ispravu, da nije ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen izvan snage odnosno da nije na drugi način izgubio svoju djelotvornost te da proizvodi svoj pravni učinak.

21.2. Tuženik ističe da je predmetni kredit otkazan te je otkazom prestao postojati ugovor o kreditu i samim tim ne može se utvrđivati ništetnim ugovor ni odredbe koje su bile u njemu sadržane. Navodi da je kredit otkazan zbog tužiteljevog sustavnog neplaćanja obveza iz Ugovora o kreditu, a presuda iz sporova za kolektivnu zaštitu Potrošač ne odnose se na otkazane ugovore o CHF kreditu.

22. Iako je tuženik naveo da sud nije odlučio o preinaci tužbe na odredbe o valutnoj klauzuli kojoj se tuženik protivi, činjenica je da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu već je tužitelj ovu parnicu pokrenuo na temelju rješenja ovršnog suda radi proglašenja da je nedopuštena ovrha u predmetu ovog suda broj Ovr-341/2016-2 od 12. svibnja 2016. te tužitelj tijekom postupka nije preinačio tužbu u smislu odredbi čl. 191. ZPP-a.

23. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/06 kreditna partija 7103068021 sklopljenog 27. ožujka 2006. između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora te AT kao korisnika kredita, VT kao sudužnika i KT kao založnog dužnika, solemniziranog po javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz [adresa] pod brojem OU-211/2006 dana 27. ožujka 2006. utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 68.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom.

23.1. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno je da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru u anuitetima iznos od 68.900,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz Ugovora korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja je promjenjiva odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša računajući od dospijeća tražbine do namirenja. Odredbom čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina s tim da tražbina kreditora po Ugovoru dospijeva najkasnije 27. ožujka 2037., a na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata za cijelo vrijeme postojanja tražbine po ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu.

23.2. Ugovorena namjena kredita je kupnja kuće prema čl. 6. Ugovora, a prema čl. 5. Ugovora kredit se koristi gotovinskom isplatom prema kupoprodajnom ugovoru na račun prodavatelja.

23.3. Otplata kredita ugovorena je čl. 7. Ugovora na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 345,342 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

24. Sud je na temelju kritičke analize provedenih dokaza utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.

24.1. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

24.2. Prema ocjeni suda, tuženik nije dokazao da je tužitelj ugovor sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti.

25. Tužitelj je naveo da je kredit otplaćivao zaključno sa 2014. godinom, no na temelju sadržaja isprava i provedenog vještačenja utvrđeno je da tužitelj ne otplaćuje uredno kredit nakon 25. ožujka 2014. godine te da u vrijeme otkaza kredita nije platio nekoliko uzastopnih mjesečnih rata.

26. Odredbom čl. 23.B. Ugovora o namjenskom kreditu od 27. ožujka 2006. stranke su ugovorile da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog Ugovora, a kreditor i korisnik kredita su suglasni da cjelokupna tražbina kreditora po tom Ugovoru dospijeva u slučaju otkaza kredita danom kada javni bilježnik po nalogu kreditora pošalje otkaz kredita sukladno zakonskim odredbama o javnom bilježništvu, na adresu iz zaglavlja Ugovora ili adresu o kojoj je korisnik kredita obavijestio kreditora.

27. Iz odredbe čl. 9. točka 2. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d., koji se primjenjuju na prava i obveze ugovornih strana predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 27. ožujka 2006. kako je to ugovoreno u čl. 23.J. Ugovora, proizlazi da Banka ima pravo otkazati sve ili pojedine ugovorne odnose te učiniti odnosne tražbine trenutno dospjelim ako se klijent ne pridržava bilo koje ugovorne obveze ili ako postane kreditno nesposoban. Banka ugovor otkazuje samom dostavom otkaznog pisma bez otkaznog roka. Ugovoreno je da u slučaju otkaza ukupna potraživanja Banke utemeljena na otkazanom ugovoru dospijevaju na naplatu danom dostave otkaznog pisma, a to je dan njegovog otposlanja putem javnog bilježnika u skladu s propisima o javnom bilježništvu i to na adresu registriranog sjedišta klijenta odnosno na adresu o kojoj je klijent uredno izvijestio Banku.

28. Na temelju sadržaja isprava i nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelju kredit otkazan 26. ožujka 2015. godine.

29. Iz izvatka iz poslovnih knjiga Zagrebačke banke d.d. od 12. svibnja 2015. koji je priložen uz prijedlog za ovrhu proizlazi da je po Ugovoru broj 39-06 od 27. ožujka 2006. stanje tražbine na dan 12. svibnja 2015.: dospjela glavnica 62.895,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dospjela redovna kamata 1.374,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kamata po dospijeću 1.035,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ukupna dospjela tražbina bez troškova 65.305,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti i troškovi 929,00 kn.

30. Tužitelj je osporavao predmetnu tražbinu, radi čijeg se namirenja vodi ovršni postupak u predmetu Ovr-341/2016..

31. Tužitelj je u tužbi, kao i u žalbi protiv rješenja o ovrsi, tvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj je u podnesku od 17. siječnja 2022. naveo da su ništetne i ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu u CHF te da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

32. Prema ocjeni suda, iako je predmetni kredit otkazan, sud može utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu.

33. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

34. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 27. ožujka 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

35. Tužitelj u iskazu navodi da mu je temeljem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu tuženik isplatio kredit koji je tužitelj podigao kako bi riješio stambeno pitanje za svoju obitelj, a osobna bankarica mu je rekla da ima uvjete samo za sklapanje ugovora o kreditu u CHF te je kamatna stopa bila relativno povoljna s tim da u banci tužitelju nije predočeno na temelju kojih parametara bi Banka odlučivala o promjeni kamatnih stopa. Tužitelj navodi da je bio svjestan da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, no kod sklapanja Ugovora je istaknuto da je ugovorena kamata stabilna te da je stabilna i valuta. Navodi da je u početku otplate rata kredita iznosila 1.450,00 kn mjesečno, a u 2013. godini iznosila je 3.120,00 kn mjesečno. Tužitelj navodi da mu je u 2011. godini odobren moratorij na godinu dana i tom prilikom je razgovarao da se kredit prebaci u eure, no nije podnio takav zahtjev. Tužitelj navodi da je kredit otplaćivao prema planu otplate zaključno sa 2014. godinom. Tužitelj je naveo da je predmetni Ugovor potpisao jer je imao povjerenja u Zagrebačku banku, smatrao je da Banka vodi računa od dobrobiti klijenata te da neće doći do promjene kamate i da Banka ne bi sklopila nepošteni ugovor. Tužitelj je naveo da u banci s njim nije nitko pregovarao o odredbama ugovora o kreditu za kamatu ni za valutnu klauzulu, a prilikom sklapanja Ugovora u banci je uvjeravan da je CHF najsigurnija valuta. Navodi da bi kredit i dalje otplaćivao da je mjesečna rata ostala kakva je bila u vrijeme sklapanja Ugovora jer si je takav kredit mogao priuštiti, a kad je došlo do stopostotnog povećanja mjesečne rate to je za njega postalo neizdrživo, ali nije vršio ni mjesečne uplate dijela rate kredita nakon njezinog povećanja.

36. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su nepoštene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu glede promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom banke.

36.1. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – Banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelju kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita i nisu mu bili objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj je sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na Banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija.

37. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu također nepoštena jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, a kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za njega i nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

38. Budući da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama Banke protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

39. Utvrđeno je da je pravomoćnom presudom ovog suda broj P-431/2023-25 od 26. veljače 2025. utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/06, kreditna partija 7103068021 potvrđenog po javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz [adresa] broj OU-211/06 dana 27. ožujka 2006., i to odredba čl. 1. u dijelu koji glasi "korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu", odredba čl. 2. u dijelu koji glasi "od 68.900,00 CHF" i u dijelu koji glasi "sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja", a odredba čl. 7. u dijelu koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti 345,42 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja" te u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane te je naloženo Zagrebačkoj banci d.d. platiti AT iznos od 1.094,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, koji je iznos prema utvrđenju suda tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora.

40. Nesporna je činjenica da tužitelj nije podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate novčanog iznosa s osnova eventualne preplate zbog predmetne ništetne ugovorne odredbe.

41. Tužitelj je u podnesku od 17. siječnja 2022. naveo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

42. Budući da su prema odredbi čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, prema ocjeni suda ništetnost ugovornih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i način na koji se mijenja kamatna stopa – jednostranom odlukom Banke, s obzirom da to nisu bitni elementi Ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

43. I odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 93/03, dalje: ZZP) i čl. 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne valutne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da je ništetan cijeli Ugovor o namjenskom kreditu.

44. Utvrđenje pojedinih ugovornih odredbi nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 55. st. 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan.

45. Da je u konkretnom slučaju ništetan cijeli Ugovor o namjenskom kreditu, primjenom odredbi čl. 324. ZOO-a svaka ugovorna strana bila bi dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju tog Ugovora.

46. No, kako je to naprijed obrazloženo, ništetnost navedenih ugovornih odredbi za sobom ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopljen između stranaka jer isti može opstati i bez navedenih odredbi u smislu odredbe čl. 324. stavak 1. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 1021. ZOO-a.

47. U hrvatskom zakonodavstvu, a i u pravu Europske unije, vrijedi prije svega tzv. načelo afirmacije ugovora, po kojem načelu valja nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održe na snazi a ne da se ukidaju.

47.1. Načelo afirmacije ugovora u biti proizlazi ne samo iz čl. 324. ZOO-a već i iz odredbe čl. 319. st. 2. ZOO-a, po kojoj odredbi se pri tumačenju spornih ugovornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih ZOO-om.

48. Nadalje, sud smatra da činjenica da su ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke Banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu činjenice koje su nastale u vrijeme kada ih tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku potvrđivanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu po javnom bilježniku, jer su predmetne ugovorne odredbe bile ništetne i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu.

49. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je osnovano tuženik otkazao kredit tužitelju koji nakon 25. ožujka 2014. nije otplaćivao uredno kredit, jer se tužitelj nije pridržavao ugovornih odredbi i nije platio nekoliko uzastopnih mjesečnih rata po Ugovoru. Na temelju isprava i nalaza vještaka utvrđeno je da je tužitelju kredit otkazan 26. ožujka 2015. godine.

49.1.Prilikom utvrđivanja uvjeta za otkaz kredita, sud nije mogao isto utvrđivati na način da se radi utvrđenja tužiteljeve obveze prema tuženiku primjeni kamatna stopa iz Ugovora od 4,50% godišnje i tečaj na dan korištenja kredita, jer je tužitelju kredit osnovano otkazan primjenom odredbi čl. 23B. Ugovora o namjenskom kreditu i Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke. Činjenica je da je tužitelj prestao otplaćivati kredit te u vrijeme otkaza kredita kontinuirano nekoliko mjeseci nije otplaćivao kredit, čak ni u iznosu koliko je iznosila početna rata po Ugovoru o namjenskom kreditu.

49.2.Činjenica je da tužitelj nije podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o otkazu kredita. Također, tužitelj nije tužbom pobijao zakonitost otkaza kredita po Ugovoru o namjenskom kreditu. Tužitelj je tek u ovom postupku tvrdio da je otkaz Ugovora o kreditu nezakonit.

50. Uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga Zagrebačke banke d.d. od 12. svibnja 2015., priložen uz prijedlog za ovrhu u predmetu Ovr-341/2016, proizlazi da je po Ugovoru broj 39-06 od 27. ožujka 2006. stanje tražbine Banke na dan 12. svibnja 2015.: dospjela glavnica 62.895,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dospjela redovna kamata 1.374,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kamata po dospijeću 1.035,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ukupna dospjela tražbina bez troškova 65.305,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti i troškovi 929,00 kn.

51. Budući da je tijekom postupka bila sporna visina tuženikove tražbine radi čijeg se namirenja vodi ovršni postupak protiv tužitelja u predmetu ovog suda broj Ovr- 341/2016, radi utvrđenja visine tuženikove tražbine odnosno dospjele neplaćene tužiteljeve obveze po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Vlasti Santo Olđa te dopunsko vještačenje po istom vještaku.

52. Iz nalaza vještaka od 23. prosinca 2021. i priloženih isprava proizlazi da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 39/06 zaključen 27. ožujka 2006. na iznos od 68.900,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,50 % godišnje i rok otplate 30 godina (360 mjeseci), a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 345,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF. Vještak je utvrdio da je tužitelju 28. svibnja 2011. odobren moratorij otplate kredita od godine dana uz naknadu koja se pripisuje glavnici i čini novu osnovicu za izračun anuiteta. Iz nalaza vještaka proizlazi da je izvršena promjena visine kamatnih stopa po kreditu. U tabeli 2. nalaza vještaka prikazan je otplatni plan uz promjenu kamatnih stopa do otkaza kredita. Vještak je u nalazu izračunao razliku anuiteta i razliku više obračunatog iznosa kod otkaza kredita zbog promjene kamatne stope koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje za razdoblje od dospijeća prvog anuiteta do otkaza kredita 26. ožujka 2015., a izračun je rađen na način da je na anuitete po stopi od 4,5% godišnje i obveze kod otkaza kredita primijenjen tečaj na dan dospijeća te je taj iznos odbijen od obveza po promjeni kamatnih stopa iskazanim u poslovnim knjigama tuženika.

52.1.Prema nalazu vještaka ako se primjeni kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje za razdoblje od dospijeća prvog anuiteta do uključenog 95. anuiteta koji je prethodio otkazu kredita tužitelj je više platio 2.684,26 kn.

52.2.Prema rekapitulaciji vještaka ukupne obveze do 26. ožujka 2015. iznose 33.378,28 CHF odnosno 178,861,75 kn, a uplate do 12. ožujka 2015. iznose 181.130,01 kn te je više plaćeno 2.268,26 kn.

53. Iz dopune nalaza vještaka od 24. listopada 2022. proizlazi da je kredit isplaćen 28. ožujka 2006. po tečaju 1 CHF = 4,655193 kn odnosno u iznosu od 320.742,81 kn.

53.1. Iz dopune nalaza vještaka proizlazi da ako se primjeni kamatna stopa iz Ugovora od 4,50% godišnje i tečaj na dan korištenja kredita tužitelj je više platio tuženiku 25.535,24 kn.

54. U usmenom očitovanju vještak je na ročištu 16. studenog 2022. ostao u cijelosti kod danog nalaza i mišljenja i njegove dopune. Vještak je navela da su u dopuni nalaza od 24. listopada 2022. iskazani datumi uplata uzimajući u obzir fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj te su uplate identične uplatama iz prethodnog nalaza.

54.1.Vještak navodi da je iznos anuiteta nakon moratorija promijenjen radi pripisa naknade glavnici na koji način je promijenjena i osnovica za obračun kamate što je i sam tuženik izvršio u svojim poslovnim knjigama. Iz usmenog očitovanja vještaka proizlazi da su sve uplate po kreditu navedene u osnovnom nalazu i dopunskom nalazu te je vidljivo da tužitelj nakon 25. ožujka 2014. ne otplaćuje uredno kredit.

55. Provedeno je i dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Vlasti Santo Olđa na prijedlog umješača na strani tuženika.

55.1. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 7. srpnja 2025. proizlazi da preostalo dugovanje tužitelja prema kreditoru na dan otkaza Ugovora o kreditu 26. ožujka 2015. prema poslovnim knjigama tuženika iznosi ukupno 64.403,81 CHF, od toga: nedospjela glavnica 61.633,43 CHF i dospjela glavnica 2.770,38 CHF.

55.2. Iz dopune nalaza vještaka proizlazi da preostalo dugovanje tužitelja prema kreditoru na dan izvatka iz poslovnih knjiga 12. svibnja 2015. iznosi ukupno 65.305,77 CHF, od toga dospjela glavnica 62.895,89 CHF, dospjela kamata 1.374,05 CHF i dospjela zatezna kamata 1.035,83 CHF.

55.3. Vještak je utvrdio da preostalo dugovanje tužitelja prema kreditoru na dan podnošenja prijedloga za ovrhu u predmetu Ovr-341/2016 iznosi ukupno 65.305,77 CHF, od toga: dospjela glavnica 62.895,89 CHF, dospjela kamata 1.374,05 CHF i dospjela zatezna kamata 1.035,83 CHF te troškovi u iznosu od 929,00 kn.

56. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu u predmetu ovog suda broj Ovr-341/2016 tražbina tužitelja prema tuženiku iznosila ukupno 65.305,77 CHF, od toga: dospjela glavnica 62.895,89 CHF, dospjela kamata 1.374,05 CHF i dospjela zatezna kamata 1.035,83 CHF te troškovi u iznosu od 929,00 kn te je osnovano sud Rješenjem o ovrsi broj Ovr-341/16-2 od 12. svibnja 2016. godine odredio ovrhu radi namirenja novčane tražbine ovdje tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 65.305,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate i 929,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 62.895,89 CHF i 929,00 kn od 13. svibnja 2015. do isplate, a na iznos od 1.374,05 CHF od dana podnošenja prijedloga za ovrhu do naplate, te troškova ovršnog postupka.

57. Prema utvrđenju suda činjenica da je sud u ovom postupku utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/06, kreditna partija 7103068021 potvrđenog po javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz [adresa] broj OU-211/06 dana 27. ožujka 2006., nisu od utjecaja na utvrđenu tužiteljevu obvezu prema tuženiku u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu u predmetu ovog suda broj Ovr-341/2016, radi čijeg je namirenja sud u ovršnom postupku donio citirano rješenje o ovrsi 12. svibnja 2016. godine.

58. Činjenica je da je pravomoćnom presudom ovog suda broj P-431/2023-25 od 26. veljače 2025., kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, naloženo tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju iznos od 1,094,66 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, a koji je iznos tuženik primio na temelju ništetnog dijela Ugovora u pogledu valutne klauzule. Stoga se za iznos, koji je naloženo tuženiku isplatiti ga tužitelju citiranom pravomoćnom presudom, ne može u ovršnom postupku umanjivati iznos tuženikove tražbine prema tužitelju radi čijeg je namirenja pokrenut ovršni postupak, jer bi se u protivnom tužitelju dva puta priznao isti novčani iznos.

58.1. Iz obrazloženih razloga nema ni osnova da se u ovom postupku radi utvrđenja visine tužiteljevog dugovanja primjeni obračun vještaka temeljen na početnom tečaju.

59. Također, činjenica je da tužitelj nije podnio tužbu radi isplate eventualno preplaćenog novčanog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a činjenicu da su te ugovorne odredbe ništetne tužitelj je mogao istaknuti i prije nego što je javni bilježnik potvrdio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, dakle ta činjenica nije nastala nakon potvrđivanja javnobilježničke isprave.

60. Činjenica je da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, no sporne ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nisu postale ništetne donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., ni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. pod brojem Pž-7129/13, odnosno presude od 14. lipnja 2018. pod brojem Pž-6632/17, kao ni odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije u navedenom postupku, već su navedene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 27. ožujka 2006. bile ništetne u vrijeme sklapanja tog Ugovora, kako je to naprijed obrazloženo.

61. Stoga, da je tužitelj i dokazao da je zbog navedenih ugovornih odredbi ispunjenje njegove tražbine prema tuženiku izmijenjeno, u konkretnom slučaju se ne bi radilo o razlogu iz čl. 50. st. 1. točka 10. Ovršnog zakona, zbog kojeg bi razloga tužitelj osnovano mogao pobijati Rješenje o ovrsi ovog suda broj Ovr-341/16-2 od 12. svibnja 2016. godine.

62. Prema ocjeni suda, primjenom odredbi čl. 299. ZPP-a, tužitelj se u ovom postupku ne može osnovano pozivati ni na podatke koje je dostavila Financijska agencija – Specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje od 31. kolovoza 2018., jer tužitelj svojom krivnjom nije predložio do zaključenja prethodnog postupka pribavu podataka Financijske agencije koliko je naplaćeno u korist vjerovnika - ovrhovoditelja. Utvrđeno je da je prijenos tražbine na novog vjerovnika izvršen 30. svibnja 2017., plaćanja po zadužnici su izvršena u 2015. godini, a prethodni postupak je zaključen na ročištu 8. lipnja 2017. godine.

62.1.Također, predmetna se tužba ne može temeljiti na činjenicama koje tužitelj kao ovršenik nije iznio u žalbi protiv rješenja o ovrsi i zbog kojih ga ovršni sud nije uputio na predmetnu parnicu, a razlozi zbog kojih tužitelj smatra da je ovrha nedopuštena navedeni su u pravovremenoj žalbi od 2. lipnja 2016. u kojoj se ne tvrdi da su tužitelju, kao ni trećoj osobi, s računa "skinuta" novčana sredstva u korist ovrhovoditelja radi namirenja njegove tražbine pa sud u ovom postupku ne može ni raspravljati o navedenom.

63. Sud je Rješenjem broj Ovr-341/16-11 od 16. ožujka 2017. uputio tužitelja kao ovršenika na parnicu radi proglašenja ovrhe u tom predmetu nedopuštenom zbog razloga što je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, odgođeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije moga istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

63.1. Primjenom odredbe čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona, u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sud ne može raspravljati o razlozima zbog koji tužitelj kao ovršenik nije upućen na pokretanje parnice.

64. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da je osnovano ovaj sud Rješenjem o ovrsi broj Ovr-341/16-2 od 12. svibnja 2016. godine odredio ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika radi namirenja novčane tražbine ovdje tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 65.305,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate i 929,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 62.895,89 CHF i 929,00 kn od 13. svibnja 2015. do isplate, a na iznos od 1.374,05 CHF od dana podnošenja prijedloga za ovrhu do naplate, te troškova ovršnog postupka, kako je to naprijed obrazloženo pa je tužbeni zahtjev radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom odbijen u cijelosti kao neosnovan.

65. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova.

66. Budući da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

67. Iz obrazloženih razloga presuđeno je kao u točki I. izreke ove presude.

68. Tuženik i umješač na strani tuženika su zatražili naknadu parničnih troškova.

69. Parnični troškovi tuženika utvrđeni su u iznosu od 18.125,00 eura, prema priloženom troškovniku (str. 256) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), za zastupanje na ročištima 8. lipnja 2017., 8. studenog 2017., 4. veljače 2019., 16. studenog 2022., 24. siječnja 2023., 7. svibnja 2025. i 22. prosinca 2025. u iznosu od 1.000,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za zastupanje na ročištima 26. siječnja 2018., 13. lipnja 2018., 15. studenog 2018., 18. prosinca 2018., 30. svibnja 2019. i 26. rujna 2019. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 2.), za sastav obrazloženih podnesaka od 8. srpnja 2021., 19. siječnja 2022. i 7. studenog 2022., u iznosu od 1.000,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), za sastav podnesaka od 20. lipnja 2017. i 26. siječnja 2018., u iznosu od 250,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 4.), PDV u iznosu od 3.625,00 eura (Tbr. 46).

69.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 28. travnja 2025., jer taj podnesak nije bio nužan i u istom tuženik ponavlja svoje ranije navode.

69.2.Budući da ovaj postupak nije pravomoćno okončan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnose na sudsku pristojbu na odgovor na tužbu je u konkretnom slučaju preuranjen, na temelju odredbe čl. 4. st. 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine”, broj 118/18, 51/23).

70. Parnični troškovi umješača na strani tuženika utvrđeni su u iznosu od 1.562,50 eura, prema troškovniku (str. 238) i primjenom Tarife, a odnose se na nagradu punomoćniku odvjetniku za sastav obrazloženog podneska od 10. studenog 2022. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), za sastav podneska od 15. ožujka 2024. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8. točka 4.) i PDV u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 46).

71. Sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je naložio tužitelju da tuženiku i umješaču na strani tuženika naknadi troškove postupka u cijelosti.

72. Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženiku je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

73. Stoga je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke.

74. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 5. veljače 2026.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda pismeno u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnica Sanja Porobija, Zagreb

3. Odvjetnik Mislav Bistrović, Zagreb