Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-253/2018-100

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza TEHNO YACHT d.o.o. "u stečaju", OIB 58821347888, Podstrana, Poljičkih knezova 21, kojeg zastupa punomoćnica Slavica Čupić, odvjetnica u Splitu, Bihaćka 2A/IV, protiv tuženika MARINA KREMIK d.o.o., OIB 33994182010, Primošten, Splitska 24, kojeg zastupa punomoćnica Ana-Marija Grubišić Čabraja, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Grge Tuškana 41, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 2. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 4. veljače 2026.

p r e s u d i o  je

I Nalaže se tuženiku MARINA KREMIK d.o.o. u roku od petnaest dana platiti tužitelju Stečajna masa iza TEHNO YACHT d.o.o. "u stečaju" 83.158,40 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj Stečajna masa iza TEHNO YACHT d.o.o. "u stečaju" tražio da mu tuženik MARINA KREMIK d.o.o. plati 1.882.794,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od :

- 32.079,20 EUR od donošenja presude do isplate

- 3.371,16 EUR od 18. ožujka 2011. do isplate

- 1.371.913,00 EUR od donošenja presude do isplate

- 428.969,62 EUR od donošenja presude do isplate

- 46.452,98 EUR od donošenja presude do isplate

III Nalaže se tužitelju Stečajna masa iza TEHNO YACHT d.o.o. "u stečaju" u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku MARINA KREMIK d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 460.497,50 EUR.

IV Odbija se zahtjev tuženika MARINA KREMIK d.o.o. da mu tužitelj Stečajna masa iza TEHNO YACHT d.o.o. "u stečaju" naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 189.889,31 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj Techno Yacht d.o.o. je 21. ožujka 2011. podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 20.889.980,54 kn i da mu plati zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate.

2. Izjavio je da obavlja djelatnost davanja jedrilica u charter, a da tuženik servisira plovila i pruža ostale usluge u nautičkom turizmu, između ostalog i da pruža usluge smještaja plovila u Marini Kremik u moru i na suhom vezu. Izjavio je da je 23 godine u Marini Kremik držao plovila i koristio usluge servisa i ostale usluge potrebne za obavljanje djelatnosti. Zbog pada turističkog prometa tijekom 2009. i pada prihoda od turizma da nije uspio na vrijeme podmiriti dospjele obveze naknade za korištenje usluga tuženika. Tuženik da je podnio prijedlog za ovrhu radi namirenja tražbine u iznosu od 684.986,94 kn, o kojoj se pred ovim sudom vodi parnični postupak pod poslovnim brojem P-901/10.

3. Izjavio je da je tuženik 13. svibnja 2010. bez privole i protivno njegovoj volji, dizalicama i uz suradnju djelatnika marine i trećih osoba (zaštitara) podigao iz mora i stavio na suhi vez u marini 14 jedrilica i na taj mu način onemogućio rad, odnosno poslovanje jedrilicama sve dok mu jedrilice nisu vraćene provedbom privremene mjere određene rješenjem ovog suda poslovnog broja R1-15/11 od 19. siječnja 2011. kojom je naloženo tuženiku da mu preda i vrati u posjed 14 jedrilica i to 12 jedrilica Bavaria 33 i 2 jedrilice Bavaria 37.

4.Dakle, u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 19. siječnja 2011. da nije mogao raspolagati svojim plovilima, osnovnim sredstvom rada i komercijalno ih koristiti zbog nezakonitog postupanja tuženika, pa da mu je nastala šteta zbog gubitka planiranog prihoda od djelatnosti iznajmljivanja u 2010. od najmanje 2.850.000,00 kn s obzirom na to da je u razdoblju koje je prethodilo i to 2003. ostvario prihod u iznosu od 4.1558.265,54 kn, 2004. u iznosu od 5.149.177,57 kn, 2005. u iznosu od 4.407.957,20 kn, 2006. u iznosu od 4.446.135,55 kn, 2007. u iznosu od 3.976.860,87 kn, 2008. u iznosu od 3.084.443,23 kn te 2009. u iznosu od 1.765.223,00 kn. Prihodi u 2009. da su bili manji jer je 2009. u turizmu ostvaren pad prometa od 15% zbog recesije, a i zbog pada tečaja engleske funte od 25% što mu je dodatno umanjilo prihode s obzirom na to da je imao goste isključivo iz [adresa]. Prihode koje je mogao ostvariti u 2010. da je procijenio uvažavajući ostvarene prihode u razdoblju poslovanja koje je prethodilo, ali i činjenicu da je završila recesija u turizmu, da se engleska funta stabilizirala i da je povećan broj turista za 20 %.

5.Nadalje je izjavio da je kupnja jedrilica kojima je obavljao djelatnost, a koje je tuženik podigao iz mora 13. svibnja 2010., financirana dijelom njegovim sredstvima (1/3), a dijelom kreditnim sredstvima temeljem ugovora s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Nakon bespravnog oduzimanja 14 jedrilica, osnovnih sredstava rada i neostvarenog prihoda da nije mogao podmirivati svoje obveze, pa tako ni plaćati rate temeljem ugovora o kreditu. Zbog toga da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. raskinuo ugovore o prodaji s obročnom otplatom sa sporazumom o zasnivanju založnog prava za 18 jedrilica i ugovor o financijskom leasingu za 2 jedrilice. Potom da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. pokrenuo ovršni postupak, pa da je izgubio jedrilice i mogućnost ostvarivati prihod i u razdoblju nakon što mu je tuženik predao jedrilice. Zbog toga da mu je nastala šteta izmaklih budućih prihoda 20 jedrilica u iznosu od 5.871.375,00 kn. Nakon raskida ugovora s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da je dospio za plaćanje cjelokupni neotplaćeni iznos kredita koji prema evidenciji banke iznosi 1.101.422,21 EUR ili 8.040.382,14 kn bez obračuna zateznih kamata. Tužitelj da trpi štetu zbog raskida ugovora i to razlike između ugovorene i zatezne kamate (17%) koju banka obračunava.

6.Uz to, naveo je, da će banka zbog neizvršenja obveza iz ugovora o kreditu kao založni vjerovnik pokrenuti prodaju jedrilica u ovršnom postupku, zbog čega će izgubiti ono što je uložio u brodove i to trošak učinjen kod kupnje koji se sastoji u predujmovima za isporuku plovila i to za prvu isporuku 12 jedrilica u iznosu od 195.000,00 EUR, za drugu isporuku 6 jedrilica u iznosu od 88.879,00 eura i za treću isporuku 2 jedrilice u iznosu od 82.218,30CHF, odnosno ukupno 2.524.516,65 kn te trošak ulaganja u opremu brodova da bi se mogla koristiti u svrhu iznajmljivanja u iznosu od 630.000,00 kn. Uz to da gubi i sve uplate po kreditima za brodove do raskida ugovora i to za 12 brodova Bavaria 33 505.710,72 EUR (3.691.688,26 kn), Bavaria 37 242.390,88 EUR (1.769.453,43 kn) i Bavaria 40 57.312,00 CHF (320.947,20 kn), odnosno ukupno 5.782.088,89 kn.

7.Nadalje, izjavio je da je protupravnim oduzimanjem plovila tuženik onemogućio tužitelju rad u sezoni 2010., ali i da mu je povrijedio pravo osobnosti, pravo na ugled, dobar glas, čast, ime i slobodu privređivanja, dignitet u čarter poslovanju kroz 25 godina, poslovanje s poslovnim partnerima u tuzemstvu i inozemstvu. Ponovno vraćanje digniteta da će zahtijevati puno vremena, pa da mu je tuženik dužan naknaditi neimovinsku štetu u iznosu od 3.000.000,00 kn.

8.Izjavio je tužitelj i to da su na jedrilicama nastala oštećenja koja su ovršitelji konstatirali u zapisniku prilikom provedbe privremene mjere. Tako da su konstatirali da su kormila onesposobljena, što da se ne može smatrati oštećenjem nastalim uslijed ležanja na suhom vezu i nekorištenja. Šteta nastala na plovilima da iznosi 112.000,00 kn. Naime, da troškovi popravka po svakom plovilu iznose 3.000,00 kn, a troškovi popravka i servisa nezaštićene vanjske opreme na plovilima izložene vremenskim uvjetima (sidreni vinčevi, jedra, kormila, tikovina, biminije, konopi, sidreni lanci) iznose 5.000,00 kn po plovilu. Oprema da se nije mogla zaštititi zbog nemogućnosti zaštite opreme tijekom zime zbog pisane zabrane ulaska u marinu Kremik. Tužitelj je tražio naknadu i te štete.

9.Izjavio je da je imao i troškove postupaka koje je morao pokrenuti radi ostvarivanja svojih prava i to trošak izlazaka skipera koji su trebali po odluci suda izvesti jedrilice iz marine za 14 skipera u iznosu od 39.200,00 kn, trošak provedbe ovrhe u iznosu od 1.000,00 kn, trošak sudskih pristojbi u iznosu od 15.000,00 kn i trošak odvjetnika u iznosu od 64.800,00 kn. Ti povezani troškovi da su ne manji od 120.000,00 kn, pa je tražio naknadu i te štete.

10.Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva predložio je da sud izvede dokaze čitanjem isprava izjave Unicredit Leasing Croatia d.o.o. o raskidu ugovora o prodaji s obročnom otplatom od 20. kolovoza 2010. za ugovor 08923/05, 08922/05, 08921/05, 08920/05, 08919/05, 08918/05, 08917/05, 08916/05, 08915/05, 08914/05, 08913/05, 08912/05, 12973/06, 12974/06, 12975/06, 12976/06,12977/06, 12978/06, izjavu Unicredit leasing Croatia d.o.o. o raskidu ugovora o financijskom leasingu br. 21711/08, izjavu o raskidu ugovora o financijskom leasingu br.21713/08, "stanje dugovanja na dan 9. listopada 2010. po pojedinom ugovoru“, potvrde o plaćanju, računa 264eIV/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eV/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eVI/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eVII/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eIX/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eXII/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eX/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eIII/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eXI/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eI/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eII/05 od 23. kolovoza 2005., računa 264eVIII/05 od 23. kolovoza 2005., ispisane poruke elektroničke pošte od **.**.2010. (NN), računa dobiti i gubitka za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2003., za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2004., za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2004., za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2005., za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2006., za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2007., za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2008., računa dobiti i gubitka za razdoblje 1. siječnja do 31. prosinca 2009., Procjene vrijednosti flote plovila Techo Yacht od 4. ožujka 2009. ing. Đek Šurija, ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a 21713/08 od 5. ožujka 2008. i br.21711/08 od 5. ožujka 2008., ugovora o prodaji s obročnom otplatom sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na pokretnoj stvari radi osiguranja potraživanja br. 12973/06 od 7. studenoga 2006., br. 12974/06 od 7. studenoga 2006., br. 12975/06 od 7. studenoga 2006., br. 12976/06 od 7. studenoga 2006., br. 12977/06 od 8. prosinca 2006., br. 12978/06 od 8. prosinca 2006., br. 8912/05 od 14. rujna 2005., br. 8913/05 od 14. rujna 2005., br. 8914/05 od 14. rujna 2005., br. 8915/05 od 14. rujna 2005., br. 89136/05 od 14. rujna 2005., br. 8917/05 od 14. rujna 2005., br. 8918/05 od 14. rujna 2005., br. 8919/05 od 14. rujna 2005., br. 8920/05 od 14. rujna 2005., br. 8921/05 od 14. rujna 2005., br. 8922/05 od 14. rujna 2005., br. 8923/05 od 14. rujna 2005.,

11.Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu.

12. Izjavio je da nije istina da je tužitelju onemogućio poslovanje. Potvrdio je da su stranke bile u poslovnom odnosu i da je tužitelj koristio marinu kojom tuženik gospodari za privez svojih plovila. Temeljem tog odnosa da mu tužitelj duguje 1.038.509,24 kn uvećan za kamate i troškove. Odnos stranaka da je bio uređen ugovorom o poslovnoj suradnji od 8. prosinca 2008. i općim uvjetima poslovanja tuženika. Ugovorom i općim uvjetima da je ugovoreno da ima pravo zadržanja kao i založno pravo na svim plovilima i opremi tužitelja za nepodmirena potraživanja, uključujući i zatezne kamate.

13. Izjavio je da je ukazao tužitelju na to da ima znatna dugovanja i upozorio ga da će za slučaj da dug ne podmiri u ostavljenom roku, podignuti jedrilice na suhi vez i na njima ostvariti pravo zadržanja.

14. Tužitelj da je u više navrata obećavao da će podmiriti dug, da su među strankama tekli pregovori radi mirnog rješenja spora, na način da tužitelj da odgovarajuće osiguranje, no da uslijed prijevarnog ponašanja tužitelja do toga nije došlo. S obzirom na to da je tužitelj prekršio ugovornu i zakonsku obvezu, da je sukladno ugovornim i zakonskim ovlaštenjima jedrilice podigao na suhi vez svoje marine i zadržao ih. U njegovu postupanju da nema protupravnosti, pa da nije u obvezi naknaditi bilo kakvu štetu. Da je tužitelju šteta nastala, a nije, da bi nastala isključivo zbog njegovog protupravnog ponašanja. Okolnost što je sud donio protuzakonitu privremenu mjeru kod činjenice da je odbacio više istih prijedloga tužitelja da nije bitna za donošenje odluke u ovoj stvari.

15. Nadalje, izjavio je da sva dugovanja tužitelja prema njemu i Unicredit Leasing Croatia d.o.o. i dobavljačima, u višemilijunskim iznosima, datiraju iz razdoblja u kojem je tužitelj poslovao. Ukoliko je točno da je onemogućio tužitelja u poslovanju, iako je to rezultat tužiteljeva prijevarnog i nesavjesnog postupanja, time da je samo spriječen nastanak veće štete budući da tužitelj nije bio u stanju sanirati svoja dugovanja. Navod da bi tužitelj poslovanjem u jednoj sezoni, 2010. podmirio svoja dospjela dugovanja prema vjerovnicima da je apsurdan i protivan ispravama koje je tužitelj dostavio uz tužbu. Izjavio je i to da je lažan navod tužitelja da mu je bio onemogućen pristup marini jer da su zastupnik po zakonu tužitelja i djelatnici tužitelja slobodno ulazili u marinu više puta i da su se i sastajali s upravom i djelatnicima tuženika te da je sve do 13. svibnja 2010. u marini boravio ŠN, radnik tužitelja, koji je spavao na jednom od tužiteljevih plovila.

16. Predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava izvoda otvorenih stavki od 8. ožujka 2011., konto kartice za 2009., ugovora o poslovnoj suradnji od 8. prosinca 2008., općih uvjeta poslovanja Marina Kremik d.o.o., poziva na plaćanje od 2. ožujka 2010., prijedloga za ovrhu od 21. veljače 2011., rješenja o ovrsi poslovnog broja Ovrv- 145/11 od 8. ožujka 2011. te dopisa tužitelja od 12. veljače 2010.

17. Rješenjem ovog suda poslovnog broja P-1347/11 od 17. rujna 2012. utvrđen je prekid postupka jer je rješenjem ovog suda poslovnog broja St-139/11 od 20. siječnja 2012. otvoren stečaj nad tužiteljem. Postupak je nastavljen rješenjem ovog suda poslovnog broja P-1347/11 od 16. prosinca 2013., a potom je ponovno utvrđen prekid postupka rješenjem od 27. veljače 2014. jer je nad tuženikom rješenjem Financijske agencije, Regionalni centar Zagreb klasa:UP-I/110/07/13-01/1852 od 18. ožujka 2013. otvoren postupak predstečajne nagodbe. Sud je rješenjem poslovnog broja P-38/14 od 20. srpnja 2015. nastavio postupak.

18. Tužitelj je izjavio da je prijavio tražbinu u postupku predstečajne nagodbe u iznosu od 27.246.829,50 kn i tražbinu u iznosu od 5.612,42 kn na temelju ovršne isprave. Tražbina da je osporena. Dostavio je presliku prijave tražbine, rješenja o odobrenju sklapanja predstečajne nagodbe Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovnog broja Stpn-73/14 od 12. veljače 2015. i rješenje Financijske agencije, Regionalni centar Zagreb od 8. svibnja 2013. te rješenje ovog suda poslovnog broja R1-167/2010.

19. U tijeku postupka tužitelj je izjavio da je isključivi razlog uništenja njegova poslovanja, prodaje jedrilica kojima je obavljao djelatnost i kasnije stečaja, činjenica što je tuženik 13. svibnja 2010. bez osnova, radi "banalnog" duga najma vezova u Marini Kremik izvukao iz mora i stavio na suhi vez njegovih 14 jedrilica, onemogućio mu i njegovim zaposlenicima ulaz u marinu, a time i pristup jedrilicama koje je kroz deset mjeseci stajanja na suhom vezu izložio propadanju, oštećenju, nebrizi i gubitku vrijednosti. Zbog toga da je zapao u teškoće i da nije mogao uredno plaćati dospjele rate po ugovorima o prodaji s obročnom otplatom. Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da je tri mjeseca nakon saznanja da je onemogućen u obavljanju djelatnosti davanja jedrilica u charter dostavio obavijest o raskidu svih ugovora o kupnji brodova na obročnu otplatu i ugovora o leasingu te da je 31. kolovoza 2010. preuzeo 2 jedrilice Bavaria 40 iz luke Zaton jer te dvije jedrilice nisu bile u marini tuženika.

20. U odnosu na dug prema tuženiku, tužitelj je izjavio da je riječ o „banalnom“ dugu, potom da je postojao dug od cca 600.000,00 kn, a onda i to da je bilo sporno koliko duguje. Izjavio je da nije sporno da je imao dugovanje prema tuženiku, ali da je bila sporna visina duga i osnova pojedinih faktura i da je bilo riječi o dugovanju iz prethodnih godina. Kod tuženika da je držao flotu jedrilica na vezovima u moru i na suhom vezu kada je to trebalo i u prostoru tuženika da je postavio dva kontejnera s poslovno servisnom svrhom za prijem gostiju, servis jedrilica, dopune opreme i čišćenja plovila. Izjavio je da mu je u lipnju 2008. tuženik poslao obavijest da ima plan rekonstrukcije prostora gdje su privezana njegova plovila i prostora gdje je smještena njegova charter baza, pa da će prekinuti suradnju i za 2009. neće produljiti najam veza. No dopisom od 4. prosinca 2008. da je odluka promijenjena te da je obaviješten da će ipak s njim sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji za 2009., ali uz druge uvjete i to tako što će povećati cijenu korištenja struje, vode i odvoza smeća za 15 % po vezu, odnosno svakom plovilu, da će usluge veza za 2009. morati biti plaćene u siječnju za cijelu 2009. unaprijed i da se sva dospjela potraživanja moraju platiti prije sklapanja ugovora za 2009. Nakon toga tuženik da je dostavio prijedlog ugovora za najam vezova za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2009. uz "potpuno saznanje" da ugovor ne predstavlja njihovu pravu volju. Taj ugovor da ne proizvodi učinke što da potvrđuje prepiska iz koje proizlazi da je ugovor formalan, ali da će sačiniti novi koji mijenja odnos stranaka. Početkom 2009. tuženik da mu je dostavio niz faktura koje nisu ni u kakvoj vezi s ugovorom ili kojim dogovorom stranaka. Da ispostavlja fakturu za ekstra najam od 107.478,09 kn, pa najam charter baze naplaćuje 5.464,53 kn u jednom mjesecu, pa taj račun stornira, pa najam naplaćuje 1.797,48 kn, pa taj račun stornira. Takvim ponašanjem tuženik da je stvorio konfuziju u odnosima stranaka u 2009.

21. Dakle tužitelj nije sporio činjenicu postojanja duga prema tuženiku, ali je s jedne strane sporio tuženikove navode o iznosu tog duga, ali u konačnici i o osnovi tog duga, te je o tome iznio više različitih tvrdnji. No u tijeku postupka stranke su izjavile da nema spora o tome da je ugovor o poslovnoj suradnji od 8. prosinca 2008. bio na snazi do 31. prosinca 2009., a nakon toga više nisu sklopile ugovor iako su jedrilice i dalje bile u marini tuženika.

22. Nadalje, izjavio je tužitelj nadalje da je poduzeo sve dostupne zakonite radnje da bi oslobodio jedrilice, da je pokušao pregovarati s nadležnim osobama tuženika, predlagao različita rješenja među kojima je bilo i rješenje da stranke zajednički prodaju jednu jedrilicu, pa da ostvarenu cijenu plati tuženiku, no da do toga nije došlo. Nakon što je tuženik zaplijenio jedrilice da je s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. održao više sastanaka na kojima se između ostalog raspravljalo o tome tko će podnijeti prijedlog za osiguranje i koje će mjere Unicredit Leasing Croatia d.o.o. poduzeti radi smanjenja rata.

23. Izjavio je da su mu jedrilice vraćene provedbom rješenja ovog suda poslovnog broja R1-15/11 od 19. siječnja 2011. kojim je naloženo tuženiku da mu preda 14 jedrilica. Iz tog rješenja da proizlazi da ga je tuženik premještanjem brodova na suhi vez onemogućio u obavljanju jedine djelatnosti, uslijed čega trpi nenadoknadivu štetu, da tužitelj nema osnovu zadržavanja brodova i nema pravo retencije posebno jer je pokrenuo ovršni postupak koji je u tijeku. Tuženik je protiv tog rješenja podnio žalbu, pa da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje od 19. siječnja 2011. i naveo da se tuženik prekomjerno osigurao s obzirom na pojedinačnu vrijednost svake jedrilice i iznos tuženikove tražbine i da je pridržajem 14 plovila onemogućio tužitelja u obavljanju djelatnosti čime je svjesno umanjio šanse za naplatu svog potraživanja, a s druge strane koristeći pravo pridržaja nepovoljno opteretio tužitelja. S obzirom na dug prema tuženiku od cca 600.000,00 kn, da bi zadržanjem jedne ili dvije jedrilice tuženik u cijelosti i kvalitetno osigurao tražbinu. Naime da je vještak Đek Šurija 18. lipnja 2010., mjesec dana nakon što je tuženik podigao 14 jedrilica tužitelja po nalogu Unicredit Leasing Croatia d.o.o. radio procjenu jedrilica. Prema toj procjeni vrijednost Bavaria 37 da je bila 86.000,00 EUR, a vrijednost Bavaria 33 da je bila 61.000,00 EUR.

24. Izjavio je tužitelj i to da je prvi pokušaj provedbe privremene mjere bio neuspješan jer je dizalica tuženika bila u kvaru. Konačno da je provedba učinjena 15. ožujka 2011. Te prigode da su 4 jedrilice bile u plovnom stanju, a ostale da je trebalo dovesti u plovno stanje. Nakon spuštanja jedrilica u more da je utvrđeno da na jedrilicama nedostaje lanac za kormilo, kormilo, da nema jedara, odnosno da niti jedna jedrilica nije u ispravnom stanju i ne može isploviti. Nakon osposobljavanja jedrilica za plovidbu tužitelj da je 17. ožujka 2011. jedrilice oteglio u marinu na otoku Krapnju gdje je nastavio s popravkom i opremanjem. Veliki dio opreme da je tijekom 11 mjeseci koliko su brodovi bili na suhom vezu kod tuženika zbog nemara tuženika uništen i otuđen.

25. Izjavio je tužitelj da je 9. studenoga 2010. s ciljem ispunjenja obveza prema Unicredit Leasing Croatia d.o.o. sklopio s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. sporazum kojim su utvrdili da sve dostupne jedrilice prodaju na način da tužitelj osigura smještaj jedrilica i skrbi o jedrilicama, uredno ih servisira i pronalazi kupce, omogući im pregled jedrilica i pruži potrebne informacije i podršku te za kupce pribavi i preda im potrebnu dokumentaciju brodova i ključeve. Usprkos tom sporazumu Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da je 18. travnja 2011. pred ovim sudom podnio prijedlog za ovrhu (poslovni broj Ovr-491/11) kojim je tražio zabilježbu ovrhe, utvrđivanje vrijednosti jedrilica, njihovu prodaju i namirenje. Ovrha da je određena rješenjem ovog suda od 8. srpnja 2011. na svih preostalih 18 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37. Tijekom ovršnog postupka da je prema naprijed spomenutom sporazumu s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. od 9. studenoga 2010. prodao 11 jedrilica od čega 7 jedrilica Bavaria 33 i 4 jedrilice Bavaria 37 na način da je cijena plaćena Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Konačno da je ovaj sud u ovršnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-491/11 15. srpnja 2013. donio zaključak o prodaji preostalih 7 jedrilica neposrednom pogodbom i da je 26. srpnja 2013. tužitelj sklopio ugovor o prodaji preostalih 7 jedrilica s kupcem Husnu Atac.

26. Uz to je izjavio da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. prema ugovorima trebao na jedrilicama zasnovati založno pravo, što da nije učinio zbog iznimno dobre suradnje s tužiteljem i iznimno urednog zatvaranja obveza te da je upisao to pravo tek u lipnju 2010. Izjavio je i to da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. inicirao reprogramiranje njegovih obveza po ugovorima zbog vrlo loše nautičke sezone 2009.

27. Izjavio je da je pribjegao prodaji jedrilica, vjerujući da će dio jedrilica zadržati, što mu se zbog otvaranja stečaja nije ostvarilo.

28. Tuženik je izjavio da tužitelj nije dokazao da je on oštetio opremu plovila, a i to da nije dokazao da je imao "povezane troškove". Izjavio je da je tužitelj u 2009. pretrpio gubitak, a u 2004. kada je ostvario prihod veći od 5.000.000,00 kn da je ostvario dobit od 15.567,74 kn. U prethodnom razdoblju poslovanja u trajanju od 6 godina da je ostvario ukupnu dobit u iznosu od 129.446,92 kn. U odnosu na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.871.375,00 kn izjavio je da nije jasno na koje buduće razdoblje se odnosi jer je tuženik zbog valjane osnove osiguranja svoje tražbine onemogućio poslovanje samo u 2010. Uz to da nije jasno o kakvoj šteti se radi, a koju tužitelj označuje kao nemogućnost otplate kredita u iznosu od 2.524.516,65 kn. Nadalje da je nejasan zahtjev za naknadu štete za dodatna ulaganja u brodove u iznosu od 630.000,00 kn i naknadu 5.782.088,89 kn izgubljenih uplata temeljem ugovora o kreditima koji su raskinuti.

29. Izjavio je tuženik da je tužitelj koristio infrastrukturu luke nautičkog turizma kojom on gospodari i ostvarivao prihod, a da usluge nije plaćao i da nije ispunjavao obveze prema banci čijim je sredstvima kupio brodove, pa da drži da je upravo tužitelj svojim postupanjem uništio reputaciju i dignitet, na kraju završio u stečaju u kojem nema imovine iz koje bi se vjerovnici mogli naplatiti.

30. Izjavio je da je pozivao tužitelja na plaćanje i pregovarao o načinu podmirivanja obveza. Sukladno tome da mu je tužitelj 12. veljače 2010. dostavio Plan podmirivanja potraživanja, no da nije podmirio račune ni nakon tri mjeseca, iako je kao rok podmirenja ukupnog duga označio razdoblje od 2 do 3 tjedna. Tri mjeseca nakon toga da je tužiteljeve jedrilice podigao na suhi vez sprječavajući tako daljnju štetu koju je trpio zbog činjenice što tužitelj nije plaćao račune. Tekuća turistička i nautička sezona da je počela, pa da je oslobađanjem vezova na kojima su bili privezane tužiteljeve jedrilice, umanjivao štetu jer ih je mogao ustupiti drugim korisnicima. Izjavio je da mu je tužitelj 17. svibnja 2010. uputio dopis "prijedlog nagodbe namire potraživanja FN iz osnova korištenja vezova" u kojem je predložio da se 12 jedrilica Bavaria 33 stavi na suhi vez marine i o tome sačini ugovor od 1. siječnja do 31. prosinca 2010., da se plovila na suhom vezu stave u prodaju, a iz postignute cijene namire tužiteljeve obveze prema tuženiku, a da se dio flote, 9 plovila stavi u more i o tome sačini godišnji ugovor od 1. siječnja do 31. prosinca 2010. S obzirom na to da se tužitelj nije pridržavao plana koji mu je dostavio tri i pol mjeseca prije prijedloga, da prijedlog nije razmatrao jer je držao da tužitelj postupa prijevarno nastojeći izbjeći podmirivanje svojih obveza. Nakon toga da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. raskinuo ugovore o leasingu i prodaji s obročnom otplatom radi neplaćanja 18 uzastopnih mjesečnih rata u iznosu od 407.779,06 EUR. Iz toga da proizlazi da tužitelj nije mogao poslovati svojim jedrilicama jer ih je već u kolovozu leasing društvo vratilo u svoje vlasništvo, a za ostatak oglasilo prodaju.

31. Nadalje, izjavio je da je tužitelj, da je imao namjeru podmiriti dug mogao prodati jedno plovilo i podmiriti dug, međutim da je znao da će izgubiti jedrilice jer nije plaćao leasing te da mu je očita namjera bila koristiti jedrilice dok ne budu oduzete i ne platiti njemu dug svjestan da mu prijeti stečaj koji se i dogodio.

32. Izjavio je da na jedrilicama nije mogla nastati šteta zbog neodržavanja, kao i to da tužitelja nitko nije sprječavao u obavljanju poslova održavanja jedrilica dok su bile na suhom vezu.

33. U podnesku od 26. rujna 2016. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev i tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 20.054.923,00 kn., a potom u podnesku od 20. veljače 2019. smanjio tužbeni zahtjev i tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 18.324.413,00 kn.

34. Izjavio je da je vještak Ante Stanić izračunao izmaklu dobit uzrokovanu nemogućnošću gospodarskog iskorištavanja 14 jedrilica usporedbom podataka o rashodima i prihodima svake pojedine jedrilice u razdoblju od 13. svibnja 2008. do 17. ožujka 2009. te uz usporedne podatke srodnog društva koje obavlja identičnu djelatnost i utvrdio da je pretrpio štetu u iznosu od 360.759,00 kn. Osim toga da je imao troškove oslobađanja jedrilica i preuzimanja u posjed od kojih je jedan uspješan, a drugi bezuspješan i troškove popravka jedrilica, servisera, kupnje dijelova i angažmana skipera u iznosu od 316.760,00 kn. Pored toga da je imao i troškove osiguranja, poreza i koncesije u iznosu od 300.758,00 kn.

35. Uz to da je vrijednost jedrilica zbog neodržavanja u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011. umanjena za iznos od 2.268.750,00 kn. Izjavio je da su jedrilice sadržavale standardnu opremu (jarbol, jedra, genova, spremnici za vodu i gorivo, motor) te navigacijsku i komunikacijsku opremu i drugu opremu palube i kabine. Zbog nemara tuženika da je velik dio te opreme otuđen tijekom 11 mjeseci kada su jedrilice bile na suhom vezu kod tuženika. Osim toga da su nastupila oštećenja pogonskog sustava i trupa jedrilica za vrijeme dok su bile na suhom vezu.

36. Izjavio je da charter sezona obično počinje u travnju, a završava u listopadu, a ovisno o vremenskim prilikama traje i dulje. Izjavio je da je imao ugled i da je najviše poslovao s turističkim agencijama sa sjedištem u [adresa] koje su mu uz određenu naknadu osiguravale "charteraše" i to sa Sailing Holidays Ltd. i Seafarer Cruising & Sailing Holidays. Već u siječnju i veljači 2010. da je imao osigurane rezervacije za charter. S obzirom na to da nije mogao ispuniti dogovorene chartere jer nije raspolagao jedrilicama da je pretrpio štetu koja se ogleda u gubicima koji su se nastavili i nakon preuzimanja brodova. Tužitelj je u podnesku od 22. srpnja 2025. izjavio da je sa Seafarer Cruising &Sailing Holidays 10. prosinca 2009. sklopio ugovor temeljem kojeg je taj rezervirao charter za 15 jedrilica u razdoblju od 2. svibnja 2010. do 10. listopada 2010., odnosno za 23 tjedna, od čega je jedna jedrilica Bavaria 33 bila rezervirana za cijelu sezonu, a s pet jedrilica „na zahtjev“. Stoga da je imao osiguran charter za 2010. za razdoblje od 23 tjedna za 15 jedrilica, a preostalih 5 jedrilica da je uzimala ta agencija, ali ne unaprijed i po rezervaciji već po zahtjevu, pa da je tužitelj radio i s drugim agencijama s navedenih 5 jedrilica. U podnesku od 19. listopada 2025. je izjavio da je radio samo s jednom agencijom Sailing Holidays Ltd.

37. Na temelju mišljenja vještaka izrađenog prema izračunu vrijednosti poslovanja na dan 17. ožujka 2011. i diskontinuiranih slobodnih novčanih sredstava pretpostavljenih prihoda i troškova koje je dobio na temelju javno objavljenih podataka sličnih društava konkretno Adriatic charter d.o.o. da je nakon preuzimanja jedrilica u posjed izgubio 11.965.872,00 kn dobiti, no tražio je naknadu 16.801.896,00 kn.

38. Predložio je da sud izvede dokaz čitanjem isprava ugovora o poslovnoj suradnji za 2003. do 2008., dopisa Unicredit Leasing Croatia d.o.o. od 11. studenoga 2010., sporazuma od 9. studenoga 2010., zaključka ovog suda poslovnog broja Ovr- 491/11 od 15. srpnja 2013., ugovora o kupoprodaji plovila neposrednom pogodbom, rješenja ovog suda poslovnog broja R1-15/11 od 19. siječnja 2011., rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-1674/11-3 od 25. ožujka 2011., dodatka procjeni vrijednosti flote plovila tvrtke Techno Yacht, zapisnika o pljenidbi i procjeni pokretnina iz spisa R1-15/11 od 8. ožujka 2011., zapisnika o pljenidbi i procjeni pokretnina od 15. ožujka 2011., preslike popisa inventara jedrilica, preslike izvještaja vještaka Srećka Favre za jedrilice Belatrix, Gemini, Taurus, Cassiopi, Scorpio, Rigel i Draco od 30. travnja 2013., obavijesti o otkazu ugovora za najam vezove od 20. lipnja 2008., obavijesti od 4. prosinca 2008., računa 01/2009, storno računa 01/2009, računa 03/2009, storno računa 05/2009, yacht inventory, nalaza i mišljenja Ante Stanića od 13. kolovoza 2016., prepiske s društvima iz [adresa], standardni ugovor o charteru, račun dobiti i gubitka za razdoblje 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. dodatni podaci za 2008., bilanca za male poduzetnike sa stanjem na dan 31. prosinca 2008., bilanca tužitelja na 31. prosinca 2009., podaci o Sailing Holidays Ltd., inventurne liste, nalaza i mišljenja AN, podataka o direktnim troškovima chartera i troškovima prodaje koji terete jedrilice Bavaria 33 i Bavaria 37 te o prihodu koji ostvare gospodarskim iskorištavanjem, preslike konto kartice za razdoblje 1. siječnja 2010. do 31. siječnja 2010. s prikazom rashoda i bilanca, računa dobiti i gubitka i dodatnih podataka za 2007., 2008. i 2009. , ugovora sa Sailing Holidays Ltd, ugovora sa Seafarer Cruising &Sailing Holidays, obavijest društva Sailing Holidays Ltd. od 20. svibnja 2010., obavijest Seafarer Cruising &Sailing Holidays od 15. svibnja 2010., pisama namjere Unicredit Leasing Croatia d.o.o., ugovora o kupoprodaji neposrednom pogodbom, računa za kupovinu opreme jedrilica iz 2005., 2006. i 2007., naloga i punomoći za povrat predmeta leasinga od Unicredit leasing Croatia d.o.o., zapisnika o preuzimanju predmeta leasinga od 31. kolovoza 2010., presude Općinskog suda u Splitu Po-97/2011 te rješenja o upisu založnog prava Unicredit Leasing Croatia d.o.o. te saslušanjem ŽN, Tome Stojanova, LN, HN, VN i MN, Đeka Šurije i Srećka Favre, BN i Ante Stanića, NN.

39. Rješenjem ovog suda poslovnog broja P-567/15 od 15. ožujka 2017. utvrđen je prekid postupka zbog prestanka tužitelja brisanjem iz sudskog registra, nakon što je ovaj sud rješenjem poslovnog broja St-139/2011 od 30. studenoga 2016. zaključio stečajni postupak. Postupak je nastavljen rješenjem ovog suda poslovnog broja P- 567/2015 od 15. veljače 2018.

40. Tužitelj je u podnesku od 20. veljače 2019. ponovno smanjio tužbeni zahtjev, ali i preinačio tužbu tako što je tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 3.705.000,00 kn za umanjenje vrijednosti 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37, potom 316.760,00 kn za troškove oslobađanja 14 jedrilica, dovođenja jedrilica u plovno stanje, angažmana servisera i skipera i tegalj jedrilica iz Marine Kremik u Marinu Primošten 17. ožujka 2011. , zatim 360.759,00 kn izmakle dobiti neobavljanjem djelatnosti davanja u najam 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37 u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011., 13.941.894,00 kn izmakle dobiti nakon vraćanja jedrilica u posjed tužitelju 17. ožujka 2011., u godinama koje su uslijedile nakon oslobađanja jedrilica do 2017.

41. Izjavio je da se rashodi za jedrilice kreću od 200.000,00 kn za Bavariu 33, 250.000,00 kn za Bavariu 37 i 295.000,00 kn za Bavariu 40 što da uključuje koncesijske naknade, osiguranje plovila, održavanje plovila, najam vezova, pripreme plovila za charter, servise, dopune uništene opreme i rashode zaposlenika i osoblja, dok uobičajeni prihod za jedrilice Bavaria 33 iznosi 236.000,00 kn, za Bavariu 37 275.000,00 kn i 340.000,00 kn za Bavariu 40. Ostvarena dobit prije oporezivanja za Bavaria 33 da iznosi 31.000,00 kn do 63.000,00 kn, za Bavaria 37 od 24.000,00 kn do 140.000,00 kn, a za Bavaria 40 od 46.000,00 kn do 200.000,00 kn, odnosno godišnje od 600.000,00 kn do 2.000.000,00 kn.

42. Tuženik je izjavio da je financijska nastupila propast tužitelja puno prije premještanja jedrilica na suhi vez. Naime, da je prema podacima Financijske agencije na dan 22. veljače 2011. tužitelj bio u blokadi neprestano 1021 dan, što znači od siječnja 2009. te da su neizvršene obveze za plaćanje evidentirane kod Financijske agencije iznosile 2.746.319,89 kn. Uz to da je u 2008. ostvario dobit od 17.242,63 kn, a u 2009. poslovao s gubitkom od 1.007.404,00 kn. Nadalje da je iz bilance tužitelja za 2009. vidljivo da na 31. prosinca 2009. ima dugoročne obveze u iznosu od 7.773.699,00 kn, a kratkoročne 4.060.054,00 kn. U 2008. dugoročne obveze da iznose 9.102.874,00 kn, a kratkoročne obveze 1.960.050,00 kn. Iz toga da je vidljivo da nije ispunjavao svoje obveze iz kredita za nabavu plovila.

43. Izjavio je tuženik i to da je tužitelj na svojim web stranicama oglašavao prodaju plovila. Zbog financijskih problema tužitelj da nije bio u mogućnosti održavati plovila, a kamoli ih koristiti u komercijalne svrhe te da je iz nagodbe koju mu je predložio vidljivo da mu je nudio 12 jedrilica i da je tražio da se sklopi ugovor o suhom vezu za 12 jedrilica iz čega da je zaključiti da s njima nije namjeravao poslovati. Tužitelj da je bio svjestan da mora osloboditi vezove koje nije platio kao i da u svako doba mogao platiti dug i preuzeti plovila. No da tužitelj nije namjeravao platiti dug što da potvrđuje Informacija o bonitetu Bon 1 koji je izdala Financijska agencija 3. veljače 2011. iz kojeg se vidi da je tuženik na računu 31. prosinca 2009. imao 362,00 kn, a 31. ožujka 2010. 00,00 kn.

44. Nadalje, izjavio je da nije prouzrokovao troškove oslobađanja jedrilica, već tužitelj kršenjem ugovora i neplaćanjem, a da je uostalom svakako tužiteljev trošak skipera i servisiranja koji je imao i prethodnih godina. Konačno da je točna njegova tvrdnja o nastanku tih troškova da bi dostavio račune o plaćanju nabavke i ugradnje pogonskih dijelova i opreme, račune servisera za usluge i dokaze o isplati plaća skiperima. Tuženik je izjavio da je i kod vraćanja jedrilica bilo protupravnosti u ponašanju tužitelja jer je rješenje kojim je određena privremena mjera i naloženo vraćanje ukinuto s obrazloženjem da tuženik ima pravo retencije.

45. Tuženik je izjavio da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. u 2009. dao nalog i punomoć IC-Intervencijskom centru d.o.o. za povrat 20 jedrilica najmoprimca tužitelja u posjed Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Dodao je da je 10. svibnja 2011. račun tužitelja u neprekidnoj blokadi 838 dana radi neizvršenih osnova za plaćanje u iznosu od 2.717.677,57 kn, dok je stvarno dugovanje premašivalo taj iznos, a prihod po računu da je godinu dana bio 0,00 kn. Nadalje na dan 13. svibnja 2010. račun tužitelja da je bio u blokadi za iznos od 2.595.779,73 kn neprekidno od 7. listopada 2009. Dakle da sedam mjeseci nije bilo nikakvih novčanih priliva po računu tužitelja. Vjerovnici koji su tada blokirali račun tužitelja da su Velekem d.d., Ina, Papyrus knjigovodstvo, Erste &Steiermarkische banka d.d., Tomić&Co d.o.o., Novo-sxstems d.o.o., Autoline d.o.o., Unicredit Leasing d.o.o., Lovrinčević d.o.o., Kragić d.o.o., Odvjetnici Klokočovnik i Srdelić, Grad Split, Allianz Zagreb d.d. te da je račun blokiran i za tražbine doprinosa za mirovinsko osiguranje, neplaćeni porez i prirez, porez na dobit, turističku članarinu, prihod od spomeničke rente i članarine Komori. Vjerovnici da su imali ovršne isprave, pa su imali mogućnost blokirati račun tužitelja, dok je stvarno dugovanje tužitelja iznosilo 10.978.279,25 kn, što da je vidljivo iz rekapitulacije tražbina vjerovnika na uvid vjerovnicima izrađene od stečajnog upravitelja 15. ožujka 2012.

46. Iz potvrde Fine da je vidljivo da je tužitelj u neprekidnoj blokadi 838 dana na dan 10. svibnja 2011., odnosno da je nakon ostvarenog prihoda u 2009. i charter sezone ostao blokiran s 0,00 kn i preostalih ovršnih obveza u iznosu od preko 2.000.000,00 kn. Nadalje naveo je da je tužiteljeva dobit u 2002. iznosila 889,36 kn, u 2003. 8.044,28 kn, 2004. 15.567,74 kn, 2005. 8.450,00 kn, 2006. 55.178,33 kn, 2007. 24.964,00 kn i u 2008. 17.242,03 kn. Izjavio je da je Ministarstvo financija, Porezna uprava radi naplate poreznog duga u iznosu od 257.754,38 kn pokrenuo postupak osiguranja uknjižbom založnog prava na 18 plovila tužitelja koji prijedlog je u postupku pred ovim sudom R1-180/11 prihvaćen, a potom rješenje ukinuto jer je prijedlog podnesen nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja. Zbog svega toga da se postavlja pitanje na koji način je tužitelj planirao servisirati flotu za sezonu 2010., odnosno kojim sredstvima s prihodom od 0,00 kn i blokadom preko 2.000.000,00 kn. Tužitelj da nije niti planirao poslovati i obavljati charter u 2010. jer s 0,00 kn poslovanje nije moguće. Tužitelj da je prije nego je tuženik podigao brodove oglasio prodaju flote na svojoj internetskoj stranici.

47. Izjavio je tuženik i to da je iz izvješća stečajnog upravitelja vidljivo da je 21. i 29. kolovoza 2010. rukovodeće osoblje Unicredit Leasing Croatia d.o.o. dva plovila odvelo u nepoznatom smjeru. Nadalje da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. podnio 18. travnja 2011. prijedlog za ovrhu (Ovr-491/11) u kojem je naveo da je potrebno odrediti čuvanje brodova jer da je ovršenik svraćao u marinu i otuđivao pojedine dijelove brodova, čime je smanjivana vrijednost brodova, kao i da postoji opravdana sumanja da će to činiti i nakon što sazna za rješenje o ovrsi. Nadalje stečajni upravitelj da u podnesku od 22. studenoga 2013. izjavio da su Ante i IN brinuli i čuvali jedrilice do predaje kupcu te da je Slavica Čupić u podnesku od 9. prosinca 2013. osporavala potraživanje Ante i IN navodeći da je Tomo Stojanov čuvao jedrilice te da iste nisu održavane i da su prepuštene same sebi, da se IN služio jednom jedrilicom bez naknade na ime navodnog nadzora koji je vršio nad jedrilicama. Iz toga da proizlazi da je za eventualno loše stanje jedrilica kriv stečajni upravitelj i Tomo Stojanov. Stoga da je štetu na jedrilicama prouzročio tužitelj, odnosno njegov zastupnik po zakonu koji se osobno okoristio otuđivanjem dijelova opreme s plovila, da bi u ovom postupku teretio tuženika da mu je potkradao opremu. Izjavio je da je ŽN bila zastupnik po zakonu društva Tehničar birooprema d.o.o. koje je završilo u stečaju s nepodmirenim potraživanjima prema stečajnim vjerovnicima u iznosu od 1.300.000,00 kn.

48. Nadalje, izjavio je da je na ispitnom i izvještajnom ročištu održanom 22. svibnja 2012., kada se raspravljalo o nastavku poslovanja tužitelja, bivši zastupnik po zakonu tužitelja izjavio da bi tužitelj mogao uprihoditi 150.000,00 EUR prihoda, no da razlučni vjerovnik Unicredit Leasing Croatia d.o.o. na to nije htio pristati i izjavio da će jedrilice nastaviti prodavati u ovršnom postupku.

49. Izjavio je i to da se u stečajnom spisu nalazi i podnesak stečajnog upravitelja od 20. lipnja 2012. u kojem stečajni upravitelj tužitelja navodi da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. 22. siječnja 2009. radi neplaćanja dospjelih obveza aktivirao dvije zadužnice OV-7591/05 i OV-7590/05 na ukupan iznos od 1.037.735,06 kn te da je u siječnju 2010. dogovoreno da tužitelj i Unicredit Leasing Croatia d.o.o. vrše prodaju jedrilica radi zatvaranja dospjelih dugovanja tužitelja. Uslijed propalih pregovora tužitelja i Unicredit Leasing Croatia d.o.o., da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. 25. siječnja 2010. aktivirao tri zadužnice OV-7588/05, OV-7589/05 i OV-7590/05 na iznos od 2.079.610,67 kn. Nadalje da stečajni upravitelj navodi da je tužitelj na sastanku s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. održanom 23. ožujka 2010. imao kupce za 4 plovila iz čega proizlazi da ih je imao namjeru prodati i ne poslovati. Uz to da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. i 3. siječnja 2010., dakle pet mjeseci prije nego je tuženik oslobodio vezove tražio ovrhu na svim plovilima tužitelja, te da je i Erste Leasing d.o.o. raskinuo ugovor o financijskom leasingu 3. rujna 2009. zbog neispunjenja obveza tužitelja i preuzeo vozilo od tužitelja.

50. Tuženik je izjavio i to da je uprava tužitelja još 16. travnja 2009. bila dužna podnijeti prijedlog za otvaranje stečaja sukladno članku 4. i 16. Stečajnog zakona, pa su već tada bile ispunjene pretpostavke da dužnik nema daljnje mogućnosti poslovanja, već bi isto ovisilo o tijeku stečajnog postupka i odlukama stečajnih vjerovnika, među kojima je bio i tuženik.

51. Predložio je izvesti dokaz čitanjem isprava, dopis Unicredit leasing Croatia d.o.o. tužitelju od 6. listopada 2010., plan podmirivanja potraživanja prema marini Kremik od 12. veljače 2010., prijedlog nagodbe namire potraživanja marine Kremik d.o.o. prema Techno Yacht iz osnova korištenja vezova od 17. svibnja 2010., opće uvjete poslovanja od 5. prosinca 2006., naloga i punomoć od 11. kolovoza 2009., informacije o bonitetu bon 1 za tužitelja za 2008. i 2009. izdanu od Fine 9. ožujka 2010., ispisane internetske stranice od 14. svibnja 2010., potvrda o primitku dokumentacije za 2009. godinu, godišnji financijski izvještaj poduzetnika a 2009., bilanca stanje na dan 31. prosinca 2009., popis sudskih postupaka te izvješća stečajnih upravitelja i podneska Unicredit Leasing Croatia d.o.o., saslušanjem KN (tadašnjeg zastupnika po zakonu) i svjedoka ON, Predložio je da sud pregleda spise predmeta ovog suda poslovnog broja Povrv-1819/2015, P-779/2015 i P-831/2012.

52. Tužitelj je izjavio da je u postupku koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-464/2019 po tužbi Unicredit Leasing Croatia d.o.o. protiv tužitelja radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 2.235.104,53 kn vještačenjem izračunato da je tužitelj preplatio Unicredit Leasing Croatia d.o.o. 500.000,00 EUR.

53. Izjavio je i to da je točno da je Unicredit Leasing d.o.o. od Interventnog centra d.o.o tražio predaju u posjed svih dvadeset jedrilica tužitelja, no naveo je i to da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. pokušao skupa s tužiteljem osloboditi 14 jedrilica koje je tuženik podigao na suhi vez i onemogućio pristup brodovima i marini. No kasnije u postupku je izjavio da tu ispravu nije nikada vidio te da Unicredit Leasing Croatia d.o.o. nije niti mogao tražiti jedrilice u posjed jer nije bio vlasnik jedrilica.

54. Izjavio je da je u razdoblju od 7. listopada 2009. do 31. prosinca 2009. 6 vjerovnika Velekem d.o.o., INA d.d., Papirus knjigovodstveni servis, Erste &Steiermarkische bank, Tomić&Co i Novo-System d.o.o. teretili njegov račun za 76.900,00 kn. Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da je podnio na naplatu tri zadužnice u ukupnom iznosu od 2.079.610,67 kn, ali da je u pregovorima s upravom Unicredit Leasing Croatia d.o.o. dogovoreno povlačenje zadužnica, reprogram, smanjenje otplatnih rata i prodaja dvije jedrilice oglašavanjem na stranicama unicredit Leasing Croatia d.o.o. i tužitelja, u cilju podmirenja dospjelih rata, te početak rada u sezoni 2010. i nastavak plaćanja rata.

55. U razdoblju od 18. siječnja 2010. do 18. ožujka 2010. 5 vjerovnika i to Autolined d.o.o., Lovrinčević d.o.o.,Kragić d.o.o., Odvjetnici Klokočovnik i Srdelić te Grad Split da su teretili račun tužitelja za iznos od 156.759,50 kn. Ministarstvo financija da je teretilo tužitelja za iznos od 307.205,00 kn, ali da je zbog pretplata po drugim osnovama, nakon preknjiženja ostao dug od 50.076,89 kn od kojeg je stečajni upravitelj priznao dug od 44.023,23 kn.

56. Dakle, da je krajem 2009. i početkom 2010. imao dug prema vjerovnicima u iznosu od 201.551,73 kn koji bi podmirio da je obavljao charter 2010. Rate prema Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da bi pomirio prodajom dvije jedrilice i s 18 jedrilica ostvarenom zaradom u 2010. i 2011. nastavio otplaćivati rate.

57. U podnesku od 19. studenoga 2022. tužitelj je ponovno smanjio tužbeni zahtjev i tražio naknadu štete u iznosu od 14.811.687,38 kn/1.965.953,12 EUR i to:

- 868.257,70 kn/115.237,60 EUR za umanjenje tržišne vrijednosti 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37 koje je nastalo u razdoblju retencije s izostankom odgovarajućeg servisiranja i održavanja od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011. sa zateznima kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate.

- 25.400,00 kn/3.371,16 EUR troškova oslobađanja 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37, dovođenja jedrilica u plovno stanje, angažmana servisera i skipera te tegalj jedrilica iz Marine Kremik u Marinu Krapanj 15., 16. i 17. ožujka 2011. sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. ožujka 2011. do isplate

- 10.336.129,68 kn/1.371.913,00 EUR izmakle dobiti zbog nemogućnosti poslovanja u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 19. siječnja 2011. i od 2011. do 2017. odnosno isteka roka amortizacije, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate

- 3.231.900,00 kn/428.969,62 EUR gubitka na vrijednosti imovine nakon isteka roka amortizacije sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate te

- 350.000,00 kn/46.452,98 EUR zbog gubitka poslovnog ugleda sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate.

Pri tome se napominje da pojedini iznosi u zbroju iznose 1.965.944,36 EUR, no tužitelj je istaknuo zahtjev za naknadu 1.965.953,12 EUR.

58. Tužitelj je izjavio da odustaje od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem saslušanjem ŽN te svjedoka VN i HN.

59. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je izveo dokaze čitanjem isprava sadržanih u spisu, kao i u spisima predmeta ovog suda poslovnog broja Povrv- 1819/2015, P-779/2015 i P-831/2012.

60. Sud je izveo dokaz saslušanjem Tome Stojanova, LN, NN, KN, ON i PN te vještačenjem koje je obavio stalni sudski vještak Srećko Favro i Galić Tax consulting d.o.o.

61. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete, obične štete i izmakle koristi te neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 14.811.687,38 kn/1.965,12 EUR sa zateznim kamatama.

62. Pri tome je napomenuti da je tužitelj u tijeku trajanja postupka djelomično mijenjao osnovu svog zahtjeva, dakle činio objektivnu preinaku. Tuženik se tome nije protivio, pa je sud sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) objektivnu preinaku dopustio. Ujedno tužitelj je tijekom postupka i smanjivao tužbeni zahtjev.

63. Propisano je člankom 1045. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., dalje:ZOO) da je onaj koji drugome prouzroči štetu, dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

64. Pri tome je nužno naglasiti da u trenutku kada se dogodila radnja tuženika koju tužitelj označuje protupravnom i uzrokom štete, stranke nisu bile u ugovornom odnosu.

65. Prema tome, u ovoj parnici bilo je potrebno, radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu raspraviti je li tuženik odgovoran za štetu tužitelju, odnosno je li 13. svibnja 2010. među njima nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

66. Prethodno je citiran članak 1045. ZOO koji daje generalno pravilo o odgovornosti za štetu. Iz te, a i ostalih odredbi ZOO-a kojima je uređen izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu, proizlazi da je oštećenik koji traži naknadu štete dužan u parnici dokazati da je tuženik štetnik jer je počinio štetnu/protupravnu radnju koja je u uzročno posljedičnoj vezi s umanjenjem imovine tužitelja ili pak sa izostankom povećanja te imovine te povredom prava osobnosti. Krivnja, obična nepažnja se po ZOO-u pretpostavlja, pa se utoliko tuženik mogao osloboditi ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

67. Pri tome je tužitelj dužan dokazati umanjenje imovine, a kod izostanka povećanja imovine dokazati da bi po redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima mogao osnovano očekivati dobitak, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

68. Pri donošenju odluke prema prethodno definiranoj pravnoj kvalifikaciji stranačkog odnosa, trebalo je poći od činjenica među kojima nije bilo spora, a uz to iz dokaza utvrditi one o kojima je postojao spor.

69. Nije bilo sporno:

- da je tužitelj (sada stečajna masa brisanog društva) obavljao djelatnost chartera

- da je u razdoblju od 2005. do 2007. sklopio 20 ugovora s prednikom Unicredit Leasing Croatia d.o.o. predmet kojih je bila nabava jedrilica za obavljanje djelatnosti

- da je 20 jedrilica držao na vezu u Marini Kremik i s tuženikom u pogledu toga, a i ostalih usluga koje je tuženik pružao u marini bio u dugogodišnjem ugovornom odnosu koji je prestao 31. prosinca 2009.

- da je u 2009. nastao dug tužitelja prema tuženiku za pružene usluge koji tužitelj do danas nije namirio

- da je u 2010. tužitelj i dalje držao jedrilice na vezu kod tuženika i da je kod tuženika imao zakupljen poslovni prostor, kako to tužitelj kaže „charter bazu“

- da su stranke kroz 2010. pregovarale o mogućnosti rješenja spora o dugu tužitelja prema tuženiku

- da je tuženik 13. svibnja 2010. premjestio 14 jedrilica s veza u moru na kopno

- da tuženik u 2010. nije obavljao djelatnost chartera s tih 14 jedrilica

- da je preuzeo jedrilice 15. ožujka 2011. provedbom mjere osiguranja privremenom mjerom koju je ovaj sud donio 19. siječnja 2011. na temelju prijedloga tužitelja pod poslovnim brojem R1- 15/11 i 17. ožujka 2011. napustio marinu

- da je rješenje ovog suda poslovnog broja R1- 15/11 kojim je određena privremena mjera i naloženo tuženiku predati tužitelju jedrilice ukinuto rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž- 1674/11-3 od 25. ožujka 2011.

- da nakon toga o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom nije odlučeno

- da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. 20. kolovoza 2010. izjavio raskid svih ugovora tužitelju

- da su tužitelj i Unicredit Leasing d.o.o. sklopili sporazum 9. studenoga 2010. temeljem kojeg je tužitelj trebao prodati jedrilice, a kupci su novac trebali platiti Unicredit Leasing Croatia d.o.o.

- da je tužitelj temeljem sporazuma prodao 11 jedrilica

- da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. u kolovozu 2010. preuzeo u posjed 2 jedrilice Bavaria 40

- da je preostalih 7 jedrilica prodano u ovršnom postupku koji je Unicredit leasing Croatia d.o.o. pokrenuo protiv tužitelja

- da je tuženik 10. ožujka 2011. podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem

- da je ovaj sud rješenjem poslovnog broja St-139/11 od 20. siječnja 2012. otvorio stečaj nad tužiteljem

70. Spor je nastao prvenstveno oko toga je li radnja tuženika učinjena 13. svibnja 2010. protupravna. Tuženik je naime tvrdio da je kao vjerovnik tužitelja koristio svoje pravo retencije, koje da je među strankama u prethodnom razdoblju bilo i ugovoreno, a da je osim toga radi smanjenja svoje štete koja mu je nastajala od tužiteljeva korištenja vezova koje nije plaćao, podigao tužiteljeve jedrilice na suho. Čim se tuženik poziva na pravo retencije, zaključiti je da je jedrilice zadržao i uzeo ih iz posjeda tužitelja. Trebalo je stoga raspraviti je li ova radnja protupravna.

71. Nadalje spor je među strankama nastao i u odnosu na to je li do izostanka tužiteljeva poslovanja u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011., kada je preuzeo sve jedrilice od tuženika, došlo zbog tuženikove radnje uzimanja jedrilica iz posjeda tužitelja, odnosno je li do prestanka poslovanja uopće i provođenja stečajnog postupka došlo zbog te radnje. S obzirom na to da u tom razdoblju i Unicredit Leasing Croatia d.o.o. raskinuo ugovore s tužiteljem i da je zbog toga tužitelj trajno ostao bez jedrilica je li tužiteljeva radnja uzrok i radnje Unicredit Leasing d.o.o.

72. Spor je nastao i u odnosu na to je li tužitelj u 2010. imao namjeru i mogućnost poslovati s obzirom na financijske rezultate ostvarene u prethodnoj godini, odnosno bi li redoviti tijek stvar bio takav da bi tužitelj u 2010. i 2011. mogao obavljati djelatnost davanja jedrilica u charter.

73. Spor je nastao i u odnosu na to je li tuženik odgovoran za štetu nastalu zbog umanjenja vrijednosti jedrilica kroz razdoblje u kojem su bile izvan posjeda tužitelja, kao i je li odgovoran za štetu zbog nastalih troškova odvoženja jedrilica iz Marine Kremik nakon provedbe mjere osiguranja te za troškove popravka.

74. Konačno nastao je spor i odnosu na postojanje odgovornosti tuženika za štetu zbog povrede ugleda.

75. Prije svega potrebno je ponoviti da je tužitelj nesporno bio dužnik tuženika. No zbog različitih tvrdnji tužitelja o iznosu tog duga, trebalo je, a jer je važno za odluku utvrditi dug tužitelja prema tuženiku.

76. Iz izvoda otvorenih stavki od 8. ožujka 2011. vidljivo je da je tuženik evidentirao potraživanje prema tužitelju u iznosu od 1.038.509,24 kn prema računima 213 590 od 20. lipnja 2009. u iznosu od 308.177,78 kn s dospijećem 28. lipnja 2009., 213 757 od 30. rujna 2009. u iznosu od 180.701,88 kn s dospijećem 8. listopada 2009., 213 758 od 30. rujna 2009. u iznosu od 7.871,41 kn s dospijećem 8. listopada 2009., 213 809 od 28. listopada 2009. u iznosu od 59.700,00 kn s dospijećem 5. studenoga 2009., 213 810 od 28. listopada 2009. u iznosu od 2.600,52 kn s dospijećem 5. studenoga 2009., 213 859 od 28. studenoga 2009. u iznosu od 60.476,72 kn s dospijećem 6. prosinca 2009., 213 860 od 28. studenoga 2009. u iznosu od 2.634,34 kn s dospijećem 6. prosinca 2009., 213 890 od 15. prosinca 2009. u iznosu od 60.201,64 kn s dospijećem 23. prosinca 2009., 213 891 od 15. prosinca 2009. u iznosu od 2.622,37 kn s dospijećem 23. prosinca 2009., 213 228 od 18. veljače 2010. u iznosu od 92.287,00 kn s dospijećem 26. veljače 2010., 213 263 od 1. ožujka 2010. u iznosu od 82.760,01 kn s dospijećem 9. ožujka 2009., 213 474 od 27. travnja 2010. u iznosu od 90.662,29 kn s dospijećem 5. svibnja 2010., 213 566 od 26. svibnja 2010. u iznosu od 87.813,00 kn s dospijećem 3. lipnja 2010.

77. Tuženik je protiv tužitelja pred ovim sudom pokrenuo dva postupka radi naplate tražbine. Postupak P- 901/2010 (sada P-779/2015) pokrenuo je prijedlogom za ovrhu koji je podnio javnom bilježniku 27. siječnja 2010. temeljem vjerodostojne isprave, a radi namirenja tražbine u iznosu od 684.986,94 kn. Tražio je prisilnu naplatu tražbine iz gore pobrojanih računa izdanih tužitelju u 2009. Kasnije je, zbog otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem i zbog toga što mu je ta tražbina kao i prijavljena tražbina obračunatih zateznih kamata i troškova u iznosu od 267.953,97 kn osporena, u tom postupku tražio utvrđenje tražbine. U tom predmetu zbog utvrđenog prekida postupka sud nije donio odluku o tuženikovoj tražbini. Tuženik je u tom postupku tvrdio da mu tužitelj duguje naknadu za usluge koje je koristio u marini, za 12 jedrilica Bavaria 33 duljine cca 10 m, 6 jedrilica Bavaria 37 duljine cca 11 m i 2 jedrilice Bavaria 40 duljine cca 12 m. Cijenu usluge dokazivao je cjenikom usluga za 2009. kojim da je određeno da je godišnja zakupnina za 1 vez duljine 10-11 m 4.145,00 EUR, mjesečno 345,42 EUR, za 1 vez duljine 11-12 m 4.510,00 EUR, što mjesečno iznosi 375,83 EUR. Obračun naknade za korištenje struje i vode da je izvršen sukladno članku 5. ugovora o poslovnoj suradnji koji su stranke sklopile 8. prosinca 2008. u iznosu od 15% od godišnje cijene veza. Naknada za deponiranje i odvoz otpadnog ulja da je ugovorena ugovorom i da iznosi 2 EUR po plovilu mjesečno. Naknada za korištenje poslovnog prostora da je ugovorena u iznosu od 12.000,00 EUR godišnje, međutim da je na molbu tužitelja, a respektirajući financijske nedaće u kojima se našao, kao i dugogodišnju suradnju , na svoju štetu pristao umanjiti naknadu na naknadu od 300,00 EUR mjesečno, uvećano za 60,00 EUR naknade za struju.

78. Računom broj 2009/22-20-213-590 da je obračunat zakup veza za 12 plovila Bavaria 33 za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2009., zakup za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2009., korištenje struje i vode za 12 plovila Bavaria 33 za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2009., korištenje struje i vode za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2009., deponiranje i odvoz otpadnog istrošenog ulja za 20 plovila za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2009.

79. Računom broj 2009/22-20-213-757 da je obračunat zakup veza za 12 plovila Bavaria 33 za razdoblje od 1. srpnja do 30. rujna 2009., zakup za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za razdoblje od 1. srpnja do 30. lipnja 2009., korištenje struje i vode za 12 plovila Bavaria 33 za razdoblje od 1. srpnja do 30. rujna 2009., korištenje struje i vode za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za razdoblje od 1. srpnja do 30. rujna 2009., deponiranje i odvoz otpadnog istrošenog ulja za 20 plovila za razdoblje od 1. srpnja do 30. rujna 2009.

80. Računom broj 2009/22-20-213-758 da je obračunat najam poslovnog prostora (nautičke baze) za razdoblje od 1. srpnja do 30. rujna 2009. i korištenje struje u nautičkoj bazi za razdoblje od 1. srpnja do 30. rujna 2009.

81. Računom broj 2009/22-20-213-809 da je obračunat zakup veza za 12 plovila Bavaria 33 za listopad 2009., zakup za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za listopad 2009., korištenje struje i vode za 12 plovila Bavaria 33 za listopad 2009., korištenje struje i vode za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za listopad 2009., deponiranje i odvoz otpadnog istrošenog ulja za 20 plovila za listopad 2009.

82. Računom broj 2009/22-20-213-810 je obračunat najam poslovnog prostora (nautičke baze) za listopad 2009. i korištenje struje u nautičkoj bazi za listopad 2009.

83. Računom broj 2009/22-20-213-859 je obračunat zakup veza za 12 plovila Bavaria 33 za studeni 2009., zakup za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za studeni 2009., korištenje struje i vode za 12 plovila Bavaria 33 za studeni 2009., korištenje struje i vode za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za studeni 2009., deponiranje i odvoz otpadnog istrošenog ulja za 20 plovila za studeni 2009.

84. Računom broj 2009/22-20-213-860 je obračunat najam poslovnog prostora (nautičke baze) za studeni 2009. i korištenje struje u nautičkoj bazi za studeni 2009. Računom broj 2009/22-20-213-890 da je obračunat zakup veza za 12 plovila Bavaria 33 za prosinac 2009., zakup za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za prosinac 2009., korištenje struje i vode za 12 plovila Bavaria 33 za prosinac 2009., korištenje struje i vode za 6 plovila Bavaria 37 i 2 plovila Bavaria 40 za prosinac 2009., deponiranje i odvoz otpadnog istrošenog ulja za 20 plovila za prosinac 2009.

85. Računom broj 2009/22-20-213-891 da je obračunat najam poslovnog prostora (nautičke baze) za prosinac 2009. i korištenje struje u nautičkoj bazi za prosinac 2009.

86. U toj parnici tužitelj kao tuženik protivio se zahtjevu za isplatu, odnosno kasnije utvrđenje, priznajući pri tome činjenicu da je koristio usluge smještaja svojih jedrilica u marini tuženika. No protivio se zahtjevu navodeći da su stranke ugovorom o poslovnoj suradnji za razdoblje 2009. od 8. prosinca 2008. ugovorile jednokratno plaćanje veza unaprijed za cijelu 2009., a da tuženik nije postupio prema tome, pa da ni on nije mogao postupiti prema ugovoru. Osim toga izjavio je i da je u sezoni tuženik osigurani vez davao i trećima, i u tom slučaju da je tužitelju davao drugi vez. Nadalje je, iako se prethodno pozivao na ugovor o poslovnoj suradnji, tvrdio da taj ugovor ne proizvodi učinke jer iako su ga stranke sklopile da se nisu o svemu suglasile. Naime da je tužitelj uočio veći broj nedostataka o čemu je usmeno obavijestio direktora tuženika koji da je tražio da se ugovor potpiše, a nedostaci naknadno uklone i sačini novi tekst, koji nikad nije sastavljen. Nedostaci koje je tužitelj uočio da su taj što je ugovorom određen najam veza za 18 plovila, a tužitelju je obračunat vez za 20 plovila, potom da je nedostatak taj što je ugovorom određeno plaćanje naknade u siječnju, a da tuženik nije izdao fakturu za plaćanje naknade unaprijed u siječnju, da je naknada za korištenje poslovnog prostora određena u iznosu od 12.000,00 EUR, a da je tuženik ispostavio račun za korištenje poslovnog prostora u iznosu od 300,00 EUR. Uz to da je prema ugovoru tuženik bio obvezan plaćati 150,00 EUR za korištenje električne energije i vode u poslovnom prostoru, a da je tuženik umjesto toga obračunavao naknadu od 60,00 EUR. Osim toga da je tužitelj ispostavljao račune za 8 velikih jedrilica Bavaria 40 iako je tužitelj koristio taj vez za samo dvije jedrilice i 12 manjih Bavaria 33. Prema tome da su stranke bile u određenom poslovnom odnosu 2009., ali da taj nije reguliran ugovorom o poslovnoj suradnji od 8. prosinca 2008. U ovoj je pak parnici tužitelj u konačnici potvrdio da su stranke bile u ugovornom odnosu do 31. prosinca 2009.

87. Osim tog postupka tuženik je protiv tužitelja pred ovim sudom pokrenuo i postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-1819/2015 koji je pokrenuo prijedlogom za ovrhu koji je 8. ožujka 2011. koji je podnio javnom bilježniku na temelju vjerodostojne isprave radi naplate 353.522,30 kn. Prijedlog je podnio na temelju računa 213-228, 213-263, 213-474 i 213-566 kojima je obračunao naknadu za dnevni vez tužiteljevih jedrilica u siječnju 2010., veljači 2010., ožujku 2010. i travnju 2010. U tom je postupku tužitelj prigovarao zahtjevu tuženika navodeći da su stranke bile u duljem poslovnom odnosu u kojem je tužitelj koristio usluge smještaja svojih plovila i da je odnos bio reguliran ugovorom o poslovnoj suradnji koji su stranke redovito sklapale za raniji period, a da za 2010. ugovor nije sklopljen. Izjavio je da je NN, direktor tuženika 9. veljače 2010. zabranio ulazak djelatnika u marinu s najavom da će jedrilice dignuti na kopno. Zbog zabrane dolaska, da je onemogućen pristup jedrilicama, a tako i mogućnost isplovljenja iz marine. Iz priloženih računa 228- 022020-213, 263-022020-213, 474-022020-213, 566-022020-213 vidljivo je da je tim računima obračunata naknada za dnevni vez na kopnu i moru za 20 jedrilica.

88. Tužitelj je osporio tražbinu za razdoblje od 18. veljače 2010. do 26. svibnja 2010. jer da ga je tuženik u siječnju 2010. obavijestio tužitelja da plovila mora prebaciti u drugu marinu jer da za njegova plovila više ne može osigurati smještaj i zato što je prisilno zadržao tužiteljeva plovila u marini, nije dozvolio tužitelju pristup plovilima niti da ih odveze, pa da traži plaćanje naknade za vez jedrilica koje je držao u marini protivno volji tužitelja.

89. U konto kartici za Marinu Kremik d.o.o. na kojoj je na dva mjesta otisnut pečat tužitelja za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. evidentirani su računi 213 590, 213 757, 213 758, 213 809, 213 810, 213 859, 213 860, 213 890, 213 891, dakle svi računi iz 2009. kao i oni u knjigama tuženika s razlikom što je tužitelj račun 213 590 knjižio u iznosu od 361.063,28 kn, a tuženik u iznosu od 308.177,78 kn. Nadalje, tužitelj je višekratno mijenjao svoju tvrdnju o postojanju ugovornog odnosa s tuženikom za 2009., da bi u konačnici u ovoj parnici potvrdio postojanje ugovornog odnosa. Iz dopisa tuženika od 20. lipnja 2008. vidjeti je da je tuženik tužitelju poslao obavijest o raskidu ugovora za najam vezova u 2009. i to kako je navedeno zbog planirane rekonstrukcije dijela prostora gdje su privezana plovila tužitelja i gdje se nalazi „charter baza“. Dopisom od 4. prosinca 2008. tuženik je obavijestio tužitelja o promjenama ugovora o poslovnoj suradnji za 2009. i to povećanju naknade troškova električne energije, vode i odvoza smeća te izmjene roka dospijeća plaćanja usluge godišnjeg veza koja se trebala platiti u roku od osam dana od dana izdavanja računa koji će biti izdan u siječnju. Ujedno je ovim dopisom pozvan tužitelj platiti dug koji ima prema tuženiku do 10. prosinca 2008. uz navod da u protivnom neće biti u mogućnosti pristupiti sklapanju novog ugovora za 2009. U spis je dostavljen ugovor o poslovnoj suradnji od 8. prosinca 2008. koji je potpisan od obje ugovorne strane i na kojem su otisnuti pečati obje ugovorne strane. Tužitelj je tvrdio da tekst tog ugovora ne odgovara stvarnoj volji stranaka jer su u tekstu ugovora uočene greške koje je trebalo ukloniti novim ugovorom, pa je tako greška broj jedrilica na koje se ugovor odnosi, kao i prethodno spomenute okolnosti koje se tiču ispunjenja obveze. Točnije tužitelj je kao pogrešku vidio to što tuženik nije obračunao naknadu prema ugovoru i u roku određenom ugovoru. Tuženik je višestruko umanjio zakupninu i troškove u računima u odnosu na ugovor te je plaćanje naknade za vez tražio u više obroka, a ne odjednom.

90. To su sve okolnosti koje se tiču ispunjenja obveze iz već nastalog ugovora, koje uostalom idu u korist tužitelju, pa se te okolnosti ne mogu dovoditi u vezu sa stanjem volje ugovaratelja prilikom sklapanja ugovora. Stoga te okolnosti ili kako ih tužitelj zove pogreške nisu one koje bi ukazivale na postojanje mane volje ugovaratelja, što bi onda imalo utjecaja na učinke ugovora, već su okolnosti nastale u ispunjenju. Činjenica što je tuženik tražio plaćanje niže naknade od ugovorene nema utjecaja na valjanost ugovora. Nadalje tuženik je naknadu za vez obračunao sukladno cjeniku i sukladno ugovoru. No svakako tužitelj je u svojim poslovnim knjigama evidentirao potraživanje tuženika u iznosu od 684.091,46 kn, a nakon toga je tuženiku 12. veljače 2010., dakle nakon pokretanja postupka prisilne naplate tražbine iz računa za 2009., poslao dopis naslova „Plan podmirivanja potraživanja prema ĆN“ u kojem je naveo da u sljedeća 2-3 tjedna „sprema jednokratnu uplatu u visini kompletnog dugovanja prema marini Kremik“ iz 2009. i 2010. Za 2009. je ugovorena naknada za vez sukladno cijenama u cjeniku. Usporedbom cijena iz cjenika i onih obračunatih tužitelju, zaključiti je da je naknada obračunata ispravno. Naime, naknada za godišnji vez u moru prema cjeniku određuje se prema „dužini preko svega“. Tužitelj je kod tuženika držao 20 jedrilica od kojih 12 jedrilica Bavaria 33 dužine 10,25 m, 6 jedrilica Bavaria 37 dužine 11,35 m i 2 jedrilice Bavaria 40 dužine 12,35 m. Cjenikom je određena naknada za jedrilicu dužine godišnja zakupnina za 1 vez duljine 10-11 m 4.145,00 EUR, mjesečno 345,42 EUR, za 1 vez duljine 11-12 m 4.510,00 EUR, što mjesečno iznosi 375,83 EUR. Stoga je zaključiti da je tužitelj tuženiku dugovao naknadu za vez. Nakon 1. siječnja 2010., iako stranke nisu sklopile ugovor, tužiteljeve jedrilice su i dalje bile na vezu u marini . To potvrđuje već činjenica što je tuženik 14 jedrilica podigao na suhi vez. Osim toga to potvrđuje i činjenica koju je tužitelj naveo u svojim dopisima tuženiku. U dopisu od 12. veljače 2010. on navodi namjeru podmirenja duga za 2010., a u dopisu od 17. svibnja 2010. predlaže da se 12 jedrilica Bavaria 33 stavi na suhi vez i da se sačini ugovor za cijelu 2010., da se osam jedrilica Bavaria 37 i Bavaria 40 stave u more i sačini ugovor o vezu za cijelu 2010. Prema tome jedrilice su bile u marini kojom gospodari tuženik, pa je za siječanj, veljaču, ožujak i travanj nastala obveza plaćanja veza. Pri tome tužitelj spori nastanak obveze navodeći da mu je onemogućen dolazak u marinu u veljači 2010. No iz dopisa koji je tužitelj poslao tuženiku 12. veljače 2010. vidjeti je da je postojao dogovor još u veljači 2010. da tužitelj oslobodi vezove u marini. Nadalje iz dopisa punomoćnika tuženika tužitelju od 2. ožujka 2010. vidjeti je da je tuženik i tada pozvao tužitelja da podmiri dug i oslobodi vezove. Prijašnji zastupnik po zakonu tužitelja je u iskazu naveo da je tužitelju zabranjen ulaz u marinu. U poruci elektroničke pošte od **.**.2010. NN tadašnji direktor tuženika piše tužitelju da se „ubuduće zabranjuje ulazak djelatnika u marinu, a vaše brodove trebamo premjestiti odnosno dignuti na kopno jer mjesta koja sada koristite su ugovorena drugom partneru.“ Dakle, tužiteljeve su jedrilice makar do veljače 2010. bila njegovom voljom na vezu u marini kojom gospodari tuženik, pa je tužitelj dužan platiti i naknadu za to razdoblje. Svjedok UN je u svom iskazu izjavio da su u veljači 2010., kada je jedrilice trebalo spremiti za sezonu, išao u marinu i uočio da su dvije jedrilice vezane za pontone, ne za betonski mul, a 7-10 dana nakon toga da je uočio da su smješteni na nosače između servisa i restorana. S druge strane LN je u svom iskazu izjavila da su jedrilice podignute u svibnju 2010., da ju je otac (prijašnji zastupnik po zakonu tužitelja SN) zvao i rekao joj da ga je netko zvao i rekao mu da dižu jedrilice, da su s ceste gledali jedrilice i vidjeli da dizalica radi, da druge nisu slali i da ih u marinu nisu htjeli pustiti. Iskaz ove svjedokinje o vremenu podizanja jedrilica na suhi vez odgovara tvrdnjama tužitelja te u konačnici i tvrdnji tuženika da su jedrilce podignute na suhi vez u svibnju 2010., a ne prije toga. Tužitelj je tvrdio da ih i prije toga nije mogao preuzeti zbog zabrane ulaska u marinu. Međutim svjedokinja LN je izjavila da tužitelj nije mogao otići iz Marine Kremik jer je tamo imao čvrsti objekt, odnosno kontejnere na čvrstom betonskom podestu s krovom te jer bi u slučaju odlaska u drugu marinu tamo morali dovesti kontejner, stolove, stolice, struju, vodu, telefon, servisni dio, internet i vešeraj i da su htjeli ostati u Marini Kremik, no da nisu mogli ispunjavati obveze prema tuženiku. U konačnici tužitelj je predlagao tuženiku da se sklope ugovori o vezu i za 2010. i to u prijedlogu od 17. svibnja 2010. Stoga treba zaključiti da tužitelj nije imao namjeru napustiti Marinu Kremik već je planirao i ubuduće poslovati koristeći vezove i poslovni prostor u Marini Kremik, neovisno o tome što mu, kako to svjedokinja LN navodi u iskazu, uvjeti ugovora nisu odgovarali. S obzirom na to da je svjedokinja izjavila da su u svibnju jedrilice bile spremne za najam, zaključiti je da je te radove u prethodnom razdoblju trebalo obaviti, pa da je tužitelj neovisno o poruci elektroničke pošte od 9. veljače 2010. dolazio u marinu i bavio se svojim jedrilicama. U svom iskazu NN također navodi da se zabrana dolaska nije provodila, odnosno da nitko nije spriječen u ulasku u marinu pješice. Uz to, tadašnji zastupnik po zakonu RN je izjavio da tužitelju nije zabranjen ulazak u marinu. Prema tome iz iskaza saslušanih svjedoka i zastupnika po zakonu tuženika ne može se sa sigurnošću utvrditi činjenica da je tužitelju bilo onemogućen ulazak u Marinu Kremik. Nadalje zaključiti je i to da su se jedrilice u Marini Kremik razdoblju od siječnja do travnja 2010. nalazile po volji tužitelja, pa je onda dužan i platiti naknadu za to razdoblje. Prema tome duguje mu i naknadu za prva 4 mjeseca 2010. Utoliko tuženik je 13. svibnja 2010. bio vjerovnik dospjele tražbine prema tužitelju

91. Propisano je člankom 72. ZOO-a da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina. Ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje, vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela.

92. Propisano je člankom 74. ZOO-a da je vjerovnik dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj dade odgovarajuće osiguranje njegove tražbine.

93. Propisano je člankom 75. ZOO-a da vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.

94. Prema citiranim odredbama ZOO-a vjerovnik može zadržati dužnikovu stvar koja se nalazi u njegovim rukama, odnosno stvar u faktičnoj vlasti odnosno neposrednom posjedu vjerovnika, koja je u dužnikovom vlasništvu da bi na taj način ostvario ispunjenje dospjele obveze od strane dužnika čim prije, odnosno da bi u izostanku ispunjenja namirio svoju tražbinu iz vrijednosti dužnikove stvari.

95. Korištenje ovog prava je zakonom omogućeno, pa utoliko tuženikovo ponašanje 13. svibnja 2010. i nakon toga ne bi bilo protupravno, ukoliko je tuženik koristio svoje pravo na način određen ZOO-om. Naime, ZOO sadrži odredbe o općim načelima kojima se postavljaju temeljna pravila obveznog prava.

96. Člankom 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Dakle, nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz načela savjesnosti i poštenja, odnosno savjesnog i poštenog postupanja u pravnim odnosima proizlazi i pravno načelo zabrane zlouporabe prava iz članka 6. ZOO-a, pa se nitko ne može pozivati na prava postupanjem suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

97. Prema tome svaki sudionik obveznih odnosa, pa tako i tuženik u konkretnom slučaju, ima dužnost svoje pravo koristiti savjesno i pošteno, ne zlouporabljujući pravo. To konkretno znači da je tuženik donošenjem odluke o korištenju prava zadržanja, trebao zadržati onoliko jedrilica tužitelja, koliko je bilo nužno radi postizanja svrhe tog prava, dakle namirenja ili pak poticanja ispunjenja obveze.

98. Sudski vještak Srećko Favro je u ovoj parnici dao procjenu vrijednosti jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37 na dan 13. svibnja 2010. Prema mišljenju vještaka vrijednost Bavarie 33 je na taj dan bila 41.500,00 EUR, a Bavarie 37 56.000,00 EUR. Nadalje, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 12. kolovoza 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (Auriga) prodana za 38.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 21. lipnja 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (Vega) prodana za 40.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 13.listopada 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (N) prodana za 37.500,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 1. rujna 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (Polux) prodana za 38.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 26. rujna 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (Cura) prodana za 38.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 4. srpnja 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (Castor) prodana za 38.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 23. kolovoza 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 33 (Bagoon) prodana za 38.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 1. rujna 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 37 (Perseus) prodana za 58.000,00 EUR, iz pisma namjere Unicredit Leasing d.o.o. od 1. rujna 2011. vidjeti je da je jedrilica Bavaria 37 (Bacaroo) prodana za 58.000,00 EUR. Iz ugovora o kupoprodaji plovila neposrednom pogodbom koji su sklopili tužitelj i GN **.**.2013. vidjeti je da je kupoprodajna cijena Bavarie 33 (Taurus) 38.000,00 EUR, Bavarie 33 (Gemini) 36.000,00 EUR, Bavarie 33 (Cassiopi) 35.000,00 EUR, Bavarie 33 (Bellatrix) 35.500,00 EUR, Bavarie 33 (Rigel) 38.000,00 EUR, Bavarie 37 ( Scorpio) 55.000,00 EUR I Bavarie 37 (Draco) 55.000,00 EUR. Kada se ostvarene cijene prodajom ovih jedrilica nakon razdoblja u kojem je tuženik ostvarivao pravo zadržanja te iznosi koje je kao vrijenodnost jedrilica procijenio sudski vještak Srećko Favro dovedu u vezu s iznosom tuženikove tražbine, zaključiti je da je tuženik svrhu prava zadržanja mogao ostvariti zadržavanjem manjeg broja jedrilica, točnije 4 jedrilice. Umjesto 4 tuženik je pravo zadržanja ostvario na 14 jedrilica. Pri tome je važna činjenica što je tuženik profesionalac koji kako to stoji navedeno u ugovoru o poslovnoj suradnji od 8. prosinca 2008. upravlja i gospodari lukom nautičkog turizma, pružajući usluge prihvata i priveza plovila, druge usluge vezane za održavanje i popravak plovila, brodskih pogonskih strojeva i opreme, ugostiteljske i trgovačke usluge, pa je stoga tuženik mogao znati vrijednost jedrilica koje zadržava, odnosno da će svrhu korištenja svoga prava ostvariti i ako zadrži višestruko manje jedrilica. Utoliko je radnja tuženika protivna članku 6. ZOO-a kojim je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i članku 4. ZOO kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

99. No za nastanak izvanugovornog odnosa za štetu nužno je i to da između protupravne radnje i štete postoji kontinuirana uzročnoposljedična veza. To proizlazi iz odredbe članka 1045. ZOO-a, kojom je određeno da štetu treba nadoknaditi onaj tko ju je prouzročio.

100. Po prirodi stvari, šteta je često posljedica više uzroka, pa iz tog niza uzroka treba opredijeliti onog koji je pravno relevantan (odlučan) u prouzročenju određene štetne posljedice. U sudskoj praksi prevladava stajalište o adekvatnoj uzročnosti, prema kojemu se od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete uzrokom smatra samo ona okolnost koja po redovitom tijeku stvari dovodi do takve štetne posljedice.

101. Tužitelj je tvrdio da u svi događaji koji su uslijedili nakon radnje tuženika 13. svibnja 2010. i to izostanak obavljanja djelatnosti u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011., potom raskid ugovora o financiranju jedrilica kojima je obavljao djelatnost, prodaja jedrilica i otvaranje stečaja, posljedica radnje tuženika, pa da je onda i za svako umanjenje imovine, odnosno izostanak njezina povećanja u tom razdoblju, odgovoran tuženik.

102. Dakle, tvrdio je da zbog zadržavanja 14 jedrilica nije obavljao djelatnost, davanje jedrilica u najam (charter) u 2010. i da je zbog toga pretrpio štetu izmakle koristi u iznosu od 10.336.129,68 kn/1.371.913,00 EUR.

103. Propisano je člankom 1089. stavak 3. ZOO-a da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kada tužitelj traži naknadu štete izmakle koristi tada isti mora konkretno i uvjerljivo dokazati da mu je doista nastala šteta izmakle koristi na način da bi redovnim razvojem okolnosti tužitelj stekao određenu imovinu, te da mu je zbog štetne radnje tuženika to stjecanje onemogućeno.

104. Stoga je kod razmatranja zahtjeva za naknadu štete, izmakle koristi u razdoblju dok je tuženik držao 14 od 20 tužiteljevih jedrilica, trebalo utvrditi bi li tužitelj s obzirom na redovni tijek stvari ostvario dobitak u tom razdoblju. No trebalo je prvenstveno utvrditi bi li tužitelj uopće obavljao djelatnost u tom razdoblju s obzirom na sve činjenice o njegovu poslovanju, odnosno financijskom stanju poglavito u razdoblju koje je prethodilo radnji tuženika.

105. No prije toga trebalo je utvrditi do kojeg se trenutka protežu posljedice radnje tuženika, a s tim u vezi postoji li odgovornost tuženika i za štetu zbog izostanka poslovanja i dobitka i nakon što je tužitelj preuzeo jedrilice u posjed.

106. Tužitelj je djelatnost obavljao jedrilicama čija je kupnja financirana ugovorima sklopljenim s Unicredt Leasing d.o.o., odnosno pravnim prednikom društvom HVB Leasing Croatia d.o.o.

107. Iz ugovora o ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a 21713/08 od 5. ožujka 2008. i br.21711/08 od 5. ožujka 2008. utvrđeno je da je tužitelj s Unicredit leasing Croatia d.o.o. sklopio ugovor za objekt Bavaria 40. Određen je rok trajanja ugovora od 84 mjeseca, određen je iznos mjesečne leasing rate od 2.338,67 CHF bez PDV te učešće od 20 %. Jamac platac za obveze primatelja leasinga je Tehničar birooprema d.o.o.

108. Iz ugovora o prodaji s obročnom otplatom sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na pokretnoj stvari radi osiguranja potraživanja br. 12973/06 od 7. studenoga 2006., br. 12974/06 od 7. studenoga 2006., br. 12975/06 od 7. studenoga 2006., br. 12976/06 od 7. studenoga 2006., utvrđeno je da je tužitelj s društvom HVB Leasing Croatia d.o.o. ugovorio taj posao radi financiranja kupnje predmeta obročne otplate jedrilica Bavaria 37. Ugovoreno je trajanje ugovora od 84 mjeseca i mjesečni anuitet od 1.112,18 EUR bez PDV. Jamac platac za obveze primatelja leasinga je Tehničar birooprema d.o.o.

109. Iz ugovora o prodaji s obročnom otplatom sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na pokretnoj stvari radi osiguranja potraživanja br. 12977/06 od 8. prosinca 2006. i br. 12978/06 od 8. prosinca 2006. utvrđeno je da je tužitelj s društvom HVB Leasing Croatia d.o.o. ugovorio taj posao radi financiranja kupnje predmeta obročne otplate jedrilica Bavaria 37. Ugovoreno je trajanje ugovora od 84 mjeseca i mjesečni anuitet od 1.112,18 EUR bez PDV. Jamac platac za obveze primatelja leasinga je Tehničar birooprema d.o.o.

110. Iz ugovora o prodaji s obročnom otplatom sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na pokretnoj stvari radi osiguranja potraživanja br. 8912/05 od 14. rujna 2005., br. 8913/05 od 14. rujna 2005., br. 8914/05 od 14. rujna 2005., br. 8915/05 od 14. rujna 2005., br. 89136/05 od 14. rujna 2005., br. 8917/05 od 14. rujna 2005., br. 8918/05 od 14. rujna 2005., br. 8919/05 od 14. rujna 2005., br. 8920/05 od 14. rujna 2005., br. 8921/05 od 14. rujna 2005., br. 8922/05 od 14. rujna 2005., br. 8923/05 od 14. rujna 2005., utvrđeno je da je tužitelj s društvom HVB Leasing Croatia d.o.o. ugovorio taj posao radi financiranja kupnje predmeta obročne otplate jedrilica Bavaria 33. Ugovoreno je trajanje ugovora od 84 mjeseca i mjesečni anuitet od 877,97 EUR bez PDV. Jamac platac za obveze primatelja leasinga je Tehničar birooprema d.o.o.

111. Dakle, tužitelj je u 2005. stekao 12 jedrilica Bavaria 33, u 2006. 6 jedrilica Bavaria 37 i u 2008. 2 jedrilice Bavaria 40.

112. Zakon o leasingu ("Narodne novine" br. 135/2006., dalje:ZL), stupio je na snagu 21. prosinca 2006. i tim je zakonom prvi put u hrvatskom pravnom sustavu uređen ugovor o leasingu koji se do tada oblikovao kao neimenovani ugovor uređen pravilima autonomnog trgovačkog prava. U praksi je njegov sadržaj, prava i obveze strana, gotovo isključivo ili najvećim dijelom bio uređen uvjetima poslovanja koje su donosili davatelji leasinga. Zakon o leasingu prihvatio je tradicionalnu podjelu na financijski i operativni leasing kojima je zajedničko to što korisnik objekta leasinga nije i njegov vlasnik.

113. Prije donošenja ZL-a u Republici Hrvatskoj razvila se, pored operativnog i financijskog leasing i tzv. treća vrsta leasinga odnosno čisto kreditiranje korisnika predmeta leasinga čime je on postao i vlasnikom predmeta.

114. Propisano je člankom 5. stavkom 1. ZL-a da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu.

115. Propisano je člankom 5. stavkom 3. ZL-a da je posao financijskog leasinga pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednosti objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku.

116. Propisano je člankom 48. stavkom 1. ZL-a da je primatelj leasinga dužan po prestanku ugovora o leasingu bez odgađanja objekt leasinga vratiti davatelju leasinga na način i u stanju određenim ugovorom o leasingu, osim ako je sukladno ugovoru o leasingu ispunio uvjete kojima stječe pravo vlasništva nad objektom leasinga, pravo produženja ugovora o leasingu ili je za taj objekt leasinga sklopljen novi ugovor o leasingu.

117. Ugovori o financijskom leasingu sa financiranjem PDV sklopljeni između UniCredit Leasing Croatia d.o.o. i tužitelja 5. ožujka 2008. ugovori su o leasingu i na temelju tih ugovora tužitelj nije mogao steći jedrilice Bavaria 40 u vlasništvo zbog određenja prethodno citiranih članaka ZL-a. Ostali ugovori o prodaji s obročnom otplatom sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na pokretnoj stvari radi osiguranja potraživanja, sklopljeni su prije stupanja na snagu ZL-a. Sudu u ovom postupku nije prezentiran potpuni sadržaj tih pravnih poslova, međutim iz sadržaja ostalih dokaza, zaključiti je da taj pravni posao nije bio leasing posao kako ga definira kasnije doneseni ZL, odnosno da je tužitelj stekao vlasništvo jedrilica temeljem ovih poslova. Da je tome tako potvrđuje činjenica što je tužitelj bio upisan u očevidniku brodica i kasnije upisniku jahti kao vlasnik te da je Unicredit Leasing d.o.o. zasnovao založno pravo na jedrilicama, dakle stvarno pravo na tuđoj stvari.

118. Tužitelj je, vidjeti je iz izvadaka iz očevidnika brodica Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Šibenik, Lučka ispostava Primišten, od 9. veljače 2011. (isprave u spisu ovog suda poslovnog broja P-779/2015) bio upisan kao vlasnik 12 jedrilica Bavaria 33 i 6 jedrilica Bavaria 37 koje po oznakama odgovaraju predmetnima. Na tim jedrilicama je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. sporazumima sklopljenim uz ugovor zasnovao založno pravo (hipoteku), koje je temeljem rješenja od 11. lipnja 2010. upisano u očevidnik.

119. Prema iskazu svjedokinje LN do upisa založnog prava došlo je na traženje njenog oca, prijašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja. Ujedno je rekla i to da je u srpnju ili kolovozu 2010. dogovoreno da se prodaju dvije jedrilice i da se učini reprogram kredita, pa da su zato raskinuti ugovori s Unicredit Leasing d.o.o. jer su nakon toga trebali sklopiti nove ugovore što se nije dogodilo jer je tuženik predložio otvaranje stečaja. Međutim ovaj dio iskaza svjedokinje LN nije uvjerljiv jer je potpuno suprotan sadržaju isprava. Naime, tužitelj se u ovoj parnici poziva na postojanje dogovora s Unicredit Leasing d.o.o. koje stavlja u različita razdoblja, u 2009., pa u siječanj 2010., odnosno kako to svjedokinja kaže u srpanj ili kolovoz 2010. U podnesku od 19. listopada 2025. poziva na postojanje dogovora ZN tadašnjeg člana uprave Unicredit Leasing d.o.o. i tužitelja, međutim osim njegovog navoda da je taj dogovor postojao ne postoji nikakav dokaz. Isto tako ne dostavlja nijedan adekvatni, konkretni dokaz da je razlog raskida ugovora o prodaji s obročnom otplatom i ugovora o financijskom leasingu bila radnja tuženika.

120. S druge strane Unicredit Leasing d.o.o. je u izjavama o raskidu ugovora jasno naznačio da je razlog prestanka odnosa raskidom neplaćanje 18 uzastopnih mjesečnih obroka, odnosno rata leasinga. Taj razlog ponovno navode i u dopisu od 6. listopada 2010. u kojem odgovaraju tužitelju na dopis od 30. rujna 2010. U tom dopisu navode da su ugovore raskinuli zbog neredovitog plaćanja mjesečnih rata zbog kojeg je dug na dan raskid augovora iznosio 407.779,06 EUR bez obračunatih zateznih kamata. U ovom dopisu navode i to da su dvije jedrilice Bavaria 40 po ugovoru o financijskom leasingu preuzeli i oglasili za prodaju. Nadalje navode da za 4 jedrilice Bavaria 37 koje se u trenutku pisanja dopisa nalaze u posjedu tužitelja su dogovorili način prodaje te traže tužitelja da aktivno oglašava prodaju i ukoliko dođe do realizacije da ga o tome obavijeste da bi mogao izdati brisovno očitovanje po primitku uplate u svrhu otkupa istog. Nakon toga, vidjeti je iz sporazuma od 9. studenoga 2010. koji je potpisan od obje strane sporazuma i na kojem su otisnuti pečati tužitelja i Unicredit Leasing Croatia d.o.o., ponovno je kao razlog raskida ugovora navedeno neplaćanje obveza po ugovorima. Kao predmet sporazuma je određeno utvrđenje zajedničkog nastupa ugovornih strana vezano za prodaju jedrilica u cilju namirenja tražbine Unicredit Leasing Croatia d.,o.o. i smanjenja duga tužitelja te je određeno da će u cilju ubrzanja postupka Unicredit Leasing Croatia d.o.o. preuzeti postupak prodaje jedrilica zainteresiranim kupcima, a tužitelj se obvezao pružiti pomoć i podršku što podrazumijeva osobito predaju potrebne dokumentacije, predaju ključeva, omogućavanje pregleda i pružanje ostalih informacija kupcima. U slučaju da se zainteresirani kupci obrate tužitelju, trebao ih je uputiti na Unicredit Leasing Croatia d.o.o. koji je ujedno ovlašten odrediti kupoprodajnu cijenu koju se tužitelj obvezao prihvatiti. Račun je kupcu trebao izdati tužitelj, kao i dokument koji će omogućiti isplatu cijene na račun Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Za slučaj nepoštivanja sporazuma, određeno je da će Unicredit Leasing Croatia d.o.o. pokrenuti postupak ovrhe.

121. Prema svemu navedenom zaključiti je da ugovori o prodaji s obročnom otplatom nisu bili niti standardni ugovori o kupoprodaji s obrčnom otplatom, niti leasing posao. To su pravni poslovi u u kojima je Unicredit Leasing d.o.o. preuzeo obvezu financirati kupnju jedrilica, ali je temeljem tih ugovora tužitelj stekao vlasništvo jedrilica.

122. Tužitelj kao vlasnik jedrilica se prethodno spomenutim dogovorima s Unicredit Leasing d.o.o. obvezao prodati jedrilice, što je u konačnici većim dijelom i učinio jer je 11 jedrilica prodao, a 7 ih je prodano temeljem ugovora sklopljenim s kupcem GN u ovršnom postupku koji je protiv tužitelja pokrenuo Unicredit Leasing Croatia d.o.o.

123. Nema dokaza o tome da su ti događaji i odluke posljedica tuženikove radnje dizanja jedrilica, odnosno da je volja Unicredit Leasing Croatia d.o.o. formirana pod utjecajem radnje tuženika. Naime, u svim ispravama Unicredit Leasing d.o.o. jasno navodi da je razlog raskida ugovora 18 mjesečno neplaćanje obveza iz ugovora. Kada se zna da je izjava o raskidu dana 20. kolovoza 2010. može se izračunati da tužitelj nije ispunjavao obveze iz ugovora temeljem kojih je stekao jedrilice kao osnovno sredstvo rada još od početka 2009.

