REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: Povrv-266/2025-9.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o., OIB: 43965974818, Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Vjeranu Blažeku, odvjetniku iz Osijeka, Dragutina Neumana 8, protiv tuženika Općine Veliki Grđevac, OIB: 17144240786, Trg Mate Lovraka 3, Veliki Grđevac, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, Ilica 1A/III, radi isplate ovrhom općenito na imovini ovršenika, temeljem članka 332.a Zakona o parničnom postupku a u svezi čl. 461.a Zakona o parničnom postupku, bez održavanja ročišta, dana 4. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izdanom po javnom bilježniku Martini Dujmović iz Bjelovara pod poslovnim brojem OVRV-10082/2025 od 10. listopada 2025. godine, te se tužbeni zahtjev odbija.

II Nalaže se tuženiku Općini Veliki Grđevac, OIB: 17144240786, Trg Mate Lovraka 3, Veliki Grđevac, da tužitelju HEP ELEKTRA d.o.o., OIB: 43965974818, Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, nadoknadi troškove postupka u iznosu od 263,27€, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika javnom bilježniku Martini Dujmović iz Bjelovara, podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dana 1. kolovoza 2025. godine, koja je donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem OVRV-10082/2025 dana 10. listopada 2025. godine.

2. Navedeno rješenje dostavljeno je strankama, te je tuženik kao ovršenik podnio prigovor u pismenom podnesku od 15. listopada 2025. godine.

U prigovoru navodi da je zaprimio rješenje o ovrsi doneseno dana 10.10.2025. godine od strane Javnog bilježnika Martine Dujmović iz Bjelovara, Ul. Petra Preradovića 8/1, a kojim rješenjem se nalaže ovršeniku da ovrhovoditelju namiri novčanu tražbinu u iznosu od 640,13 EUR zajedno sa odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 150,00 EUR.

Prvenstveno ovršenik osporava aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i činjenicu da isprava na temelju koje je doneseno predmetno rješenje o ovrsi nije vjerodostojna isprava. Naime, ovršenik ističe kako iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije razvidno ovrhovoditeljevo zakonsko ovlaštenje za potraživanje utuženog iznosa, drugim riječima nije razvidna ovrhovoditeljeva aktivna legitimacija niti je jasno za što točno ovrhovoditelj tereti ovršenika koji nije niti naveden u izvodu iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja, odnosno koja je osnova njegova potraživanja. Ovršenik osporava da bi imao ikakvo dugovanje prema ovrhovoditelju.

Stoga, ovršenik ponavlja kako ne postoji nikakvo potraživanje ovrhovoditelja, a niti valjana osnova iz koje bi takvo potraživanje proizašlo.

Nadalje, ovršenik ističe da izvod iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja, a koji je priložen uz predmetni prijedlog za ovrhu, nije dokaz osnovanosti ovrhovoditeljeva potraživanja, već isti predstavlja jednostranu ispravu kojom se bez prateće dokumentacije, a koja bi se odnosila na ovršenika, ne dokazuje ni osnovanost ni visinu navodnog potraživanja, stoga ovršenik i iz tog razloga poriče bilo kakvu obvezu prema ovrhovoditelju temeljem izvoda iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja, a na kojem se temelji pobijano rješenje o ovrsi.

Ovrhovoditelj nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao osnovanost i visinu svoga potraživanja, pa tako niti ikakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je ovršenik u obvezi podmiriti navedeno potraživanje.

Nadalje, ovršenik ističe da izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga nema dokaznu snagu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) (nadalje u tekstu: ZPP), niti se može u pogledu dokazne snage izjednačiti s javnom ispravom, budući da OZ ne utvrđuje zakonsku presumpciju u odnosu na istinitost onoga što se u vjerodostojnoj ispravi potvrđuje, odnosno određuje, a slijedom čega priloženi izvod iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja ne predstavlja vjerodostojan dokaz o postojanju ikakve tražbine ovrhovoditelja.

Osim navedenog, ovršenik osporava i vjerodostojnost isprave na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi. Naime, sukladno odredbi članka 31. st. 2. OZ-a, vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako se u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.

Iz vjerodostojne isprave ovrhovoditelja nisu razvidni predmet, vrsta, niti opseg obveze pa čak na istoj nije niti naznačen ovršenik, a slijedom čega ovršenik ističe da u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu, koji trenutak je relevantan za donošenje rješenja o ovrsi, vjerodostojna isprava nije sadržavala sve potrebne podatke da bi se na temelju iste moglo donijeti rješenje o ovrsi, odnosno vjerodostojna isprava nije bila podobna za ovrhu.

Nadalje, što se tiče ovršnih troškova, ovršenik ovim putem naglašava da predmetni ovršni postupak nije niti trebao biti pokrenut budući je potraživanje ovrhovoditelja neutemeljeno, a zbog čega posljedično nisu niti trebali nastati troškovi ovršnog postupka.

Ovršenik osporava nastale troškove postupka određene rješenjem o ovrsi od dana 10.10.2025. godine, a posebno troškove ovršnog postupka koji se odnose na trošak „ostatak naknade i trošak daljnjih dostava“ koji se odnosi na trošak javnog bilježnika u iznosu od 12,50 EUR.

Ovršenik smatra kako su gore navedeni troškovi neosnovani, nepotrebni i neodređeni te ovrhovoditelj ničime nije dokazao nastanak i visinu istih.

Osim toga, ovršenik opreza radi ističe i prigovor zastare ovrhovoditeljevog potraživanja.

Slijedom navedenog, ovršenik predlaže sudu staviti izvan snage pobijano rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje, te predlaže sudu nakon takvog postupanja nastaviti s postupkom kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a sve sukladno članku 58. OZ-a.

3. Nakon toga, sud je donio rješenje pod poslovnim brojem Povrv- 266/2025-2. od 26. studenog 2025. godine, u kojem rješenju je sud pozvao tužitelja a ovrhovoditelja da u daljnjem roku od 15 dana iznese sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve, predloži dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica i predloži održavanje usmene rasprave. Isto tako u istom rješenju sud je pozvao i ovršenika da najkasnije u roku od 15 dana od primitka ovrhovoditeljevog podneska iz točke III izreke rješenja, može iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica i predložiti održavanje usmene rasprave. Stranke su upućene da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak (čl. 461.a st. 3. Zakona o parničnom postupku - NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08-Odluka Ustavnog suda RH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) te da će sud u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog.

Također, stranke su upozorene da će sud rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba (čl. 461.a st. 4. ZPP), te da se na presude donesene u pisanom postupku ne primjenjuju odredbe o ročištu za objavu presude iz čl. 335. st. 6. do 12. ZPP-a, da će sud presudu u pisanim postupcima dostaviti strankama i umješačima prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 461.a st. 5. ZPP).

4. Nakon toga, tužitelj je dostavio sudu sukladno rješenju podnesak dana 26. studenog 2025. godine u kojem navodi da tuženik u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika Martine Dujmović iz Bjelovara broj: Ovrv-10082/2025 od 10.10.2025.g. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare. Također, tuženik osporava da bi imao bilo kakvo dugovanje prema tužitelju.

Tužitelj prije svega navodi da je dana 23.09.2025.g. (nakon podnošenja prijedloga za ovrhu) podmirena glavnica duga zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te dio nastalog ovršnog troška. Prema tome, kako je dug podmiren odnosno kako je isti priznat svi navodi tuženika sada su irelevantni.

Nadalje, budući je glavnica duga plaćena nakon podnošenja prijedloga za ovrhu tuženik je dužan tužitelju podmiriti i preostali nastali ovršni trošak.

Dodatno tužitelj napominje kako se sukladno čl. 3. st. 1. Ovršnog zakona ovršni postupak pokreće prijedlogom ovrhovoditelja, a ne donošenjem rješenja o ovrsi. Nadalje, čl. 14. st. 4. Ovršnog zakona propisano je da je ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu. Prema tome, kako su tužitelju već samim podnošenjem prijedloga za ovrhu nastali troškovi tuženik je iste, a sukladno naprijed citiranoj odredbi, bio dužan podmiriti tužitelju, a što tuženik nije učinio pa stoga tužitelj nije imao druge mogućnosti nego ustrajati na svom prijedlogu za ovrhu, a temeljem kojeg je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi.

Slijedom navedenog tužitelj povlači tužbeni zahtjev za iznos glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te za dio nastalog ovršnog troška u iznosu od 25,00 EUR.

Međutim, tužitelj i dalje potražuje preostali nastali ovršni trošak u iznosu od 125,00 EUR. Također, tužitelj potražuje i parnični trošak (jednokratnu nagradu) u iznosu od 125,00 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Podnesak je sud dostavio punomoćniku tuženika na očitovanje u daljnjem roku od 15 dana, a koji se očitovao u pismenom podnesku od 5. prosinca 2025. godine u kojem navodi da prvenstveno naglašava da ne pristaje na povlačenje tužbe u ovom predmetu te se u potpunosti protivi bilo kakvom povlačenju koje tužitelj namjerava izvršiti, a razlozi za takvo protivljenje bit će detaljno obrazloženi u nastavku ovog podneska.

Naime, u predmetnom postupku tuženik je prethodno podnio prigovor na rješenje o ovrsi i time se aktivno uključio u postupak raspravljanja. Sukladno odredbi članka 193. Zakona o parničnom postupku (Sl. 4/77, 36/1977, 6/1980, 36/1980, 43/1982, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/11, 148/11, 25/13, 93/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) (u daljnjem tekstu: ZPP), za povlačenje tužbe nužno je dobiti izričito odobrenje tuženika. U konkretnom slučaju, tuženik takvo odobrenje ne daje.

Tuženik u cijelosti ostaje pri svom prigovoru od dana 15.10.2025. godine, a koji sada predstavlja odgovor na tužbu, svih dosadašnjih navoda te kod svih istaknutih prigovora, a osobito kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije te prigovora promašene pasivne legitimacije, kao i činjenicu da isprava na temelju koje je doneseno predmetno rješenje o ovrsi nije vjerodostojna isprava, a kako je to već detaljno obrazloženo u prigovoru od dana 15.10.2025. godine.

Tuženik ističe da tužitelj u svojim poslovnim knjigama i nadalje vodi pokojnog BK kao korisnika predmetnog obračunskog mjernog mjesta, iako je isti preminuo dana **.**.2021. godine. Ova činjenica u ovom postupku nije sporna, što jasno proizlazi iz dostavljenog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nataše Kranjec od 29.09.2022. godine, pod poslovnim brojem O-173/2022. Unatoč tome što je smrt korisnika evidentirana i formalno potvrđena javnom ispravom, rješenjem o nasljeđivanju posl. br. O-173/2022, a tužitelju je ta činjenica morala biti poznata s obzirom na njegove redovite obveze u postupcima promjene korisnika mjernog mjesta, tužitelj i dalje u svojim evidencijama vodi pokojnu osobu kao aktivnog korisnika, a što je nedopustivo.

Istovremeno, iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja, priloženog uz prijedlog za ovrhu, razvidno je da se navodne mjesečne obveze odnose na razdoblje od listopada 2024. do svibnja 2025. godine. Drugim riječima, tužitelj tereti mjerno mjesto i formira novčanu obvezu gotovo četiri godine nakon smrti osobe koju i dalje vodi kao korisnika. Time tužitelj potražuje dug od subjekta koji u relevantnom razdoblju pravno više nije postojao, što je u skladu s pravnim poretkom Republike Hrvatske apsolutno nemoguće i pravno neutemeljeno. Nitko ne može biti obveznik novih obveza nakon vlastite smrti, niti se na preminulu osobu može primijeniti pretpostavka volje, korištenja ili prihvata usluge.

Smrt fizičke osobe predstavlja trenutak prestanka njezine pravne osobnosti, čime prestaje i njezina sposobnost stjecanja prava i preuzimanja obveza. To je jedno od temeljnih načela hrvatskog pravnog poretka, koje internim evidencijama opskrbljivača ne može biti derogirano. Preminula osoba ne može sudjelovati u pravnom prometu, biti korisnik usluge, ostvarivati potrošnju, sklapati ugovor niti preuzimati bilo kakve obveze. Stoga je već iz same činjenice da tužitelj nekoliko godina nakon smrti i dalje vodi pokojnika kao korisnika jasno da su njegove evidencije neuredne, neusklađene sa stvarnim činjeničnim stanjem i samim time nepodobne za služiti kao vjerodostojna osnova za pokretanje ovršnog ili parničnog postupka. Izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, kojim se pokojnu osobu tereti za navodnu potrošnju i dugovanja nastala godinama nakon njezine smrti, ne može se smatrati vjerodostojnom ispravom u smislu Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/20, 114/22, 6/24) (nadalje: OZ). Isprava koja sadrži očito pogrešne i stvarnosti suprotne podatke, odnosno koja tereti osobu koja u vrijeme nastanka obveze nije ni postojala kao pravni subjekt, ne može stvoriti obvezu prema tuženiku niti poslužiti kao temelj za naplatu potraživanja. Takva isprava nije u stanju potvrditi ni postojanje ni visinu duga, niti je prikladna za ovršnu ili parničnu validaciju. Slijedom svega navedenog, tuženik ponavlja i dodatno naglašava da nikakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku u ovom predmetu ne postoji, niti postoji ijedna pravno valjana osnova iz koje bi takvo potraživanje moglo proizaći. Tužbeni zahtjev temelji se isključivo na neurednim i neažuriranim internim evidencijama tužitelja, koje su u izravnoj suprotnosti s nesporno utvrđenim činjenicama i važećim pravnim pravilima.

Upravo činjenica da tužitelj, unatoč smrti korisnika i proteku više godina, nije ažurirao podatke u svojim poslovnim knjigama, već i dalje vodi pokojnu osobu kao aktivnog korisnika, jasno ukazuje na krajnju neurednost u vođenju evidencija koje su temelj obračuna i naplate. Pravna teorija i sudska praksa jasno naglašavaju da se isprave koje ne odražavaju stvarno stanje, a sadrže očite činjenice u suprotnosti s realnim pravnim odnosima, ne mogu smatrati vjerodostojnim u smislu ovršnog postupka.

Stoga, kada tužitelj temelji svoj zahtjev isključivo na takvom izvatku iz poslovnih knjiga, kojim se preminulu osobu tereti za navodne mjesečne obveze nastale godinama nakon njezine smrti, evidentno je da takva isprava ne može predstavljati osnovu za bilo kakvo potraživanje prema tuženiku. Tuženik u potpunosti ponavlja i potvrđuje da nikakvo potraživanje tužitelja prema njemu ne postoji, niti postoji pravno valjana osnova na temelju koje bi takvo potraživanje moglo nastati. Tužbeni zahtjev koji se temelji na očito pogrešnim, zastarjelim i neusklađenim evidencijama ne može biti osnovan ni u pravnom ni u činjeničnom smislu.

Izvod iz poslovnih knjiga tužitelja ne može poslužiti kao dokaz postojanja niti visine potraživanja jer se radi o jednostranoj internoj ispravi. Bez relevantnih i vjerodostojnih popratnih dokumenata, posebno ugovora, specifikacija, očitanja ili drugih akata kojima bi se potvrdila bilo kakva obveza tuženika, takva isprava nema dokaznu snagu u ovom postupku. S tim u svezi, tuženik ističe kako tužitelj nije priložio nijedan dokument koji bi dokazao osnovanost potraživanja, niti bilo koji dokaz da je tuženik ikada bio korisnik isporučene električne energije, da je sklopio ugovorni odnos s tužiteljem ili da je na njega prešla bilo kakva obveza.

Tuženik ne negira da je temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Nataše Kranjec pod posl. br. O-173/2022 od dana 29.09.2022. godine stekao vlasništvo nad nekretninama na kojima se nalazi obračunsko mjerno mjesto, no to se dogodilo tek 25.10.2022. godine. Međutim, te iste nekretnine tuženik je prodao g. TK temeljem kupoprodajnog ugovora od 23.02.2023. godine, pri čemu je kupac uknjižio svoje pravo vlasništva dana 24.02.2023. godine, što je znatno prije razdoblja na koje se navodno potraživanje odnosi.

Nadalje, g. TK je dana 03.05.2023. godine prodao jednu od nekretnina gđi GK, koja je istoga dana upisala svoje pravo vlasništva. Time su treće osobe postale stvarni korisnici električne energije tužitelja, dok tuženik u relevantnom razdoblju nije bio ni vlasnik, ni posjednik, niti korisnik nekretnine te su upravo te treće osobe očito podmirile predmetno dugovanje, a ne tuženik.

Plaćanje obveza od strane trećih osoba ne može se smatrati priznanjem duga tuženika. Prema ustaljenim pravnim pravilima i sudskoj praksi, priznanje duga mora biti osobno, izričito i nedvojbeno te proizlaziti iz volje osobe koja ga daje. U konkretnom slučaju tuženik nije izvršio nikakvu radnju koja bi se mogla tumačiti kao priznanje duga, nije sudjelovao u plaćanju računa niti je prihvatio odgovornost za njihovo podmirenje, što potvrđuje činjenica da je tuženik izjavio prigovor protiv rješenja o ovrsi. Dakle, sve okolnosti jasno potvrđuju da tuženik u sporno vrijeme nije mogao biti obveznik plaćanja jer nije bio ni vlasnik ni korisnik nekretnine.

Tužitelj pritom nije dostavio nijedan dokaz da je upravo tuženik podmirio predmetno dugovanje, već je priložio materijale koji manipulativno sugeriraju takvo što, što je potpuno netočno. Priloženi dokumenti nemaju potvrđujuću vrijednost jer ne sadrže podatke o stvarnom izvršenju uplate od strane tuženika, niti ga povezuju s bilo kojom transakcijom. Radi se isključivo o selektivno prikazanim izvatcima ili računalno generiranim dokumentima koji mogu stvoriti privid da je tuženik podmirio dug, dok stvarni platitelj, odnosno osoba koja je zaista koristila električnu energiju, nije tuženik nego treća osoba. Takav način prezentiranja dokaza ne samo da je pravno neosnovan, nego može dovesti sud u zabludu oko stvarnog stanja stvari.

Jasno je da su treće osobe bile stvarni korisnici obračunskog mjernog mjesta i imale neposredni interes podmiriti račune nastale nakon stjecanja vlasništva nad nekretninom. Plaćanje od strane tih osoba ne može proizvesti pravnu obvezu za tuženika jer on u spornom razdoblju nije bio ni vlasnik, ni posjednik, niti korisnik nekretnine. Plaćanje obveze od strane treće osobe isključivo potvrđuje činjenicu da je upravo ona koristila uslugu i time bila jedina osoba koja se može smatrati obveznikom nastalih troškova. Takvo plaćanje predstavlja redovitu posljedicu korištenja usluge i ne može se koristiti kao temelj za imputiranje obveze tuženiku.

Drugim riječima, činjenica da je treća osoba uredno podmirila račun tužitelju samo potvrđuje da tuženik nema nikakvu ulogu u relevantnom činjeničnom sklopu, niti postoji ikakav dug proizašao iz korištenja predmetnog mjernog mjesta. Svaki pokušaj tužitelja da sugerira suprotno temelji se na selektivnim ili manipulativno prezentiranim materijalima, što je pravno neutemeljeno i ne može imati dokaznu snagu u ovom postupku.

Iz svih navedenih činjenica jasno proizlazi da tuženik u razdoblju na koje se odnosi navodno potraživanje nije bio niti formalni niti stvarni vlasnik predmetne nekretnine, niti posjednik ili korisnik obračunskog mjernog mjesta, a svakako nije bio ugovorna strana u odnosu s tužiteljem. Tuženik je nekretninu otuđio znatno prije početka razdoblja za koje tužitelj potražuje novčane obveze te je pravo vlasništva na novog vlasnika uredno preneseno i uknjiženo u zemljišnim knjigama, što predstavlja jasan dokaz o pravnom stanju nekretnine. S obzirom na to, tuženik nije mogao biti ni adresat računa, ni korisnik isporučene električne energije, niti se prema njemu mogla formirati bilo kakva novčana obveza koja bi proizlazila iz korištenja mreže ili opskrbe električnom energijom.

Sukladno članku 24. Pravilnika o općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom, novi vlasnik ili ovlašteni korisnik građevine dužan je bez odgađanja podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora o opskrbi električnom energijom te zahtjev za sklapanje ugovora o korištenju mreže, uz dostavu vjerodostojne isprave kojom dokazuje svoje stvarno pravo ili osnovu uporabe nekretnine. Pravilnik jasno propisuje da upravo novi vlasnik, kao stvarni korisnik mreže, snosi obvezu aktivnog prijenosa ugovornog odnosa, a ne bivši vlasnik ili raniji nasljednik koji s korištenjem nekretnine više nema nikakve veze.

Ako novi vlasnik propusti ispuniti ovu zakonsku obvezu, sve posljedice takvog propusta terete isključivo njega. Takav propust ne može, niti smije, teretiti osobu koja u relevantnom razdoblju nije bila korisnik nekretnine niti je na bilo koji način sudjelovala u odnosu s tužiteljem. Pravo električne energije je obveza koja prati korištenje nekretnine, a ne osoba koja je nekretninu u prošlosti imala u vlasništvu svega nekoliko mjeseci. Zato je potpuno pravno neprihvatljivo teretiti tuženika za nepostupanje treće osobe, pogotovo kada je ta osoba u cijelosti i nesporno bila vlasnik i korisnik nekretnine u spornom razdoblju.

Nadalje, činjenica da tužitelj punih četiri godine nije ažurirao podatke o korisniku, iako je imao saznanja o smrti prethodnog korisnika, predstavlja ozbiljan propust u vođenju njegovih poslovnih evidencija. Takav propust ni u kojem slučaju ne može ići na teret tuženika. Upravo suprotno, tužitelj je bio dužan postupati s dužnom profesionalnom pažnjom, redovito ažurirati svoje interne evidencije, te u skladu s Pravilnikom pokrenuti odgovarajuće radnje u slučaju smrti korisnika, uključujući sklapanje novog ugovora s vlasnikom nekretnine. Propuštanje tužitelja da postupi sukladno vlastitim propisima i zakonskim obvezama ne može stvarati obvezu za tuženika, niti može poslužiti kao temelj za postavljanje tužbenog zahtjeva protiv osobe koja u sporno vrijeme nije imala nikakav pravni ili činjenični odnos s predmetnom nekretninom.

Pravilnik izričito propisuje da se u slučaju smrti korisnika na predmetnom obračunskom mjernom mjestu mora sklopiti novi ugovor o opskrbi i novi ugovor o korištenju mreže s nasljednikom ili s drugom osobom koja dokaže svoj pravni interes i stvarno korištenje nekretnine. Ova obveza nije fakultativne naravi, već predstavlja jasno i nedvosmisleno propisanu dužnost opskrbljivača električne energije radi zaštite pravne sigurnosti, urednog vođenja evidencije korisnika te pravilnog obračuna potrošnje. Ako novi korisnik ne sklopi u roku od 30 dana, a dospjele obveze se istodobno ne podmiruju, opskrbljivač je ovlašten i dužan, u svrhu sprječavanja daljnje nenaplativosti, operatoru sustava podnijeti zahtjev za privremenu obustavu isporuke električne energije. Ova zakonska mogućnost postoji upravo kako bi se izbjegle situacije poput ove, u kojima se tereti osoba koja nikakav odnos više nema s predmetnom nekretninom ili je korisnik preminuo.

Tužitelj očito nikada nije postupio sukladno vlastitim obvezama iz Pravilnika te je bez pravnog temelja nastavio teretiti račun pokojne osobe, što dodatno potvrđuje neosnovanost potraživanja. Dodatno, tužitelj nije dostavio nikakav dokaz o tome što je točno obračunano, što se krije iza stavke „mjesečne novčane obveze“, niti je pojasnio dokument pod oznakom „NUS uklju/isključ ODS“, iako je dio navodnog duga upravo na toj stavci. Tužitelj također nije dostavio nijedan akt, ugovor, cjenik, potvrdu operatora sustava, očitanje, specifikaciju potrošnje, zapisnik o uključenju ili isključenju, niti bilo koji drugi dokument koji bi potvrđivao da je u relevantnom razdoblju uopće isporučivao električnu energiju tuženiku ili njegovu predniku. Nije dostavljen ni dokaz da je tuženik ikada bio posjednik nekretnine u spornom razdoblju, niti da je koristio uslugu, niti da je bio u faktičnom odnosu s mjernim mjestom. Štoviše, tužitelj to čak nije ni tvrdio, što samo po sebi isključuje mogućnost da bi tuženik mogao biti obveznik plaćanja.

S obzirom na potpuni izostanak dokaza o ugovornom odnosu, o stvarnoj isporuci, o korištenju nekretnine, kao i o osnovi i visini navodnog duga, jasno je da se visina, a još manje sama osnova potraživanja ne mogu ispitati. Time je tužbeni zahtjev ne samo nedokazan, već i pravno i činjenično neodrživ.

Dakle, tužitelj nije poduzeo niti jednu od radnji koje mu propis nalaže u slučaju smrti korisnika, odnosno nije sklopio novi ugovor, nije pokrenuo postupak isključenja mjernog mjesta, nije ažurirao podatke o stvarnom korisniku, nego je, potpuno suprotno zakonu i pravilima struke, nastavio voditi pokojnu osobu kao aktivnog korisnika i teretiti njen račun, i to godinama nakon smrti. Takvo postupanje ne samo da je protivno propisima, već onemogućuje pravilno utvrđenje stvarnog stanja i ne može biti temelj valjanog potraživanja. Time tužitelj potvrđuje vlastiti propust u vođenju postupka i vlastitu odgovornost za nastalu situaciju, što dodatno potvrđuje neosnovanost tražbine prema tuženiku.

S obzirom na to da tužitelj tijekom cijelog postupka nije dokazao niti osnovanost niti visinu svoje navodne tražbine, niti je dostavio ijedan relevantan dokaz kojim bi potvrdio pravnu osnovu ili iznos potraživanja, tuženik ističe da u ovom predmetu nema potrebe za održavanjem ročišta. Tužitelj tijekom postupka nije predložio održavanje ročišta, nije iznio nikakve dodatne činjenične navode niti je predložio bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Unatoč tome, teret dokazivanja bio je isključivo na njemu, a tužbeni zahtjev je ostao potpuno nedokazan.

Tuženik ističe kako je činjenično stanje u potpunosti razjašnjeno, i to upravo u smislu da tužitelj nije pružio nikakve elemente koji bi omogućili Naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine, njezinu osnovu ili visinu. Kako tužitelj nije iznio ništa što bi upućivalo na postojanje obveznopravnog odnosa s tuženikom, niti je dostavio dokumentaciju iz koje bi se mogla utvrditi stvarna isporuka, korištenje usluge ili nastanak bilo kakve obveze, jasno je da je tužbeni zahtjev ostao bez ikakvog uporišta u činjenicama i dokazima.

U takvoj procesnoj situaciji, održavanje ročišta bilo bi suvišno i protivno načelu ekonomičnosti postupka, jer ne bi moglo rezultirati ničim što bi promijenilo već utvrđeno činjenično stanje. Kako su svi relevantni elementi odlučni za presuđenje već poznati i razjašnjeni, a tužitelj nije ispunio svoje obveze sukladno pravilu o teretu dokazivanja, Naslovni sud nesmetano može donijeti odluku bez provođenja usmene rasprave, sukladno odredbama ZPP-a.

Slijedom svega navedenog, tuženik ističe da su svi navodi tužitelja u cijelosti neosnovani i neutemeljeni. Tuženik poriče i osporava sve navode tužitelja te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, predlaže Naslovnom sudu donijeti presudu kojom se u cijelosti ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenom od strane javnog bilježnika Martine Dujmović dana 10.10.2025.godine pod posl. br. Ovrv- 10082/2025 te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

6. Budući da su stranke bile upozorene u rješenju ovoga suda Povrv- 266/2025-2. od 26. studenog 2025. godine da se radi o postupku spora male vrijednosti koji je pisani postupak a budući da nijedna stranka nije predložila održavanje ročišta, to je onda sud sukladno odredbi čl. 461.a ZPP-a donio presudu bez održavanja ročišta.

7. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem Povrv-266/2025 tj. u dokumentaciju koju je tužitelj dostavio uz prijedlog za ovrhu kao i tijekom postupka, tj. u izvod iz poslovnih knjiga (list 1-10, 34-35), u rješenje o nasljeđivanju iza pok. BK O-173/2022 od 29. rujna 2022. godine doneseno po javnom bilježniku Nataši Kranjec iz Grubišnog Polja kao povjereniku suda (list 13-15, 36-38, 71-73), u karticu kupca (list 61), u izvadak iz zemljišnih knjiga zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 74), zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 76-77), u povijesni prikaz zemljišnih knjiga zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 78-80), u povijesni prikaz zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 81-83), u kupoprodajni ugovor zaključen između tuženika kao prodavatelja i TK kao kupca (list 84-86).

8. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

9. Tužitelj je svojim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 640,13€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate za razdoblje od listopada 2024. godine do svibnja 2025. godine kao i troškove postupka koji se odnose na sastav prijedloga 125,00€ u koji iznos je uračunat trošak PDV-a te troškove predujma i naknada koji su nastali kod javnog bilježnika u iznosu od 25,00€ a koje troškove mu je i priznao javni bilježnik prilikom donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem OVRV-1082/2025 od 10. listopada 2025. godine.

10. Kako je tijekom postupka tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 640,13€ te za zakonske zatezne kamate kao i dio troškova koji su nastali kod javnog bilježnika u iznosu od 25,00€, s tim da je ostao kod zahtjeva za naplatom daljnjih troškova i to u iznosu od 125,00€ koji su nastali kod javnog bilježnika za sastav prijedloga te kod daljnjih parničnih troškova u iznosu od 125,00€ u vidu jednokratne naknade a na koje povlačenje nije pristao tuženik, pa budući da je pristanak tuženika nužan za donošenje rješenja o povlačenju tužbe u smislu čl. 193. Zakona o parničnom postupku, to je onda sud o povučenom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio presudom na način da je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenom po javnom bilježniku Martini Dujmović iz Bjelovara pod poslovnim brojem OVRV-10082/2025 od 10. listopada 2025. godine i odbio tužbeni zahtjev kako u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tako i u odnosu na dio koji se tiče troškova postupka budući da se postupak koji se je vodio kod Javnog bilježnika i koji je kasnije nastavljen kod suda smatra jedinstvenim postupkom sukladno odluci-zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 02. lipnja 2017. godine.

11. Među strankama nije niti sporno da su glavna tražbina i kamate plaćene dana 23. rujna 2025. godine kao i dio troškova, a kako je utvrđeno da je postupak pokrenut 1. kolovoza 2025. godine podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku, onda se utvrđuje da je plaćanje izvršeno nakon što je pokrenut ovaj postupak.

Međutim, sporno je da li tužitelj ima pravo na preostale troškove koje potražuje ili tuženik koje potražuje u svojim pismenim podnescima.

Naime, tužitelj tvrdi da ima pravo na preostale troškove postupka s obzirom da tražbina nije u cijelosti plaćena a i djelomično je plaćena nakon što je pokrenut postupak i to podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku, a tuženik ističe da pravo na troškove postupka ima tuženik s obzirom da do ovog postupka protiv tuženika nije niti trebalo doći.

12. Cijeneći izvedene dokaze, sud cijeni da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi preostale troškove postupka koje potražuje.

13. Uvidom u spis ovoga suda Povrv-266/2025 utvrđuje se da je tužitelj kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku Martini Dujmović iz Bjelovara dana 1. kolovoza 2025. godine u kojem prijedlogu potražuje isplatu iznosa od 640,13€ zajedno sa zakonsko zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose do isplate i to za period od listopada 2024. godine do svibnja 2025. godine, kao i isplatu troškova postupka nastalih kod javnog bilježnika i to za sastav prijedloga za ovrhu 125,00€ te trošak predujmova kod javnog bilježnika 25,00€ i koje troškove mu priznaje javni bilježnik u iznosu od 150,00€ u svom rješenju o ovrsi o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem OVRV- 10082/2025. od 10. listopada 2025. godine.

14. Kako uvidom u karticu kupaca proizlazi da je tražbina tužitelja plaćena 23. rujna 2025. godine u iznosu od 718,05€ onda se utvrđuje da je ista plaćena nakon podnošenja prijedloga za ovrhu i da ista nije plaćena u cijelosti, pa onda po mišljenju ovoga suda tužitelj osnovano može potraživati troškove koje sud smatra opravdanim i potrebnim u smislu čl. 155. st. 1. i čl. 156. st. 1. ZPP-a.

Naime, čl. 156. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.

15. Naime, tuženik je, između ostalog, isticao da nije on platio iznos od 718,05€ već treća osoba, te da više nije vlasnik predmetne nekretnine te da je vlasnik iste bio TK kojemu je on i prodao predmetnu nekretninu za koju tužitelj potražuje isplatu za korištenje električne energije te je dostavio kupoprodajni ugovor zaključen između tuženika kao prodavatelja i TK kao kupca od 23. veljače 2023. godine.

Isto tako, tuženik je dostavio i povijesni izvadak iz zemljišnih knjiga kao dokaz da je predmetnu nekretninu prodao TK temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. veljače 2023. godine a da je TK istu prodao GK **.**.2023. i da on nije niti platio tražbinu koju tužitelj tvrdi da je podmirena već da je to učinila treća osoba, te se poziva na odredbe članka 24. Pravilnika o općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (NN 100/2022).

16. Međutim, sud nalazi da se tuženik ne može osnovano pozivati i prigovarati da on sada nije vlasnik nekretnine za period koji tužitelj potražuje naknadu za korištenje električne energije s obzirom da je tuženik, u smislu Pravilnika o općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (NN 100/2022) i to odredbe čl. 25. neovisno o obvezama novog vlasnika iz čl. 24. Općih uvjeta, bio dužan opskrbljivaču dostaviti obavijest o jednostranom raskidu odnosno otkazu ugovora o opskrbi električne energije uz dostavu dokumentacije o promjeni vlasništva. Kako to nije učinio, onda se ne može niti pozivati da nije vlasnik navedenih nekretnina u utuženom razdoblju i da nije dužan niti platiti naknadu za korištenje električne energije.

Isto tako, u smislu članka 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

Stoga, kako tuženik u cijelosti nije podmirio tražbinu prije podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku, već je tijekom postupka a nakon podnošenja prijedloga djelomično podmirena tražbina, to onda tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi i preostali iznos troškova postupka koje tužitelj potražuje.

17. Naime, sud je smatrao opravdanim i potrebnim trošak koji je imao tužitelj i koji mu je nastao kod javnog bilježnika i to za sastav prijedloga 125,00€ u koji trošak je uračunat PDV, te trošak predujma koji je plaćen kod javnog bilježnika u iznosu 12,50€ u koji iznos je uračunat PDV kao i trošak naknade javnog bilježnika u iznosu od 12,50€ u koji iznos je uračunat PDV.

Tužitelj ističe da mu je namiren trošak nastao kod javnog bilježnika u iznosu od 25,00€, i dalje potražuje naknadu u visini jednokratne nagrade 125,00€, iako, po mišljenju ovoga suda, u konkretnom slučaju se ne može primjenjivati Tbr. 7. toč. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kojima je propisano da odvjetniku pripada jednokratna naknada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00€ s obzirom da nije vrijednost predmeta spora manja od 100,00€ s obzirom da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe već je vrijednost predmeta spora i dalje 640,13€ koliko je i naznačio tužitelj.

Međutim, kako tužitelj potražuje isplatu iznosa od 125,00€ a koji trošak sud smatra opravdanim i potrebnim i kada se navedenom iznosu pridoda trošak za sastav prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koji tužitelju nije plaćen u iznosu od 125,00€, te trošak sudske pristojbe na presudu 13,27€, onda je sud tužitelju priznao trošak u iznosu od 263,27€ i naložio tuženiku da mu nadoknadi isti, u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja odluke pa do isplate.

U Grubišnom Polju, 4. veljače 2026. godine

S u t k i n j a :

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana računajući od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom sudu drugog stupnja, putem ovog suda. Žalba se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2, 4.,5.,6., 8., 9. 10. i 11. i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članka 467. ZPP- a).