Poslovni broj: P-714/2023-42
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Jukić i Marijan Belčić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jukić & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Čalogovićeva 1 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici OA, Petar Kovačević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 2. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Davora Škudara , odvjetnika niz Donje Stubice i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba,dana 4. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.7.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211508912, sklopljenog između tužitelja LA iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dana 22. studenog 2007., u dijelu odredbe koji glasi:„… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.
II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: LA iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16. 202,96 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: LA iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.116,38 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 4. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: LA iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od
3.437,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.900,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužitelj LA u tužbi tvrdi da je dana 22. studenog 2007. sklopio s tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211508912, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 200.824,20 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti, a tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF te tužitelj nadalje tvrdi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima te nadalje tužitelj tvrdi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR i tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Aneks Ugovora o kreditu, ali unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, jer u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. , kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji i posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu ,,Franak'' je ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju osim iznosa priznatog u konverziji i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 34.500,00 EUR / 259.940,00 kn, a to podrazumijeva i razliku glavnice na dan 30. rujna 2015. , jer bi tužitelj prema početno ugovorenom otplatnom planu i uz primjenu tečaja na dan korištenja kredita bio u obvezi platiti manji ostatak glavnice u odnosu na iznos glavnice koji je u obvezi platiti nakon provedbe konverzije, odnosno na dan 30. rujna 2015. , a s obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (,, Narodne novine '' br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO) dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora, jer prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ i sukladno st. 3. istog članka Zakona „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“ dok prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“, a čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-dalje ZPP) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“, s time da prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima ( ,,Narodne novine '' br. 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu , odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj tužbom traži da sud utvrdi da je ništetna odredba iz čl.7.st.1. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211508912 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22.studenog 2007. , u dijelu odredbe koji glasi: „… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.“ te da sud naloži tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 34.500,00 EUR / 259.940,00 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. siječnja 2008. do isplate , a tužitelj također traži da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je podneskom od dana 8. listopada 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 16.202,96 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. , a osim toga traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude dok deklaratorni tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
3.
Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211508912 od 22. studenog 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 200.824,20 CHF , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i ističe da tražbina tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a i nadalje, tuženik ukazuje na činjenicu da tužitelj u tužbi nije odvojio iznose potraživanja po osnovi preplate uslijed navodne ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, od iznosa potraživanja po osnovi navodne razlike u glavnici nego već tužitelj postavlja kumulativni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 34.500,00 EUR/ 259.940,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pa je tako postavljeni tužbeni zahtjev neuredan te predlaže sudu da naloži tužitelju da razdvoji iznose po navedenim osnovama te da naznači tijek zakonskih zateznih kamatama za svaki pojedini iznos , jer pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a tako da tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi , odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu po svakoj pojedinoj osnovi, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja te nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti budući da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ČA i dodatno tuženik ističe da je PA , sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. ZOO-a ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren i stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja i navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ , a tuženik ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje pa Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ tako da tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a opreza radi tuženik prigovara da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužitelj činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja, kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužitelj je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 1. siječnja 2008. , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. , ali tuženik ističe da taj iznos , koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika pa tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa na ime navodne razlike u glavnici te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. ( list 7 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015., uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj:7103934234 ( list 9 spisa ), uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 2. veljače 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Milana Glibote poslovni broj: OV-1412/16 od 3. veljače 2016., uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora: 3211508912 od 22. studenog 2007. , uvid u Otplatni plan ( list 24 do 35 spisa ), uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 36 do 59 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 84 do 86 spisa ), uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 201 do 221 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba, uvid u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka , saslušani su svjedok PA i tužitelj LA , kao stranka u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da je tužitelj LA , kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 22. studenog 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:3211508912 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 200.824,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 30 godina te da je namjena kredita kupnja stana, što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja i to prvi anuitet u iznosu od 1.071,95 CHF te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,95 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Combis d.o.o. od 3. svibnja 2007.
6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran.
7.
Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 198.899,25 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.388.470,32 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 298 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 32.197,83 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik iznosi 122.204,16 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
8. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR solemniziran od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Milana Glibote poslovni broj: OV-1412/16 od 3. veljače 2016.
9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u dijelu odredbe koji glasi: „… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF'' , da li je tužitelj aktivno legitimiran , da li je nastupila zastara tražbina tužitelja , da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru, sporna je visina i pravna osnova tražbine tužitelja i sporan je tijek zateznih kamata.
10. Tužitelj LA saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da je, kao korisnik kredita, uz njegovu suprugu L, kao sudužnika uzeo stambeni kredit u valuti CHF u protuvrijednosti od 908.000,00 kn , odnosno oko 200.000 CHF te je namjena kredita bila kupnja stana , kao prve stambene nekretnine, a ugovor o kreditu zaključio je 2007. Tužitelj tvrdi da je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina te i sada on i supruga otplaćuju predmetni kredit.Tužitelj navodi da se prilikom uzimanja kredita informirao u vezi tog kredita,a bilo je moguće uzeti osim u valuti CHF kredit u valuti kune, odnosno valuti EUR i uzeo je kredit u valuti CHF zbog toga što mu je bila manja mjesečna rata kredita, a što se tiče samog tečaja CHF nije imao saznanja o tome da li će i kakav biti tečaj, ali je bilo bitno da ispunjava uvjete kredita i kako bi imao što manju ratu tako da mu ostane što više novaca, a kod uzimanja kredita te s obzirom da nekretnina i to stan koji su on i supruga kupovali nije zadovoljavala uvjete tražbine osiguranja banke, banka je od njih tražila i dodatnu hipoteku tako da je bila hipoteka na stan roditelja njegove supruge, a sve kako bi on i supruga zadovoljavali uvjete kreditiranja. Tužitelj se sjeća da mu je nedostajalo 200,00 kn za prosjek kako bi mu bio odobren kredit pa je zato korištena hipoteka kao osiguranje , a i suprugu je morao uzeti kao sudužnika. Tužitelj navodi da su mu u banci sugerirali da mu tvrtka u kojoj je radio prikaže veći prosjek plaće, ali na to u njegovoj tvrtki nisu pristali zbog straha da im ne dođe inspekcija.Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao saznanja što znači valutna klauzula, a sada mu je poznato što ona znači , a to znači da mu rata kredita ovisi o kretanju tečaja CHF.Tužitelj navodi da mu je najveći šok bio što obje nekretnine nisu bile dovoljne da pokriju taj kredit i tako je sve to naraslo na iznos od 1.250.000,00 kn od početnih 908.000,00 kn. Nadalje, tužitelj tvrdi da su mu u banci rekli da ako dođe do povećanja tečaja CHF da može konvertirati kredit i da je prva konverzija besplatna, a to bi bila konverzija u drugu valutu, a što matematički dođe na isto i to znači da konverzijom preuzimam veću glavnicu i isto tako dolazi do povećanje kamate i zapravo su kamate bile veće u kunama i EUR u odnosu na CHF. Tužitelj navodi da je početna mjesečna rata kredita bila 4.300,00 kn da bi tijekom otplate kredita porasla do 7.500,00 kn. Tužitelj tvrdi da je znao zbog čega je došlo do porasta rata mjesečne rate kredita, a to je bilo zbog rasta tečaja CHF i nakon toga uzeo je još jedan kredit za refinanciranje duga i tako su on i supruga dobili još jedan kredit u iznosu od 31.000,00 EUR te su u to uračunati minusi, rate kredita za koje su kasnili , a i banka je prijetila otkazom kredita te je moglo doći do zapljene primanja.Tužitelj navodi da je 2015. došlo do konverzije predmetnog kredita i to tako da je valuta CHF pretvorena u valutu EUR te je o mogućnosti takve konverzije dobio obavijest od banke i dobio je u svezi s tim otplatni plan za kredit.Tužitelj tvrdi da je i nakon toga došlo do povećanja mjesečne rate kredita za otprilike 30,00 EUR kao promjenu kamatne stope, a tužitelj napominje da osim rasta tečaja došlo je i do rasta kamate tako da je to dodatno bilo povećanje mjesečne rate kredita.Tužitelj navodi da su on i supruga 2020. imali svoj obrt, a koji je zatvoren u 2021., a sada nemaju nikakve tvrtke ili obrta te u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu imali nikakav obrt niti tvrtku u vlasništvu . Tužitelj tvrdi da se radilo o uslužnom obrtu i imali su prijavljen obrt na adresi gdje je bio stan i taj obrt je godišnje imao promet od 25.000,00 kuna.Tužitelj tvrdi da on i supruga otplaćuju predmetni kredit, a kako bi isti otplatili posuđuju novac za otplatu kredita i snalaze se kako mogu. Tužitelj navodi da se radi o stanu od 60 m2 i supruga i on ne iznajmljuju taj stan te on i supruga žive u tom stanu.Tužitelj se ne sjeća da bi mu bankarska službenica govorila o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to čini prema valuti EUR, a Anex ugovora je potpisao, jer nije imao drugog rješenja te mu je „voda došla do grla“, a i sada je ,, pod ovrhama'' te tužitelj navodi da nije smatrao da se potpisom dodatka ugovora odrekao bilo kakvih potraživanja prema banci.
11. Svjedok PA , supruga tužitelja tvrdi da su ona i suprug zajedno otišli u Zagrebačku banku kako bi uzeli kredit za kupnju stanu, a kojeg su odlučili kupiti te su zajedno bili na razgovoru u banci, a u banci su ih pitali koji bi im iznos kredita bio potreban te su rekli 115.000,00 EUR , a koji im je iznos bio potreban za kupnju stana.Svjedok tvrdi da nakon tih svih pregovora za sklapanje ugovora o kreditu u kojem ugovoru je ona bila sudužnik, a suprug, ovdje tužitelj je bio korisnik kredita navodi da su ona i suprug zajedno plaćali rate kredita, jer imaju „zajednički budžet“.Što se tiče otplate kredita, svjedok navodi da su kao osiguranje tražbine morali dati kao hipoteku stan njezinih roditelja u jednom dijelu . Svjedok tvrdi da kada su se povećale rate kredita u otplati kredita pomagali su njezini roditelji i nekad je tako i njezina majka otplaćivala pojedinu ratu kredita, a sada ona i suprug zajednički otplaćuju predmetni kredit, s time da su kredit uzeli na rok od 30 godina.
12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
13. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani mogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kam atnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutn e kla uzule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije moga o znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.
14. Naime, kako i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi , rečeno mu je prije uzimanja kredita da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
15. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
16. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo , značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita te niti nije znao niti mu je objašnjeno u banci što znači valutna klauzula.
17. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
18. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi:
„… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. '' radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.
19. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆA protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 2. veljače 2016, Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
23. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vračeno,sve ono što je preplatio.
25. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
26. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti izračuna preplate po mjesecima po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015., (za razliku u tečaju u CHF) , izračunati novčani iznos izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, (na okolnost konverzije kredita) očitovati se je li konverzija provedena u skladu sa zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), (na okolnost utvrđene preplate na dan 30. rujna 2015. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu) očitovati se koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.
28. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka isplaćeni iznos od 200.824,20 CHF iznosio je 117.914,55 EUR (konvertirani iznos), a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2008.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.083,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) , a tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR i sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata , koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, a preplata utvrđena od strane tuženika prilikom izračuna konverzije, odnosno razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR iznosi ukupno 4.273,39 EUR (konvertirani iznos).
29. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te ustraje u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.
30. Tužitelj je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da sukladno pravilima ZOO-a (čl. 172.) o redoslijedu uračunavanja, iznos priznate preplate trebao bi se oduzeti, redom, od iznosa troškova, zateznih kamata te potom od iznosa glavnice i upravo zbog navedenog, tužitelj predlaže izradu dopune nalaza i mišljenja na način da u istoj iskaže svakomjesečne iznose zateznih kamata na utvrđene iznose preplate s osnove tečajne razlike i također je potrebno utvrditi i tečajnu razliku s osnove razlike u nedospjeloj glavnici na dan 30. rujna 2015., a što podrazumijeva razliku između preostale glavnice u valuti CHF prema početnom tečaju i početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. naspram glavnice koja preostaje na dan 30. rujna 2015. po provedenoj konverziji.
31. Financijski vještak je dopunio svoj nalaz i mišljenje navodeći da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2008.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.083,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.390,02 EUR, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 9.200,47 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu) te iznos preostale glavnice na dan konverzije (30. rujna 2015.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do konverzije 30. rujna 2015., primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 7.002,49 EUR (konvertirani iznos).
32.
Stranke nisu stavile primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
33. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaku Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje , kao i dopuna istog jasan i određen bez kontradiktornosti te je vještak uzeo u obzir uplate tužitelja , kao i preplatu u konverziji i to je sve prikazao u tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja.
34. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrdio da : a ) preplata s osnove razlike u tečaju do dana provedbe konverzije iznosi 10.083,84 EUR , b.) na tako utvrđen iznos glavnice, zatezne kamate do dana provedbe konverzije iznosi 3.390,02 EUR c.) u okviru konverzije tuženik priznaje tužitelju preplatu u iznosu od 4.273,39 EUR . i d.) razlika glavnice na dan provedbe konverzije kao posljedica promjene tečaja iznosi 7.002,49 EUR i prema tome, ukupno potraživanje tužitelja nakon provedbe konverzije s osnove razlike tečaja iznosi 16.202,96 EUR (a+ (b-c)+d) u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je valjalo odlučiti , kao u toč. II. izreke presude.
35. Osim navedenog iznosa od 16.202,96 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015.
36. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužitelja nije osnovan .
37. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, sukladno s čl. 502.c ZPP-a i ima pravni interes za podnošenje tužbe .
38. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
39. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana za osobne potrebe kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužitelj i svjedok PA pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.
40. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
41. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj je tijekom otplate kredita godinu dana ( od 2020. do 2021. ) obavljao obrtničku djelatnost u stanu kupljenom na kredit , međutim sve ostalo razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je koristio stan za svoje osobne potrebe, za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji i taj stan nije bio iznajmljivan, što proizlazi iz uvjerljivog i podudarnog iskaza tužitelja i svjedoka PA , tužiteljeve supruge.
42. Tuženik tvrdi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu , koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev , jer u tužbi tužitelj traži isplatu
iznosa od 34.500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a tužitelj podneskom od dana 8. listopada 2025. traži isplatu iznosa od 16.202,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to sve s osnove navodne ništetnosti gore navedenih odredbi Ugovora o kreditu tako da proizlazi da je tužitelj podneskom od 8. listopada 2025. djelomično povukao tužbu u iznosu od 18.297,04 EUR pa se tuženik protivi takvom povlačenju tužbe.
43. Gore navedene tvrdnje tuženika nisu osnovane, jer što se tiče kondemnatornog tužbenog zahtjeva valja reči da je tužitelj samo uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka , jer tek po provedbi financijskog vještačenja je to mogao određeno i točno učiniti.
44. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po predmetnom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti budući da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ČA i dodatno tuženik ističe da je PA , sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. ZOO-a ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren i stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun.
45. Prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj, kao korisnik kredita s tuženikom , kao kreditorom sklopio kredit i tužitelj je prvenstveno obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takav je evidentiran u poslovnim knjigama tuženika , a za tuženika je bilo bitno da tužitelj plaća rate kredita , a treće osobe ČA i PA, supruga tužitelja , iako su platile pojedine rate kredita, to su učinile u ime i za račun tužitelja po broju i partiji kredita , koji glase na tužitelja.
46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 26. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 15. 5. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 13. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 20. 2. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 8. 10. 2025. po tbr 8/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 875,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 450,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 195,73 EUR i troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 95,65 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.116,38 EUR na koji iznos teku zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a od dana donošenja prvostupanjske presude dana 4. veljače 2026.
47. Tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka , koji se odnose na zastupanje po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude dana 4. veljače 2026. , jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na to ročište, a također valja reći da se troškovi zastupanja tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik odmjeravaju prema vrijednosti predmeta spora prema zadnje postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 16.202,96 EUR, što prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika iznosi 250 bodova tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.437,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom
48. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.900,00 EUR .
U Zaboku 4. veljače 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Odvjetničko društvo Jukić & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Čalogovićeva 1,
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
