Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-1067/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Emira Čustovića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vuloviću, odvjetniku u Supetru, protiv tuženika 1. SK iz O, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. IK iz O, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojice zastupanih po punomoćniku Josipu Anzuloviću Miroševiću, odvjetniku u Supetru, radi utvrđenja sastava ostavinske imovine, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj Pn-875/19 od 19. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 04. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba se djelomično uvažuje, a u pretežnom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj Pn-875/19 od 19. listopada 2020.:

a) potvrđuje:

- u dijelu točke I izreke kojim je utvrđeno da u ostavinsku imovinu iza pok. PK ne ulaze nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te iste predstavljaju tužiteljevo vlasništvo za 32/40 dijela

- u točki II izreke

b) preinačuje u dijelu točke I izreke kojim je utvrđeno da 8/40 dijela prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja tužiteljevo vlasništvo te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu iza pok. PK ne ulaze nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te iste predstavljaju vlasništvo tužitelja za cijelo.

II. Dužni su tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.200,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava primjenom prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena određene čl. 29. st. 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate."

2. Protiv navedene presude tuženici su pravodobno podnijeli žalbu i to zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev odnosno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba u pretežnom dijelu nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da u ostavinsku imovinu iza pok. PK ne ulaze nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te iste predstavljaju vlasništvo tužitelja za cijelo.

6. U tužbi se navodi da je u ostavinskom postupku koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem O-4890/18 iza pok. PK, oca parničnih stranaka, tužitelj upućen u parnicu radi utvrđenja da predmetne nekretnine ne ulaze u ostavinu te da mu ih je ostavitelj kao poljoprivredniku dao u vlasništvo, dok je tuženiku IK dao u vlasništvo građevinsku parcelu, a tuženiku SK kat kuće. Nadalje, da se oko predmetnih nekretnina ranije vodio spor koji je završio u tužiteljevu korist, da je tužitelj upisan kao suvlasnik istih i kao njihov posjednik te da ih koristi za svoje potrebe u čemu ga nikad nitko nije ometao.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio:

- da je tužitelj u katastru upisan kao isključivi posjednik predmetnih nekretnina, a da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetnih nekretnina upisani OKZ pok. S za 1/5 dijela, SKZ pok. S za 1/5 dijela, IKZ pok. S za 1/5 dijela, AK rođena ŠK pok. ŠK za 1/10 dijela, ŠK za 1/20 dijela, KK za 1/20 dijela i DK za 8/40 dijela

- da iz presude na temelju priznanja i presude prvostupanjskog suda poslovni broj P- 117/97 od 27. listopada 1998. proizlazi da je ovdje i u tom predmetu tužitelj utvrđen suvlasnikom predmetnih nekretnina za ukupno 8/40 dijela u odnosu na tuženike RK pok. IK, PK i ĆK rođenu IKZ, dok iz presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-567/01 od 18. srpnja 2002. proizlazi da je tužitelj utvrđen vlasnikom predmetnih nekretnina za 3/40 dijela u odnosu na tuženika RK pok. IK

- da iz prije navedenog predmeta prvostupanjskog suda poslovni broj P-567/01 koji se ranije vodio pod poslovnim brojem P-117/97 proizlazi da je tužitelj tražio utvrditi se vlasnikom predmetnih nekretnina, da je u spis dostavljena ovjerena izjava oca stranaka pok. PK pok. IK od 1. listopada 1997. u kojoj on navodi da je predmetne nekretnine dobio od svog pok. oca IK, da se podijelio s bratom RK, da predmetno zemljište duže vremena ne obrađuje već da to isključivo čini njegov sin OK (i ovdje tužitelj) te da u potpunosti prihvaća tužbu svog sina kojom je on tražio utvrditi se vlasnikom u cijelosti predmetnih nekretnina

- da je u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj P-567/01 priloženo rješenje Ureda za katastar od 13. siječnja 1995. (list spisa 18) kojim je izvršena promjena posjeda predmetnih nekretnina s imena IK. PK na ime oca parničnih stranaka PK na temelju prijave PK od 20. ožujka 1992.

- da je tužitelj u smislu članka 187. stavaka 1. i 2. ZPP-a aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe, a da su tuženici pasivno legitimirani, neovisno o tome što po današnjem stanju zemljišnih knjiga nijedna od stranaka nije upisana kao zemljišnoknjižni suvlasnik predmetnih nekretnina, jer da tuženici, koji su također zakonski nasljednici pok. PK, osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev tvrdeći da predmetne nekretnine spadaju u ostavinu njihovog pok. oca i da su ga i oni naslijedili

8. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka pobijanom presudom u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši iz prije spomenute ovjerene izjave pok. JK I **.**.1997. da se pok. PK nije smatrao vlasnikom predmetnih nekretnina budući se očitovao da priznaje navode tužbe svog sina OK da je upravo sin njihov vlasnik. Slijedom toga prvostupanjski sud je zaključio da predmetne nekretnine nisu ostavinska imovina pok. PK, jer nisu bile ostaviteljevo vlasništvo barem od 1. listopada 1997., kad je datirana navedena izjava, a svakako onda ni u trenutku ostaviteljeve smrti 23. kolovoza 2004., već da su tužiteljevo vlasništvo, kojemu je to pravo priznao otac parničnih stranaka.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Između stranaka nije sporno da je njihov pok. otac PK bio vlasnik u cijelosti predmetnih nekretnina, a iz provedenih dokaza proizlazi da je pok. PK tužitelju darovao predmetne nekretnine i to nakon što su mu iste pripale u diobi s bratom RK, nakon čega je na temelju prijave pok. PK pok. I **.**.1992. rješenjem Ureda za katastarsko-geodetske poslove, Ispostave Supetar od 13. siječnja 1995. izvršena promjena upisa posjeda na predmetnim nekretninama na ime sad pok. JK. Da je tužitelju otac stranaka darovao predmetne nekretnine osim iz tužiteljevog iskaza izričito proizlazi i iz iskaza tuženika SK. Tužitelj, međutim, nije dokazao da je darovni ugovor za predmetne nekretnine koji je tužitelj sklopio s pok. ocem bio u pisanoj formi, koja forma je propisana u smislu paragrafa 943. Općeg austrijskog građanskog zakona.

12. Tužitelj je pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekao dosjelošću samostalnim poštenim posjedovanjem predmetnih nekretnina kroz duže razdoblje od 20 godina određenih člankom 159. stavkom 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) računajući i posjed svog pravnog prednika oca PK, do podnošenja tužbe u ovom predmetu dana 28. veljače 2019.

13. Pogrešno je, međutim, suđeno da je tužitelj u cijelosti vlasnik predmetnih nekretnina, jer je isti 8/40 dijela prava vlasništva tih nekretnina darovao svom sinu EK, koji se u tom suvlasničkom dijelu i upisao kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, kako to proizlazi iz tužiteljevog iskaza (list spisa 31) odnosno priloženog zemljišnoknjižnog izvatka (list spisa 17).

14. U žalbi se neosnovano ističe da je otac stranaka pok. PK u parnici koja se pred Općinskim sudom u Supetru vodila pod poslovnim brojem P-117/97 priznao tužitelju vlasništvo samo 8/40 dijela prava vlasništva predmetnih nekretnina za koji suvlasnički dio se tužitelj kasnije i uknjižio kao suvlasnik, jer se pok. PK smatrao vlasnikom cjeline predmetnih nekretnina, koje nekretnine je stekao nasljeđivanjem svog oca pok. IK i diobom sa svom bratom MK, pa je tužitelju darovao cjelinu tih nekretnina, a ne samo suvlasnički dio od 3/40 dijela na koji je bio uknjižen niti suvlasnički dio od 8/40 dijela za koji je tužitelj utvrđen vlasnikom predmetnih nekretnina presudom na temelju priznanja i presudom Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-117/97 od 27. listopada 1998.

15. Protivno žalbenim navodima, ne postoji kontradiktornost u iskazima tužitelja i njegove supruge HK o vremenu kad je tužitelj dobio od oca predmetne nekretnine. CK je u svom iskazu navela da se tužitelj 1990-tih dogovorio s ocem stranaka i braćom (tuženicima) da tužitelju pripadnu u vlasništvo predmetne nekretnine, koje su u to vrijeme bile poljoprivredno zemljište. Tužitelj, međutim, nije tvrdio da je 1982. godine dobio od oca predmetne nekretnine, kako žalba ističe, nego da ih otad obrađuje (otad je tamo obrađivao masline, orao i kosio travu te držao ovce), pa nema proturječnosti u iskazima tužitelja i njegove supruge na koju žalba upire.

16. Neovisno što su tuženici uspjeli u sporu u razmjerno neznatnom dijelu, pravilna je i odluka o parničnim troškovima iz točke II izreke pobijane presude temeljem članka 154. stavka 5. ZPP-a.

17. Slijedom izloženog valjalo je žalbu djelomično uvažiti, a u pretežnom dijelu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci temeljem članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP- a.

Dubrovnik, 04. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković