REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž-31/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sutkinji toga suda Renati Marić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima od 24. studenog 2025. poslovni broj P-667/2025-6, 4. veljače 2026.,
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima od 24. studenog 2025. poslovni broj P-667/2025-6.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjskog rješenje glasi:
"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."
2. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22, 155/23), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
5. Tužitelj je prvostupanjskom sudu podnio tužbu radi utvrđenja i isplate temeljem Ugovora o kreditu br. 01930 od 15.4.2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda pozivajući se na čl. 46. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da je za suđenje nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga Zakona za suđenje u sporovima protiv pravne osobe opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Pored toga, ističe da je Općim uvjetima tuženika ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Tuženik ističe kako nije riječ o prorogacijskoj klauzuli, odnosno klauzuli kojom se ugovora nadležnost suda koji inače ne bi bio nadležan, već je u predmetnom slučaju u ugovoru samo potvrđena mjesna nadležnost suda u Zagrebu koji bi svakako bio nadležan, s obzirom na sjedište tuženika.
6. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da prigovor mjesne nenadležnosti istog suda nije osnovan. Prvenstveno iz razloga što je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed pripremljenom formuliranom obrascu koji je sastavio tuženik. O odredbama ugovora stranke nisu posebno pregovarale, a mogućnost pregovora ni u jednom trenutku nije omogućena tužitelju. Isto tako i ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje nadležnosti je faktično tužitelju nametnuta te je kao takva i nepoštena i ništetna. Sud navodi da je čl.19. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da je potrošač ovlašten pokrenuti postupke u vezi s ugovorom o kreditu i pred sudom gdje potrošač ima prebivalište.
6.1. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/19 u kojoj je navedeno da Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj zakon. Navedenim Zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako u čl. 19. st. 1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
7. Stoga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj odabrao mjesno nadležni sud za spor u vezi s ugovorom o kreditu tako da je tužbu podnio Općinskom sudu u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima kao sudu prebivališta potrošača te je postupio sukladno odredbi čl. 19. l st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.
8. Prema ZZP/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji je mjerodavni propis koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81.st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl.81.st. 2.). Odredbom članka 87. st. 1. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 i 59/23) koji je na snazi u ovom trenutku, a kojim Zakonom je u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.). Prema članku 53. Zakona o zaštiti potrošača(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).
8.1. Kako ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).
8.2. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.
9. Posebno s obzirom na žalbene navode treba dodati i to da je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time je dovodi u neravnopravan položaj.
9.1. Kako je pravna posljedica takvih odredbi ništetnost, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je prigovor tužene neosnovan. Tužitelj bi kao potrošač, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila primoran snositi dodatne troškove dolaska na sud, što se ne odnosi jednako i na tuženika.
10. Nadalje, prema članku 19. l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23), a koji članak uređuje nadležnost sudova, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, nadležan je kao sud mjesta gdje tužitelji kao potrošač ima prebivalište, sve sukladno citiranom članku 19. stavak 1. ZPK-a. Članak 19.l stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15, dalje ZID ZPK) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. u ovom predmetu se primjenjuje jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu.
10.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je iskoristio svoje pravo da se o tome izjasni, kao i mogućnost isticanja prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je u daljnjem postupku omogućio strankama dodatna očitovanja podnescima kroz koje su stranke također mogle raspraviti prigovor mjesne nenadležnosti.
11. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom odredbe čl. 380. st.1. točka 2. ZPP-a, odlučiti kao u točki I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.
12. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.
U Požegi, 4. veljače 2026.
Sutkinja
Renata Marić
