Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1039/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Brajko iz Đakova, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2026. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženice EE, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Hrvoja Matića iz Zagreba, uz javnu objavu dana 5. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 11.1. Ugovora o hipotekarnom kreditu broj 51401320-19365271832 sklopljenog dana 19. srpnja 2003. između korisnika kredita HE i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita….“

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, da tužiteljici RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.382,64 eura (dvijetisućetristo- osamdesetdvaeurašezdesetčetiricenta) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 23. srpnja 2003. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o hipotekarnom kreditu broj 51401320-19365271832 sklopljenog dana 19. srpnja 2003. između korisnika kredita HE i tuženika Privredne banke3 Zagreb d.d., a koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke na dan prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, da tužiteljici RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.182,52 eura (dvijetisućesto- osamdesetdvaeurapedesetdvacenta) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 24. studenog 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, da tužiteljici RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.013,15 eura (tisućutrinaesteurapetnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 5. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 29. srpnja 2025. podnijela tužbu sa tužbenim zahtjevom koji glasi kao u izreci pod I.-IV., uz zahtjev za naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama. Tužbu obrazlaže navodeći da je dana 19. srpnja 2003. njen pokojni suprug HE kao Korisnik kredita s tuženicom sklopio Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320-19365271832 na iznos od 80.000,00 eura po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s namjenom stambene adaptacije obiteljske kuće, s rokom otplate na 180 mjeseci, a koji kredit je prijevremeno otplaćen dana 24. studenog 2005., u kojem je ugovornom odnosu ona bila založni dužnik sada pok. suprugu. Tuženica je u članku 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorila odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % naknade od iznosa kredita, koju je dana 23. srpnja 2003. platio u iznosu od 17.952,00 kn/2.382,64 eura, prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 kn. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam korisnik kredita mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Poziva se na odredbu čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te na presudu VSRH poslovni broj Rev-673/2023-2, te presude Suda Europske Unije broj C-84/19 i C-224/19 u kojima je potvrđeno da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg korisnik kredita nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Navodi da je člankom 9. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Nadalje je propisano da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima banke važećima na dan prijevremene otplate. Obzirom da je tužiteljičin pokojni suprug kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženica je dana 24. studenog 2005. tužiteljici naplatila naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 16.444,23 kn /2.182,52 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Poziva se na odredbu čl. 1068. st. 3. ZOO/91, koji je u vrijeme sklapanja ovog ugovora bio na snazi, sukladno kojoj je dopušteno ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio korisniku kredita u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na tuženiku. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“. Povrh svega poziva se na zaključak Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela od dana 5. studenog 2020., te odluku VSRH broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022. i Rev-43/2022, kao i odluku Ustavnog suda RH od 13. srpnja 2023. u objedinjenim predmetima broj UIII-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III- 236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018. Svoju aktivnu legitimaciju izvodi iz činjenice što je njezin pokojni suprug HE kao korisnik kredita preminuo **.**.2011. a u ostavinskom postupku na nasljeđivanje su po zakonu pozvani ona kao supruga, sinovi FE i HE, te kći GE. HE i GE su svoj nasljedni dio ustupili tužiteljici i FE na jednake dijelove koji su potom rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Nikole Brača posl. br. O-152/11 proglašeni za nasljednike. Međutim, svi zakonski nasljednici pokojnika su dana 9. svibnja 2025. sklopili Ugovor o ustupu potraživanja kojim su sva prava potraživanja iz ovog ugovora o kreditu po osnovu ništetnih ugovornih odredaba ustupljeni njoj u cijelosti zajedno sa svim pripadajućim sporednim tražbinama, slijedom čega je ista jedina aktivno legitimirana podnijeti ovu tužbu. Smatra da je tuženica ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupala nepošteno i time tužiteljičinog pokojnog supruga, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužiteljica smatra da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja sukladno članku 1115. ZOO-a, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

2. U odgovoru na tužbu od dana 22. rujna 2025. i tijekom postupka tuženica se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ali ne spori da je dana 19. srpnja 2003. sa suprugom tužiteljice sklopio Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320- 19365271832 (dalje u tekstu: „Ugovor“) te da je suprugu tužiteljice dana 23. srpnja 2003. naplaćena jednokratna naknada, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita kako je i naznačeno u tužbi. Ističe prigovor zastare, osporava status potrošača tužiteljici i ističe prigovor nedostatak aktivne legitimacije tužiteljice, navodeći da je tužena predmetni ugovor o kreditu sklopila s pok. HE, suprugom tužiteljice, pa nije jasno s koje pravne osnove bi nasljednica preminulog korisnika kredita bila ovlaštena ostvarivati bilo kakva imovinska prava u vezi njegovog Ugovora o kreditu, napominjući da su potrošačka prava strogo osobne naravi te su kao takva neprenosiva na druge osobe. Također, postavlja se pitanje na koji bi uopće način sud mogao zauzeti stav o okolnostima pregovaranja i načina sklapanja ugovora kad je nemoguće provesti dokaz saslušanjem korisnika kredita, odnosno pok. HE. U odnosu na zahtjev za povratom spornih naknada, ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove stoga se primjenjuje zastarni rok od pet godina od dana plaćanja, te da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koje su predmet ovog spora prošlo 22 odnosno 20 godine, pozivajući se na presudu Europskog suda C-561/21 od 25. travnja 2024. Ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade istoga u iznosu od 3,00% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 1. članka 11. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. 28. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,00% vrijednosti kredita (ugovorna transparentnost). Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje, niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Financira se upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima banke čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva, te ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene usluge se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Nadalje, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Također naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 80.000,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 3,00% iznosa kredita. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Ističe da nije postojala, kao ni danas, obveza za kreditne institucije da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima (dalje: „ZOO“). U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita napominje da je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Navodi kako je ugovorom za prednika tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od prednika tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena odredbom čl. 9. Ugovora ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Konačno, izlazna naknada je dozvoljeni, unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, koji su u ovom slučaju ugovorne strane unaprijed dogovorile i koji nije potrebno posebno dokazivati, već samo nastup okolnosti predviđene ugovorom kojim nastupa dospijeće plaćanja iste. Uz navedeno, prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zateznih kamata od dana plaćanja pa do isplate. Ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5.3.2004. kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Podneskom od dana 25. rujna tužiteljica se očituje na navode iz odgovora na tužbu na način da iste u cijelosti osporava kao neosnovane, kao i prigovor zastare, dok u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije napominje da je pravo potraživanja iz ovog postupka prenosivo, da je jedna od zakonskih nasljednica iza pok. HE koji je u svojstvu korisnika kredita sklopio predmetni ugovor o kreditu s tuženikom što je vidljivo iz priloženog rješenja o nasljeđivanju, a usto je s ostalim zakonskim nasljednicima (svojom djecom) sklopila 09. svibnja 2025. ugovor o ustupanju potraživanja iz ovog ugovora o kreditu, čiji potpisi su ovjereni po javnim bilježnicima (također priložen uzu tužbu), te su po tom ugovoru na tužiteljicu nedvojbeno prešla sva prava potraživanja temeljem ništetnih ugovornih odredbi iz ovog ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim tražbinama, slijedom čega je tužiteljica postala jedina aktivno legitimirana u ovom postupku potraživati ono što potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom. Obzirom se u ovom slučaju radi o pravu potraživanja temeljem stečenog bez pravne osnove, ta prava su prenosiva što potvrđuje i odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2510/2010 od 11. siječnja 2012. te odluka Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-724/2023 od 25. listopada 2023. U odnosu na navod tuženika kako bi se uopće moglo utvrditi u postupku da li je bilo pregovaranja oko utuženih ugovornih odredbi ako korisnik kredita više nije živ, napominje kako je ona predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu založnog dužnika te je i ona sama osobno prisustvovala prilikom dogovaranja realizacije kredita i samom potpisivanju ugovora, kako u banci, tako i kod javnog bilježnika. S druge strane, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je oboriva presumpcija da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo te je na tuženiku kao trgovcu da dokaže da se pojedinoj odredbi pregovaralo, ako on to tvrdi. Dakle, teret dokaza je na tuženiku, a ne na tužitelju. Sporna ugovorna odredba je možda naizgled jasna i uočljiva, u smislu obveze na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,00 % jednokratno, no ističe da ista nije razumljiva bez obzira što je unaprijed vidljiv iznos te naknade, odnosno ne mora značiti ista ne može bit utvrđena nepoštenom, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je korisniku kredita nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od čak 17.952,00 kuna. Pritom je za istaknuti i da je neosnovano da se ti troškovi odnose na troškove djelatnika banke, zatim materijalne troškove u vidu uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka i slično, zatim trošak poštarine i povezanih regulatornih troškova, kao što je primjerice izrada ponude i provjere unosa podataka, jer djelatnici banke za svoj rad ostvaruju plaću, a ne ostvaruju posebnu naknadu za obradu kredita, koju bi tuženik trebao svojim djelatnicima isplatiti, dok ostatak navedenih troškova ulazi u redovne troškove poslovanja banke, koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Činjenica što ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije izrijekom zabranjeno zakonom nikako ne znači da navedena odredba ne podliježe tzv. testu poštenja takve odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na tuženikove navode oko nepostojanja ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita važni je istaknuti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je ta odredba bila formulirana od strane trgovca u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru te da vezano uz to korisnik kredita kao potrošač nije ni mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Dakle, u situaciji kada se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga korisnik kredita kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženik ugovorio pravo da jednostrano svojom odlukom utvrđuje tu visinu, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se utužena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom, te navod tuženice da je ista pretrpjela štetu prijevremenom otplatom“ predstavlja paušalan i ničim potkrijepljen navod.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost pregovaranja sa tuženicom o spornim odredbama Ugovora, te je li od tuženice prednik tužiteljice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne ugovorne odredbe, izvršio uvid u Ugovor o hipotekarnom kreditu broj:51401320-19365271832 od 19.07.2003. (list 7.-13. spisa), Ugovor o ustupu potraživanja (list 14.-17.), rješenje o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Nikola Brač iz [adresa] pod brojem O-152/11 dana 23.05.2011. (list 18.-22.), Knjigovodstvenu karticu (list 23.-30.), ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ (list 48. -83.) i Aneks br.- 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, od 55.-81. stranice (list 84.-112. spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu od 19.07.2003. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita, te odredba čl. 9. Ugovora kojom je ugovoreno da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te zahtjevi za isplatu iznosa koji su po tim osnovama naplaćeni s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana uplata pa do isplate.

6. Među strankama nije sporno:

- da je prednik tužiteljice sada pok. HE (suprug tužiteljice) kao korisnik kredita sa tuženicom kao Bankom dana 19.07.2003. sklopio Ugovor o kreditu broj: 51401320-19365271832, ovjeren po javnom bilježniku Jozi Aščiću iz [adresa] pod brojem OU-427/03 dana 22.07.2003., na iznos od 80.000,00 eura s rokom otplate od 180 mjeseci,

- da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu bila založni dužnik,

- da je tužena pok. HE dana 23.07.2003. naplatila tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 17.952,00 kn / 2.382,64 eura,

- da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 24.11.2005.,

- da je tužena pok. HE dana 24.11.2005. naplatila tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 16.444,23 kn / 2.182,52 eura,

- da je korisnik kredita HE preminuo dana **.**.2011.,

- da su iza pok. HE temeljem rješenja o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Nikola Brač iz [adresa] pod brojem O-152/11 od dana 23.05.2011. tužiteljica kao supruga i FE kao sin, proglašeni zakonskim nasljednicima iza pok. HE.

7 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim su ugovorene jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% i naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li pok. HE platio tuženici iznose za koje ista nije imala pravnu osnovu, je li nastupila zastara potraživanja, da li je tužiteljica aktivno legitimirana, da li je pok. HE imao status potrošača, odnosno da li tužiteljica ima status potrošača.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njen pokojni suprug HE bio korisnik kredita u predmetnom ugovornom odnosu u kojem je ona bila založni dužnik, pa joj je sve poznato vezano za ugovorni odnos budući su zajedno išli u Banku. U to vrijeme suprug je bio vlasnik obrta „ [obrt]“ koji se nalazio na adresi u [adresa], dok je adresa njihove obiteljske kuće u kojoj su živjeli [adresa], te je kredit bio realiziran radi obnove obiteljske kuće u kojoj ona i sada živi i nije imao nikakve veze s obrtom supruga. Nisu mogli pregovarati o ugovornim odredbama jer im je ugovor dan sačinjen od strane Banke po principu samo da potpišu Ugovor, te im je u odnosu na naknadu za obradu kredita rečeno da će morati platiti nešto sitno, ali im nitko nije ništa objasnio vezano za tu naknadu, kao niti vezano za naknadu koja se mora platiti ukoliko se kredit prijevremeno zatvori. Digli su kredit u drugoj banci da bi zatvorili ovaj kredit. Suprug je plaćao rate kredita. Da nisu pristali platiti naknadu za obradu kredita, kredit im ne bi bio odobren. S obzirom da je suprug znao kolika je rata, rok otplate i koji je iznos kredita odobren, sigurno je morao pročitati taj Ugovor. Vezano za predmetne naknade sjeća se da se suprug bunio zbog iznosa koji je morao platiti radi prijevremenog zatvaranja kredita, a također se sjeća da se bunio što mora platiti naknadu za obradu kredita i da mu je to bio preveliki iznos. Pitali su da li te naknade moraju platiti i rečeno im je da nema pregovaranja vezano za te naknade i da može biti ili tako da ih plate ili nikako.

8.1. Iz ovjerenog Ugovora o kreditu (list 7.-11. spisa) proizlazi da je Ugovor zaključio prednik tužiteljice – njen sada pok. suprug HE kao fizička osoba, da je tužiteljica bila založni dužnik, te je odredbom čl. 11.11. ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita, te odredbom čl. 9. Ugovora da je u slučaju prijevremene otplate, Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te je razvidno da je Ugovor sastavljen od strane tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, te nema navedenih parametara o naknadama koje se naplaćuju, koji troškovi se naplaćuju kroz naknade, a ni od čega se iste sastoje.

8.2. Uvidom u Knjigovodstvenu karticu tuženice za predmetni Ugovor o kreditu (list 23.-30. spisa) je utvrđeno da je ulazna naknada naplaćena dana 23.07.2003. u iznosu od 17.952,00 kn, te naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 24.11.2005. u iznosu od 16.444,23 kn (list 24. spisa, stranica 2/8 Knjigovodstvene kartice).

8.3. Čitanjem Ugovora o ustupu potraživanja (list 14. -17. spisa) sud je utvrdio da su isti zaključili FE, HE, GE kao Cedenti i tužiteljica kao Cesionar, dana 9.05.2025. kojim su sva prava potraživanja po predmetnom Ugovoru o kreditu po osnovu ništetnih ugovornih odredaba ustupljeni tužiteljici u cijelosti sa svim pripadajućim sporednim tražbinama.

8.4. Sud nije posebno cijenio u ovom sporu ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“, i ovjereni prijevod Aneks br. - 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, jer se istim ne bi utvrdile sporne činjenice.

9. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, dok su prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, neosnovani.

10. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, u konkretnom slučaju radi se o imovinskom pravu koje prelazi na nasljednike, pa su proglašeni zakonski nasljednici pravni slijednici pok. korisnika kredita te nije potrebno da prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu budu obuhvaćeni rješenjem o nasljeđivanju, jer je odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.) propisano kako je onaj tko naslijedi neku osobu, njezin sveopći pravni slijednik. Nadalje, prema odredbi čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Dakle, kako je navedeno, nije od utjecaja je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju budući je nasljednik univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svog prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači istovremeno da ostavitelj nema druge imovine, a smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, te je tužiteljica kao jedna od zakonskih nasljednika HE, njegov sveopći pravni slijednik i zbog toga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan. Također treba reći i da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu bila založni dužnik. Pored navedenog, tužiteljica je dana 9.05.2025, kao Cesionar zaključila Ugovor o ustupu potraživanja sa BE, AE, GE kao Cedentima, kojim su sva prava potraživanja po predmetnom Ugovoru o kreditu po osnovu ništetnih ugovornih odredaba ustupljeni tužiteljici u cijelosti sa svim pripadajućim sporednim tražbinama, pa stoga i u odnosu na navedeno ista ima aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju.

11. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 19. srpnja 2003. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Prema odredbi čl. 3. st. 1. točka 1. i 2. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (točka 1.); te je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti (točka 2.).

11.1. Odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11.2. Odredbom čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje (članak 2.)

11.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

11.4. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11.5. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.6. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 11.1. i čl. 9. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

11.7. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

11.8. Također, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11.9. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s prednikom tužiteljice, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 11.1. i članka 9. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi prednik tužiteljice pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

13. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00% za obradu kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005.), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulaznoj naknadi) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlaznoj naknadi), a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su predniku tužiteljice pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio prednik tužiteljice HE kao fizička osoba, kredit je odobren namjenski i utrošen na adaptaciju obiteljske kuće u kojoj tužiteljica i sada živi, te iako je prednik tužiteljice tada bio vlasnik obrta „ [obrt]“, taj obrt je bio na drugoj adresi od prebivališta Korisnika kredita i nije imao veze sa kreditom koji je utrošen na adaptaciju obiteljske kuće u kojoj je živio sa obitelji i u kojoj i sada tužiteljica živi, iz čega proizlazi da je isti imao svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, prednik tužiteljice je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica Banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i prednik tužiteljice I.K. u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

15.1. Kako je dakle prednik tužiteljice imao status potrošača, to svojstvo potrošača ima i tužiteljica kao njegova nasljednica. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

16. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 11.1. Ugovora o kreditu, te oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorene člankom 9. Ugovora, odnosno je li prednik tužiteljice imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu koja u odnosu na navedeno iskazuje da je u predmetnom ugovornom odnosu bila založni dužnik, pa joj je poznato sve vezano za ugovorni odnos budući su ona i sada pok. suprug I.K.- korisnik kredita, zajedno išli u Banku. Nisu mogli pregovarati o ugovornim odredbama jer im je ugovor dan unaprijed sastavljen od strane Banke po principu samo da ga potpišu, nisu im pojašnjene naknade, a na upit da li naknade moraju platiti, u Banci im je rečeno da nema pregovaranja, te da može biti ili tako da ih plate ili nikako.

17. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da njenom pok. suprugu, a ni njoj kao založnom dužniku, nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne i izlazne naknade, niti od čega se sastoje te naknade, niti na koji je način određena visina izlazne naknade, kao i da se o tim naknadama nije moglo pregovarati, već im je ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu po principu "uzmi ili ostavi". Naime, tužiteljica iskazuje da od strane djelatnika Banke nisu bili informirani o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (članak 11.1. Ugovora), kao niti o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 9. Ugovora), a također niti o iznosu izlazne naknade, kako se dolazi do tog iznosa, od čega se sastoji, a koje su bile određene jednostranom odlukom Banke. Dakle, ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora, dok su prednik tužiteljice i ista mogli razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade, jer je određena u postotku od odobrenog kredita (3,00%), ali ne i o tome koje troškove pokriva i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti zašto je određena baš u tom postotku, a niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu. Dakle, prednik tužiteljice i ista nisu bili informirani o tim naknadama, te o naknadama nisu mogli pregovarati, a niti su bili informirani o njihovoj krajnjoj svrsi i koji stvarni troškovi ulaze u te naknade. Tuženica je predniku tužiteljice trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za izračun izlazne naknade, te se na taj način uvjeriti da bi prednik tužiteljice pristao na navedene ugovorne odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su predniku tužiteljice sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako predniku tužiteljice takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je istom trebala pružiti potpune informacije temeljem kojih je on mogao suštinski shvatiti značenje odredbe o naplati navedenih naknada, te zašto je ulazna naknada naplaćena baš u visini 3,00% od iznosa kredita i koje troškove ona pokriva, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je predniku tužiteljice omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a ista to nije omogućila, jer prema izjavi tužiteljice, njenom pok. suprugu kao korisniku kredita i njoj kao založnom dužniku, u Banci je predan unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, koji da su odbili potpisati, tada moguće prednik tužiteljice ne bi realizirao kredit, a niti bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.

17.1. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,00% od iznosa odobrenog kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. Naime, predmetna odredbe je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala predniku tužiteljice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

17.2. Ovdje treba reći i to kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

20. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Također valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer u smislu te zakonske odredbe zabrana manjeg značenja, može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, cilj zabrane odnosi zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kao jedne gospodarske skupine, koja je kao takva prepoznata i priznata propisima o zaštiti potrošača.

22. Nije osnovano pozivanje tuženice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.

23. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno odredbama čl. 3., čl. 4. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima.

24. Nadalje, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu, odnosno troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu, odnosno troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

24.1. Povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

24.2. Sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

24.3. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

24.4. Odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

24.5. Stoga, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

24.6. Pored navedenog, naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno, jer kao što je navedeno, prijevremenom otplatom kredita, tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. u vezi s čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

24.7. Stajalište da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i 15 Poslovni broj: P-1006/2024-11 Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 9.03.2022.).

25. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako tuženica nije dokazala da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu, a kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane pravne tuženice i prednik tužiteljice nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da su navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 11.1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 9. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

25.1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 11.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i ugovornu odredbu iz članka 9. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

26. U odnosu na prigovor tužene da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

27. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 11.1. Ugovora o kreditu i odredbe čl. 9. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

28. Nadalje, tužena je tijekom postupka učinila nespornim datum i visinu plaćenih naknada, da je tužena naplatila predniku tužiteljice sporne naknade je utvrđeno uvidom u stranicu 2 od 8 Knjigovodstvene kartice tuženice (list 24. spisa), pa je stoga tuženica iznos od ukupno 4.565,16 eura, dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

28.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknada u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

28.2. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na dosuđene iznose pripada od dana plaćanja naknada pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I.-IV. izreke presude. 30 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

30.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.013,15 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 25.09.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 30.01.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.5.) i na ročištu za objavu presude od 5.02.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 175,00 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 46,05 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 92,10 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 5. veljače 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice