Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R-219/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković, predsjednice vijeća, te Svjetlane Pražić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Špoljarić d.o.o. odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po ODO u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr 8/2025 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća 4. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, te se potvrđuje presuda Općinskog Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr 8/2025 od 23. srpnja 2025.
II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ČŽ za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.367,62 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.375,00 eur.
2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 5020/11, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).
3.Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika kao neosnovane, te zatražio naknadu troška odgovora na žalbu.
4.Žalba tuženika nije osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.
6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a napose žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, ustrajući na stavu da u konkretnom slučaju dolazi u primjenu čl. 82. st.1. ZR-a.
7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:
-da je predmet spora zahtjev tužitelja zahtjev za isplatu naknade štete zbog nemogućnosti korištenja preostalog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2023.,
-da je tužitelj službenik kod tuženika, te da je bio na dugotrajnom bolovanju u razdoblju od 7. travnja 2023. do 6. rujna 2024.,
-da se tužitelj prije pokretanja ove parnice obratio tuženiku s Zahtjevom za mirno rješenje spora, te tuženik taj Zahtjev nije prihvatio,
-da je odlukom tuženika od 12. svibnja 2023. utvrđeno da tužitelju pripada pravo na godišnji odmor za 2023. u trajanju od 30 dana i to na način da prvi dio godišnjeg odmora koristi od 17. do 31. kolovoza 2023., a drugi dio od 13. listopada do 9. studenog 2023.,
-da iz iskaza tužitelja proizlazi pored ostalog da je tijekom 2023. završio na dugotrajnom bolovanju zbog puknuća diska između 3 i 4 kralješka, da je iz tog razloga bio na operaciji, da prije odlaska na bolovanje 2023. nije koristio godišnji odmor za tu godinu, da kad se u rujnu 2024. vratio na rad da je podnio pisani zahtjev tuženiku za korištenje godišnjeg odmora iz 2023.,
-da je tuženik taj zahtjev odbio, a pri tome da se pozvao na čl. 84. st. 4. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje. ZR-a), navevši da se samo iznimno godišnji odmor nakon 30. lipnja slijedeće kalendarske godine može koristiti zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju.
8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud utvrđuje nespornim da tužitelj zbog bolovanja koje je otvorio 2023. nije bio u mogućnosti koristiti godišnji odmor. Uvažava sadržaj čl. 76., 83., 84. ZR-a, te temeljem tih odredaba zaključuje da u konkretnom slučaju dolazi u primjenu čl. 84. st.4. ZR-a, odnosno da temeljem te odredbe tužitelj ima pravo da u 2024. iskoristi neiskorišteni godišnji odmor iz prethodne godine, dakle 2023. Navedeno pravo tužitelja, prema uvjerenju suda proizlazi i iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.
Pored toga, ispravno i prema prosudbi ovog suda, sud prvog stupnja vodi računa i o čl. 9. t.1. i 3. Konvencije broj 132. Međunarodne organizacije rada – Konvencije o plaćenom godišnjem odmoru (dalje: Konvencija broj 132.) u svezi s čl. 134. Ustava RH, koje odredbe su prema ocjeni suda zaštitne i upućuje naravi, budući da propisuju do kada se najkasnije mora iskoristiti godišnji odmor, kako bi se spriječilo onemogućavanje korištenja godišnjeg odmora neprekidnim odlaganjem korištenja, te upućuje na koji će način nadležna vlast određene države, pa tako i RH, utvrditi minimalno trajanje i vremenski rok korištenja svakog dijela godišnjeg odmora dužeg od zakonom propisanog minimuma.
8.2.Vezano za prednje, pravno utemeljenim drži ovaj sud, pozivanje prvostupanjskog suda na Direktivu 2003/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva) koju je RH preuzela u svoj pravni poredak, točnije čl. 7. st.1. i 2., te čl. 17. iste, kao i na pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda EU u predmetu C 214/2006 od 29. studenog 2017., na presudu u spojenim predmetima C 350/2006 i C 520/2006 (dato mišljenje Suda da je prijenos godišnjeg odmora obvezan u slučaju kada se razdoblja dopusta koja su zajamčena pravom EU-a preklapaju. te u slučaju bolovanja), na presudu u predmetu C 277/2008, C 178/2015.
Sijedom toga, te analizom ranije spomenutog čl. 84. ZR-a, ovaj sud drži pravilnim zaključak prvostuapnjskog suda da ta odredba nije usaglašena s čl. 9. t.1. Konvencije broj 132., te da pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja treba uzeti u obzir o obvezujuće interpretativne stavove suda EU, budući da ZR ograničava prijenos godišnjeg odmora na razdoblje od 6 mjeseci, dok da Konvencija broj 132. ograničava prijenos na razdoblje od 18 mjeseci. Drugim riječima da Direktiva koja se poziva na Konvenciju broj 132., u odnosu na ZR omogućuje duži rok u kojem se ostatak stečenog godišnjeg odmora može iskoristiti.
8.3.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, ocjena je i ovog suda, kao što je osnovano utvrdio i sud prvog stupnja, da je tužitelj godišnji odmor za 2023., koji je ostao neiskorišten zbog korištenja dugotrajnog bolovanja, mogao iznimno iskoristiti ne najkasnije do 30. lipnja 2024., jer se opravdano vratio s bolovanja nakon isteka tog datuma (6. rujna 2024.), već iznimno i nakon tog datuma. Kako međutim tuženik to pravo tužitelju nije omogućio, to sud drži da je tuženik tim postupkom umanjio pravo tužitelja, jer nije postupio po Direktivi i Konvenciji broj 132., pa posljedično zaključuje da tužitelj osnovano potražuje od tuženika naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja navedenog prava – godišnjeg odmora.
Nastavno tome, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da o zahtjevu tužitelja treba odlučiti kroz institut naknade štete reguliran odredbama ZOO-a (čl. 1045., 1046., 1085., 1086., 1090.), a ne kroz čl. 82. st.1.ZR-a, kako to tvrdi tuženik, pri čemu ujedno vodi računa i o čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/2019 i dr., dalje: ZSDU-a), čl. 81., te čl.111. st.2. ZR-a.
Sukladno navedenom, te cijeneći dokumentaciju priležeću spisu, nedvojbenim se nameće stajalište da je u konkretnoj pravnoj situaciji osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štetu.
9.1.U kontekstu do sada rečenog, ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi tuženika kojima pobija pravilnost stajališta prvostupanjskog suda o pravu tužitelja na zatraženu isplatu po osnovi naknade štete.
Naime, protivno tumačenju tuženika, a iz razloga koje je detaljno i pravilno iznio prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, u konkretnim okolnostima, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, nisu pravno relevantne odnosno nisu mjerodavni ni čl. 82. st.1. ZR-a, obzirom na to da tužitelj nakon prestanka bolovanja nije raskinuo radni odnos s tuženikom, već kod istog i dalje radi, kao ni odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/2017 i dr., dalje: KU/17), te Izmjene i dopune KU – Dodatak I („Narodne novine“ broj 119/2019), ni Dodatak II. istog („Narodne novine“ broj 66/2020), kao ni ranije spomenuto tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.
9.2.U svezi s prednjim, treba naglasiti da pravo iz očitovanja tuženika iznesenih tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, kao i iz navoda iznesenih u žalbi, prema prosudbi ovog suda, nedvojbeno proizlazi da tuženik u potpunosti zanemaruje činjenicu da je RH ulaskom u Europsku uniju, u svoj pravni sustav implementirala brojne Direktive i Konvencije, a između ostalih i one na koje osnovano ukazuje prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude i koje je u konačnici dužna primjenjivati budući su obvezujuće.
To ima za posljedicu, da u ovoj pravnoj situaciji, postoji odštetna odgovornost tuženika zbog toga što nije omogućio tužitelju da po povratku s bolovanja iskoristi godišnji odmor za 2023., slijedom čega je zahtjev tužitelja osnovan.
10.O visini tužbenog zahtjeva, sud je pravilno odlučio temeljem raspoložive dokumentacije, utvrdivši da je u konkretnom slučaju tužitelju na ime naknade štete pripada iznos 2.367,62 eur, budući da mu je za taj iznos umanjena imovina, te mu počinjena šteta, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja udovoljio zahtjevu tužitelja i odlučio kao u točki I. izreke.
Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.
11.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.
Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
12.Obzirom na prednje, pravilnom se ukazuje i odluka o parničnom trošku.
13.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
14.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
U Rijeci, 4. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