124. Nadalje iz isprave "nalog i punomoć za povrat objekta leasinga" od 11.kolovoza 2009. vidjeti je da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. tražio od IC- Intervencisjki centar d.o.o. da izvrši intervenciju pri naplati, odnosno povrat u posjed objekata leasinga pobrojanih 12 jedrilica Bavaria 33, 6 jedrilica Bavaria 37 i 2 jedrilice Bavaria 40. Nadalje iz izvješća stečajnog upravitelja od 20. lipnja 2012. u stečajnom postupku koji se vodio nad tužiteljem, vidjeti je da stečajni upravitelj istim odgovara na podnesak razlučnog vjerovnika Unicredit Leasing Croatia d.o.o. od 11. lipnja 2012. u kojem je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. naveo da je tužitelj u ožujku 2009. prestao podmirivati obveze po ugovorima, zbog čega su aktivirana sredstva osiguranja zadužnice. Stečajni upravitelj navodi da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. podnio na naplatu zadužnice OV-7591/05, ov-7590/05 22. siječnja 2009. u iznosima od 630.290,08 kn i 407.444,98 kn i da su ti iznosi naplaćeni. Prema tome očito je da je tužitelj Unicredit Leasing Croatia d.o.o. dugovao temeljem ugovora i prije 2009., a što je naplaćeno prisilnom naplatom zadužnicama. Nadalje, stečajni upravitelj navodi da je s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. u siječnju 2010. dogovoreno da tužitelj i Unicredit Leasing Croatia d.o.o. vrše prodaju jedrilica na kojima je upisano založno pravo i na taj način zatvore dug tužitelja. Zaključak da je takav dogovor postojao potvrđuje ispisano sučelje internetske stranice tužitelja od 14. svibnja 2010. na kojem su jedrilice tužitelja oglašene za prodaju. No naveo je stečajni upravitelj da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. unatoč postojanju tog dogovora 25. siječnja 2010. bez najave i obavijesti podnio na naplatu tri zadužnice i to OV-7588/05 na iznos od 1.000.000,00 kn, OV- 7589/05 na iznos od 1.000.000,00 kn i OV-7590/05 na iznos od 79.610,67 kn, što da je evidentirano u očevidniku osnova za plaćanje. Pri tome stečajni upravitelj naglašava da do 21. svibnja 2010. založno pravo Unicredit Leasing Croatia d.o.o. nije bilo upisano u očevidniku. Nadalje navodi da je na sastanku 23. ožujka 2010. Unicredit Leasing Croatia d.o.o. tražio upis založnog prava, prodaju dvije jedrilice te da je rečeno da će razmotriti reprogram kredita nakon podmirenja dospjelog duga, ali da nije povukao zadužnice s naplate. Naveo je stečajni upravitelj i to da je tužitelj uputio dopis kojim traži deblokadu računa jer s blokiranim računom nije mogao normalno obavljati djelatnost. Nadalje, stečajni upravitelj navodi da je Unicredit Leasing d.o.o. imao založno pravo na svih 18 jedrilica i da je to bilo dovoljno osiguranje, a da je blokada računa rezultirala nastankom formalnih uvjeta za otvaranje stečajnog postupka. Stečajni upravitelj navodi i to da Unicredit Leasing Croatia d.o.o. u svom podnesku navodi da se u lipnju i srpnju 2010. nije ništa događalo, da je tužitelj odbijao kupce, da je radio s plovilima, a istovremeno da nije podmirivao dug, radi čega je pozvan na hitno podmirenje duga. Naveo je da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. odmah obaviješten o događaju od 13. svibnja 2010. i nemogućnosti tužitelja da pristupi u marinu, da radi i da kupcima prezentira jedrilice, a da je osoblje tuženika kupcima koji su sami razgledavali jedrilice davalo lažne informacije da su jedrilice zaplijenjene od carine i da se ne mogu prodavati. Nadalje, da je 2. kolovoza 2010. održan sastanak s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. na kojem je dogovoreno da tužitelj da prijedlog sporazuma i kako ga provesti. Navodi da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. u svom podnesku naveo da je 20. kolovoza 2010. u telefonskom razgovoru podsjetio tužitelja na dogovor od 2. kolovoza 2010., na što mu je tužitelj izjavio da nema novaca, a na upit je li napravio nagodbu s tuženikom i omogućio da se plovila prodaju i isporuče da je tužitelj odgovorio da nema namjeru s tuženikom dogovarati jer očekuje veliku odštetu za štetu nanesenu poslovanju i izgubljenu dobit. No stečajni upravitelj navodi da "vlasnik dužnika" (tužitelja) izjavljuje da 2. kolovoza 2010. nije telefonom kontaktirao s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Nadalje stečajni upravitelj navodi da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o.pred ovim sudom pokrenuo ovršni postupak 14. travnja 2011. (Ovr- 491/2011) , kao i da je 3. siječnja 2010. također pokrenuo ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-20/11.

125. Uz to je navesti i to da je jamac platac, dakle sukladno članku 111. ZOO-a jamac koji odgovara za obvezu kao i glavni dužnik, tužitelju za obveze prema Unicredit Leasing sd.o.o. bilo društvo Tehničar Birooprema d.o.o. nad kojim je pred ovim sudom pod poslovnim brojem St-18/2009 vodio stečajni postupak u kojem je prema sadržaju izvješća stečajnog upravitelja od 23. studenoga 2016. predložena obustava i zaključenje stečajnog postupka zbog nedostatka stečajne mase. Stečaj ovog društva otvoren je rješenjem ovog suda poslovnog broja St-18/09 od 13. svibnja 2009. Dakle, Unicredit Leasing d.o.o. je zbog stečaja jamca platca izgubio i to osiguranje tražbina iz ugovora sklopljenih s tužiteljem.

126. Iz svega navedenog zaključiti je da je tužiteljevo dugovanje Unicredit Leasing Croatia d.o.o. temeljem ugovora kojima je tužitelj stekao jedrilice postojalo i prije 2009., da je namireno prisilnom naplatom zadužnica, i da potom od ožujka 2009. pa do 20. kolovoza 2010., kada su ugovori raskinuti, tužitelj nije ispunjavao dospjele obveze i da je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. još u 2009. poduzimao radnje usmjerene prestanku ugovora i prisilnoj naplati duga, što je nastavio i u siječnju 2010. Utvrditi je i to da je postojao dogovor tužitelja Unicredit Leasing Croatia d.o.o. i tužitelja o prodaji jedrilica radi namirenja duga još iz siječnja 2010., kao i to da nikada nije postignut dogovor o izmjeni odnosa tužitelja i Unicredit Leasing Croatia d.o.o. (reprogram). Postojanje namjere da se radi namirenja duga tužitelja prema Unicredit Leasing d.o.o. prodaju jedrilice tužitelja u 2009. i 2010. potvrđuje i činjenica što je Unicredit Leasing Croatia d.o.o. dao nalog vještaku Đek Šerija da procjeni vrijednost jedrilica i u 2009. i u 2010. Naime u procjenama ovog vještaka je navedeno da procjene radi temeljem naloga Unicredit Leasing d.o.o. Logično je i životno da Unicredit Leasing d.o.o. ne bi tražio procjenu jedrilica da ga nije zanimala vrijednost istih radi prodaje. Tužitelj je u konačnici i potvrdio da je procjenu tažio Unicredit Leasing d.o.o., iako u tijeku postupka izjavio da je odgovorno obavljao djelatnost chartera, pa da je s ciljem da utvrdi eventualne nedostatke na pojedinim plovilima flote, a zbog obveznog osiguranja plovila on angažirao sudskog vještaka za plovne objekte Đek Šurija kako bi utvrdio koje nedostatke na plovilu treba otkloniti te koji su to nedostaci.

127. Stoga treba zaključiti da je odluka tužiteljeva ugovaratelja Unicredit Leasing Croatia d.o.o. da 20. kolovoza 2010. raskine ugovore, odluka donesena bez tuženikova utjecaja, odnosno neovisno o tuženikovoj radnji, dakle da ne postoji uzročnoposljedična veza između tuženikove radnje i svih onih događaja koji su uslijedili nakon raskida ugovora kada je tužitelj izgubio posjed 2 jedrilice zbog raskida ugovora o financijskom leasingu, jer nije bio vlasnik tih jedrilca i kada su ostali ugovori raskinuti te tužitelj zajedno s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. krenuo u razrješenje posljedica raskida ugovora. Pri tome je važno to što je tužitelj bio vlasnik 18 jedrilica i on je, zbog postojanja duga prema Unicredit Leasing Croatia d.o.o. odlučio prodati jedrilice još u siječnju 2010., kada ih je na svojoj internetskoj stranici oglasio za prodaju te opet 9. studenoga 2011. kada je taj dogovor dobio i svoj pisani oblik. Dakle upravo je tužitelj donio odluku da se jedrilice prodaju, pa je time prekinuta uzročnoposljedična veza između radnje tuženika (oduzimanja 14 jedrilica iz posjeda tužitelja) i nemogućnosti tužitelja da obavlja djelatnost u razdoblju nakon prestanka ugovornog odnosa s Unicredit Leasing Croatia d.o.o.

128. Utoliko posljedice tuženikove radnje mogu biti uzrok štete nastale nemogućnošću obavljanja chartera-davanja u najam 14 jedrilica koje je tuženik uzeo u posjed do trenutka raskida ugovora s Unicredit Leasing d.o.o. i odluke tužitelja da radi namirenja tražbine prema tom vjerovniku proda sve svoje jedrilice.

129. No da bi tužitelj snosio odgovornost za štetu nastalu nemogućnošću obavljanja djelatnosti, odnosno za izmaklu korist već je rečeno, potrebno je dokazati da bi po redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima tužitelj u tom razdoblju mogao osnovano očekivati dobitak.

130. Dobitak nastaje ostvarivanjem prihoda uslijed kojeg nastaje trošak. Prema mišljenju koje je izradilo Galić Tax Consalting d.o.o. trošak tužiteljeva poslovanja je materijalni trošak, trošak zaposlenih, amortizacija, ostali troškovi, financiranje, porez na dobit. Iz konto kartica tužitelja vidljivi su troškovi poreza i taksi, koncesije, pdv-a na amortizaciju osobnih automobila, ostalih poreza i taksi, članarine HGK, doprinosa turističkoj zajednici, poreza na tvrtku, amortizacije, premije osiguranja imovine, doprinosa za obvezna zdravstvena i mirovinska osiguranja, doprinos za zapošljavanje, porez i prirez iz plaće, neto plaće, troškova veza, knjigovodstvenih usluga, korištenja javnih skladišta, luka i pristaništa, usluga telefona, interneta i sl., tekućeg održavanja brodova i zateznih kamata. Dakle, da bi bilo mogućnosti za ostvarenje dobitka, nužno je postojanje sredstava za podmirenje troškova koji nastaju u stvaranju prihoda.

140. U prethodno spomenutom izvješću stečajnog upravitelja isti je naveo da je tužitelj od Unicredit Leasing Croatia d.o.o. tražio "deblokadu računa" jer s blokiranim računom nije mogao normalno obavljati djelatnost. Da je račun tužitelja bio u blokadi potvrđuje i sadržaj javnih isprava potvrda Financijske agencije Klasa:130-06/11-01/1, ur.broj:08-5042-11-52 od 10. svibnja 2011. u kojoj je potvrđeno da je račun tužitelja na taj dan zbog neizvršenih osnova za plaćanje u iznosu od 2.717.677,57 kn blokiran 838 dana, kao i potvrda Financijske agencije Klasa:130-06/11-01/1, ur.broj:08-5042-11- 164 od 9. studenoga 2011. u kojoj je potvrđeno da je račun tužitelja na taj dan zbog neizvršenih osnova za plaćanje u iznosu od 2.746.319,89 kn blokiran 1.021 dana. Dakle, zaključiti je da za račun tužitelja još u 2009. određena blokada računa, odnosno zabrana isplate i prijenosa novčanih sredstava s računa, osim izvršenja naloga, zbog nedostatka sredstava za namirenje tražbina ovrhovoditelja- vjerovnika. Stoga je zaključiti da tužitelj kroz 2009., pa nadalje nije imao dovoljno sredstava na računu za namirenje vjerovnika koji su tražili prisilno namirenje tražbine.

141. Iz isprave koju je izdala Financijska agencija 9. ožujka 2010. Informacija o bonitetu Bon-1 vidjeti je da je tužitelj na dan 31. prosinca 2008. na računu imao 294,00 kn, na dan 31. ožujka 2009. 44.603,00 kn, a nakon toga 30. lipnja 2009. i 30. rujna 2009. 0,00 kn.

142. O financijskim rezultatima tužitelja u 2009. govori i račun dobiti i gubitka iz kojeg proizlazi da je tužitelj u 2009. poslovao s gubitkom od 1.007.404,00 kn. Nadalje iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-1390/12- 3 od 6. ožujka 2012. kojim je odbijena žalba Tome Stojanova protiv rješenja ovog suda poslovnog broja St-139/11 od 20. siječnja 2012. kojim je otvoren stečajni postupak nad tužiteljem, vidjeti je da je račun tužitelja bio blokiran za tražbine drugih vjerovnika u iznosu od 700.000,00 kn, pored tražbine Unicredit Leasing Croatia d.o.o.

143. Uz to vidjeti je iz spisa predmeta ovog suda poslovnog broja P-831/2012 da je 6. lipnja 2012. Erste&Steiermarkische s-leasing d.o.o. protiv tužitelja pokrenuo parnicu radi utvrđenja tražbine u iznosu od 43.363,10 kn. Uz tužbu taj je dostavio presudu zbog ogluhe poslovnog broja P-212/10 od 24. ožujka 2010. koju je donio Trgovački sud u Karlovcu, a kojom je prihvaćen zahtjev Erste&Steiermarkische s- leasing d.o.o. da mu tužitelj vrati motorno vozilo BMW 318 CIBD91 zbog raskida ugovora o leasingu od 3. prosinca 2004. U ovoj je presudi navedeno da je zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tužitelja, raskinut ugovor 3. rujna 2009. U odgovoru na tužbu u tom postupku, tužitelj je potvrdio da je ugovor o leasingu raskinut, kao i to da je Erste&Steiermarkische s-leasing d.o.o. izlučni vjerovnik. U ovom postupku je Erste&Steiermarkische s-leasing d.o.o. povukao tužbu jer je tužitelj 25. travnja 2013. predao vozilo u posjed Erste&Steiermarkische s-leasing d.o.o.

144. Dakle, zaključiti je iz ovih isprava, a u konačnici i iz svih isprava koje su prethodno spomenute u obrazloženju, a koje se tiču odnosa tužitelja i Unicredit Leasing Croatia d.o.o., da je tužitelj u 2009. zabilježio veliki financijski gubitak, da nije imao sredstava na računu zbog čega je povodom prijedloga ovrhovoditelja- vjerovnika određena zabrana isplata i prijenosa novčanih sredstava s računa tj. blokada računa, od ožujka 2009. pa kroz 2010. i sve do otvaranja stečajnog postupka. Tužitelj je dakle bio nesposoban za plaćanje kroz cijelo to razdoblje.

145. Tužitelj nije spominjao nijedan drugi izvor financiranja osim prihoda koji bi ostvario sa agencijom iz [adresa]. Tu također treba kazati da je tužitelj iznio više različitih izjava o poslovnim partnerima, pa je tako izjavio da je poslovao s dva partnera iz [adresa], pa s jednim partnerom, pa da je poslovao i s drugim agencijama. U konačnici je zadnja izjava tužitelja bila da je poslovao s jednim poslovnim partnerom iz [adresa] Sailing Holidays Ltd posredstvom kojega je dolazio do gostiju koji su uzimali njegove jedrilice u najam. U svom iskazu je LN izjavila da je joj je poznato da je tužitelj imao ugovor s britanskim partnerom i za 2010. koji je na sajmovima u [adresa] imao štandove na koje bi dolazili gosti i bukirali jedrilice godinu ili dvije unaprijed. Partner da je plaćao najam od 950,00 eura tjedno za Bavariu 33, 1.150,00 eura tjedno za Bavariu 37 i 1.500,00 eura za Bavariu 40 u prosjeku. Osim toga da je plaćao i troškove, primjerice ekstra posteljine, ekstra pakete pića, VIP pakete, košare voća i sl. prema traženju gostiju. Tužitelj da je znao što svaki gost treba, jer bi godinu dana unaprijed znali tko dolazi i što će mu trebati od tih dodatnih usluga jer bi od britanskog partnera godinu dana unaprijed dobili manifest u kojem je to sve bilo navedeno. Plan putovanja da je bio sastavljen godinu dana prije dolaska gostiju. Oni bi znali, a i tužitelj, u koje restorane žele ići dok su na putovanju, pa bi hostese koje bi bile u vodećem brodu u floti mogle njih tamo voditi. Hostese bi zvale restorane. Naime, da gosti koji rezerviraju godinu dana unaprijed imaju plan putovanja što se tiče mjesta koje žele posjetiti. Najmanje godinu dana unaprijed tužitelj je znao tko dolazi i kuda ide i koliko je rezervacija za iduću sezonu.

146. Dakle, ova svjedokinja koja je bila zaposlena kod tužitelja baš u radu s gostima, u svom je iskazu spominjala samo jednog partnera tužitelja, odnosno jednog subjekta u [adresa] koji je potencijalnim najmoprimcima nudio najam tužiteljevih jedrilica. S druge strane tužitelj je višekratno mijenjao svoju izjavu u pogledu činjenice s kim je surađivao, pa je tako dostavio u spis i dva navodno sklopljena ugovora s Sailing Holidays Ltd. i s Seafarer Cruising & Sailing Holidays. Nadalje, tužitelj je dostavio i prevedenu poruku EN koji se nalazi u potpisu ugovora tužitelja Seafarer Cruising & Sailing Holidays u kojem ta osoba navodi "da su prošle godine imali dobru suradnju, ali kako nemaju brodove da su prisiljeni naći drugog partnera" , dok s druge strane tužitelj kasnije u postupku navodi da je poslovao samo s jednim touroperatorom Sailing Holidays Ltd. Takve različite izjave tužitelja o jednoj činjenici ostavljaju dojam nevjerodostojnosti. Kada se tome doda i to što je svjedokinja LN izjavila, dakle da je tužitelj godinu dana unaprijed tko od gostiju dolazi i kuda ide i koliko je rezervacija za iduću sezonu te da je od britanskog partnera godinu dana unaprijed dobili manifest u kojem je to sve bilo navedeno, ostaje nejasno zašto te isprave nisu dostavili u spis u dokaz tvrdnji da su imali potvrđene najmove. No onda, ako su imali potvrđene najmove, a s druge strane nisu mogli drugačije davati najam nego su davali oko 12 brodova grupi, jedan više ili manje, kako je izjavila svjedokinja LN, pitati se zašto su onda tuženiku 17. svibnja 2010. ponudili da zadrži 12 jedrilica. Jer da je tuženik pristao, tužitelju bi ostalo 8 jedrilica i onda opet ne bi bio u mogućnosti poslovati. Naime svjedokinja LN je izjavila da s ostalih 6 jedrilica koje su imali u posjedu kroz razdoblje od 13. svibnja 2010. pa nadalje nisu poslovali jer ih nisu mogli ponuditi britanskom partneru zbog toga što su u najam davali 12 jedrilica u grupi, jedan vise ili manje.

