Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1118/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 28. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Martine Alagić, odvjetnice u Vukovaru te u odsutnosti punomoćnika tuženika, odlukom objavljenom 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242- 62000141432/2005, zaključenog dana 15. travnja 2005. godine između tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 21. kolovoza 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d., kao kreditorom sklopio dana 15. travnja 2005. Ugovor o kreditu, broj: 5140030242-62000141432/2005, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize tuženikovog pravnog prednika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 10 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 1,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Tužitelj naglašava da se o toj odredbi, koja se u svakodnevnom govoru naziva i odredbom o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženikovog pravnog prednika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. Stoga traži da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da presudom utvrdi da je predmetna odredba ništetna. Uz to traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbe. Osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Smatra da je na tužitelju teret dokaza te činjenice i da isti tu činjenicu nije dokazao. Mišljenja je da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 11. ZOO-a 78, odnosno smatra da predmetna odredba o naplati jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjev nije nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. To iz razloga što je mišljenja da je predmetna odredba u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. U takvim okolnostima smatra da prema čl. 84. ZPP/03-a uopće nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe. Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Tužitelj je na pripremnom ročištu, koje je održano isti dan kao i glavna rasprava 28. siječnja 2026., uredio tužbeni zahtjev u pogledu svojih osobnih podataka. Naime, isti je nakon podnošenja tužbe promijenio prezime iz Blažetin u Romšić i adresu stanovanja iz [adresa] u [adresa].

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li neposredno pregovarao s tuženikovim pravnim prednikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu na str. 5-13 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora (str. 5-13 spisa) u djelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obavljanje bankarskih usluga prema jednostranoj Odluci tuženika.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 15. travnja 2005. (str. 5-13 spisa).Također nije sporna niti tuženikova pasivna legitimacija jer tuženik tijekom postupka nije osporavao da je pravni sljednik Slavonske banke d.d., s kojom je tužitelj ranije sklopio predmetni Ugovor.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 6. Ugovora. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi adaptacije stana te je sredstva iz kredita u cijelosti i iskoristio za tu namjenu. Tuženikov pravni prednik nije ga upozorio da će biti naplaćena sporna naknada, a samim tim nitko mu nije niti rekao razlog zbog kojeg će ista biti naplaćena, kao i koja je svrha naplate iste. Stan je cijelo vrijeme koristio za stanovanje te ga nije iznajmljivao. Sam je platio troškove javnog bilježnika prilikom potvrde svog potpisa na Ugovoru pa mu nije jasno kakve je troškove tuženikov pravni prednik uopće imao vezano za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora. Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 15. travnja 2005. (str. 5-13 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za adaptaciju stana, koji je koristio za stanovanje, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st.1. toč.1. ZZP/03 s tuženikovim pravnim prednikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženikova pravnog prednika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, njezinoj visini i namjeni zbog koje se ista naplaćuje te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik, posredstvom svog pravnog prednika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6 Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da u slučaju utvrđenja ništetnosti može nastavno tražiti i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

16. Zaključno treba naglasiti da ništetnost djela odredbe čl. 6. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je isti u preostalom djelu i dalje na snazi.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 1.400,00 EUR eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 1. listopada 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznosi od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 28. siječnja 2026.( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9. točka 3. Tarife).

18. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 875,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 981,18 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

19. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 4. veljače 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku