Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1247/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2025., poslovni broj: P- 4178/2024-10 u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4178/2024-10 od 26. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-3748373 od 27. listopada 2006. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojom je određeno da se tužitelju naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju 536,32 EURA zajedno sa zateznom kamatom od 31. listopada 2006. do isplate te da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 EURA sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv presude tužitelj ulaže žalbu u dijelu u kojem je sud odlučio o troškovima postupka i to radi pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže ovome sudu preinačiti pobijanu odluku na način da naloži tuženiku da mu naknadi i daljnji parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR. Ujedno potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija i tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači istu, odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te odredi da je tužitelj tuženiku dužan naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak sastava žalbe uvećan za zateznu kamatu, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 27. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3748373 na iznos od 26.419,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno ni da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 536,32 EUR dana 30. listopada 2006. Sporno je radi li se o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i je li osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud temelji na utvrđenjima da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te je bila uvjet sklapanja pravnog posla, s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi 3,30% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu također je utvrđeno da niti u njemu nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i zašto je određena upravo u visini od 3,30% od iznosa kredita.

8. Pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP/03. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03), prvostupanjski sud navodi da je na tuženiku teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, ali da on to nije dokazao niti je dokazao da je imao bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose, nego sud upravo utvrđuje da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita.

9. Budući da je predmetnu odredbu pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, a da tužitelj nije mogao pregovarati o istoj, a kako je platio tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to sud smatra da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, a što znači da je ta odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena te ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, pa je sud prihvatio deklaratorni dio zahtjeva tužitelja.

10. Nadalje, sud iznosi i stav da je temeljem odredbe čl. 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, pri čemu je među strankama nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 30. listopada 2006. u iznosu od 536,32 EUR. Uz to, sud istaknuti prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara još nije niti počela teći te se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.). Slijedom iznijetog sud usvaja i kondemnatorni dio zahtjeva te ističe da je zatezna kamata dosuđena od dana stjecanja, jer sud smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

11. U žalbi tuženik ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23. – dalje: ZPP) u vezi s čl. 186.c ZPP-a, a kraj zaključka da je tužiteljeva tražbina dospjela pravomoćnim okončanjem ovog postupka ističe da je zahtjev za isplatu trebalo odbaciti. Ujedno tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Brani tezu da sve i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo da je za ocjenu (ne)poštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ističući posebno da u odnosu na pretpostavku postojanja neravnoteže na štetu potrošača zakonodavac zahtjeva da se radi o znatnoj neravnoteži. Tuženik još ponavlja istaknuti prigovor u svezi tijeka zatezne kamate tvrdeći da su u pobijanoj odluci pogrešno primijenjene odredbe ZZP-a te i dalje ustraje kod istaknutog prigovora zastare.

12. Tužitelj istodobno ističe kako je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a obzirom da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev te bi vrijednost predmeta spora bila prenisko određena kada bi ista bila postavljena isključivo prema visini kondemnatornog zahtjeva. Obzirom da tuženik tijekom postupka nije isticao prigovor tako postavljenoj vrijednosti predmeta spora, tužitelj smatra kako mu je sud trebao dosuditi i daljnji trošak u iznosu od 500,00 EUR.

13. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a u dijelu kojim je utvrdio ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tog dijela zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 326.a i čl. 186.c ZPP-a, obzirom da je nezakonit pravni stav tuženika da je dio zahtjeva tužitelja za isplatom valjalo odbaciti zbog činjenice da ista još nije dospjela. Naime, tužitelj je tužbom tražio utvrđenje ništetnim konkretne odredbe Ugovora o kreditu i na temelju utvrđene ništetnosti isplatu iznosa kojeg je platio temeljem te ništetne odredbe. Radi se stoga o vezanim zahtjevima. Ukoliko bi sud utvrdio da sporna odredba nije ništetna, tada bi odbio i zahtjev za isplatu i obrnuto ukoliko prihvati utvrđenje, tada će prihvatiti i zahtjev za isplatu. Iako tražbina na isplatu nije dospjela u trenutku podnošenja tužbe, ne može se zaključiti da tužitelj nema pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine, obzirom da je zahtjev na isplatu zavisan o odluci suda o deklaratornom tužbenom zahtjevu. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Stajalište je ovoga suda da je sud pravilno primijenio i materijalno pravo kad je ocijenio spornu ugovornu odredbu ništetnom primjenom odredbi čl. 87. ZZP/03, a žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je isti pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, iako je upravo teret dokazivanja te činjenice na tuženiku.

15. Nadalje, valja istači da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12.). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

16. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, kao i da tuženik u ovom postupku ne dokazuje koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja pa da je shodno tomu mogao razumno pretpostaviti da bi isti pristao na spornu ugovornu odredbu.

17. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženik o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje, niti za neprihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita, pa je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (isti stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1420/2024- 3 od 17. lipnja 2025.).

18. Dakle, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita, sve primjenom odredbe čl. 323. ZOO-a te kako je sud pravilno postupio i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev sukladno čl. 1111. st. 1. istog Zakona u iznosu od 536,32 EURA sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem, kao i obzirom je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku, to je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP-a potvrdio presudu i točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je odlučeno o povratu plaćene ulazne naknade.

19. Pri obračunu troškova sud prvog stupanja je postupao pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.). Sama vrijednost predmeta spora utvrđena je na pripremnom ročištu 24. siječnja 2025. u iznosu od 536,32 EUR uz obrazloženje da budući se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu to deklaratorni zahtjev nije uzet u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određena je samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. S obzirom da je tužitelj prema ocjeni suda prvog stupnja vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačio, a navedeno je od značenja za odluku o pravu na naknadu troškova postupka, to je temeljem čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 536,32 EUR.

20. Iznijeto stajalište suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud u cijelosti tim više jer je jednako stajalište zauzeto u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003., slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja ocijenjeni neosnovanima.

21. Slijedom iznijetog, a kako je prvostupanjski sud prema ocjeni ovoga suda u odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo, to je odluka potvrđena i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka primjenom odredbe čl.380 točka 2. ZPP-a.

22. Trošak žalbe strankama se ne dosuđuje jer nisu uspjeli s istima primjenom odredbe čl. 154. st 1. ZPP-a.

U Varaždinu 5. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun