Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3349/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sande Crljen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužiteljice DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lucija Car-Pavlic, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car- Pavlic & Poparić iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Željka Lisac, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2579/20023-9 od 30. rujna 2024., u sjednici održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2579/20023-9 od 30. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka Ugovora o kreditu, br. 9011733285, potpisanog/sklopljenog dana 28. srpnja 2006. od strane tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, a koja glasi: Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 152,94 eura sa zateznim kamatama, tekućim od 3. rujna 2011. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da nadoknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 287,89 eura sa zateznim kamatama, tekućim od 30. rujna 2024. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tužiteljica na žalbu nije odgovorila.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim članka 9. Ugovora o kreditu sklopljenog 28. srpnja 2006. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke na dan prijevremene otplate kredita, a posljedično tome i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 152,94 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji je iznos platila s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka sklopili ugovor o kreditu 28. srpnja 2006. po kojemu je banka odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.437,74 CHF, kao što nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti i to prijevremenom otplatom 2. rujna 2011., a za što je platila naknadu u iznosu od 1.152,30 kuna / 152,94 eura.

7. U žalbenom postupku i dalje je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba članka 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke.

8. S obzirom na to kada je sklopljen ugovor o kreditu, a glede ocjene valjanosti dijela sporne ugovorne odredbe, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07. – u daljnjem tekstu: ZZP).

9. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio sljedeće:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2006. odlučila kupiti vozilo za osobne potrebe te su je iz auto kuće uputili u banku radi financirana kupoprodaje, a u poslovnici tuženika da su joj ponudili ugovor o kreditu koji je isti za sve stranke i u kojemu nije mogla ništa mijenjati, te kada je upitala što je s naknadnom kredita i naknadom za otplatu prijevremeno kredita da su joj rekli da je svima to tako i da se ne može promijeniti, kao što proizlazi i da joj u tom trenutku nisu rekli visinu te naknade, pa kada je nakon pet godina tražila prijevremenu otplatu kredita jer je tečaj CHF jako visoko rastao da su joj u banci rekli da mora platiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koju je platila,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 2. rujna 2011. u iznosu od 1.152,30 kuna, a koju je odredio sam tuženik, bez dostavljenih parametara sukladno kojima je odredio njenu visinu,

- da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

9.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tužiteljica kao korisnica kredita, sklapajući s tuženikom ugovor o kreditu, pristala i na odredbu članka 9. tog ugovora, kojom je regulirana naknada koju je banka ovlaštena zaračunati sukladno svojim aktima u slučaju prijevremene otplate kredita, s time što je utvrdio da visina te naknade tom odredbom nije bila određena, već da je tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknada prijevremenu otplatu.

9.2. Pritom je taj sud naveo da prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

9.3. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, to je zaključio da nije dokazao opravdanost iste što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, te da je time tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, zbog čega je prvostupanjski sud smatrao da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna primjenom članka 87. stavka 1. ZZP-a.

9.4. Kako je dalje, prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 2. rujna 2011. u iznosu od 1.152,30 kuna / 152,94 eura, a koju je odredio tuženik, bez dostavljenih parametara sukladno kojima je odredio njenu visinu, te kako je utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, pri čemu je naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim razlozima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

10.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je odredba članka 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Budući da je navedena odredbe ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvrši prijevremenu otplatu kredita, samo uz uvjete koje odredi kreditor, što je u konkretnom slučaju značilo da je banka korisniku kredita zaračunala naknadu sukladno tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, jer ta novčana obveza nije bila određena po visini, niti je bila odrediva niti se o toj odredbi pregovaralo, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe u tom dijelu.

10.2. Dakle, i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZZP-a, prihvativši tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 9. ugovora jer je ta odredba sastavljena od strane tuženika i stranke o njoj nisu posebno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim tuženikovim promjenama, njome je potrošač (ovdje tužiteljica) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Nadalje se u pogledu žalbenih navoda da je bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika i na odluke Suda EU.

12. Za ukazati je i to, da unatoč tome što je odredba članka 9. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća uz naknadu prema aktima banke, bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg te odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbe proizlaze za nju, odnosno kolika bi visina te naknade u koje trenutku zatvaranja kredita iznosila, pa je i po ocjeni ovoga suda sporna odredba u navedenom dijelu nepoštena i time ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a., kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Budući da prethodno sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužiteljici vrati utuženi iznos od 152,94 eura, koji iznos između stranaka nije sporan i koji tužiteljica potražuje uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužiteljica izvršila spornu uplatu u svrhu prijevremene otplate kredita.

14. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku individualnih restitucijskih zahtjeva, znači, zastara u ovom slučaju počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu ove tužbe. Neosnovano je pozivanje tuženika i na Ustav Republike Hrvatske jer pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna načela na štetu tuženika.

15. Odluka o parničnom trošku pravilno se temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).

16. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 4. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanda Crljen Ivančić