REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-187/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Jukić Jurišić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Grada Ivanić- Grada iz Ivanić-Grada, Park hrvatskih branitelja 1, OIB 52339045122, kojeg zastupa gradonačelnik VŠG, a njega punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Owens, Houška i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj: Pr-7/2024-30 od 7. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj: Pr-7/2024-30 od 7. listopada 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova u vezi s pravnim lijekom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., naloženo je tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, po osnovi naknade imovinske i neimovinske štete isplati iznos od 2.022,60 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od podnošenja odštetnog zahtjeva 7. studenog 2023. do 29. prosinca 2023., po propisanoj stopi. Točkom II. je u preostalom dijelu, za iznos od 1.556,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Točkom III. je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 603,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama po propisanoj stopi do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen.

2. Protiv presude je pravovremenu žalbu podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presuda uz odbijanje tužbenog zahtjeva, odnosno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova žalbe.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tuženika. Smatra je neosnovanom te predlaže odbijanje žalbe tuženika i potvrđivanje pobijane presude uz dosudu troška odgovora.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), ali ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 338. st. 4. ZPP-a.

5.1. Naime, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se njena pravilnost i zakonitost ne bi mogle ispitati, izreka pobijane presude razumljiva je i u skladu je s razlozima presude, a prvostupanjski sud je u okviru obrazloženja naveo valjane, prihvatljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koje je utvrdio na temelju savjesne i brižljive, slobodne ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP), pri čemu ne postoji proturječnost između onog što sud navodi o sadržaju izvedenih dokaza i sadržaja samih tih dokaza u spisu. Nezadovoljstvo tužitelja utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza koju je proveo prvostupanjski sud, samo po sebi, ne umanjuje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

5.2. Također, a suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je u obrazloženju sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio.

5.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi iz štetnog događaja od 10. kolovoza 2021. kada je, kao radnik tuženika, zadobio ozljedu na radu prilikom utovara metalne konstrukcije u vozilo i to tešku ozljedu prsta i šake lijeve ruke, koja mu je i priznata kao ozljeda na radu, a uslijed koje je trpio intenzivne bolove i strah, nakon saniranja ozljede nosio aluminijsku udlagu, uzimao analgetike i antibiotike i odlazio liječniku obiteljske medicine na previjanje i uklanjanje šavova, a nakon liječenja su mu zaostali i bolni i ograničeni pokreti lijeve šake pa trpi duševne bolove te mu je trebala i tuđa pomoć pri obavljanju svakodnevnih poslova. Tuženika, kao svog tadašnjeg poslodavca, smatra odgovornim za nastanak ozljede, sve na temelju odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/1996., 94/1996., 114/2003., 100/2004., 86/2008., 116/2008., 75/2009., 143/2012., dalje: ZZR/96) te čl. 1045., čl. 1095. i čl. 1100. u vezi odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO).

7. Sud prvog stupnja je, nakon dovoljne raspravljenosti svih relevantnih činjenica, i po ocjeni ovog suda, pravilno utvrdio (čl. 8. ZPP-a):

- da se tužitelj ozlijedio 10. kolovoza 2021. kada je, kao radnik tuženika, s još trojicom radnika zadobio ozljedu na radu i to prilikom utovara metalne konstrukcije u tovarni prostor kamiona, kada mu je ta metalna konstrukcija priklještila srednji prst lijeve ruke;

- da je u tom štetnom događaju zadobio ozljede nagnječenja trećeg prsta lijeve šake, ranu s odvajanjem kože vrška jagodice trećeg prsta i prijelomom nokatnog nastavka trećeg prsta, da je liječenje trajalo najmanje šest tjedana po ozljeđivanju i da je, kao posljedica, zaostao nedostatak dijela jagodice trećeg prsta lijeve šake i blaže ograničenje pregibanja u zglobu između zadnjeg i srednjeg članka trećeg prsta lijeve šake, da je tužitelj zbog zadobivene ozljede trpio bolove i strah te mu je trebala tuđa pomoć i njega zbog privremene nemogućnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti, da je kod njega došlo do smanjenja životnih aktivnosti od 1% - 1,5% zbog zaostalih opisanih posljedica i do naruženja, da je trpio bolove jakog intenziteta 2 – 3 dana, srednjeg intenziteta 4 - 5 dana, a manjeg još do 4 tjedna ukupno, s time da su povremeni bolovi uključeni u procjenu smanjenja životnih aktivnosti, da je trpio intenzivan i kratkotrajan tzv. primarni strah u trenutku ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja te tzv. sekundarni strah, kao posljedicu tjelesne ozljede, i to sekundarni strah jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 4 – 5 dana i manjeg intenziteta do 4 tjedna, da je tuđa pomoć tužitelju bila potrebna ukupno 6 tjedana po dva sata dnevno jer se nije mogao služiti lijevom šakom i to pri održavanju osobne higijene, nabave i pripreme hrane, a dok je morao previjati ranu nije smio močiti lijevu šaku, da je kod tužitelja došlo do naruženja blažeg stupnja zbog izgleda vrška trećeg prsta lijeve šake, da se tijekom liječenja tužitelj pridržavao uputa liječnika i oporavak mu je bio uredan, što sve utvrđuje iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Igora Stipančića koji je pojasnio i kako ranija ozljeda kažiprsta pilom nije ni u nikakvoj vezi s ozljedom (i posljedicama) iz ovog postupka.

8. Na temelju utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja (čl. 8. ZPP) sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je tuženik odgovoran za štetu koju iz navedenog štetnog događaja trpi tužitelj po načelu objektivne odgovornosti, iako pravilno prema odredbi čl. 25. Zakona o zaštiti na radu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja („Narodne novine“ broj 71/2014., 118/2014., 154/2014., 94/2018., 96/2018. dalje ZZR/14), a ne prema čl. 15. ranijeg ZZR/96, i spomenutim odredbama ZOO-a. Dijelom pogrešan zaključak o primjeni ranijeg Zakona o zaštiti na radu nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

9. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako se po pitanju odgovornosti tuženika primjenjuju i opći propisi o odgovornosti za štetu, odredbe ZOO-a o odgovornosti za štetu (čl. 1045. do čl. 1110.). Pravo na naknadu štete po osnovi tuđe pomoći i njege tužitelju pripada prema odredbama čl. 1095. st. 1. ZOO-a. Cijeneći objektivnu (kauzalnu) odgovornost tuženika za štetu, tuženik se u ovom slučaju mogao osloboditi odgovornosti za štetu samo ako bi dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom samog oštećenika ili treće osobe, koju radnju tuženik nije mogao predvidjeti, i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti. Tuženik to prema izvedenim dokazima nije dokazao.

10. Slijedom navedenog, a cijeneći prethodno pravilno utvrđeno odlučno činjenično stanje (točka 11. obrazloženja ove presude), sud prvog stupnja je tužitelju na ime pretrpljene imovinske i neimovinske štete iz navedenog štetnog događaja koju trpi zbog povrede prava osobnosti, dosudio ukupan iznos naknade štete od 2.022,60 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

10.1. Žalitelj nije u pravu kada zaključuje kako dani nalaz i mišljenja vještaka ne predstavlja nalaz „ozbiljnog liječnika“, smatrajući kako je, izgleda, trebao zaključiti o postojanju uzročne veze između ranije ozljede iste ruke tužitelja i sadašnjeg stanja trećeg prsta iste ruke, posljedice takvog stanja. Vještak je, naime, pojasnio razloge zbog kojih utvrđuje nepostojanje takve uzročne veze, a kada apstrahira raniju ozljedu u vezi s ozljedom tužitelja u predmetnom štetnom događaju, koje uvjerljivo pojašnjenje prihvaća prvostupanjski i ovaj sud.

10.2. Dosudu spomenutog iznosa, protivno žalbi, prvostupanjski sud dovoljno jasno obrazlaže utvrđenim odlučnim činjenicama o njemu, dodatno se pozivajući i na spomenuto materijalno pravo, ali i na aktualne Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

11. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud jer je za to sud prvog stupnja dao u svemu dovoljno jasne i uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj svojom žalbom.

12. Odredbom čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023. dalje ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

13. Na temelju odredbe čl. 25. st. 1. ZZR/14 propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti., dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13.1. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a propisano da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti odnosno da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

14. Cijeneći sadržaj spomenutih zakonskih odredbi i prethodno navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja (točka 11. obrazloženja ove presude), koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, budući da uvjerljivost takvih utvrđenja nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu niti sam tuženik u svojoj žalbi, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi iz navedenog štetnog događaja jer takav zaključak suda prvog stupnja jasno proizlazi i iz iskaza saslušanog svjedoka i tužitelja. Naime, iako nije sporno da su oni samo ozljeđivanje tužitelja (trenutak ozljeđivanja) nešto drugačije opisali (tužitelj navodi da je do prignječenja prsta ruke došlo pri spuštanju konstrukcije na zemlju nakon neuspješnog utovara, a svjedok tvrdi da se to dogodilo pri polaganju konstrukcije u tovarni prostor kamiona), radi se o minornim razlikama koje ne dovode u pitanje samo ozljeđivanje i način ozljeđivanja, vjerodostojnost njihovih iskaza, ali ni primijenjeno materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari. Konačno, svjedok i tužitelj su saslušani nakon proteka značajnog vremena od trenutka ozljeđivanja tužitelja, nakon više od četiri godine, zbog čega nije neočekivano da su neke okolnosti događaja mogli dijelom i zaboraviti ili ih se prisjetiti. Ovaj sud zato prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda kako se ne radi o okolnostima odlučnima za dovođenje u pitanje utvrđenog odlučnog činjeničnog stanje, podređeno i primijenjeno materijalno pravo. Naime, nije sporno kako se tužitelj povrijedio dok je radio za tužitelja, spomenutog dana, da je upravo svjedok V bio prisutan tom ozljeđivanju, potom i pomogao tužitelju. Pravilno su utvrđene posljedice ozljeđivanje i trajne zaostale posljedice tužitelju, a nisu utvrđene okolnosti koje bi ekskulpirale tuženika.

15. Ovaj sud je pobijanu odluku ispitao i u dijelu određene visine naknade štete te zaključuje kako je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Na temelju odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

17. Odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

18. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, napose ona koja proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, a koja nisu uspješno dovedena u dvojbu ni žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po ocjeni ovog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelju na ime pretrpljene imovinske i neimovinske štete iz navedenog štetnog događaja pripada pravo na navedenu naknadu i to imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege te na pravičnu novčanu naknadu u presuđenom novčanom iznosu. Prvostupanjski sud je pritom, utvrdivši odlučne činjenice u vezi s posljedicama štetnog događaja, uzeo u obzir sve činjenice koje utječu na odmjeravanje svih vidova pravične novčane naknade i naknade imovinske štete pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

18.1. Pri tome, valja reći da je sud prvog stupnja visinu pravične novčane naknade na ime neimovinske štete koju trpi tužitelj odmjerio uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe iz čl. 1100. ZOO i Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., a cijeneći pri tome okolnosti konkretnog slučaja. Iako pritom ne ponavlja činjenična utvrđenja u vezi s vrstom ozljede tužitelja, liječenjem, posljedicama i trajnim posljedicama, iz sadržaja odluke je posve razumljivo kako ih je uzeo u obzir i na njima, između ostalog, temeljio odluku o naknadi. Spomenuti kriteriji i iznosi predstavljaju samo određenu orijentaciju u dosuđivanju pravične novčane naknade neimovinske štete, ali ni oni ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su moguća (nužna) odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima jer se novčana naknada određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a što je prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom dosude ove pravične novčane naknade.

23. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi pa je, posljedično tome, žalbu tuženika valjalo odbiti i u ovom dijelu.

24. Slijedom svega navedenog, žalba žalitelja je odbijena, a potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Puli, 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić