Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-316/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ĆR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] svi zastupani po punomoćnici Sandri Đurin odvjetnici iz Nove Gradiške, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 22. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 57002/06 sklopljenog dana 27. studenoga 2006. godine između HR, prednika tužitelja tužitelja DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ĆR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i HVB Splitska banka d.d. kao pravnog prednika tuženika OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 koje glase: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 da tužiteljima DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], CR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati

- novčani iznos od 129,51 € - 945,83 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje koja teče od 30.11.2006.g. do 31.12.2007.g., po stopi od 14% od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 da tužiteljima DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ĆR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 298,70 eura zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 4. veljače 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Sa preostalim parničnim troškom preko dosuđenog tužitelji su odbijeni.

Obrazloženje

1.Tužitelji su tužbom od 29.5.2025. utužili tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navode da je HR pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 57002/06 od dana 27. studenog 2006. godine, a temeljem kojega je prednik tužitelja koristio kredit u visini od 10.750,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Prednik tužitelja je svoju ugovornu obvezu otplate kredita u cijelosti izvršio dana 10. prosinca 2011. godine.

U točki 5. Ugovora o kreditu prednik tuženika je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno odmah po potpisu ugovora. Temeljem ove ugovorne odredbe prednik tuženika je predniku tužitelja obračunao i naplatio iznos od 214,70 CHF dana 29. studenoga 2006. godine.

Prednik tužitelja sa prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 5. Ugovora o kreditu, već je prihvatio ponudu od strane prednika tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane kreditora. Prednik tužitelja nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je niti mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita.

Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba čl. 296 st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Člankom 10. stavak d) točkom 1. Ugovora o kreditu određeno je da će se primjenjivati prodajni tečaj za devize na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate. Na dan 29. studenoga 2006. godine iznos od 214,70 CHF prema prodajnom tečaju za devize od 4,5451000 iznosilo je 945,83 kn – 129,51 €.

Tužitelji su se tuženiku obratili svojim zahtjevom od 13. svibnja 2024. godine za dostavu dokumentacije o visini naplate naknada te predložio i očitovanje tuženika o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba. Tuženik je u svojem očitovanju od 24. svibnja 2024. godine dostavio podatke o visini naplaćene naknade, ali se očitovao da nije poslovno opravdano pristati na bilo kakvu nagodbu.

Tužitelji predlažu da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan te se predlaže odbijanje istoga kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je pravni prednik tužitelja s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu, a sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja kako slijedi:

-Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

-Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu radilo se o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Bilo bi nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

- Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 16.09.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (27.11.2006.g.), a tužba je podnesena tek 29.05.2025.g. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za obradu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 5. određeno kako će Banka naknadu za obradu kreditnog zahtjeva naplatiti u iznosu od 2% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu ugovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe čl. 5. sadržane u Ugovoru kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

Sukladno Tarifi iznos naknade za obradu kredita je precizno određen pa tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva je neosnovana. Odredba o naknadi za obradu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za obradu kredita nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka).

Odluka je interni akt tuženika koja je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Odlukom je bila propisana naknada za obradu te je ista bila određena i odrediva pa je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Navedena naknada za obradu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos kreditora za troškove obrade kredita. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl.272 ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“

Tuženik smatra da je utuženi iznos koji se odnosi na isplatu ulazne naknade za obradu kredita točno određen čl. 5. Ugovora o kreditu te su navodi tužitelja o istoj naknadi paušalni i pogrešni jer su uvjeti plaćanja naknade jasni te iznose 2% od iznosa odobrenog kredita. Ista odredba je suglasno prihvaćena voljom ugovornih stranaka. Čl. 111. st. 1. ZOO-a određeno je da onaj tko izvrši isplatu znajući da je nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat ili ako je platio da bi izbjegao prisilu ili isplatu duga ili ako isplata duga ovisi od ispunjenja uvjeta. Tuženi ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 129,51 eura, no osporava deklaratorni dio.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o kreditu br. 57002/06 od 27.11.2006., u smrtni list za pravnog prednika tužitelja ER, u rješenje o nasljeđivanju O-1827/2021 od 2.12.2021., u rodni list, u otplatni plan za predmetni ugovor o kreditu, u dopis tužene punomoćnici tužitelja od 24. svibnja 2024., u dopis punomoćnice tužitelja tuženiku od 13.5.2024., u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u iskaz saslušane tužiteljice DR.

4. Tužiteljica DR iskazuje da je supruga pok. ER koji je 2006. podigao kredit radi kupovine automobila no podigao je nenamjenski kredit. Dobio je gotovinski iznos podignutog kredita. Tužiteljica je samo jednom išla sa pokojnim suprugom u banku kada je isti sređivao papire za podizanje kredita i potpisala je mjenicu jer je bila solidarni dužnik. Ne zna da li je suprug imao troškove obrade kredita i o tome nisu uopće razgovarali tako da ne može iskazati na koji način je isti vodio razgovore sa djelatnikom banke vezano za troškove obrade kredita. Suprug je umro **.**.2021., a kredit je u to vrijeme već bio otplaćen.

Suprug je kupio osobni automobil za obiteljske potrebe i zajedničkim sredstvima su otplaćivali taj kredit. Suprug je po struci bio policajac i završio je srednju policijsku školu.

Prilikom realizacije kredita, tužiteljica iskazuje da joj suprug nije ništa rekao da mora platiti. Ne sjeća se da li je suprug dobio cijeli iznos kredita koliko je podigao ili je on bio umanjen za nekakav iznos.

7. Izvršen je uvid u dopis punomoćnice tužitelja tuženiku od 13.5.2024. (str. 14 spisa) koja je od tužene zatražila podatak o iznosu naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade i datum sa kojim je ista naplaćena, a po kojem zahtjevu je tužena dopisom od 24. svibnja 2024. dostavila tražene podatke te je navedeno da je naknada za obradu kredita broj: 57002/06 naplaćena sa 29.11.2006. sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu u iznosu od 214,70 CHF (2%) te da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena jer nije bilo prijevremene otplate.

Punomoćnica tužitelja je tužbeni zahtjev postavila na način da je izračunata visina od 2% realiziranog kredita od 10.735,00 CHF, a koja naknada je u vrijeme realizacije iznosila 945,83 kn odnosno utuženih 129,51 eura (str. 11 spisa).

Punomoćnica tužitelja je obrazložila visinu zatraženog iznosa u tužbenom zahtjevu od 129,51 eura, a koji iznos je obrazložen u točki IV činjeničnog opisa tužbe gdje stoji da je člankom 10. st. D toč. 1.Ugovora o kreditu određeno da će se primjenjivati prodajni tečaj za devize na dan dospijeća.

Naplaćena naknada je bila sadržana u odobrenom kreditu iz članka 1. Ugovora o kreditu. Na dan 29. studenog 2006. godine, iznos od 214,70 CHF prema prodajnom tečaju HNB za devize od 4,5451000 iznosio je 945,83 kn / 129,51 CHF te je isti iznos naplaćen od tužitelja kao korisnika kredita u vrijeme realizacije kredita.

8. Iz iskaza saslušanje tužiteljice DR koja je supruga pok. ER proizlazi da je ista bila solidarni dužnik pok. suprugu pri podizanju kredita, no ista nema saznanja da li je kakvu naknadu za obradu kredita isti plaćao i u kojem iznosu. Sud nije saslušavao tužitelja ĆR i ĐR, sinove pok. korisnika kredita ER, a obzirom da isti nemaju nikakvih saznanja o sklapanju ugovora o kreditu između pok. oca i pravnog prednika tuženika.

9. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu radi kupovine automobila, sklopljenoga dana 27.11.2006. između pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene, a kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratno 2% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a koja naknada je naplaćena u iznosu od 214,70 CHF sa 29.11.2006., a što iznosi 129,51 eura / 945,83 kn i na koju se zakonska zatezna kamata potražuje od 30.11.2006. (str. 11 spisa).

10. Nije sporno da je u između pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika kao kreditora realiziran nenamjenski kredit u iznosu od 10.735,00 CHF, da je u članku 5. Ugovora o kreditu navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita a kako je to navedeno u prethodnom odlomku i koji iznos naknade je prilikom korištenja kredita odbijen od odobrenog kredita tužitelju.

11. Mjesna nadležnost ovog suda postoji sukladno čl.19. L. st.4. toč.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom odredbom je propisana univerzalna mjesna nadležnost nezavisno od toga radi li se o ugovorima o kreditu sa međunarodnim obilježjem ili ne.

12. Među strankama je sporno je li odredba članka 5. Ugovora o kreditu od 27.11.2006. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 5. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 129,51 eura sa zateznim kamatama od 30.11.2006. do isplate.

13. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

14. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 5. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 5. ); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 5. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 5.).

15. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

16. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu Ugovora o kreditu (str. 4-5 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naplaćene naknade sa 29.11.2006. za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu i iskaza tužiteljice DR, supruge pok. ER, odredba članka 5. Ugovora o kreditu po ocijeni suda je nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

17. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 5. određena naknada za obradu zahtjeva jednokratno 2% od iznosa kredita bez navođenja o kojim troškovima i naknadama se točno radi kreditor je na taj način bez ikakve suglasnosti korisnika kredita istog doveo u neravnopravni položaj jer se isti obvezuje platiti sve naknade i troškove bez navođenja na što se isti odnose. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 129,51€ obuhvaća naknadu za obradu kredita koja se plaća kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo. Saslušana tužiteljica koja je supruga pok. korisnika kredita u svom iskazu koja navodi da je poslove oko dobivanja kredita obavio njen pok. suprug te ista nema saznanja o detaljima dobivanja kredita u kojem je bila solidarni dužnik pok. suprugu. Tužena strana nije dokazala da su točne tvrdnje tuženika da je djelatnik banke objasnio pravnom predniku tužiteljice na što se odnosi ulazna naknada.

Na svakoj strani je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 5. Ugovora o kreditu jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi.

Prema navodu tuženika naknada iz čl. 5. Ugovora, a kako to tvrdi tužena se odnosila na obradu kreditnog zahtjeva pokrivene usluge i troškove koji se spominju, troškove rada, administrativne troškove i amortizaciju, materijalne troškove i troškove za nebankarske usluge, troškove provizija i naknada, poreza i drugih administrativnih davanja.

Sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi da je naknada iz čl. 5. Ugovora pravnom predniku tužitelja spomenuta i objašnjena koliko će ista iznositi i zbog čega, a u konkretnom slučaju je pravni prednik tužiteljice dobio već gotov pismeni ugovor o kreditu kojeg je potpisao zajedno sa tužiteljicom DR koja je bila solidarni dužnik.

Iz navedene odredbe čije se utvrđenje ništetnom traži nije vidljivo koliki je iznos naknade za obradu kredita, jer je naveden postotak od realiziranog kredita. Sudu nije poznato za obavljanje kojih bankarskih usluga je naplaćena naknada po kreditu u utuženom iznosu, a visinu naknade zasigurno nije nitko niti objašnjavao korisniku kredita prilikom podizanja kredita.

Nejasno je u konkretnom slučaju koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, na temelju kojih okolnosti i kada je pravni prednik tužiteljice mogao znati da mu je ista jednokratno naplaćena prilikom realizacije kredita za kupovinu automobila.

18. Sud smatra da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio naknadu za obradu kredita a čija visina po tuženiku nije sporna a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna.

Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 29.11.2006. naplatio iznos od 129,51€, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (129,51 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj:

55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od 30.11.2006. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

19. O stopi zatezne kamate na utuženi iznos za razdoblje od dospijeća do isplate odlučeno je na temelju zakonskih odredbi, a kako je to navedeno u točki 2 izreke presude.

20. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu od 27.11.2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

21. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., BR i ZR, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., D, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

22. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu od 27.11.2006. sadržaja kako je navedeno u izreci presude te zahtjeva za isplatom novčanog iznosa od 129,51€ sa zakonskom zateznom kamatom od 30.11.2006. do isplate.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 27.11.2006. pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu za iznos kredita od 10.735,00 CHF.

23. Sporno je među strankama je li odredba čl. 5. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita nepoštena, a slijedom istog i ništetna. Nije sporna visina naplaćene naknade već osnova tužbenog zahtjeva po tuženiku.

24. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača.

Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 5. Ugovora o kreditu), odnosno je li pravni prednik tužitelja imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu DR, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 27. studenog 2006.

Poklonjena je vjera iskazu saslušane tužiteljice koja je iskazala da je samo jednom bila u banci sa suprugom kada je potpisivala mjenicu jer je bila solidarni dužnik, a suprug je sređivao papire za podizanje kredita. Ne sjeća se koji iznos naknade za obradu kredita je pok. suprug platio niti da li je iznos kredita koji je suprug dobio bio umanjen za iznos naknade.

Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita, niti na što se ista odnosi i koliko iznosi.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na sve naknade navedene u čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade i troškove za obradu kreditnog zahtjeva a prema odluci tuženika.

Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Iz iskaza tužiteljice koja je supruga pok. korisnika kredita proizlazi da je tužiteljica dokazala da je potrošač te da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dobivena sredstva sada pok. korisnik kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe za kupovinu automobila koji je trebao za osobne potrebe te potrebe cijele obitelji.

Pravni prednik tužiteljice je isti ugovor sklopio kao fizička osoba, kao korisnik kredita, a odredbom čl. 5 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušane tužiteljice koja je iskazala da je kredit podignut upravo za kupovinu automobila koji se koristio u privatne srhe te da je u vrijeme podizanja i otplate kredita pok. suprug bio zaposlen kao policajac, nije bio privatnik, niti vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

27. Sud smatra da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

28. Ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova kako je to navedeno u Ugovoru u odredbi 5. Ugovora o kreditu, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba nije transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o čak i o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP- a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

29. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici sa 29.11.2006. naplatio iznos od 129,51 € , a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate utuženog iznosa za razdoblje od dospijeća 30.11.2006. do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

30. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 129,51€.

Tužitelju je prema troškovniku (str.114 spisa) priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 02.07.2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 22.12.2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 4.2.2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), te trošak sastava zahtjeva od 13.5.2025. u iznosu od 50,00 eura temeljem Tbr. 36/3 OT, te uvećanje od 20% po Tbr. 40. OT-a za dvije osobe u iznosu od 47,00 eura, što iznosi ukupno 272,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,35 eura i pristojbe na presudu od 13,35 eura, što zbrojeno daje iznos od ukupno 298,70 eura, koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 4. veljače 2026. do isplate.

Tužiteljici nije dosuđen trošak plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura već 13,35 eura prema ispravnom v.p.s. od 129,51 eura.

Punomoćnik tužiteljice nije u sustavu PDV-a pa isti nije niti zatražen.

U Novoj Gradiški 4. veljače 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Sandra Đurin

2. Odvj. Belizar Tomaić