147. Dužnost je tužitelja u parnici uvjeriti sud sadržajem dokaza o postojanju određene činjenice na koju se poziva. Iz činjenice da je tužitelj još u siječnju 2010. oglasio prodaju jedrilica na svojoj internetskoj stranici, a potom i činjenice da je tuženiku nudio 12 jedrilica da ih zadrži, potom činjenice nesposobnosti za plaćanje koja se protezala od početka 2009. pa nadalje, u izostanku tvrdnje i dokaza o tome da je postojao siguran priljev novčanih sredstava, bilo prihoda ili drugih sredstava kojima bi se moglo financirati poslovanje tužitelja u 2010., činjenice da s ostalim jedrilicama koje je imao u posjedu nije obavljao djelatnost, sud zaključuje da tužitelj nije niti mogao obavljati djelatnost u 2010., pa onda niti ostvariti dobitak, koji bi mu onda tuženik imao obvezu naknaditi. Kod tužitelja je i prije poduzimanja tuženikove radnje 13. svibnja 2010. postojao stečajni razlog te je zapravo uprava tužitelja sukladno članku 4. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/1996., 161/1998., 29/1999., 129/2000., 123/2003., 197/2003., 187/2004., 82/2006.) i članku 431. c u vezi s člankom 251. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009.) imala dužnost predložiti pokretanje stečajnog postupka.

148.Zbog toga trebalo je odbiti tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi štetu izmakle koristi u iznosu od 1.371.913,00 EUR što u razdoblju zadržanja jedrilica, tako i u razdoblju nakon toga.

149. Tužitelj je tražio i naknadu štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti 14 jedrilica Bavaria 33 i Bavaria 37 u iznosu od 115.237,60 EUR te štetu zbog gubitka na vrijednosti imovine nakon isteka roka amortizacije u iznosu od 428.969,62 EUR.

150. Stalni sudski vještak Srećko Favro je na temelju dugogodišnjeg iskustva dao procjenu vrijednosti jedrilica na dan 17. ožujka 2011. u odnosu na 13. svibnja 2010. To je učinio tako što je odgovarajućim koeficijentima korigirao vrijednost u odnosu na vrijednost koja bi bila procijenjena da je riječ o redovito održavanim plovilima u charteru. Dakle, on je dao procjenu umanjenja vrijednosti jedrilica zbog izostanka servisiranja i održavanja u vrijeme dok su bile izvan posjeda tužitelja u posjedu tuženika.

151. Naveo je da je cijena Bavarie 33 na dan 13. svibnja 2010. iznosila 41.500,00 EUR, a Bavarie 37 56.000,00 EUR., dok je cijena Bavarie 33 na dan 17. ožujka 2011. 33.980,20 EUR, a Bavarie 37 44.500,00 EUR. Prema tome da je u tom razdoblju vrijednost Bavarie 33 umanjena za 7. 519,80 EUR, a vrijednost Bavarie 37 za 11.500,00 EUR. Zbog toga što u razdoblju od 13. svibnja 2010. do 17. ožujka 2011. nisu održavana, niti servisirana plovila da su potrošena više nego da se obavljao charter uz redoviti servis i održavanje.

152. Sud nema stručnih znanja potrebnih za procjenu ovakve vrste, pa je taj zadatak prepustio vještaku. Stručno znanje kojim vještak pridonosi prilikom utvrđivanja činjenica, razumljivo, pretpostavlja znanje stečeno iz raznih izvora, pa tako i osobnog iskustva vještaka u obavljanju određenih poslova.

153. Sud je stoga prihvatio mišljenje vještaka Srećka Favre o vrijednosti tužiteljevih jedrilica 13. svibnja 2010. i 17. ožujka 2011. Iz nalaza i mišljenja vještaka je utvrditi i to da je umanjenje vrijednosti jedrilica posljedica izostanka servisa i održavanja u razdoblju dok su jedrilice bile u posjedu tuženika. S obzirom na to da je tuženik, prema već izraženom stavu ovog suda imao pravo zadržati 4 jedrilice Bavaria 33 radi ostvarenja prava zadržanja, to je onda tuženik odgovoran za umanjenje vrijednosti 8 jedrilica Bavaria 33 i 2 jedrilice Bavaria 37 u tom razdoblju. Prema tome odgovoran je za štetu nastalu umanjenjem imovine tužitelja i to u odnosu na jedrilice Bavaria 33 u iznosu od 60.158,40 EUR (7.519,80 EUR pomnoženo s 8 jedrilica) i 23.000,00 EUR (11.500,00 EUR pomnoženo s 2 jedrilice Bavaria 37). Stoga je sud prihvatio tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 83.158,40 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate. U preostalom dijelu kojim je tražio naknadu štete zbog umanjene vrijednosti jedrilica u iznosu od 32.079,20 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude do isplate.

154. Tužitelj je tražio i to da mu tuženik naknadi štetu u iznosu koji odgovara preostaloj vrijednosti jedrilica nakon isteka roka amortizacije, pozivajući se na nalaz vještaka Srećka Favre, odnosno podatak koji je iznio u nalazu, dakle da je vrijednost Bavarie 33 nakon 10 godina (rok amortizacije) 22.410,00 EUR, a vrijednost Bavarie 37 27.000,00 EUR. Vještak je zaista iznio u nalazu ove vrijednosti, no tuženik nije odgovoran za gubitak cjelokupne vrijednosti jedrilica jer je do prodaje jedrilica došlo zbog odluke tužitelja da proda jedrilice u svrhu namirenja duga Unicredit Leasing Croatia d.o.o. te zbog prodaje dijela jedrilica u ovršnom postupku koji je protiv tužitelja vodio vjerovnik Unicredit Leasing d.o.o. Zbog izostanka uzročnoposljedične veze između umanjenja imovine –gubitkom ostatka vrijednosti jedrilica i radnje tuženika, sud je odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 428.969,62 EUR.

155. Tužitelj je tražio i naknadu štete umanjenjem imovine zbog troškova "oslobađanja" 14 jedrilica, dovođenja jedrilica u plovno stanje, angažmana skipera i servisera te troškova teglja iz Marine Kremik u Marinu Krapanj u iznosu od 3.371,16 EUR.

156. Tužitelj je još početkom 2010. bio pozvan od strane tuženika osloboditi vezove koje je koristio jer stranke za 2010. nisu sklopile ugovor, a pri tome je tuženiku dugovao naknadu za vez i ostale troškove. Trošak odvođenja jedrilica iz luke posebne namjene kojom upravlja tuženik je trošak tužitelja, koji bi nastao svakako te za umanjenje imovine zbog tog troška tuženik ne može biti odgovoran jer taj trošak nije šteta. Utoliko trošak angažmana skipera ne može biti šteta. Šteta, odnosno umanjenje imovine kao posljedica štetne radnje može biti trošak otklanjanja oštećenja koja su nastala za vrijeme dok su jedrilice bile u posjedu tuženika. No prije svega tužitelj je trebao dokazati da su nastala oštećenja.

157. Svjedok UN je izjavio da je prilikom preuzimanja jedrilica u posjed uočio da su lanci kormila izvađeni na više jedrilica, da su izvađene zaštitne alke pa da je lanac ispadao nakon što bi zavrtio kormilo. To da je osobno popravio tako što je vratio alku koja spaja dva kraja lanca i nakon toga isplovio. Nije znao kazati koliko je lanaca vratio te prigode, ali je kazao da ih je vratio više. Za taj rad da su trebala dva čovjeka i da je rad trajao 45 min do sat vremena. Ovaj svjedok je kazao i to da je prijateljski pomagao bez honorara tužitelju kroz razdoblje od 2005. do 2010. No da su dvije jedrilice bile u teglju jer jednoj nije radio motor, a drugoj kormilo. Neke jedrilice da nisu imale radio vezu, a da funkcionalna oštećenja nije uočio. Izjavio je da je doveo 14 skipera.

158. Svjedok ON je izjavio da su skiperi odveli jedrilice i da su sve bile u voznom stanju, kakve su podignute, takve su i vraćene. Par motora da nije htjelo upaliti jer su se od stajanja akumulatori istrošili, pa da su jedrilice stavljene na bok i napunjene busterima i da su nakon dva dana sve isplovile na svoj pogon. Sva kormila da su bila u fukciji i da nije bilo oštećenja, da se s jedrilicama postupalo iznimnom pažnjom jer su Š bili dobri gosti marine i davali velike napojnice. On da je bio prisutan prilikom puštanja jedrilica.

159. Svjedokinja LN je izjavila da jedrilice nisu bile u plovnom stanju i da su ukradeni dijelovi, oprema te da smatra da je to mogao učiniti samo netko iz marine. Izjavila je da su jedrilice osposobili za plovidbu UN, njen brat i ona, da su osam jedrilica mogli voziti, a da su četiri prevozili u teglju. Jedrilice koje nisu bile u plovnom stanju da su popravili izvršenjem radova popravaka lanca na kormilu i pramčanog sidra. Pramčana sidra da su ugradili na osam jedrilica. Sigurnosne karike na lancima svih jedrilica da su uklonjene radi onemogućavanja plovidbe i da je to uočio svjedok UN te da se taj kvar može sanirati radom dvoje ljudi pola sata do sat vremena.

160. Iz zapisnika ovog suda sastavljenog prilikom provedbe rješenja o privremenoj mjeri od u predmetu R1-15/11 od 19. siječnja 2011. Prema utvrđenju iz ovog zapisnika bilo je prisutno osam skipera. Utvrđeno je da je na jedrilici Castor skinut lanac od kormila, na jedrilici Bellatrix nema kormila, na jedrilici Spica ne radi kormilo, "odvidana je vida", dok jedrilica Cassiopi nema jedra. Prema utvrđenju skipera u zapisnik je upisano utvrđenje da i preostale jedrilice nisu u ispravnom stanju.

161. Prema sadržaju iskaza i zapisnika ovog suda sastavljenog prilikom provedbe rješenja o privremenoj mjeri od u predmetu R1-15/11 od 19. siječnja 2011. utvrditi je da je trebalo poduzeti određene radnje radi dovođenja jedrilica u plovno stanje. No zaključiti je i to da su te radnje obavljali LN, njen brat i UN koji je izjavio da je tužitelju u razdoblju od 2005. do 2010. zbog prijateljskih odnosa s tadašnjim zastupnikom po zakonu pomagao u obavljanju poslova pripreme jedrilica. Prema tome zaključiti je da tužitelj za ove radnje nije davao naknadu. No svakako napomenuti je i da je tužitelj izjavio da će dostaviti račune za troškove osposobljavanja jedrilica za plovidbu, odnosno troškove naknada serviserima i ugradnje dijelova, no nije ih dostavio. Prema tome nije niti dokazao da je njegova imovina umanjena plaćanjem troškova, pa je trebalo odbiti zahtjev za naknadu štete u iznosu od 3.371,16 EUR.

162. Tužitelj je tražio i naknadu štete zbog povrede poslovnog ugleda u iznosu od 46.452,98 EUR.

163. Propisano je člankom 1100. stavkom 3. ZOO-a da će sud za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

164. Propisano je člankom 19. stavkom 3. ZOO-a da pravna osoba ima sva prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.

165. Poslovni ugled formira predodžba subjekata na tržištu, bilo potrošača, bilo poslovnih partnera, o konkretnom trgovačkom društvu. Kod procjene uživa li trgovačko društvo poslovni ugled, kao relevantne, u obzir se mogu uzeti okolnosti koje se odnose na cjelokupno poslovanje društva, uključujući i ugled koji na tržištu uživaju proizvodi, pa čak i očekivanja i perspektive budućeg poslovanja. Povreda poslovnog ugleda može imati dalekosežne posljedice jer može utjecati na ukupno poslovanje društva kroz utjecaj na konkurentnost i povjerenje suugovaratelja i potrošača.

166. Tužitelj je bio trgovačko društvo koje je zbog nesposobnosti za plaćanje koja datira više od godinu dana prije radnje tuženika i koja se protegla i u razdoblju nakon toga, prestao postojati nakon što je okončan stečajni postupak. Nadalje tužitelj nije iznio niti jednu konkretnu situaciju iz koje bi se dalo zaključiti da je zbog radnje tuženika došlo do povrede ugleda. S obzirom na to što radnja tuženika nije ni u kakvoj vezi s ugledom tužitelja, trebalo je odbiti zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog povrede ugleda u iznosu od 46.452,98 EUR.

167. Temeljem svega iznesenog sud je prihvatio tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi štetu i plati 83.158,40 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate, dok je u preostalom dijelu odbio tužiteljev zahtjev.

168. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 154. stavka 5. ZPP-a kojim je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi i članka 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora koja je do 26. rujna 2016. bila 2.772.576,88 EUR, a nakon toga do 20. veljače 2019. 2.661.745,70 EUR, od 20. veljače 2019. do 19. studenoga 2022. 2.432.067,55 EUR te od 19. studenoga 2022. 1.965.953,12 EUR.

169. Sud je priznao tuženiku kao potrebne za vođenje parnice troškove:

sastava odgovora na tužbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 24.182,50 EUR (Tbr.8.1 Tarife)

zastupanja na ročištu:

27. veljače 2014. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife)

25. veljače 2016. u iznosu od 24.182,50 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

21. travnja 2016. u iznosu od 24.182,50 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

16. lipnja 2016. u iznosu od 24.182,50 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

27. rujna 2016. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife)

22.studenoga 2016. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife)

11. srpnja 2018. u iznosu od 23.765,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

7. veljače 2019. u iznosu od 23.765,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

10. rujna 2019. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

3. prosinca 2020. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

23.ožujka 2021. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

5.listopada 2021. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

17. ožujka 2022. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

19.svibnja 2022. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife)

4. listopada 2022. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

10. travnja 2025. u iznosu od 21.145,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

11. rujna 2025. u iznosu od 21.145,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

29. rujna 2025. u iznosu od 21.145,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

30. listopada 2025.u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife)

2. prosinca 2025. u iznosu od 21.145,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife)

sastava 4 obrazložena podneska od:

13. lipnja 2016. u iznosu od 24.182,50 EUR (Tbr.8.1 Tarife),

4. studenoga.2019. u iznosu od 22.900,00 EUR (Tbr.8.1 Tarife),

1. listopada 2021. u iznosu od 22.900,00 EUR(Tbr.8.1 Tarife),

8. ožujka 2022. u iznosu od 22.900,00 EUR(Tbr.8.1 Tarife),

sastava podnesaka od:

21. studenoga 2016. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife)

10. rujna 2019. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife)

28. travnja 2022. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife)

15. lipnja 2022. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife)

25. travnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife)

28. listopada 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife)

170. Dakle sud je prihvatio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 460.497,50 EUR.

171. Sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi više traženi trošak zastupanja na ročištu 27. rujna 2016. u iznosu od 11.757,50 EUR (Tbr.9.5 Tarife), više traženi trošak zastupanja na ročištu 19.svibnja 2022. u iznosu od 22.775,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife), više traženi trošak zastupanja na ročištu 30. listopada 2025.u iznosu od 21.020,00 EUR (Tbr.9.5 Tarife), sastava podneska od 21. studenoga 2016. u iznosu od 23.640,00 EUR(Tbr.8.3 Tarife), sastava podneska od 10. rujna 2019. u iznosu od 22.775,00 EUR(Tbr.8.3 Tarife), sastava podneska od 28. travnja 2022. u iznosu od 22.775,00 EUR(Tbr.8.3 Tarife), sastava podneska od 15. lipnja 2022. u iznosu od 22.775,00 EUR(Tbr.8.3 Tarife), sastav podneska od 25. travnja 2025. u iznosu od 21.020,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife), sastav podneska od 28. listopada 2025. u iznosu od 21.020,00 EUR (Tbr.8.3 Tarife) te trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 331,81 EUR jer taj trošak tuženiku nije nastao.

172. Dakle sud je odbio zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 189.889,31 EUR.

173. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Splitu 4. veljače 2026.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Slavica Čupić, odvjetnik u Splitu

- Ana-Marija Grubišić Čabraja, odvjetnik u Zagrebu

- u spis