REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-117/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ČĆ zbog kaznenog djela iz članka 274. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 61. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998. -ispravak, 50/2000.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005.-ispravak, 71/2006., 110/2007. i 152/2008.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 15. ožujka 2024. broj K-329/2022-281 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. prosinca 2024. broj Kž-650/2024-14, u sjednici održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ČĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 15. ožujka 2024. broj K-329/2022-281 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. prosinca 2024. broj Kž-650/2024-14, pod točkom I. izreke, na temelju članka 508. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.-pročišćeni tekst, 91/2012.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP-24.) ostavljena je na snazi presuda koja se sastoji od presude Općinskog suda u Pazinu od 30. travnja 2010. broj K-201/09-128 i presude Županijskog suda u Puli-Pola od 24. rujna 2010. broj Kž-339/10-6, a kojom je ČĆ proglašen krivim zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – krivotvorenjem novca iz članka 274. stavka 1. u vezi s člankom 61. KZ/97. te je na temelju istih zakonskih odredaba osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme izvršavanja mjere pritvora od 22. studenog 2008. pa nadalje. Pod točkom II. izreke, na temelju članka 508. stavka 5. ZKP-24. u vezi s člankom 63. KZ/97. ČĆ je u kaznu zatvora dodatno uračunato i vrijeme izvršavanja kazne zatvora po presudi iz točke I. izreke te presude.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni ČĆ je po branitelju, odvjetniku Nikši Radišiću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog „svih zakonskih razloga (čl. 517. st. 1., 2. i 3. ZKP/08)“, smatrajući da su i prvostupanjska i drugostupanjska presuda „donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom te je donošenjem spornih nižestupanjskih presuda počinjena gruba povreda mjerodavnih materijalnih i procesnih zakona, sve na štetu okrivljenika“. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine nižestupanjske presude, i to presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kž-650/2024 od 17.12.2024. kao i prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Pazinu posl.br. K-329/2022-281 od 15.03.2023. i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu“.

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa predmeta sa zahtjevom na meritorno odlučivanje ovom Sudu, postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-24.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Uvodno treba navesti da je u ovom kaznenom predmetu dopuštena obnova postupka koji se vodio protiv osuđenog ČĆ zbog kaznenog djela krivotvorenja novca, a koji je dovršen pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 30. travnja 2010. broj K-2101/2009. i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 24. rujna 2010. broj Kž-339/2010. Temelj za obnovu postupka, u smislu članka 502. stavka 2. ZKP-24., je konačna odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu ČĆ protiv Republike Hrvatske od 23. studenog 2017. broj: 47074/12. (dalje: Odluka ESLJP) kojom su utvrđene povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999.-ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija) vezano uz zakonitost naloga istražnog suca o određivanju posebnih izvida te povrede prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije vezano uz korištenje prikrivenih istražitelja, u vidu njihovog poticanja na počinjenje terećenog kaznenog djela.

6. U dosadašnjem tijeku obnovljenog postupka je ranija drugostupanjska presuda, prihvaćanjem zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 2024. broj III Kr- 50/2024. te je predmet vraćen Županijskom sudu u Zagrebu na ponovnu odluku zbog utvrđene povrede iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP-24. koja je bila od utjecaja na zakonitost presude, pri čemu je, a budući da je prethodno prvostupanjska presuda po drugostupanjskom sudu bila ukinuta zbog utvrđene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24., pobijana drugostupanjska presuda donesena nakon provedene rasprave, sve u skladu s odredbom članka 484.a ZKP-24.

7. Osuđenik u zahtjevu, prije svega, ističe da je „žalbeni sud, pogrešno odbio žalbu okrivljenika i u cijelosti potvrdio pobijanju presudu“, da su propuštanjem da se na valjani način obrazloži drugostupanjska presuda ostvarene povrede iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-24. te da je „drugostupanjski sud olako prešao preko niza navoda iznesenih u žalbi čime se uopće nije očitovao o razlozima koji su bitni za ispravno i zakonito presuđenje već se samo zadovoljio pukim potvrđivanjem i upućivanjem na odluku nižeg suda“. Takvim prigovorima osuđenik, osim nezadovoljstva odlukom žalbenog suda, u biti upire na ostvarenje povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 487. stavka 1. ZKP-24., u smislu osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-24. za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. No, osim citiranih paušalnih tvrdnji, navedene prigovore ničim ne konkretizira niti navodi koje je žalbene navode i prigovore drugostupanjski sud propustio uočiti i ocijeniti. Naime, u zahtjevu je, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena.

8. Osuđenik, u ostatku zahtjeva, doslovno prepisujući navode iz žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude i navode iz zahtjeva podnesenog protiv ranije pravomoćne presude, upirući na utvrđenja iz Odluke ESLJP, u cijelosti ustraje i ponavlja prigovore koje su već bili predmetom razmatranja i ocjene bilo nižih sudova bilo ovog Suda.

8.1. Naime, pojedini se navodi u zahtjevu referiraju na utvrđenja i zaključke „prvostupanjske“ i „drugostupanjske“ presude, iako je očito da se istaknuti prigovori ne odnose na odluke koje čine pobijanu pravomoćnu presudu nego na odluke koje su u dosadašnjem tijeku obnovljenog postupka bile ukidane.

8.2. Tako npr. osuđenik, prepisujući od riječi do riječi navode iz žalbe, tvrdi da je „pobijana presuda opterećena apsolutno bitnom povredom iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP- a“ jer ne sadrži valjane i razumljive razloge, da je propustom prvostupanjskog suda da odgovori na činjenično bitna pitanja ocjene zakonitosti spornih naloga počinjena apsolutno bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24. te da postoji „očigledna proturječnost izreke i razloga presude“ čime da je također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24., premda se zbog istaknute postupovne povrede, u skladu s člankom 517. stavkom 1. ZKP-24., ne može podnositi ovaj izvanredni pravni lijek. Ista je situacija i s tvrdnjama u zahtjevu kojima osuđenik, ponovno prepisujući žalbene navode, ističe da je izrečena kaznena sankcija neosnovana i suviše drakonska kao i da je odluka o troškovima kaznenog postupka nepravilna, jer se ne radi o zakonom dopuštenim osnovama za podnošenje zahtjeva, niti ih osuđenik, kao takve, ističe u uvodu zahtjeva.

9. Prije razmatranja osnovanosti ostalih prigovora iznesenih u zahtjevu osuđenika, svakako treba reći da iz sadržaja Odluke ESLJP koja je bila temelj za obnovu predmetnog postupka, a u odnosu na utvrđenu povredu članka 8., proizlazi stav da su: "nalozi istražnog suca o uporabi mjera posebnih izvida kaznenih djela upućivali na zahtjev za uporabu mjera posebnih izvida nadležnog Državnog odvjetništva te da su navodili zakonski izraz da se izvidi nisu mogli provesti na drugi način ili bi provođenje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama. Međutim, nisu sadržavali mjerodavno obrazloženje o određenim okolnostima predmeta, a posebno razloge o tome zašto se izvidi nisu mogli provesti na neke drukčije, manje nametljive načine", pri čemu se upućuje da zbog toga u praksi nisu bile osigurane odgovarajuće zaštitne mjere protiv raznih mogućih zlouporaba.

9.1. U odnosu na utvrđenu povredu članka 6. stavka 1. Konvencije u Odluci ESLJP se navodi: "Sud je utvrdio da postupak odlučivanja koji je doveo do teže kazne izrečene podnositelju zahtjeva zbog višekratnog stavljanja krivotvorenog novca u optjecaj nije bio u skladu sa zahtjevima pravičnosti…ovime se ne implicira da je on pogrešno osuđen zbog stavljanja krivotvorenog novca u optjecaj, već da su domaći sudovi propustili utvrditi je li njegovim sudjelovanjem u kasnijim nezakonitim transakcijama opseg njegove kriminalne aktivnosti proširen zbog neodgovarajućeg postupanja tijela vlasti“.

10. Osuđenik u zahtjevu, upirući na utvrđenja iz Odluke ESLJP, tvrdi da je i u ovom ponovljenom postupku pravo na pravično suđenje povrijeđeno na način da je osuđen na temelju nezakonitih dokaza i dokaza proizašlih iz nezakonitih dokaza kao i da nije otklonjena povreda prava na procesnu ravnotežu i jednakost oružja jer da je obrani bez valjanog obrazloženja uskraćena mogućnost da pod jednakim uvjetima ispita i saslušava svjedoke obrane i to DĆ i HĆ.

11. U odnosu na prigovor da se „pravomoćna osuđujuća presuda temelji na nezakonitim dokazima i to zato jer su isti pribavljeni, osim povredom odredaba kaznenog postupa i povredom prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života“ u zahtjevu ponavlja da Republika Hrvatska ima obvezu izvršenja presuda ESLJP-a pa da je „VSRH ... trebao revidirati svoju praksu radi izvršenja presuda u kojima je Republika Hrvatska osuđena zbog povrede čl. 8. EKLJP-a uslijed nedostatnih obrazloženja naloga za poduzimanje posebnih dokaznih radnji“. Tvrdi da se prvostupanjski sud odlučujući o problematici nezakonitih dokaza pozvao na ranije stavove Županijskog suda u Puli, a da se time nije izričito očitovao o tome jesu li u vrijeme izdavanja tih naloga bili ispunjeni opći uvjeti propisani odredbom članka 180. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1998., 112/1999., 58/2002., 143/2002. i 115/2006.; dalje: ZKP/97.). Smatra da su ovdje u cijelosti ispunjene pretpostavke iz članka 10. stavka 2. ZKP-24. odnosno da su sporni dokazi izravno nezakoniti jer su pribavljeni kršenjem zagarantiranih prava okrivljenika, kao i da su daljnji dokazi također nezakoniti jer su proizašli iz prvotno nezakonitih naloga o provedbi mjera, a da je „u ponovljenom suđenju pred potpuno izmijenjenim vijećem prvostupanjskog suda, cijeneći uputu drugostupanjskog suda iz ukidbenog rješenja, valjalo razboritije i opširnije obrazložiti odluku o prijedlogu obrane za izdvajanje nezakonitih dokaza“ jer da su „sporni nezakoniti dokazi ujedno i jedini dokazi koji inkriminiraju i dovode do osuđujuće presude za žalitelja“.

12. Suprotno navedenim prigovorima, pobijana pravomoćna presuda se ne temelji na nezakonitim dokazima.

13. Naime, u prvom nalogu istražnog suca izdanom 21. srpnja 2008. preneseni su argumenti Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola (dalje: državni odvjetnik) o postojanju osnova sumnje na počinjenje kaznenih djela koja ulaze u katalog kaznenih djela po članku 181. ZKP/97., kao nužne pretpostavke za provođenje posebnih dokaznih radnji, pri čemu su potanko navedeni detalji i specifične činjenice za konkretno naznačene osobe i njihovu kriminalnu aktivnost te razlozi zbog kojih je određivanje posebnih izvidnih mjera neophodno. Pritom, iz izričaja „Prijedlog ŽDO Pula je osnovan“ proizlazi da su ti razlozi razmotreni i ocijenjeni nakon čega je zaključeno da su potkrijepljeni priloženima dokazima. Istražni sudac je, naime, utvrdio i opisao saznanja o sumnjivim protupravnim radnjama odnosno postojanje osnova sumnje da je ČĆ sam i s drugim osobama u zoni počinjenja kataloškog kaznenog djela krivotvorenja novca iz članka 274. stavaka 1. i 2. KZ/97., jer da iz prikupljenih obavijesti proizlazi da je po trgovinama, mjenjačnicama i bankama stavljao u optjecaj krivotvorene eure tako da je u lipnju na području Istre donio 3.000 krivotvorenih eura kako bi bili stavljeni u promet, od čega je dio predao DĆ, a koji je pak dio tog novca i stavio u optjecaj. Također, u obrazloženju naloga je navedena osnova sumnje da ČĆ s takvom inkriminiranom djelatnošću namjerava nastaviti na području Istre kada dođe iz Bosne i Hercegovine na istarsko područje jer je „današnjeg dana trebao donijeti 20.000 krivotvorenih eura, a naknadno još 200.000 krivotvorenih eura.“ Nadalje, dostatno je obrazložen i drugi zakonski uvjet za izdavanje naloga, u smislu da se izvidi kaznenog djela za koje postoje osnove sumnje da ih je počinio ČĆ ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće. Tako je jasno navedeno da postoji hitna potreba za policijskim djelovanjem jer da ČĆ „iz [adresa] na istarsko područje današnjeg dana trebao donijeti 20.000 krivotvorenih eura, a naknadno još 200.000 krivotvorenih eura“ i jer „ŽDO Pula smatra da bi bez ovih predloženih mjera bilo teško prikupiti podatke i dokaze za navedeno kazneno djelo krivotvorenja novca kojeg čini ČĆ“. Dakle, iz podataka sadržanih u obrazloženju naloga jasno proizlazi postojanje osnova sumnje o učinu kaznenih djela predviđenih u članku 181. ZKP/97. za točno određene osobe kao i razlozi koji opravdavaju privremeno ograničavanje ustavnih prava građana primjenom posebnih izvidnih mjera.

13.1. Ostali su se nalozi kojima je produljeno trajanje posebnih izvidnih mjera logično nadovezivali na prvi izdani nalog istražnog suca, uz naglasak da i dalje egzistiraju sve ranije utvrđene činjenice temeljem kojih je naložena provedba tih mjera, smatrajući da iz prikupljenih podataka dotadašnje primjene mjera proizlazi potkrijepljenost u činjeničnom stanju osnove sumnje da osuđenik čini kazneno djelo krivotvorenja novca. Naime, u situaciji kada je istražni sudac već u prethodno navedenom nalogu iznese dostatne razloge za primjenu posebnih dokaznih radnji očito je da se ti nalozi sadržajno izravno vežu na prethodno izdane naloge pa ni prema ocjeni ovog Suda nije bilo neophodno da se i u tim nalozima ponovno elaboriraju ranije istaknute okolnosti.

14. Prema tome, istražni sudac je u konkretnom slučaju nakon pažljive analize sadržaja zahtjeva i dokumentacije koja je uz njih dostavljena prihvatio argumente navedene u tim zahtjevima te na temelju tih zahtjeva i priložene dokumentacije utvrdio postojanje osnova sumnje da je konkretna osoba sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz kataloga propisanog člankom 181. ZKP/97. kao i to da se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, pa su stoga, iako su navedeni ukratko i bez opširnijeg i detaljnijeg elaboriranja, razlozi za izdavanje naloga dani na potpuno jasan i nedvosmislen način te su dostatno i valjano obrazloženi.

15. Stoga, kada se ima na umu da je odredbom članka 182. stavka 1. ZKP/97. jasno propisana obveza istražnog suca da pisanim, obrazloženim nalogom odredi posebne izvidne mjere protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 181. ZKP/97. ako se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, na zahtjev državnog odvjetnika, očito je da predmetni nalozi imaju sve zakonom propisane sastavnice koje su pretpostavka zakonitosti pribavljanja dokaza pri čemu je obrazloženje tih naloga logično, zakonito i u skladu sa standardom pravne predvidljivosti. U tom smislu treba istaknuti i presudu Suda Europske unije u predmetu C-349/21, HYA i dr. od 16. veljače 2023. prema kojoj obveza obrazlaganja odobrenja posebnih izvidnih mjera prisluškivanja telefonskih razgovora nije povrijeđena kad se odluka temelji na detaljnom i temeljitom zahtjevu nadležnog kaznenog tijela i kad se razlozi za odobrenje mogu lako i nedvosmisleno izvesti iz usporednog čitanja zahtjeva i odobrenja.

16. Nadalje, a u odnosu na u zahtjevu istaknuti prigovor o povredi prava na pravično suđenje u vidu povrede prava na procesnu ravnotežu i jednakost oružja uz tvrdnju da je obrani i u ponovljenom postupku bez valjanog obrazloženja uskraćena mogućnost da pod jednakim uvjetima ispita i saslušava svjedoke obrane i to DĆ i JĆ te da je propušteno provjeriti opseg kriminalne količine koji je izravno proizašao iz poticateljskih radnji prikrivenih istražitelja, treba reći sljedeće.

17. U obnovljenom je postupku prvostupanjski sud, nakon što je, suprotno navodima iz zahtjeva, neposredno ispitao prikrivene istražitelje, njihovog voditelja, a potom i rukovoditelja tima VĆ, iz njihovih podudarnih iskaza potvrđenih pročitanom i pregledanom materijalnom dokumentacijom (izvješća o provedenim posebnim izvidnim mjerama, video zapis od 25. studenog 2008. zajedno s fotodokumentacijom, snimke o sastajanju sa osuđenikom) te preslušanim audio zapisima - telefonskim razgovorima, zaključio da se ne može smatrati da bi prikriveni istražitelji nedozvoljeno postupali u smislu da bi svojim postupanjem omogućili osuđeniku širenje njegove kriminalne aktivnosti ni da bi na bilo koji način navodili osuđenika na činjenje kaznenog djela, a za takav je zaključak dao vrlo određene i detaljne razloge.

17.1. Tako je najprije utvrdio da se do informacije o osuđeniku kao potencijalnom počinitelju došlo operativnim radom policije, na temelju čega je izdan prvi nalog kojim je određena primjena posebnih izvidnih mjera, dakle, da se u kontakt s osuđenikom stupilo jer je već postojala sumnja da se bavi kriminalnom aktivnošću. Također, utvrdio je da su u postupku provođenja posebnih izvidnih mjera bile osigurane odgovarajuće zaštitne mjere protiv mogućih zlouporaba, objašnjavajući da su „prikriveni istražitelji o provedenim mjerama sastavljali izvješća koja su dostavljali svom voditelju, a koji je ista prosljeđivao nadležnima, da se nije radilo o odlukama jedne osobe nego o odlukama cijelog tima stručnjaka o daljnjem tijeku akcije, počev od načelnika Sektora kriminalističke policije, uz sudjelovanje posebnog Odjela za posebne poslove i Odjela organiziranog kriminaliteta u upravi kriminalističke policije, a čija je postupanja unutar MUP-a i tijek posebnih dokaznih radnji pratio i državni odvjetnik koji je vodio predmet te kojemu su podnošena izvješća o svakom ostvarenom kontaktu, na osnovu čijeg mišljenja su se davale daljnje instrukcije u radu prikrivenih istražitelja, a upute i naloge je potom prikrivenim istražiteljima od strane nadređenih prenosio njihov voditelj, s time da su oba prikrivena istražitelja profesionalcima, kojima ovaj slučaj nije bio prvi put da su radili kao prikriveni istražitelji“.

17.2. Isto tako je zaključio da „nije moguće niti je potrebno utvrditi točan broj telefonskih poziva upućenih od strane prikrivenih istražitelja u odnosu na točan broj telefonskih poziva upućenih od strane okrivljenika“ jer da je komunikacija između okrivljenika i prikrivenih istražitelja pogledu iniciranja sastanaka bila obostrana i podjednaka. Pritom je naveo da se radilo samo o dijelu telefonskih kontakata koji su bili snimljeni dok u velikom broju slučaja kontakt nije niti bio uspostavljen jer je osuđenik koristio veći broj telefonskih kartica od kojih su neki pozivni brojevi bili hrvatski, a neki bosanski, pri čemu osuđenik nije konstantno imao aktivne sve telefonske brojeve nego ovisno o tome je li se nalazio u Republici Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini pa da je prikriveni istražitelj trebao više puta pokušati na koji broj telefona može dobiti okrivljenika ili ga je puno puta morao ponovno nazivati jer bi isti ostao bez signala ili bi mu davao upute kojim putem treba ići do dogovorene lokacije.

17.3. Također je vrlo značajnom respektirao činjenicu da je osuđenik već prilikom prvog sastanka imao spremnu krivotvorenu novčanicu iako je prikrivenog istražitelja upoznao preko osobe kojoj ne vjeruje, smatrajući da to ukazuje da je već bio pripravan na prodaju, odnosno da bi ju prodao i da se radilo o nekoj drugoj osobi kupca. Također navodi da „Činjenica da je na prvom sastanku okrivljenik ponudio samo jednu krivotvorenu novčanicu eura, a poslije se radilo o puno većim količinama, samo govori u prilog činjenici da okrivljenik na prvom sastanku još nije imao dovoljno povjerenja u kupca pa se nije htio izložiti te je ta prva novčanica predstavljala uzorak, a … da je okrivljenik pokazao na automobil kojim je došao i rekao da u tom trenutku u automobilu ima još 20 tisuća“. Dodao je „Osim toga, s obzirom na prethodne informacije dostupne policiji u pogledu navodne uključenosti okrivljenika u stavljanje u optjecaj krivotvorenih novčanica eura na području Istre, nije ni malo čudno da su se nakon prvog i drugog simuliranog otkupa još primjenjivale posebne dokazne mjere, u situaciji kada je vještačenjem novčanica iz prvog i drugog simuliranog otkupa utvrđeno da se radi o krivotvorinama i to u istim apoenima i sa istim nacionalnim i EU indikativom kao i krivotvorene novčanice eura koje su do tada bile pronađene u poslovnicama banaka u Istri“.

17.4. Pri tome, prvostupanjski sud navodi i to da je cilj više otkupa bilo micanje iz optjecaja krivotvorenih eura, odnosno sprječavanje njihovog stavljanja u optjecaj, dakle, iskorjenjivanje krivotvorenog novca, odnosno da je cilj „akcije“ bio pronalaženje izvora raspačavanja novčanica, odnosno saznanja i o ostalim mogućim počiniteljima kaznenog djela, dakle, pronalazak osoba koje su izrađivale krivotvorene novčanice, dakle da se pronađe tzv. štamparija, pa da su višestruki simulirani otkupi predstavljali taktičke radnje radi zadobivanja povjerenja osuđenika. Također, navodi da je osuđenik prvi spominjao veće količine krivotvorenog novca i prvi počeo nuditi prikrivenim istražiteljima takve novčanice još kvalitetnije izrade, a to da zajedno s činjenicom da se radi o velikoj količini prodanog krivotvorenog novca u kratko vrijeme, ukazuje da je osuđenik već imao u planu prodavati veće količine krivotvorenih eura pa da takva namjera okrivljenika nije bila stvorena tek djelovanjem prikrivenih istražitelja.

17.5. Prema tome, sveobuhvatnom i detaljnom raščlambom i analizom dokazne građe, odgovoreno je na sva pitanja na koja je kao značajna, u smislu zakonitosti postupanja prikrivenih istražitelja odnosno prigovora obrane o poticanju na kazneno djelo, ukazano Odlukom ESLJP.

18. Stoga su u cijelosti neosnovani prigovori iz zahtjeva da je prvostupanjski sud ignorirao zaključak i upute viših sudova oko rasvjetljivanja činjenice nedopuštenog poticajnog djelovanja prikrivenih istražitelja odnosno nezaustavljanja rada i nesprječavanja daljnjeg kriminalnog djelovanja odnosno da je propušteno dati odgovor na problematiku vremenskog odmaka i proteka između prve situacije i ostalih spornih transakcija, kao i tvrdnje da „i u ovom ponovljenom suđenju, sud nije našao za shodno niti jednom riječju osvrnuti se na primarni prigovor podnositelja, u vezi poticanja i širenja opsega kriminalne aktivnosti od strane samih prikrivenih istražitelja“ odnosno o „propust(u) sudova da prikažu i objasne razloge za odluku da se osuđenika ne uhiti i procesuira kazneno već nakon ostvarenja svih obilježja kaznenog djela krivotvorenja novca koje se vremenski moglo ustanoviti već prilikom prvog spornog susreta prikrivenog istražitelja i ovdje osuđenika“.

19. Nadalje, neosnovani su i prigovori osuđenika kojima u zahtjevu ističe da se povreda prava na pravično suđenje u konkretnom kaznenom predmetu ogleda i u povredi prava na jednakost oružja upirući da mu je i u ponovljenom postupku uskraćena mogućnost da pod jednakim uvjetima ispita i saslušava svjedoke obrane. U prilog takvim tvrdnjama osuđenik u zahtjevu navodi da je „nezakonito stavljen u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika“, da mu nije dana „razumna mogućnost da ospori vjerojatnost dokaza koji ga terete“ te da mu je „u cijelosti uskraćeno pravo na učinkovitu obranu odnosno ispitivanje svjedoka obrane pod jednakim uvjetima kao i svjedoka optužbe“.

20. Prije svega, treba reći da pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način koji ju ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Nema dvojbe da su jamstva sadržana u članku 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. -pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. -pročišćeni tekst, 55/01.- ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav) i članku 6. stavku 3.

Konvencije konstitutivni elementi pojma poštenog suđenja.

20.1. Međutim, Konvencija, kao opće pravilo, ostavlja sudovima ocijeniti i obrazložiti da li je bilo potrebno pozvati predložene svjedoke (odluka ESLJP Vidal protiv Belgije). Bitno svojstvo suđenja, sadržano u njegovom konstitutivnom elementu, nije narušeno samim time što okrivljeniku nije bilo dozvoljeno izvesti određene dokaze. Obrana mora svoje zahtjeve potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se izvedu određeni dokazi, a izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine (odluka ESLJP Perna protiv Italije). Prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Ć v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet optužbe, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio.

20.2. Također, ni ZKP-24. niti članak 9. Ustava pa tako niti članak 6. Konvencije ne nalažu sudu dužnost izvesti sve dokaze koje stranke predlože. Dokazivanje, prema odredbi članka 418. stavka 1. ZKP-24., obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Pri tome, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, nego je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP-24. vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Prema tome, prvostupanjski sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza, no, tada mora dati razloge za takvo postupanje. Stoga je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju pa okolnost da je navedeni dokazni prijedlog obrane odbijen, sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači pukim automatizmom da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja, kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

21. Osuđenik je u tijeku obnovljenog postupka predložio ispitivanje svjedoka ABC kao osobu od koje je navodno pribavio određenu količinu krivotvorenih eura te JĆ koji je prisustvovao prvom susretu istražitelja s osuđenikom. Sud je taj prijedlog, pozivajući se na članak 421. stavak 1. točku 2. ZKP-24. odbio kao nevažan, obrazlažući da je činjenično stanje već dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima, a da činjenice koje bi se utvrdile njihovim ispitivanjem nisu važne za odlučivanje, posebice imajući na umu odlučne činjenice utvrđene naknadno provedenim dokaznim postupkom u povodu prijedloga obrane za izdvajanjem nezakonitih dokaza. Naime iz podrobnog obrazloženja presude razvidno je da je sud odluku o zakonitosti dokaza prikupljenih na temelju provedenih posebnih dokaznih radnji utemeljio na dokumentaciji, iskazima svjedoka prikrivenih istražitelja pseudonima ĐĆ i ŠĆ te iskazima svjedoka voditelja prikrivenih istražitelja pseudonima D i svjedoka VĆ. Stoga je sud svoju odluku o odbijanju dokaznih prijedloga, u kontekstu jamstva sadržanih u članku 6. stavku 3. Konvencije, obrazložio primjereno okolnostima predmeta dostatnim i valjanim argumentima, dovodeći u vezu značenje tih dokaza sa do tada izvedenim dokazima pa odluka nije bila proizvoljna ni nerazumna.

22. Pored toga sagledavajući postupak u cjelini, kada se ima na umu da je osuđenik tijekom postupka imao mogućnost očitovati se na provedene dokaze i predlagati dokaze, time da je sud prihvatio njegove dokazne prijedloge za provođenje psihijatrijskog vještačenja te ispitivanje u svojstvu svjedoka LĆ koji je u kritično razdoblje obnašao radnje načelnika PU Istarske (od čijeg izvođenja je obrana kasnije odustala), VĆ koji je tempore criminis bio načelnik Odjela organiziranog kriminaliteta te voditelja prikrivenih istražitelja pseudonima D, odbijanjem predmetnih dokaza nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Osuđenikovo neprihvaćanje utvrđenja iz pravomoćne presude u biti predstavlja njegovo neslaganje s utvrđenim činjeničnim stanjem. No, takvi navodi, u smislu odredbe 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-24., ne mogu biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

23. Prema tome, u pravomoćnoj pobijanoj presudi, ni u ovom dijelu, nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP-24.

24. Osuđenik u zahtjevu, navodima o pogrešnom tumačenju odredbe članka 508. stavka 5. ZKP-24., upire i na nezakonitost odluke o kazni u smislu „(ne) mogućnosti ... suda da se izriče drukčiju vrstu ili mjeru kazne, od one koja je bila izrečena ranijom presudom prije nego što je dopuštena obnova“. No, cilj obnove kaznenog postupka, kao izvanrednog pravnog lijeka, jest utvrđivanje svih onih okolnosti koje su relevantne za presudu. Stoga, ako se utvrde jednake činjenice relevantne za osuđujuću presudu, kao što je to i ovdje slučaj, sud nije ovlašten mijenjati vrstu i visinu ili mjeru pravomoćno izrečene kazne. Prema tome, nije ostvarena ni povreda iz članka 469. točke 5. u vezi s člankom 517. stavkom 1 . točkom 1. ZKP-24. u smislu prekoračenja ovlasti koje sud ima po zakonu, koju takvim prigovorima osuđenik zahtjevom ističe.

25. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.-pročišćeni tekst, 91/2012.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.), odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo