Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-695/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Atili Šilješu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tužitelja, te uz javnu objavu presude, 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o ulaznoj naknadi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010467961/2007., sklopljenog između tužitelja OA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita te tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonske potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Osijeku Mirjane Borić posl. br. OV-10184/07 od 30.03.2007., a koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.''

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 674,85 EUR-a (šestosedamdesetčetirieura- osamdesetpetcenti) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. travnja 2007. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 562,00 EUR-a (petstošezdesetdvaeura) sa zateznim kamatama koje teku od 4. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 27. ožujka 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010467961/2007., koji je 30. ožujka 2007. potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Mirjane Borić u Osijeku, posl. br. OV- 10184/07. Ugovorom o kreditu, naveo je, određena naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 1,50% od ukupnog iznosa kredita, a koju je morao platiti jednokratno unaprijed. Predmet ovog postupka, naveo je, je ništetnost ugovorne odredbe u dijelu kako slijedi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.'' Glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, kako je određeno Ugovorom, obvezao se uplatiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga, tj. jednokratni trošak od 674,85 EUR, fiksno od odobrenog iznosa kredita. Istaknuo je kako se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te da je navedena ugovorna odredba prebacuje sav teret obrade kredita na korisnika kredita, odnosno ne prikazuje koji je to bio trošak obrade zahtjeva, dok s druge strane i sve troškove vezane za sastav i potvrđivanje (solemniziranje) te provedbu Ugovora tuženik prebacuje na Korisnika kredita, odnosno njega. Takva odredba, istaknuo je, prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer nije opravdano da korisnik kredita, slabija ugovorna strana, snosi sav teret troška zaključenja ugovora. Nadalje, naveo je da uz to nije transparentno koji bi to bio trošak, koji je u fiksnom iznosu od 1,50% naknade za odobreni iznos kredita, bez transparentnog određivanja što bi taj trošak predstavljalo, još kraj činjenice da zasebno od toga, za što se ne zna što isto predstavlja, postoje posebni troškovi sukladno Ugovoru.

1.1. Tijekom postupka tužitelj se pozvao na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 673/2023 od 13.02.2024., broj: Revd- 1601/2024-2 od 30.04.2024 i broj: Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024., koje je pri tome citirao. Uz navedeno, tužitelj je predložio sudu da se na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora, odnosno o pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi sasluša tužiteljica, a da se nakon provođenja predmetnog dokaza usvoji u cijelosti tužba i tužbeni zahtjev sa zahtjevom za naplatu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknu prigovor zastare, te je osporio sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, a protivio se i svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a naveo je da visina i datum naplaćene naknade nije sporan. U vezi istaknutog prigovora zastare naveo je da je tužba podnesena 15. svibnja 2025. a da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 15. svibnja 2025., nastupila zastara potraživanja. Nadalje, istaknuo je da s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 2007. te da je naknada za obradu kredita naplaćena 2007., a da ugovor nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, tuženik je naveo da je kondemnatorni dio u zastari, pa da stoga tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti, jer deklaratorni zahtjev ne može sam sebi biti svrha. Isto tako, naveo je da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik je navodio da su da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Tuženik je istaknuo da je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je osporio i zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Nadalje, istaknuo je da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari, procijeniti uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Dakle, u svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19. Nadalje, tuženik je isticao i da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama, a osporavao je tužitelju i status potrošača. Tuženik je osporio zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Tuženik predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Interni nalog (list spisa 6), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria banke d.d. (list spisa 22-49 )te je saslušao tužitelja.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja za plaćanjem naknade za obradu kredita, te utvrđenje ništetnom navedene odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li tužitelj potrošač, te je li nastupila zastara.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i Hypo Alpe-Adria bank d.d., odnosno, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb sklopljen Ugovor o kreditu broj, te da je tužitelj tuženiku isplatio 25. travnja 2007. iznos od 5.084,62 kn a koji iznos čini naknadu za obradu kredita koji je izračunata u visini od 1,5% odobrenog kredita, odnosno tijekom postupka nije sporno da je u predmetnom ugovoru o kreditu bila ugovorena navedena naknada u navedenom postotku.

9. Iz Internog naloga (list spisa 6) proizlazi da na teret tužitelja naplaćen iznos od 5.084,62 kn, sa svrhom plaćanja:1,5% naknade za obradu kredita, te da je naknada naplaćena 25. travnja 2007.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor dobio na stol od banke i sa djelatnikom banke je preletio preko članaka Ugovora. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi i nije bilo mogućnosti za pregovaranje. Odredba o ulaznoj naknadi je bila sastavni dio kredita i Ugovora pa nije pokušao pregovarati da te odredbe nema u Ugovoru. Djelatnik banke mu nije obrazložio koja je svrha plaćanja naknade, nego mu je samo rekao da je to naknada za obradu kredita. Nije mu obrazloženo niti koje troškove plaća plaćajući naknadu za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora nije znao koji iznos naknade će platiti, a ne sjeća se ni na koji ju je način platio, ima neku uplatnicu. Htio je podići kredit u EUR-ima, ali za taj kredit nije bio kreditno sposoban pa su mu ponudili kredit u CHF-u. Kredit mu je bio potreban radi kupnje stana za stanovanje. U to vrijeme, kao ni danas, nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Nije obaviješten o značajkama ulazne naknade. Nije razumio što piše u ugovoru, nije razumio odredbu o naknadi za obradu kredita. U banci su mu rekli da je to najpopularniji ugovori na tržištu i za koji je navodno bio kreditno sposoban. Ugovor je već bio napisan. Ne bi se odlučio za predmetni ugovor da je znao što ga čeka. Javni bilježnik mu nije objasnio ništa u vezi predmetnog ugovora i predmetne odredbe.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, logičan i bez proturječnosti i nejasnoća.

11. Nadalje, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Hypo Alpe Adria bank d.d., a ne tuženikom, iz Sudskog registra Republike Hrvatske (javno dostupnih podataka) proizlazi da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o obradi kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te mu dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao što tužitelj plaća plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije znao iznos naknade koji mora platiti, a koja naknada mu je naplaćena, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

22. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, potrebno je reći da tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio obradom zahtjeva za kredit, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova obrade kredita. Slijedom svega navedenoga, odredba Ugovora o kreditu koja glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.'' je sukladno 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke. Ovdje se ističe da tuženik tijekom postupka nije osporavao da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o kreditu 27. ožujka 2007., a kojim ugovorom je ugovorena prednje navedena odredba sadržaja kako je to tužitelj u tužbenom zahtjevu naveo, a nije osporavao niti da je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu 5.084,62 kn i to 25. travnja 2007.

23. Budući da je ništetna predmetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, ta odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Iz Internog naloga banke proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 25. travnja 2007. u iznosu od 5.084,62 kn/674,85 EUR-a.

24. Na iznos od 674,85 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), odnosno od 25. travnja 2007. pa do isplate, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 16. prosinca 2025. u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 14. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč.1 Tarife, što sveukupno iznosi 450,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 562,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 4. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika