REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-166/2026-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja BOKAVŠEK d. o. o., [adresa], OIB: 60787614257, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., [adresa], OIB: 94472454976, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i Partneri iz Zagreba, s danom objave 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju BOKAVŠEK d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 60787614257, zastupano po članu uprave RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 80,81 EUR (slovima: osamdeset eura i osamdeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 06. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, sve u roku od petnaest dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 80,81 EUR-a u razdoblju od 4. do 5. srpnja 2024. kao i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata preko stope od tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 151,54 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 3. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 552/2025 je ukinuta presuda naslovnog suda poslovni broj P-2012/2024 od 20. prosinca 2024. Viši sudu je u bitnom ukazao da se izreka presude ne odnosi na tužitelja već na drugu pravnu osobu.

2. Parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je tužbom tužitelja protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 80,81 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tužitelj u tužbi navodi da je 21. lipnja 2023. nastala šteta na vozilu reg. oznaka [registarska oznaka], marke Seat Leon u vlasništvu ZŠ, pa je tuženik dužan istu štetu nadoknaditi prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15, 112/18, 63/20, 133/20, 151/20), te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te prema polici osiguranja štetnika. Da je UŠ prijavila štetni događaj tuženiku, te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu iste. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest oštećeniku o izvršenoj uplati štete međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Nakon toga je ŽŠ svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja koji je auto servis čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje), kao i da je želio da mu se auto vrati u prvobitno stanje odnosno u stanje prije nastanka štetnog događaja, a to je jedino bilo moguće ostvariti popravkom vozila prema pravilima struke, te da isti kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a da su o svemu jasno i decidirano svoja stajališta rekli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u dopisu od 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093, navodi sljedeće: “…AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne…”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svom odgovoru da je također navela „.. Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. …“.

4. Da je vlasnik oštećenog vozila za svoj popravak odabrala tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi, te je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke i za svoju uslugu ispostavio račun popravka 148-P1-2, a koji račun u iznosu od 646,43 EUR-a (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Da je tužitelj račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila, a koji je odgovorio također putem e- maila u kojem je ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 565,62 EUR-a. Razliku od 80,81 EUR-a tuženik pravda da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni sata rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, da je tuženik platio iznos od 565,62 EUR-a po računu, no nije platio iznos od 80,81 EUR-a, dakle nije u potpunosti nadoknadio štetu, iako je samim plaćanjem priznao pravnu osnovu štete. Obzirom na sve navedeno, da su ŽŠ kao vlasnik popravljenog vozila (ustupitelj) te tužitelj (primatelj) sklopili su 22. kolovoza 2024. ugovor o ustupu (cesija) kojim je ustupitelj prenio potraživanje od 80,81 EUR-a na primatelja, te da su ustupitelj i primatelj potraživanja o sklopljenom ugovoru obavijestili zajedničkim podneskom tuženika, čime da je potraživanje sukladno odredbama ZOO-a prešlo na ovdje tužitelja. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, a stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila kao što je i u ovom predmetu. U ovom predmetu da tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje da je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Tužitelj je istaknuo da je službena cijena sata rada njegove radionice 33,18 EUR-a plus PDV i da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi. Dodatno, da tužitelj ima izračunatu cijenu sata rada prema metodi odobrenoj od Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, a čije odobrenje je zatražila Hrvatska gospodarska komora, te da se metoda izračuna bazira na bilanci troškova društva iz prethodne godine.

5. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju te tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u ovoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

6. Na sporne okolnosti sud je izveo dokaze uvidom u slijedeće isprave: račun (list 9 spisa), izvadak o stanju i prometu po transakcijskom računu tužitelja (list 10 spisa), izvid štete od 1. prosinca 2023. ( list 11 spisa), ponuda tuženika od 30. srpnja 2024. (list 12 spisa), poruke elektronične pošte od 30. srpnja 2024. (list 13 spisa), cjenik tužitelja (list 14 spisa), fotografije oštećenja vozila (list 15-18 spisa), ugovor o ustupanju tražbine od 22. kolovoza 2024. (list 19-20 spisa), notifikacija o ustupanju tražbine od 22. kolovoza 2024. (list 21 spisa), poruka el. pošte od 30. kolovoza 2024. (list 22 spisa), poruka el. pošte od 3. srpnja 2015. (list 37 spisa), mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 48-51 spisa), ponude ostalih lakirera (list 77-93 spisa) te presude viših sudova koje su stranke priložile u sudski spis.

7. Između stranaka je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva koja se u osnovi odnosi na cijenu radnog sata, te tijek zatraženih zateznih kamata na glavnicu. Sporna je i aktivna i pasivna legitimacija.

8. Bez obzira što je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, u osnovi je navedeno sporno zbog cijene radnog sata tužitelja. S obzirom na navedeno, a kako tuženik nije osporio niti odgovornost svog osiguranika niti dinamiku nastanka štetnog događaja, sud nije proveo dokaz prometnim vještačenjem, niti saslušanje stranaka i oštećenika, jer je isto ocijenio nepotrebnim.

9. Ocjenom tako provedenih dokaza, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

10. Budući da se ovdje radi o sporu male vrijednosti, da je isti postupak pisani ovaj sud nije našao shodnim odrediti novo ročište za glavnu raspravu nakon ukidanja prvostupanjske presude (članak 461. stavak 2. i 3. ZPP-a).

11. Uvidom u Zapisnik o izvidu štete na vozilu (list 11 spisa) sud je utvrdio da je izvid napravio tuženik 01. prosinca 2023. za vozilo oštećenika ŽŠ te je procjenitelj tuženik utvrdio da je za popravak vozila potrebno 24,60 sati rada limara i 8 sati rada lakirera. Uvidom u potvrdu o provedenom plaćanju (list 10. spisa) sud je utvrdio da je tuženik na ime navedene štete isplatio tužitelju iznos od 565,62 EUR-a.

12. Uvidom u račun tužitelja broj 148-P1-2 (list 9. spisa) utvrđeno je da je tužitelj isti izdao za vozilo oštećenika ŽŠ na iznos od 646,43 EUR-a, iz kojeg je vidljivo da je cijena sata rada tužitelja 33,18 EUR-a plus PDV. Prema tome, jasno je da se razlika odnosi na visinu sata rada koju priznaje tuženik i koju naplaćuje tužitelj, Također se navodi kako je tužitelj neznatno prekoračio visinu radnih sati koje je predvidio tuženik u izvidu štete, ali budući je riječ o neznatnom prekoračenju koje se broji u minutama, a u izvidu štete je samo procjena, sud to ne smatra takvim razilaženjem koje bi bilo potrebno utvrđivati vještačenjem. Dakle, prema stavu suda sporna je krucijalna razlika u cijeni sata rada.

13. Uvidom u dopis/notifikaciju tuženika od 22. kolovoza 2024. (list 21 spisa), utvrđeno je da je tužitelj tuženika obavijestio o ustupu potraživanja od strane ŽŠ tužitelju, i to u iznosu od 80,81 EUR-a koje ima prema tuženiku, a sve prema računu popravka broj 148-P1-2.

14. Uvidom u cjenik tužitelja (list 14. spisa) utvrđen je način izračuna cijene radnog sata kod tužitelja.

15. Uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 22. kolovoza 2024. (list 19.-20. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između ŽŠ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja za novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 80,81 EUR-a, prema računu popravka za štetu broj 148-P1-2 u ukupnom iznosu od 646,43 EUR-a. U članku 1.1.2. istoga utvrđeno je da je tužitelj/primatelj izvršio popravak automobila za ustupitelja i ispostavio račun broj 148-P1-2 u ukupnom iznosu od 646,43 EUR-a dužniku/tuženiku koji ga je dužan podmiriti s osnove police osiguranja štetnika, kao i da je dužnik/tuženik po računu 148-P1-2 podmirio nesporni iznos vlasnici vozila odnosno ustupitelju iznos od 565,62 EUR-a, čime da nije podmirio iznos od 80,81 EUR-a (čl. 1.1.3.). Ustupitelj je primatelju prenio svoje potraživanje prema dužniku/tuženiku u iznosu od 80,81 EUR-a (čl. 2.).

16. Na temelju članka 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovorom o ustupu potraživanja od **.**.2024. ŽŠ je, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, tražbinu koju ustupitelj ima prema tuženiku na temelju računa broj 148-P1-2 za popravak vozila u iznosu od 80,81 EUR-a, o čemu je tužitelj obavijestio tuženika kao dužnika. Stoga je prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan.

17. Sud je stava da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. ZOO-a, kao i da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa:

034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 48- 51 spisa).

18. Kako je uvidom u kalkulaciju izračuna cijena za tužitelja utvrđeno da je cijena sata rada iskazana u računu u skladu sa istom, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a koja se dakle odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, u ukupnom iznosu od 80,81 EUR-a, sve s obzirom na valjani ugovor o cesiji, te mu je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, a što u konkretnom slučaju nije sporno, navedeni iznos temeljem čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a dužan naknaditi u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, pa je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude. Budući da je tuženik po prijavi štete nesporno oštećenici isplatio iznos od 565,62 EUR-a tada je priznao i svoju pasivnu legitimaciju. Stoga je i taj prigovor ocjenjen kao neosnovan.

19. Budući da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate, pa je sud u skladu s čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a, odlučio kao pod točkom I izreke ove presude.

20. Pritom se navodi da tuženik osnovano spori tijek zateznih kamata. Naime, na tužitelja je utuženo potraživanje preneseno i to za nepodmireni dio računa broj 148-P1-2 od 21. lipnja 2024. koji je dospio na naplatu 5. srpnja 2024. pa tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana, odnosno 6. srpnja 2024., od kada tužitelju nastaje šteta, a ne od 4. srpnja 2024 kako je to pogrešno naznačio tužitelj, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I i II izreke ove presude. Pravo na zatezne kamate od dospijeća do isplate propisano je odredbom članka 29. st 1. i čl. 183. st. 1. ZOO-a. Datum dospijeća utvrđen je prema računu u spisu. Stopa zatezne kamate na glavnicu određena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO-a i to prema stopi za ostale odnose.

21. Odluka o parničnom trošku iz točke III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

22. S obzirom na uspjeh tužitelja u sporu, u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, a s obzirom na vrijednost predmeta spora, tužitelju su priznati troškovi jednokratne nagrade za cjelokupni prvostupanjski postupka u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7/9 u vezi s Tbr 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje u tekstu Tarifa), uz pripadajući PDV od 25% (Tbr. 48. Tarife) sveukupno iznosi 125,00 EUR-a. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznos od 26,54 EUR-a. Dakle sveukupni trošak tužitelja iznosi 151,54 EUR-a.

23. O kamatama na troškove parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.) te čl. 29. st. 2. ZOO-a (točka III izreke presude).

24. S obzirom na uspjeh u sporu, a u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka.

U Zagrebu, 3. veljače 2026.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana po primitku presude, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (članak 467a Zakona o parničnom postupku /''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13, 70/19).

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku