Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-522/2024-60
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Deliću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Zadra, Domovinskog rata 3, zastupane po punomoćnicima Goranu Veljoviću i dr., odvjetnicima u Puli, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 04. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041129445116 SF, novi broj 151109069169, koji su stranke zaključile 29. studenog 2004. u dijelu kojom je određena promjenjivost godišnje kamatne stope u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika i čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 22.700,00 po srednjem tečaju HNB, da je iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti i da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. II Nalaže se tuženici OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati i isplati na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu novčani iznos u visini 1.339,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 4,92 eura od 20. veljače 2008. do isplate,
- na iznos od 5,04 eura od 20. ožujka 2008. do isplate,
- na iznos od 4,90 eura od 20. travnja 2008. do isplate,
- na iznos od 4,82 eura od 20. svibnja 2008. do isplate,
- na iznos od 5,33 eura od 20. lipnja 2008. do isplate,
- na iznos od 20,79 eura od 20. srpnja 2008. do isplate,
- na iznos od 20,76 eura od 20. kolovoza 2008. do isplate,
- na iznos od 20,71 eura od 20. rujna 2008. do isplate,
- na iznos od 21,78 eura od 20. listopada 2008. do isplate,
- na iznos od 21,68 eura od 20. studenog 2008. do isplate,
- na iznos od 21,57 eura od 20. prosinca 2008. do isplate,
- na iznos od 22,92 eura od 20. siječnja 2009. do isplate,
- na iznos od 23,05 eura od 20. veljače 2009. do isplate,
- na iznos od 22,32 eura od 20. ožujka 2009. do isplate,
- na iznos od 22,33 eura od 20. travnja 2009. do isplate,
- na iznos od 22,41 eura od 20. svibnja 2009. do isplate,
- na iznos od 22,13 eura od 20. lipnja 2009. do isplate,
- na iznos od 22,15 eura od 20. srpnja 2009. do isplate,
- na iznos od 22,06 eura od 20. kolovoza 2009. do isplate,
- na iznos od 22,03 eura od 20. rujna 2009. do isplate,
- na iznos od 21,86 eura od 20. listopada 2009. do isplate,
- na iznos od 22,08 eura od 26. studenog 2009. do isplate,
- na iznos od 22,15 eura od 20. prosinca 2009. do isplate,
- na iznos od 22,46 eura od 20. siječnja 2010. do isplate,
- na iznos od 22,60 eura od 20. veljače 2010. do isplate,
- na iznos od 22,97 eura od 20. ožujka 2010. do isplate,
- na iznos od 22,91 eura od 20. travnja 2010. do isplate,
- na iznos od 23,42 eura od 20. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 23,69 eura od 20. lipnja 2010. do isplate,
- na iznos od 23,88 eura od 20. srpnja 2010. do isplate,
- na iznos od 24,42 eura od 04. listopada 2010. do isplate,
- na iznos od 24,37 eura od 04. listopada 2010. do isplate,
- na iznos od 24,77 eura od 15. prosinca 2010. do isplate,
- na iznos od 25,60 eura od 17. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 25,78 eura od 20. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 25,02 eura od 20. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 21,65 eura od 20. veljače 2011. do isplate,
- na iznos od 16,91 eura od 20. ožujka 2011. do isplate,
- na iznos od 16,67 eura od 20. travnja 2011. do isplate,
- na iznos od 17,13 eura od 20. svibnja 2011. do isplate,
- na iznos od 17,81 eura od 20. lipnja 2011. do isplate,
- na iznos od 18,51 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate,
- na iznos od 18,94 eura od 15. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 17,87 eura od 14. listopada 2011. do isplate,
- na iznos od 17,25 eura od 20. listopada 2011. do isplate,
- na iznos od 17,36 eura od 20. studenog 2011. do isplate,
- na iznos od 17,60 eura od 20. prosinca 2011. do isplate,
- na iznos od 17,84 eura od 20. siječnja 2012. do isplate,
- na iznos od 17,84 eura od 20. veljače 2012. do isplate,
- na iznos od 17,69 eura od 20. ožujka 2012. do isplate,
- na iznos od 17,63 eura od 20. travnja 2012. do isplate,
- na iznos od 17,73 eura od 20. svibnja 2012. do isplate,
- na iznos od 17,67 eura od 20. lipnja 2012. do isplate,
- na iznos od 17,47 eura od 20. srpnja 2012. do isplate,
- na iznos od 17,36 eura od 20. kolovoza 2012. do isplate,
- na iznos od 17,07 eura od 20. rujna 2012. do isplate,
- na iznos od 17,34 eura od 20. listopada 2012. do isplate,
- na iznos od 17,34 eura od 20. studenog 2012. do isplate,
- na iznos od 17,24 eura od 20. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos od 16,72 eura od 20. siječnja 2013. do isplate,
- na iznos od 16,91 eura od 20. veljače 2013. do isplate,
- na iznos od 16,99 eura od 20. ožujka 2013. do isplate,
- na iznos od 17,08 eura od 20. travnja 2013. do isplate,
- na iznos od 16,58 eura od 20. svibnja 2013. do isplate,
- na iznos od 16,47 eura od 20. lipnja 2013. do isplate,
- na iznos od 16,43 eura od 20. srpnja 2013. do isplate,
- na iznos od 16,43 eura od 20. kolovoza 2013. do isplate,
- na iznos od 16,58 eura od 20. rujna 2013. do isplate,
- na iznos od 16,52 eura od 20. listopada 2013. do isplate,
- na iznos od 16,51 eura od 20. studenog 2013. do isplate,
- na iznos od 16,59 eura od 20. prosinca 2013. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje od 20. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III a) Nalaže se tuženici OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos u visini 1.526,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 0,99 eura od 20. ožujka 2010. do isplate,
- na iznos od 0,90 eura od 20. travnja 2010. do isplate,
- na iznos od 3,21 eura od 20. svibnja 2010. do isplate,
- na iznos od 4,51 eura od 20. lipnja 2010. do isplate,
- na iznos od 5,48 eura od 20. srpnja 2010. do isplate,
- na iznos od 7,96 eura od 04. listopada 2010. do isplate,
- na iznos od 7,96 eura od 04. listopada 2010. do isplate,
- na iznos od 9,81 eura od 15. prosinca 2010. do isplate,
- na iznos od 13,53 eura od 17. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 14,55 eura od 20. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 13,59 eura od 20. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos od 14,08 eura od 20. veljače 2011. do isplate,
- na iznos od 15,47 eura od 20. ožujka 2011. do isplate,
- na iznos od 14,11 eura od 20. travnja 2011. do isplate,
- na iznos od 17,44 eura od 20. svibnja 2011. do isplate,
- na iznos od 22,38 eura od 20. lipnja 2011. do isplate,
- na iznos od 27,47 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate,
- na iznos od 30,66 eura od 15. rujna 2011. do isplate,
- na iznos od 23,62 eura od 14. listopada 2011. do isplate,
- na iznos od 19,67 eura od 20. listopada 2011. do isplate,
- na iznos od 20,68 eura od 20. studenog 2011. do isplate,
- na iznos od 22,71 eura od 20. prosinca 2011. do isplate,
- na iznos od 24,64 eura od 20. siječnja 2012. do isplate,
- na iznos od 25,00 eura od 20. veljače 2012. do isplate,
- na iznos od 24,27 eura od 20. ožujka 2012. do isplate,
- na iznos od 24,14 eura od 20. travnja 2012. do isplate,
- na iznos od 25,20 eura od 20. svibnja 2012. do isplate,
- na iznos od 25,10 eura od 20. lipnja 2012. do isplate,
- na iznos od 24,07 eura od 20. srpnja 2012. do isplate,
- na iznos od 23,59 eura od 20. kolovoza 2012. do isplate,
- na iznos od 21,95 eura od 20. rujna 2012. do isplate,
- na iznos od 24,28 eura od 20. listopada 2012. do isplate,
- na iznos od 24,62 eura od 20. studenog 2012. do isplate,
- na iznos od 24,30 eura od 20. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos od 20,86 eura od 20. siječnja 2013. do isplate,
- na iznos od 22,59 eura od 20. veljače 2013. do isplate,
- na iznos od 23,64 eura od 20. ožujka 2013. do isplate,
- na iznos od 24,67 eura od 20. travnja 2013. do isplate,
- na iznos od 21,45 eura od 20. svibnja 2013. do isplate,
- na iznos od 20,99 eura od 20. lipnja 2013. do isplate,
- na iznos od 21,06 eura od 20. srpnja 2013. do isplate,
- na iznos od 21,55 eura od 20. kolovoza 2013. do isplate,
- na iznos od 23,02 eura od 20. rujna 2013. do isplate,
- na iznos od 23,08 eura od 20. listopada 2013. do isplate,
- na iznos od 23,45 eura od 20. studenog 2013. do isplate,
- na iznos od 24,40 eura od 20. prosinca 2013. do isplate,
- na iznos od 21,91 eura od 20. siječnja 2014. do isplate,
- na iznos od 23,95 eura od 20. veljače 2014. do isplate,
- na iznos od 24,23 eura od 20. ožujka 2014. do isplate,
- na iznos od 23,50 eura od 20. travnja 2014. do isplate,
- na iznos od 22,77 eura od 20. svibnja 2014. do isplate,
- na iznos od 22,87 eura od 20. lipnja 2014. do isplate,
- na iznos od 23,85 eura od 23. srpnja 2014. do isplate,
- na iznos od 24,22 eura od 20. kolovoza 2014. do isplate,
- na iznos od 24,77 eura od 20. rujna 2014. do isplate,
- na iznos od 25,33 eura od 20. listopada 2014. do isplate,
- na iznos od 26,09 eura od 20. studenog 2014. do isplate,
- na iznos od 25,75 eura od 20. prosinca 2014. do isplate,
- na iznos od 50,30 eura od 13. veljače 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. veljače 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. ožujka 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. travnja 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. svibnja 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. lipnja 2015. do isplate,
- na iznos od 26,18 eura od 20. srpnja 2015. do isplate,
- na iznos od 26,18 eura od 20. kolovoza 2015. do isplate,
- na iznos od 26,18 eura od 20. rujna 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. listopada 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. studenog 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. prosinca 2015. do isplate,
- na iznos od 26,19 eura od 20. siječnja 2016. do isplate,
po kamatnoj stopi za razdoblje od 20. ožujka 2010. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
b) Nalaže se tuženici OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici DJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati i isplati iznos u visini 968,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa:
- 40,61 eura/306,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2016.,
- 47,07 eura/354,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2016.,
- 46,15 eura/347,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 2016.,
- 45,98 eura/346,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2016.,
- 46,56 eura/350,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2016.,
- 45,94 eura/346,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2016.,
- 0,24 eura/1,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2017.,
- 0,54 eura/4,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2017.,
- 50,58 eura/381,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. studenog 2017.,
- 22,22 eura/167,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2018., sve do dana prijeboja.
V Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.518,97 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška odbija. VI Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi parnični trošak.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi u bitnom tvrdi da je kao korisnica kredita 29. studenog 2004. u Rovinju zaključila s tuženicom (prednicom tuženice) Ugovor o kreditu broj 041129445116 SF (dalje: Ugovor) u kunskoj protuvrijednosti od 22.700,00 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF s rokom otplate 240 mjeseci. Isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama da se obračunavaju primjenom valutne klauzule. Početni mjesečni anuitet da je bio određen u kunskoj protuvrijednosti od 752,29 kuna, a početni tečaj da je bio 4.8735 kn/CHF. Ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,39 % da je bila promjenjiva, a promjena kamatnih stopa da se vršila izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Tuženica da je jednostrano, samostalno, bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti utjecaja tužiteljice mogla (što je i činila) promijeniti visinu kamatne stope, a koju kamatu je obračunavala u CHF, te potom preračunavala u kune, a sve sadržano u mjesečnim anuitetima. Iako Ugovorom nije određen ni način kako će tuženica obavještavati tužiteljicu o promjeni visine kamatne stope, tuženica da je to radila na način da je bez prethodnog dogovora i najave dostavljala tužiteljici dopis u kojem bi navela samo da su promijenili (povećali) kamatnu stopu, bez ikakvog obrazloženja zbog čega je došlo do povećanja, odnosno na temelju kojih parametara. Na temelju navedenog dopisa od slijedećeg mjesečnog anuiteta tužiteljica da je bila u obvezi plaćati promijenjeni (uvećani) mjesečni anuitet. Mjesečni anuiteti tužiteljice da su sa početnih 752,29 kn početkom 2008. počeli znatnije rasti i taj porast da je trajao do 20. rujna 2015. Tuženica da je do podnošenja tužbe više puta iskoristila nezakonitu i ništetnu odredbu u ugovoru i jednostavno promijenila visinu kamatne stope na više, a posljedica da je bilo povećanje mjesečnog anuiteta izraženog u CHF prema tužiteljici, odnosno isti da je postao veći od onoga koji je bio početno ugovoren. Vezano za to tužiteljica da je ishodila nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrića iz rujna 2018. vezano za izračun razlike kamata iz ugovora o kreditu, pa da iz istog proizlazi da je zbog nepoštenog i ništetnog postupanja tuženice za utuženo vremensko razdoblje preplatila s osnova promjenjivih kamatnih stopa ukupno 1.891,16 CHF, odnosno preračunato u kune po tečaju na dan svake pojedinačne uplate iznos 10.328,19 kn. U odnosu na izračun mjesečnih anuiteta u odnosu na početni mjesečni anuitet od 752,29 kn, a koja je razlika nastala zbog ništete primjene valutne klauzule u CHF razlika preplate na štetu tužiteljice da iznosi 17.988,88 kn. Službenici tuženice da su tužiteljici ponudili kao jedinu mogućnost za dobivanje kredita kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno predmetni Ugovor, te naveli da je isti tržišno najpovoljniji, odnosno da je mjesečni anuitet najniži, te da se isti neće povećavati. Tužiteljici nije objašnjeno kakva je valuta CHF, odnosno da HNB ne brani tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je branila tečaj kune u odnosu na euro, pa da je rast tečaja CHF u odnosu na skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, odnosno označenom i povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također da nisu obavijestili tužiteljicu o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, a posljedica čega da je kasnije bio nastup znatne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih stranaka. Tužiteljica da je bila dugogodišnji klijent tuženice pa da je vjerovala da se njihov poslovni odnos temelji na povjerenju i međusobnom uvažavanju svih sudionika, pa da nije imala razloga sumnjati u to što su joj govorili službenici tuženice, a nije bila u mogućnosti pregovarati niti o jednoj pojedinoj ugovornoj odredbi. Poslovno (financijsko) znanje tuženice i njezino iskustvo u financijskim poslovima u odnosu na znanje tužiteljice, odnosno prosječnog potrošača da je toliko superiorno pa da je nemjerljivo i neusporedivo, a što da je tuženica zloupotrijebila i koristila protiv tužiteljice na njezinu štetu, a u svoju korist. Tužiteljica smatra da je predmetni ugovor djelomično ništetan u smislu čl 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i poglavito moralu društva i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu. Također da je protivan načelima obveznog prava i to: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3.), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4.),. načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6.), načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7.), kao i načelu zabrane prouzrokovanja štete (čl. 8.). Također napominje da se u predmetnom slučaju radi o ugovornom pravu koje podrazumijeva da obje ugovorne strane pregovaraju, dogovaraju se o pojedinim odredbama ugovora, da jedna ugovorna strana može utjecati na pojedine odredbe ugovora, te da svaka strana ima određena prava i obveze, odnosno da obje strane snose određeni rizik, što je u predmetnom slučaju u potpunosti izostalo. Naime, tužiteljica da je mogla samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika, a ista da se kao potrošač, nalazila u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage, tako u pogledu razine obaviještenosti. To da je bitno jer da se po čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužiteljice. Tvrdi da nije sporno da su obveze tužiteljice zbog primjene takvih jednostranih ugovornih odredbi značajno porasle i uzrokovale očiglednu neravnotežu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužiteljica ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, kao i samu gramatičku formulaciju u ugovoru, ali tvrdi da je tuženica istu nesavjesno i nepošteno primjenjivala, kao i da o samim ekonomskim posljedicama primjene iste nije ni na koji način obavijestila tužiteljicu. Naime, sve valutne klauzule da nisu iste, odnosno posljedice ugovaranja na prava i obveze ugovornih stranaka da nisu iste. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđenu presudom VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelji kao korisnici kredita nisu imali mogućnost s tuženicima pojedinačno ugovarati, pregovarati, utvrditi točne i egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. VRSH u svojoj presudi i rješenju Revt-249/14-2 od 02. travnja 2015., a kojom je odlukom odbijena revizija stranaka i potvrđena presuda VTSRH posl. br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. da je naznačio kako je razlog uvođenja valutne klauzule negativno dugogodišnje povijesno iskustvo, odnosno visoka inflacija i enormna deprecijacija (gubitak vrijednosti) nekadašnje nacionalne valute uz cilj očuvanja vrijednosti iznosa glavnice. Dalje, tužiteljica navodi kao notornu činjenicu da u RH nije istovjetna valutna klauzula u eurima u odnosu na valutnu klauzulu u bilo kojoj drugoj stranoj valuti (odnosno rizik koji iz iste proizlazi), jer HNB aktivnim mjerama štiti isključivo tečaj kune u odnosu na tečaj eura, pa da je stoga tečaj kune u odnosu na euro stabilan uz minimalne varijacije (oko 1%) u dosadašnjem vremenskom razdoblju dužem od 20 godina, a što da ne vrijedi za bilo koju drugu valutu. Tuženica da nije objasnila tužiteljici da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Kod valutne klauzule i tumačenja iste da je potrebno ocijeniti smisao i značaj iste, a ne ocjenjivati isključivo gramatičko značenje, tj. da je potrebno primijeniti teleološko tumačenje (u duhu prava) a ne gramatičko, što je intencija i samih europskih sudova, a na što su dužni paziti nacionalni sudovi svake pojedine države. Smisao valutne klauzule da jest da vjerovnik novčane obveze, u ovom slučaju tuženica, bude zaštićen od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a da se drugoj strani uzrokuje prekomjerna i teško nadoknadiva šteta. Tužiteljica u vrijeme zaključenja Ugovora da nije mogla znati da će tuženica tumačiti i primjenjivati istu suprotno svrsi koja je zakonom utemeljena, a sve kako bi ostvarila dodatnu zaradu. Kako tuženica posjeduje stručna znanja i njezina osnovna djelatnost je financijske prirode, da je nesporno bila svjesna te činjenice, a koju činjenicu ni na koji način nije navela ili objasnila eventualne posljedice istih tužiteljici, pa da je time njezino ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno. Navedenim postupanjem primjenjujući valutnu klauzulu na način da je sav teret porasta tečaja CHF u odnosu na kunu prevalio na tužiteljicu, istovremeno jednostranom odlukom povećavajući visinu kamatne stope i time dodatno uvećavajući mjesečne anuitete tužiteljice, a sve povećavajući i vrijednost same glavnice tuženica da je dovela tužiteljicu u neizvjesnu i nezgodnu situaciju, pa da je navedeno postupanje tuženice u uvjetima u višedesetljetnog stabilnog tečaja domaće valute suprotno moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava što čini predmetni ugovor ništetnim u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ranije navedenim odlukama VSRH i VTSRH da je nesporno utvrđeno kako je tuženica nezakonito koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenu redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedene odluke iz kolektivnog spora da su izravno primjenjive u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi. Nadalje, u svojoj odluci VSRH da je naznačio kako odluke tuženik banaka uključujući i razloge koji utječu na promjene odluka tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive, a ugovorna kamata da mora biti određena, odnosno odrediva u smislu odredbi čl. 46. st. 2. i 50. ZOO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što apsolutno nije bila. Tu da je utvrđeno kako službenici tuženice, a i ostalih poslovnih banaka, prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, a bili su dužni maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihove usluge, ali nikada na štetu korisnika kredita. Tuženica da nije mogla jednostrano promijeniti visinu kamatnih stopa, svojevoljno i kako želi, a bez suglasnosti druge strane što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nedavno da je pravomoćno odlučeno i o drugom dijelu tužbenog zahtjeva iz kolektivnog spora, odnosno presudom VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. da su odbijene žalbe banaka i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi da čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima, da nisu objašnjeni vidljivi kriteriji na temelju kojih je potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u CHF, solemnizacija da ne može učiniti ugovornu odredbu koja je nerazumljiva razumljivom, a izostanak zakonske obveze tuženika da potrošačima da neke pisane informacije, da ide u prilog tome da se baš zbog toga, a na temelju načela savjesnosti i poštenja vodi pojačano računa o interesima druge strane, da je valutna klauzula u CHF posebno rizična, te da je neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno na štetu potrošača i da je značajna. Kako je navedenim odlukama nesporno utvrđeno da je tuženica nezakonito koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, iste da su ništetne. Pravno isticanje ništetnosti da se ne gasi, odnosno da ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, osim toga u svojoj odluci VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da je utvrdio kako se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa (podnošenje tužbe od 04. travnja 2012.) prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za promjenjive kamate 13. lipnja 2014., a za valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018.). Slijedom navedenog sva potraživanja od 04. travnja 2007. pa nadalje da nisu u zastari. U odnosu na ugovore o kreditu za koje je izvršena konverzija u euro (kao što je u konkretnom slučaju) ukazuje na pravomoćne presude Županijskih sudova kojima je utvrđeno da nije aneksom ugovora, a ni odredbama zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se za iznos koji je preplaćen zbog nezakonito mijenjane kamate, umanjuje od glavnice duga po kreditu, da ponovno stranke nisu mogle pregovarati o ugovornim odredbama, već jedino potpisati ili ne aneks i da konverzijom kredita banka nije ispunila tražbinu, odnosno nije vratila preplaćenu kamatu koja je nezakonito naplaćena, pa da su navedene odredbe ništetne i to od samog početka kada su postale sastavni dio standardnog ugovora, a njihovo korištenje da predstavlja postupanje suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača cijelo vrijeme dok se koriste, a niti konverzijom da se nije moglo ispraviti nezakonitu odredbu, jer se o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, niti su potrošači mogli mijenjati način promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i pravo potrošača koristeći ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prilikom sklapanja ugovora tuženica nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila točne parametre i metode izračuna istih, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu preplaćene iznose na štetu tužiteljice, a čime je tuženica povrijedila odredbe čl. 3., 4. i 1111. ZOO/2005, pa tužiteljica predlaže donošenje presude sadržaja kao u točki I. izreke, uz još i tužbene zahtjeve koji glase na isplatu novčanih iznosa u visini ukupno 17.988,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF, te ukupno 10.328,19 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do konverzije.
Potražuje i naknadu parničnog troška.
1.1. Tužbeni zahtjev je preciziran na pripremnom ročištu 16. rujna 2019. (str. 136). Nadalje je tužiteljica po provedenom financijskom vještačenju konačno postavila tužbeni zahtjev u svom podnesku od 21. listopada 2025. (str. 442-446), te je na ročištu koje je održano 12. studenog 2025., a po provedenoj dopuni nalaza i mišljenja financijskog vještaka, precizirala svoj tužbeni zahtjev u točki III.
1.2. U svom podnesku predanom na ročištu 16. rujna 2019. (str. 138-140) tužiteljica navodi da je u presudi VSRH posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa (podnošenje tužbe 04. travnja 2012.) dolazi do prekida zastare pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe radi čega da nema govora o zastari bilo kojeg potraživanja u konkretnom slučaju. Pravni stav tuženice da utvrđenje iz kolektivnog spora nisu primjenjiva na konkretan predmet da je također suprotan stavu VSRH, a i samom smislu i duhu kolektivnog spora jer bi prihvaćanjem stava tuženice bilo kakav kolektivni spor i pravomoćna utvrđenja iz istog bili bespredmetni te bi se sudovi u pojedinačnim parnicama ponovno iscrpljivali utvrđenjem (vrlo često kompleksnih odnosna ili činjenica) onoga što je pravomoćno utvrđeno. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu "Franak", odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF da jest da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita, dok se ista na zakonit način ne izmijeni (što je učinjeno Aneksom predmetnog ugovora) i to na kunsku protuvrijednost kredita po početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje). Tuženica da želi ponovno utvrđivati sve činjenice koje su već utvrđene kroz pravomoćno okončan kolektivni spor i ponovno u cijelosti voditi dokazni postupak u svezi tih utvrđenja a što negira smisao kolektivnog spora. Ističe da tužiteljica nije nikada osporavala zakonitost valutne klauzule već isključivo način primjene iste i postupanje tuženice u konkretnom slučaju. Tuženica da nije na valjan način ukazala na rizike primjene valutne klauzule odnosno da nije objasnila kakva je to valuta CHF, da država odnosno HNB ne brani tečaj kune u odnosu na CHF kao što brani u odnosu na euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, o značajnom i povećanom riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također, tuženica da nije informirala tužiteljicu o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega da je postojala i kasnije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Rješenjem VSRH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze i kamatne stope, da ne znači da su izgubili pravni interes za utvrđenje, da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Aneksima/dodacima da je dovedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to da je značilo da se od zaključenja Aneksa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Konverzijom da nije u cijelosti podmireno dugovanje tuženice prema tužiteljici budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima propisanim čl. 326. st.2. ZOO, a koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Kamatna stopa određena Aneksom da je određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle iza te kamatne stope i promjenu istih da nisu vođeni pojedinačni pregovori već da je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženice. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO kada je u pitanju pravo potrošača da treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor da ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude ES u predmetu CJ C – 118/17 od 14. ožujka 2019.). Tužiteljica da potražuje od tuženice povrat svih koristi koje je tuženica neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi i to preplaćeni iznos na temelju neosnovano naplaćene kamate, potom preplaćene iznose na temelju neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete u skladu s čl. 323., 1111. i 1115. ZOO/05 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana svakog pojedinog stjecanja kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. U konkretnom slučaju da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj CHF koji je bio na dan zaključenja predmetnog ugovora važeći prema tečajnoj listi tuženice obzirom da su jedino ti parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. U konkretnom slučaju konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno isplaćen cjelokupan iznos u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju.
1.3. Tijekom postupka, a vezano za istaknuti prigovor radi prijeboja po tuženici tužiteljica ukazuje da je isti neosnovan, jer da tuženica nije naznačila zbog kojih osnova smatra da bi imala pravo na naznačeni iznos od 8.025,03 kn. Tužiteljica ne osporava zakonitost dodatka broj 1 osnovnom ugovoru od 21. siječnja 2016., jer je isti na snazi, te se uredno izvršava. U samom ugovoru koji je dostavila tuženica da nema nikakvih naznaka o navedenoj pretplati, odnosno nekom isplaćenom iznosu prema tužiteljici, a što je trebalo po Zakonu o potrošačkom kreditiranju biti naznačeno. Nadalje je u podnesku od 22. listopada 2025. (str. 453-456) tužiteljica osporila istaknuti prigovor zastare tuženice, ukazujući na presudu VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., rješenje VSRH Revd-221/2020-2 od 04. veljače 2020., te na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Također je ukazala na rješenje VSRH Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., te presudu Suda Europske unije u predmetu C-609/19, te je navela da je aneksima, odnosno dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, što je za korisnika kredita značilo da se od zaključenja aneksa/dodatka, otplata njegovog kredita veže uz valutnu klauzulu u eur, odnosno konverzijom da je promijenjena valuta obračunata prilikom uplate anuiteta, a nije rješavano pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima, jer ništetne odredbe iz pojedinačnog odnosa i dalje da su ostale ništetne, bez obzira na izmjene ZPK i provedene konverzije, odnosno time da nije ozakonjeno nepošteno i nezakonito postupanje tuženice. Navedenom konverzijom da nije u cijelosti podmireno dugovanje tuženice prema tužiteljici, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koji propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju da nisu ispunjeni. Kamatna stopa određena aneksom da je određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, a iza te kamatne stope i promjenu istih da nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženice. Pravo na restituciju na temelju ništetnosti iz čl. 323. ZOO kada je u pitanju pravo zaštite potrošača da treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. Ukazuje na presudu Europskog suda XZ-C-452/18 od 09. srpnja 2020., a koju da treba sagledati u svjetlu odluke VSRH posl. br. Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. kojom da je utvrđeno da je konverzija valjana, ali da bi se potrošač mogao odreći bilo kakvog potraživanja da je potrebno da je takvo odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka. Kako je općepoznata činjenica da je utvrđenje ništetnosti valutne klauzule utvrđeno 2017., odnosno znatno kasnije od provedene konverzije, da je jasno i logično da tužiteljica kao potrošač nije mogla dati slobodan i informirani pristanak na odricanje od svog potraživanja. Slijedom toga, nije se mogla odreći učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ništetnom, te joj na tim osnovama pripada pravo na potpunu i sveobuhvatnu restituciju. Ukazuje na odredbu čl. 41. ZZP. Dalje navodi da u ovom sporu nije odlučno je li tuženica preplaćenim iznosima zatvarala konvertiranu glavnicu, već je li zatvarala ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem među ugovornim strankama, s obzirom na učinke ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule (ex tunc). Navodi tuženice da tužiteljica nije potrošač da su netočni, jer se tužiteljica nikada nije bavila nikakvom gospodarskom aktivnošću. U odnosu na prigovor prijeboja istaknut po tuženici, ukazuje na to da tuženica nije potrošač, već profesionalna pravna osoba s vrlo specifičnim znanjem u predmetnoj materiji koja je iznimno dobro znala i poznavala sve financijske rizike i u odnosu na njezinu korist da nije utvrđeno nikakvo nezakonito postupanje od strane potrošača u bilo kakvom kolektivnom ili pojedinačnom sudskom sporu, iz čega proizlazi da nema pravo na restituciju, odnosno povrat bilo kakvih novčanih sredstava u ovom postupku, a navedena tražbina da je u zastari, jer je odavno protekao rok od pet godina za sve pojedinačno naznačene iznose, radi čega ističe prigovor zastare na tužiteljičine manje plaćene iznose s osnova tečaja i kamatne stope.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini te ističe prigovor zastare. Ne osporava da je tužiteljica kao korisnica kredita zaključila s tuženicom kao kreditorom 25. studenog 2004. ugovor o kreditu broj 04112944116 SF (dalje: Ugovor) solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića pod posl. br. OV-5896/04 dana 29. studenog 2004. i to na iznos 22.700,00 CHF u protuvrijednosti kn, obračunato po srednjem tečaju HNB, te da se isplata kredita i otplata obveze u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule u 240 jednakih mjesečnih anuiteta uz ugovoru kamatnu stopu 5,39% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva, a čl. 3. st. 3.3. Ugovora ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. 21. siječnja 2016. između stranaka da je zaključena Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1 ugovora o kreditu) broj 151109069169 (novi broj), broj 041129445116 (stari broj) (dalje: Aneks Ugovora), čime da je sukladno odredbama ZPK za predmetni ugovor o kreditu provedena konverzija. Tuženica ne osporava da je tijekom perioda otplate kredita došlo do promjene kamatne stope sve sukladno odredbama Ugovora, Općim uvjetima tuženika i politikama mijenjanja kamatnih stopa, a tužiteljica da je o svakoj promjeni bila obaviještena. Suglasnost tužiteljice da nije bila niti ugovorena, niti propisana, a navedeno da bi bilo u suprotnosti s pravnom prirodom ugovora o kreditu i voljom stranaka. Ukazuje na odredbe čl. 17. st. 17.3., 17.4., 17.5. Ugovora o kreditu. Tužiteljica da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila upoznata s važećim aktima banke, odlukama o kamatama banke, te Općim uvjetima i politikama mijenjanja kamatnih stopa na temelju kojih je bila ugovorena promjena kamatnih stopa, pa da je na takve odredbe ugovora pristala svojom voljom, a iz odredbi ugovora da proizlazi kako je tužiteljica bila sasvim dobro upoznata s uvjetima i odredbama pod kojima joj je tuženica odobrila kredit. Tužiteljica da prilikom zaključenja ugovora i prilikom solemnizacije istog nije prigovorila, niti na bilo koji drugi način reagirala da joj se pojasni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti prigovorila odluci tuženice o promjeni kamatne stope, niti obavijestila tuženice, nego da redovno i dalje ispunjava obveze preuzete Ugovorom. Ugovor da je solemniziran sukladno čl. 54. i 59. Zakona o javnom bilježništvu kod javnog bilježnika, a tužiteljica je izjavila da prihvaća sve pravne posljedice koje iz ugovora proizlaze i da to odgovara njezinoj pravoj volji, pa da su se stranke slobodno upustile u predmetni obveznopravni odnos, pa svako odstupanje od preuzetih obveza da bi bilo odstupanje (tako i eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva) od načela pacta sunt servanda. U tom smislu da se očitovala i sudska praksa utvrdivši da se ne može utvrđivati ništetnost solemniziranog ugovora. Tuženica osporava da bi bilo koja odredba Ugovora iz bilo kojeg razloga bila ništetna, a tužiteljica da neistinito navodi kako je porast kamatnih stopa trajao sve do 20. rujna 2015. Tužiteljica da neosnovano zahtjeva plaćene anuitete do 20. rujna 2015. obzirom da se od 01. siječnja 2014. ima primjenjivati kamatna stopa od 3,23% godišnje i to zbog prisilne odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom se uređuje visinu kamatne stope, a koja je daleko manja od početno ugovorene u visini 5,39%. Nastavno na navedeno tuženica osporava nalaz i mišljenje Jurice Dobrića od 2018. jer da je isti nejasan, budući da je nejasno na temelju kojih podataka je već tad došao do navedenih iznosa. Ugovorom da je ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa, a banka da ne donosi odluke o kamatnim stopama iznebuha, na način da samo odredi neki broj kao postotak koji se u tom trenutku čini najprigodnijim, već se pri donošenju Odluka rukovodi brojnim čimbenicima navedenim u politici mijenjanja kamatnih stopa koja je, kao i drugi opći uvjeti tuženice, objavljena na Internet stranici tuženice i kao takva dostupna svim građanima. Parametri na temelju kojih se određuje visina promjenjive kamatne stope da su određeni u čl. 4.2. politike, pa da je navedeno kako se ista izračunava kao zbroj tržišnog indeksa (NRS, LIBOR) i fiksnog dijela kamatne stope. Nakon toga u tablici da su navedeni tržišni indeksi koje banka koristi za izračun promjenjive kamatne stope i dano je pojašnjenje što isti znače. NRD da predstavlja prosječnu kamatu koju bankovni sektor plaća kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje. NRS se koristi kao referentna kamatna stopa za određivanje varijabilnog dijela promjenjive kamatne stope na kredite. LIBOR – Londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa koja se obračunava na međunarodne kredite banaka koji posluju na londonskom tržištu kapitala, a postoji za CHF, euro i USD. Promjenjiva kamatna stopa da se mijenja sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, pa tuženica ne može odluku o promjeni kamatne stope naknadno donositi po svom nahođenju. Opći uvjeti poslovanja, razne Politike i Pravilnici da su stalni dokumenti koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni zakon banke, po kojem ista postupa, a u završnim odredbama ugovora da je navedeno kako tužiteljica prihvaća sve važeće akte i isprave banke, i to iz razloga što oni reguliraju temeljno postupanje banaka, a njihovo unošenje u ugovore o kreditu da bi bilo ne samo nepregledno već i skupo uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom zato da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut čl. 395. ZOO, a svi akti banke da su revidirani od strane HNB i bez njezinog odobrenja da se ne bi ni mogli dobiti. Iz navedenog da je razvidno kako predmetni Ugovor sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima i Politikama Banke. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima po potrebi korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom, odnosno odredivom. Osim toga sam ZOO da u čl. 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, pa da ista nije zabranjena ni ništetna, ni protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženica naknadno odredila na temelju ovlasti iz čl. 3. Ugovora budući ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope da je taj da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koji je ugovor sklopljen. Stoga da se niti ne može smatrati da kamata nije odrediva. Ukazuje na odredbu čl. 1021. ZOO-a iz koje proizlazi kako su bitni elementi ugovora o kreditu novčani iznos koji banka daje korisniku kredita, vremensko razdoblje i kamate, dok je predmet ugovora o kreditu novac. Novac da je de facto roba, a svaka roba da ima svoju cijenu, odnosno vrijednost izraženu u novcu. Tuženica da je Ugovorom predala tužiteljici robu (novac), dok se tužiteljica za uzvrat obvezala platiti određenu cijenu (kamate). Predmetni Ugovor da je odraz slobodnih volja ugovornih strana, pa da je tužiteljica svjesno i slobodno odabrala upravo ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, špekulirajući da se tržišne prilike ubuduće neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit, stoga sam smisao i posljedica posla ugovora o kreditu da je upravo davanje robe (novca) na raspolaganje uz određenu naknadu (kamate). U konkretnom slučaju da je ugovoreno da će naknada (kamata) biti promjenjiva odlukama tuženice, a na koju je odredbu tužiteljica svojevoljno pristala. Ukazuje na sudsku praksu u tom smislu, te ističe kako je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja prilikom pregovora i razmatranja ugovora nije izdvojila niti jednu odredbu kao spornu, niti je tražila bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza, pa da se stoga da zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše tužiteljica da se svjesno i savjesno odlučila upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama), budući da je svojevoljno i samostalno ocijenila kako joj sukladno potrebama i mogućnostima upravo takav Ugovor najviše odgovara. Predmetni Ugovor da nije ni po kojoj osnovi ništetan (niti djelomično) u smislu odredba čl. 322. st. 1. ZOO, niti protivan bilo kojem načelu obveznog prava, a osporava i navode da bi tuženica nesavjesno i/ili nepošteno primjenjivala valutnu klauzulu u predmetnom Ugovoru. Dalje ukazuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a iz tužbe da proizlazi kako tužiteljica tužbu temelji na ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplati s osnova stjecanja bez osnove, radi čega se u konkretnom slučaju odluke VTSRH i VSRH ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se tužba temelji. Presudom VTSRH da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju, pa da se stoga predmetna presuda, na koju se tužiteljica poziva ne može izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes tužiteljice određenim postupanjem tuženice povrijeđen. Dalje se tuženica očitovala na postavljene tužbene zahtjeve ističući kako zapravo tužiteljica zahtjeva da se za Ugovor primijeni početno ugovorena – fiksna kamatna stopa, a utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. t. 3.3. da se postavlja pitanje koju bi kamatnu stopu trebalo primijeniti u konkretnom ugovornom odnosu, pa da bi takvom deklaratornom odlukom, a kako to traži tužiteljica, sud stvorio pravnu prazninu u ugovornom odnosu bez da je definirano kako će se ista popuniti, a zahtjev da bi se trebala primjenjivati početno ugovorena kamatna stopa da nema nikakvog zakonskog uporišta, niti je u skladu s očitom voljom stranaka pri sklapanju ugovora (niti s propisima koji uređuju odnose stranaka), a to je da se primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, jer je nesporno da nije bila volja ugovornih stranaka sklapanje ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a niti bi tuženica po takvim uvjetima bila odobrila tužiteljici predmetni Ugovor. Tvrdi da nije moguće proglasiti ništetnim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u Ugovor jer bi se negirala nesporna činjenica da su stranke sklopile ugovor upravo takvog sadržaja. Početno ugovorena kamatna stopa od 5,39% godišnje da je promjenjiva kamatna stopa kao i sve daljnje izmjene te stope, a narav predmetne početno ugovorene kamatne stope da jest da je ona promjenjiva bez obzira je li ona 6%, 7% ili 2%. Tužiteljica da je iz odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi uzela ono što joj "paše" (kamatnu stopu od 5,39% godišnje, koja stopa je daleko niža od fiksnih kamatnih stopa koje su banke odobravale u ugovorima o kreditu uz fiksnu kamatnu stopu), a "izbacila" odnosno tužila na ništetnost ono što joj ne odgovara (promjenjivost te kamatne stope od 5,39%. Usput upravo da je razlog što početna kamatna stopa iznosi niskih 5,39% taj što je njezina narav promjenjiva kamatna stopa. Da su stranke ugovarale kredit uz fiksnu kamatnu stopu početna kamatna stopa da bi bila daleko viša od ugovorenih 5,39% godišnje. Nastavno na navedeno ističe čl. 16.2. predmetnog Ugovora kojom je ugovoreno da ukoliko bilo koja odredba ugovora bude ništava ista će se zamijeniti valjanom odredbom, pa da stoga čak i u slučaju da sud utvrdi da bi odredba sadržana u čl. 3. Ugovora bila ništetna (što tuženica osporava) istu da bi trebalo zamijeniti odgovarajućom odredbom, a ne jednostavno ju ukinuti. Osim toga tužbeni zahtjev da kamatna stopa treba ostati ista – da je negiran i samim odlukama na koje se tužiteljica poziva, jer iz predmetnih odluka da proizlazi kako tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženici da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Iz svega navedenog da je neutemeljena i tvrdnja tužiteljice da bi tuženica od nje naplatila neutemeljeno 10.328,19 kn. Osim toga osporava i visinu zahtjeva jer da nije razvidno na koji je način tužiteljica došla do tog iznosa i što bi taj iznos trebao predstavljati. Kako je nesporno da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da svako odstupanje od preuzetih obveza predstavlja povredu načela pacta sund servanda. Ukazuje na odredbu čl. 395. ZOO-a. Tužiteljica da ničim ne dokazuje ništetnu primjenu valutne klauzule. Osim toga ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim dijelove Ugovora iz čl. 1. koji se tiču valutne klauzule, ugovor da bi ostao bez bitnih odredbi pa kao takav ne bi mogao opstati. Stoga osporava da bi tužiteljica pretrpjela štetu u iznosu 17.988,88 kn zbog ništetne valutne klauzule. Nadalje konverzijom kredita početni kredit u CHF da je konvertiran u kredit u eurima čime je kredit u CHF u potpunosti prestao postojati, a odluke na koje se poziva tužiteljica u predmetu "potrošač" da se primjenjuju isključivo na kredite u CHF. Ukazuje i na to da su konverzijom kredita ujedno obuhvaćeni i svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženica putem konverzije kredita uračunala sve uplate tužiteljice, pa da bi stoga usvajanjem tužbenog zahtjeva za isplatom zapravo došlo do dvostruke naplate tužiteljice (putem konverzije i putem ove tužbe). Zaključenjem Aneksa osnovni Ugovor da je izmijenjen suglasnošću stranaka, a odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica potražuje da su prestale važiti. Izmijenjene odredbe čl. 1. i 3. Ugovora u potpunosti da su u suglasnosti s odredbama ZPK i kao takve da ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti, odnosno ništetnosti. Sukladno svemu navedenom, a obzirom da su konverzijom odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u promjenjivu kamatnu stopu izmijenjene i prilagođene ZPK tužbeni zahtjev tužiteljice da je u cijelosti neosnovan. Zaključno ukazuje na to da tužiteljica potražuje isplatu pojedinog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos počevši od 20. veljače 2008. do isplate, dok je tužba podnijeta 04. listopada 2018., pa da je razvidno da je zahtjev tužiteljice zastario obzirom je podnijet nakon više od 10 godina. Potraživanje od druge ugovorne strane primljenog na temelju ništetnog ugovora da zastarijeva u općem zastarnom roku koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno od dana nastupanja ništetnosti, polazeći od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja pa obveza vraćanja stečenog bez osnove dospijeva prvi slijedeći dan nakon nastanka obveze.
2.1. U podnesku koji je tuženica predala na ročištu 16. rujna 2019. (str. 141- 143) navodi kako predmetni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, a kriterij za promjene da su sadržani u Općim uvjetima i Politikama Banke, koji su objavljeni na web stranicama tuženice sukladno odredbi čl. 295. st. 4. ZOO. Sukladno odredbama čl. 294. st. 2. ZOO Opći uvjeti ugovora da dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu da obvezuju kao i ove. Sukladno odredbama čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača, a imajući u vidu odluke u kolektivnom sporu, da bi se na konkretan slučaj eventualno mogla primijeniti utvrđenja iz tih odluka, što tuženica osporava, da je potrebno da budu ispunjeni sljedeći uvjeti: da se radi o ugovoru o kreditu zaključenom u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (što je nesporno); da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci Banke (što je nesporno ali je tuženica sukladno odredbama ugovora o kreditu o svakoj promjeni kamatne stope obavještavala tužiteljicu); da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (suprotno navodima iz tužbe tužiteljica da je imala mogućnost izbora kredita i u drugoj valuti, kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, te mogućnost podići kredit u nekoj drugoj banci pod drugim uvjetima, ukoliko je smatrala da sporne odredbe Ugovora o kreditu narušava njezina prava ali je svjesna i savjesna procijenila da joj ovakav ugovor odgovara što je potvrdila i svojim potpisom. Nadalje, tužiteljica da je imala mogućnost svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja obzirom da je svaka obavijest o promjeni kamatne stope sadržavala uputu tužiteljici da se za sve dodatne informacijske može obratiti u poslovnici tuženice. Tužiteljica da je kao ugovorna strana pravnog posla imala mogućnost iskoristiti svoja prava a što nije učinila već je tuženicu ostavila u uvjerenju da razumije što potpisuje pa da je tuženica osnovano smatrala da su joj prava, obveze i posljedice zaključenja tog ugovora bile jasne obzirom da je prije potpisivanja pročitala cijeli ugovor. Nadalje Opći uvjeti i Politika tuženice da služe kao dopuna posebnih pogodbi utvrđenih između tužiteljice i tuženice pa da vezuju kao i posebne pogodbe. Stoga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa da je sadržan u odredbama ugovora o kreditu koji propisuje promjenjivost kamatne stope i način promjene te opći akti tuženice. Obzirom na navedeno o spornoj odredbi da se prethodno pregovaralo obzirom da je tužiteljica izrijekom izabrala upravo predmetni ugovor s primjenom promjenjive kamatne stope koja se mijenja prema odlukama tuženice uz primjenu općih akata tuženice te obvezi tuženice da tužiteljicu pravodobno i pouzdano izvijesti o promjenama kamatne stope.); da je navedena odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva (sporna odredba da je jasna jer iz same riječi "promjenjiva" proizlazi da nije fiksna već podložna promjenama. Nadalje ta odredba da je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a ugovor pisan uobičajenim slovima, sve odredbe su pisane istom veličinom slova i sporna odredba nije pisana malim slovima da bi bila neuočljiva. Odredba da je i razumljiva obzirom da se tužiteljica svjesno i savjesno odlučila upravo za predmetni ugovor, sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je svojevoljno i samostalno ocijenila kako joj sukladno potrebama i mogućnostima upravo takav ugovor najviše odgovara. Sporna odredba da je razumljiva dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu a tužiteljica da je na sve obveze i rizike iz predmetnog ugovora pristala, što je i potvrdila svojim potpisom. Obzirom na navedeno da nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost.); da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (to da je netočno jer se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim uvjetima, a tuženica ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju). Suprotno navodima tužiteljice činjenica što je tuženica mijenjala kamatnu stopu da ne znači da je ista automatski i nezakonita jer da bi bila nezakonita da moraju biti ispunjeni svi zakonski uvjeti a što nije slučaj. Nadalje tužitelja da je potpisom predmetnog ugovora potvrdila da je upoznata s valutom klauzulom CHF te svjesno i dobrovoljno preuzela na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute ugovora. I tužiteljica i tuženica da su prihvatile rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga da su ugovorne strane ravnopravne obzirom imaju jednaki položaj i prava u ugovornom odnosu. Međutim ostvarenje rizika na strani tužiteljice, rizika kojeg su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja ugovora, da se ne može prebacivati na tuženicu koja nije imala nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila rizik da bi pao na teret tuženice. Naime ugovorena valutna klauzula da se služi zaštiti vjerovnika već tome da se očuva realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegovog izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja. Na teret tuženice da se ne može prebacivati okolnost da se tužiteljica nije dobro informirala o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu, a sve obzirom na to da tuženica nije imala niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF. Ukazuje kako Europski sud pravde u svojim brojnim odlukama definira pojam "prosječnog potrošača" kao "dobro obaviještenu, razumno pažljivu i opreznu osobu". Slijedom navedenog osporava da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne a posljedično tome da bi tuženica bila dužna tužiteljici vratiti iznose koje potražuje tužbom. Zaključno ukoliko bi sud utvrdio osnovani tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom tuženica ulaže prigovor radi prijeboja (compensatio per judicem). Naime, prilikom konverzije ugovora o kreditu da je utvrđen iznos preplate u visini 8.025,03 kn a koji se iznos koristio za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta o ugovora o kreditu radi čega tuženica traži da ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev, da presudom izvrši prijeboj tražbine tužiteljice s tražbinom tuženice na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa koje je tuženica precizirala u podnesku od 16. rujna 2019. (str. 183), pa tako traži da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužiteljice s tražbinom tuženice, na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa:
- 306,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2016. do dana prijeboja,
- 354,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 2016. do dana prijeboja,
- 347,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 2016. do dana prijeboja,
- 346,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2016. do dana prijeboja,
- 350,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2016. do dana prijeboja,
- 346,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2016. do dana prijeboja,
- 1,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2017. do dana prijeboja,
- 4,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2017. do dana prijeboja,
- 381,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. studenog 2017. do dana prijeboja,
- 167,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2018. do dana prijeboja.
2.2. U svom podnesku od 16. lipnja 2020. (str. 199-227) tuženica ukazuje na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK, pa da je rješenjem VSRH posl.br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud odlučujući u oglednom postupku o postavljenom pravnom pitanju važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava zauzeo pravna stajališta na koja ukazuje u tom podnesku. U konkretnom slučaj, stranke ovog postupka da su sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, suglasno i dobrovoljno zaključile i provele konverziju kredita. Zaključenje konverzije Ugovora o kreditu da predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu. Nadalje, odredbama Dodatka kojim je provedena konverzija kredita tužiteljica i tuženica da su suglasno izmijenile sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zaključenjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku obzirom je tuženica, putem konverzije kredita, uračunala sve uplate tužiteljice. Sukladno svemu navedenome, a obzirom su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK pa kao takve da ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti, radi čega je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je neosnovan.
3. U ranijem tijeku postupka bilo je doneseno djelomično rješenje u odnosu na tužbeni zahtjev kako je naveden u točki I izreke ove presude, međutim to je djelomično rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 10 Gž-1887/2019- 2 od 20. siječnja 2020. i predmet je vraćen ovom sudu na nastavak postupka.
3.1. Također je u ranijem tijeku postupka bila donesena presuda posl. br. 30 P- 128/2023-25 od 19. listopada 2023., kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti (točka I), te je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.243,75 eura u roku 15 dana, dok je u dijelu iznad dosuđenog zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška odbijen (točka II). Ta je presuda rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. 6 Gž-1014/2023-2 ukinuta u pobijanom dijelu pod točkom I izreke, i pod točkom II izreke u dijelu kojim je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.243,75 eura, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U ponovljenom postupku, u dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 25. studenog 2004. (str. 16-21), pregled uplata po kreditu broj 041129445116 (str. 22-24), izračun razlika kamata po kreditu Nova banka d.d. broj 041129445116 SF (str. 25-33), radnja kojom se provodi zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dodatak broj 1 ugovora o kreditu broj 151109069169 (novi broj)) broj 041129445116 (stari broj) (str. 65-66), obavijest o izmjeni kamatne stope (str. 75), opći uvjeti odobravanja nenamjenskih gotovinskih stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (str. 76-79), opći uvjeti odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (str. 80-81), politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom (str. 82- 83, 84-108), obrazac o informacijama prije sklapanja Aneksa ugovora o kreditu (str. 160-161), obavijest o naplati interkalarne kamate (str. 162), amortizacijski plan (str. 162b-165), otplatni plan za kredit 151109069169 (str. 166-169), pregled uplata po kreditu broj 041129445116 (str. 170-172), promet po računu (str. 173-176), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 09. listopada 2025. (str. 414-434), te dopuna tog nalaza i mišljenja od 11. studenog 2025. (str. 559-602), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).
5. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 041129445116 SF (novi broj 151109069169) između tuženice kao kreditora, te tužiteljice kao korisnika kredita 29. studenog 2004. u pogledu novčanog iznosa 22.700,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženici kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,39% godišnje (čl. 3. Ugovora), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 1. predmetnog ugovora. Isto tako nije sporno da je predmetnim ugovorom među strankama ugovoreno (čl. 2. (2.4)) da će se otplata kredita vršiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate.
5.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu) broj: 151109069169 (novi broj) broj: 041129445116 (stari broj) dana 21. siječnja 2016., jer vezano za ovo nesporno - ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.
6. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:
.- je li sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj: 151109069169 (novi broj) broj: 041129445116 (stari broj) od 21. siječnja 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK/15) prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.
- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;
- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;
- ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj: 151109069169 (novi broj) broj: 041129445116 (stari broj) od 21. siječnja 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženici.
7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženica - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 UJ i ČJ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik takvo što u postupku nije tvrdio niti je predlagao provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužiteljice koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužiteljica u svom iskazu tvrdi da je tuženica (Banka) sastavila tekst ugovora o kreditu i ona (tužiteljica) da je tekst ugovora samo potpisala i svoj potpis ovjerila kod javnog bilježnika, a ništa da joj nije rastumačeno, iz čega proizlazi da ni o kakvoj odredbi nije pregovarala, pa tako ni o ovim spornim odredbama, već da je prije svega bio zainteresirana isključivo za visinu mjesečne rate koju će biti u obvezi plaćati. Budući da iskaz tužiteljice drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivala decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njezin je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.
9. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu CJ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača nije osnovan.
10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.
10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
11. Nedvojbeno je da tužiteljica ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljena je derutna kuća u kojoj je tužiteljica neko vrijeme stanova, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret toga dokaza, nije u postupku dokazala drugačije.
12. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 414-434) utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 3.487,99 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos 1.339,41 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 1.526,50 eura. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. da iznosi 622,08 eura.
12.1. U dopuni svog nalaza i mišljenja od 11. studenog 2025. (str. 599-602) vještak je također naveo da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome eur kreditu, pa da je tako utvrđena preplata iznosila 345,96 eura na dan 21. siječnja 2016. (dan sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj: 151109069169 (novi broj) broj: 041129445116 (stari broj)). Iz navedenog proizlazi da je doista na dan konverzije po nepriznatom iznosu umanjenja glavnice u provedenoj konverziji u iznosu 622,08 eura, te vezano za realizirane uplate kojima je tužiteljica premašila iznose koji su bili potrebni za namirenje uplata prema simuliranom eur kreditu u iznosu 345,96 eura – tužiteljica bila u preplati ukupno 968,04 eura.
12.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženica je imala primjedbe isključivo vezano za njezin istaknuti prigovor radi prebijanja (kako to i pojašnjava vještak u svom očitovanju od 10. studenog 2025.), a o kojem prigovoru nastavno, te primjedbe koje su se odnosile na to da je tužiteljičin zahtjev neosnovan, jer je neosnovana pravna osnova.
13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
14. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu većih novčanih iznosa nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i nego što bi ostvarila da je na snazi ostao tečaj za CHF koji je bio aktualan u trenutku sklapanja ugovora. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužiteljice sve iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji su iznosi utvrđeno financijskim vještačenjem kako je ranije navedeno. Sukladno čl. 1115. ZOO- a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužiteljici iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke ove presude.
16. Ovdje se još ističe, nastavno na tuženičin prigovor zastare - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužiteljice za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 04. listopada 2018., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.
17. Vezano za prigovor radi prebijanja istaknut po tuženici, stav je suda da je isti neosnovan, jer nijedna od stranaka ne osporava zakonitost Dodatka broj 1 osnovnom ugovoru od 21. siječnja 2016., a isti je na snazi i uredno se izvršava (to tvrdi tužiteljica, a tuženica ne osporava). Nadalje, u pravu je tužiteljica kada tvrdi da je predmetnim dodatkom osnovnom ugovoru provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, što za korisnika kredita znači da se od zaključenja predmetnog dodatka, otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u eur, odnosno konverzijom je promijenjena valuta obračunata prilikom uplate anuiteta, a nije rješavano pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima, jer su ništetne odredbe iz pojedinačnog odnosa i dalje ostale ništetne, bez obzira na izmjene ZPK i provedenu konverziju, a navedenom konverzijom nije u cijelosti podmireno dugovanje tuženice prema tužiteljici. Osim toga, u pravu je tužiteljica i kada tvrdi da tuženica nije potrošač, već pravna osoba s specifičnim znanjem u predmetnoj materiji, u odnosu na koju nije utvrđeno nikakvo nezakonito postupanje od strane potrošača (tužiteljice) u bilo kakvom kolektivnom ili pojedinačnom sudskom sporu, pa za takvo potraživanje tuženice da ne postoji nikakav pravni osnov. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. (str. 429) proizlazi da je tuženica provela konverziju sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Kada se također uzme u obzir da je VSRH u svom rješenju broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli – očigledno je da je prigovor radi prijeboja istaknut po tuženici neosnovan, te je odlučeno kao u točki IV izreke presude.
18. Odluka o parničnom trošku (točke V i VI izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka
18.1. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 16. rujna 20196., 05. rujna 2023. i 12. studenog 2025. u iznosu ukupno 600,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav žalbe protiv rješenja posl. br. 30 P-833/2019-8 od 31. listopada 2019. i žalbe na presudu u iznosu ukupno 350,00 eura (tbr. 10/1 i 10/4 Tarife), sastav podneska od 21. listopada 2025., 22. listopada 2025. i 07. studenog 2025. u iznosu ukupno 600,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno sveukupno za zastupanje 1.750,00 eura, uvećano za plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu ukupno 168,97 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 600,00 eura, tj. sveukupno trošak 2.518,97 eura.
18.2. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, te trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav obrazloženog podneska od 11. rujna 2019., jer je isti predan na ročištu 16. rujna 2019., a tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na tom ročištu. Isto tako joj nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav drugog podneska od 21. listopada 2025., jer joj je priznat trošak zastupanja za sastav jednog podneska od tog dana.
U Poreču, 04. veljače 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Velikoj Gorici. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave istog.
DNA:
1. tužiteljica p.p.,
2. tuženica p.p.
