Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-767/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ABC ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marinu Birkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4297/2024-11 od 4. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4297/2024-11 od 4. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika na naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 449,20 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 045-50-4045347 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 19. travnja 2007. godine, potvrđenog kod Javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz Biograda na Moru pod brojem OU-4307/06 od dana 24. travnja 2007. godine.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ABC ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.789,55 eura zajedno sa zakonskim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 0,22 eura od 01.02.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 2,78 eura od 01.03.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 7,16 eura od 01.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 0,57 eura od 01.05. 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 1.17 eura od 01.07. 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 20,63 eura od 01.11.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,47 eura od 01.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 24,48 eura od 01.01.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 27,24 eura od 01.02. 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 28.49 eura od 01.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 25,05 eura od 01.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 25,71 eura od 01.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 20,43 eura od 01.06.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,55 eura od 01.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 17,59 eura od 01.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,63 eura od 01.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,45 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 17,39 eura od 01.11.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 21,27 eura od 01.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 24,38 eura od 01.01.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 28,80 eura od 01.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 27,79 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,79 eura od 01.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 32,66 eura od 01.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 34,88 eura od 01.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 54,10 eura od 01.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 50,14 eura od 01.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 62,23 eura od 01.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 58,05 eura od 01.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 51,33 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 65,51 eura od 01.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 83,54 eura od 01.01.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 70,77 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 75,25 eura od 01.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 69,56 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 70,58 eura od 01.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 94,75 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 97,11 eura od 01.07.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 117,31 eura od 01.08.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 106,93 eura od 01.09.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 95,57 eura od 01.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 94,36 eura od 01.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 93,48 eura od 01.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 98,90 eura od 01.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 103,62 eura od 01.02.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 104,25 eura od 01.03.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 100,99 eura od 01.04.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 103,19 eura od 01.05.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 104,70 eura od 01.06.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 102,16 eura od 01.07.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 102,83 eura od 01.08.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 100,93 eura od 01.09.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 96,81 eura od 01.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 101,20 eura od 01.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 103,30 eura od 01.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 101,83 eura od 01.01.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 93,56 eura od 01.02.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 100,58 eura od 01.03.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 101,20 eura od 01.04.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 98,44 eura od 01.05.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 89,88 eura od 01.06.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 89,66 eura od 01.07.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 91,76 eura od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,14 eura od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,81 eura od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 97,40 eura od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,10 eura od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,04 eura od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,24 eura od 01.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,79 eura od 01.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,95 eura od 01.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,14 eura od 01.05.2014. godine pa do isplate,

te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.337,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.12.2024. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u razdoblju od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 449,20 eur.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu na ime ništetnosti odredbe valutnoj klauzuli (dok je zahtjev utvrđenjem ništetnosti i za isplatom s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka povučen), iz Ugovor o kreditu broj 045- 50-4045347 od dana 19. travnja 2007., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 36.895,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 koja je donesena u kolektivnom sporu, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 24. travnja 2007. Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit s ugovorenim iznosom kredita od 36.895,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, namjenski – za kupnju novog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Navedeni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovoreno vezivanje anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržanu u čl. čl. 7. Ugovora o kreditu o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita tužiteljica platila više 4.789,55 eura.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a na koje se u tužbi pozvala i tužiteljica, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva ugovorna odredba ništava.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku 4.789,55 eura prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da je tužba podnesena 31. siječnja 2022. podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

15.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku smatrajući da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi naknadu troška nastalih djelomičnim povlačenjem tužbe kojem povlačenju se tuženik nije protivio ali je određeno potraživao trošak postupka vezano uz povučeni dio tužbenog zahtjeva. Iako je tijekom postupka tužiteljica djelomično povukla tužbu, tako što je smanjila tužbeni zahtjev, tuženiku bi pripadalo pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva što u ovom parničnom postupku nije slučaj. (istovjetni pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2603/11 od 19. veljače 2013.). Stoga je i odluku o trošku postupka valjalo potvrditi jer je donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

17. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u točci I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak