Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1233/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun, predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženice Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući u povodu žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 106/2025-10 od 25. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-106/2025-10 od 25. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 416-53269788 od 3. listopada 2019. u dijelu koji glasi „prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva što iznosi 1% (jedan posto) iznosa kredita, maksimalni iznos 900,00 HRK (devetsto kuna)“. Točkom II. izreke iste presude naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 55,74 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 – dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu da tuženici naknadi troškove parničnog postupka, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 416-53269788 od 3. listopada 2019. kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 1 % od iznosa kredita te s time vezani restitucijski zahtjev u iznosu od 55,74 EUR-a.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su 3. listopada 2019. tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 416-53269788 kojim je tuženica tužiteljici odobrila nenamjenski kredit u iznosu od 42.000,00 kn,

- da je čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da će se prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu 1 % iznosa kredita, a na temelju koje odredbe je tuženica tužiteljici 3. listopada 2019. naplatila iznos od 420,00 kn na ime troškova obrade kredita,

- da je spornu odredbu Ugovora o kreditu tuženica unijela u Ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je na šalteru dobila primjerak Ugovora koji je potpisala bez odlaska javnom bilježniku, a o pojedinim odredbama nije pregovarala pa tako ni o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, već je u izvodu iz računa vidjela da je predmetna naknada obračunata i naplaćena,

- da je tužiteljici prilikom isplate kreditnih sredstava odmah naplaćen iznos tih naknada i time su joj kreditna sredstva umanjena,

iz čega zaključuje da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, a ugovaranje iste je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih obveza i prava na štetu tužiteljice kao potrošača pa je predmetna odredba nepoštena u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07. – dalje: ZZP/07), a posljedično i ništetna. Pozivajući se na čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici iznos koji je s osnove naknade za obradu kredita primila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja jer je tuženica bila nepoštena stjecateljica.

7. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a tvrdeći da se sud u obrazloženju nije očitovao na njezine tvrdnje istaknute tijekom postupka. Iznosi svoje stajalište o opravdanosti naplate troškova obrade kredita ponavljajući navode isticane tijekom postupka i to da naknada za obradu kredita ulazi u efektivnu kamatnu stopu koja je propisana Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/02), kao i ocjenu da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna i lako uočljiva. Nadalje, smatra da je sud trebao primijeniti stajališta izražena u odlukama Suda Europske unije broj C- 621/17 i C-84/19, a ne odluku na koju se sud poziva broj C-224/19 te je iznio poredbeno pravo za druge države prema kojem većina ima propisana naplatu troškova obrade kredita. Tuženica osporava i primjenu stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. o zastari restitucijskih zahtjeva. Iako u cijelosti osporava odluku o troškovima postupka, tuženica izričito navodi samo da su troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude nepotrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio ijednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude jasno iznio svoje razloge, a koji se suprotstavljaju tvrdnjama tuženice u postupku.

9. Suprotno tvrdnjama tuženice, iz samog dokaznog postupka proizlazi da se u odnosu na spornu odredbu, kojom je tužiteljica obvezana plaćati naknadu za obradu kredita (toč. 5. Ugovora o kreditu), nije pregovaralo već je tužiteljici na šalteru banke bio predan primjerak sastavljenog ugovora koji je tamo i potpisala bez da su joj pojedine odredbe bile objašnjene ili da se o njima pregovaralo. Tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije bilo objašnjeno u koju svrhu se ugovara naknada za obradu kredita, što znači da je ostalo nejasno za koje konkretne troškove banke je ta naknada korištena.

9.1. Valja naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (konkretno naknadi za obradu kredita) odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa imajući u vidu da se Direktiva 93/13 primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 3. listopada 2019., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 5 Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba.

10. Osim toga valja istači da načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženice, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane.

11. Obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 3. listopada 2019. na isti se primjenjuje Zakon zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje: ZZP/14), a ne ZZP/07 na koje odredbe se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Međutim, ZZP/14 na identičan način propisuje nepoštenost odnosno ništetnost odredbi u potrošačkim ugovorima.

11.1. Odredbom čl. 49. st. 1. ZZP/14 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je sukladno čl. 55. st. 1. istog zakona ništetna. Dakle, da bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe zbog nepoštenosti iste, potrebno je kumulativno utvrditi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Slijedom svega navedenoga, u konkretnom slučaju je utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo, a niti je od strane djelatnika tuženice objašnjena tužiteljici svrha plaćanja predmetne naknade, već je tužiteljica samo potpisala ugovor na šalteru na kojom joj je predan ispisani ugovor o kreditu.

12. Takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, to predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, podređeni položaj tužiteljice u odnosu na tuženicu posebno je naglašen saznanjem da je tužiteljica bila klijent druge banke, prema čijim pravilima je bila kreditno nesposobna za sklapanje takvog kredita te je sklapanje predmetnog kredita bilo uvjetovano otvaranjem tekućeg računa kod tuženice, slijedom čega je primjenom čl. 49. st. 1. ZZP/14, valjalo u konkretnom slučaju spornu odredbu točke 5. Ugovora o kreditu ocijeniti nepoštenom.

13. U odnosu na prigovor zastare tuženice treba naglasiti da pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te su obvezna za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Stoga je u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud postupao sukladno tom pravnom shvaćanju, odnosno sudskoj praksi te su neosnovani žalbeni navodi tuženice u tom smislu.

14. Kako su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke.

15. U odnosu na pobijanje odluke o troškovima postupka, a cijeneći da primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok tuženica osporava žalbom samo opravdanost dosude troškova zastupanja na ročištu za objavu presude, treba navesti da je dosuda tog troška u skladu sa sudskom praksom, a imajući u vidu da je punomoćnica tužiteljice pristupila na ročište za objavu presude, pripada joj pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu (takvo je stajalište u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev-832/2022, Rev-935/2022, Rev-559/2023, Rev-1222/2022 i Rev-772/2023).

16. Stoga je odluka o troškovima sadržana u točki III. izreke pobijane presude potvrđena na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

17. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

U Varaždinu 5. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun