Poslovni broj: Gž-283/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČN OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Krešimiru Golubićum odvjetniku u odvjetničkom društvu Golubić i Šikić u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 449/2021-35 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-449/2021-35 od 21. studenog 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i pod točkom III. izreke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-449/2021-35 od 21. studenog 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim tužitelju nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.760,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci pod točkom I. presude. Točkom II. izreke zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 455,86 eura s pripadajućom kamatom odbijen je kao neosnovan.

1.3. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.094,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom I. izreke kojom je zahtjev tužitelja prihvaćen, kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a tuženiku dosude troškovi postupka, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.2. Tužitelj se žali protiv odluke o troškovima postupka sadržanom pod točkom III. izreke u dijelu kojim mu nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi, predlažući da se obračunaju u skladu sa žalbenim navodima, kao i da mu tuženik naknadi trošak žalbenog postupka.

2.2. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

2.3. Žalbe su neosnovane.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF, te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu broj 320-504082148 od 5. svibnja 2007. da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 24.983,10 švicarskih franaka (CHF), s rokom otplate od 60 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,5% u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

5.1. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP/03).

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu a da stranke nisu pojedinačno pregovarale o tome, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti se utvrdilo na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

11. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. Pritom se napominje da neosnovano tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije proveo kontradiktoran postupak radi utvrđenja odlučnih činjenica jer tuženik, osim prijedloga za saslušanjem svjedokinje BN i VN, od kojeg je naknadno odustao, nije imao drugih dokaznih prijedloga.

12.1. Stoga je izvođenjem predloženih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

13. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

13.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

14. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

14.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

14.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 16. studenog 2021., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 16. studenog 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

15. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

16. U odnosu na navode tuženika da je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer tužitelj nikad nije iskoristio pravo da raskine ugovor za ukazati je da ta činjenica, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, neovisno o eventualnom zahtjevu za raskid ugovora, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

17. Isto tako, neosnovan je prigovor u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva koji je postavljen 5. srpnja 2024., jer je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev s izračunom vještaka, čemu se tuženik posebno protivio, a po ocjeni ovog suda tužitelj je svoj zahtjev, koji sadrži i zahtjev za isplatu zateznih kamata, uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja. U tom je smislu neosnovan prigovor tuženika u pogledu dopuštenja preinake tužbenog zahtjeva, jer je i prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

18. Radi navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Pobijajući odluku o trošku neosnovano tuženik u žalbi ističe da je pri obračunavanju troška prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužitelju priznao trošak podnesaka od 27. ožujka 2023. i 7. kolovoza 2024. u visini od 100 bodova, jer se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, radi o obrazloženim podnescima kojima je tužitelj odgovorio na podneske tuženika od 13. ožujka 2023. i 28. lipnja 2024., pa su troškovi tih podnesaka pravilno obračunati u visini od 100 bodova pozivom na Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa.)

19.1. Također, neosnovano tuženik svojim žalbenim navodima osporava dosuđeni parnični trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer je Tbr. 9. točkom 3. Tarife propisano da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je zamjenik punomoćnika tužitelja pristupio na ročište za objavu presude 21. studenog 2024. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom priznao tužitelju i ovaj trošak jer mu taj trošak pripada.

19.2. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife.

20. Isto tako, neosnovano i tužitelj pobija odluku o trošku u dijelu u kojem mu nije priznat potpuni uspjeh u parnici, navodeći kako je konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 5. srpnja 2024. i djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 455,86 eura, jer se tom djelomičnom povlačenju tuženik usprotivio, nakon čega je prvostupanjski sud dio tužbenog zahtjeva, upravo u visini podneskom povučenog dijela, odbio i srazmjerno kojem dijelu uspjeh tužitelja u parnici pravilno umanjio.

21. Kako stranke nisu uspjele u žalbenom postupku to im ni trošak žalbenog postupka ne pripada.

22. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 4. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić