Poslovni broj Gž-233/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Albini Dlačić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12004/2019 od 23. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12004/2019 od 23. svibnja 2023. u točkama I i II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 056-50-4879508 od 15. svibnja 2008., kojom je ugovorena valuta uz koju je vezano glavnica CHF, a u odnosu na koju tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (točka I izreke), zatim je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 4.979,65 eur / 37.519,47 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.179,08 eur / 8.883,77 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II izreke) dok je u točki III izreke odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 926,60 eur / 6.981,49 kn sa pripadajućom kamatom.

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude iz točki I i II izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (odredbe o valutnoj klauzuli) zaključenog sa tuženom bankom, sadržaja navedenog u točki I izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 4.979,65 eur / 37.519,47 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio 15. svibnja 2008. Ugovor o kreditu broj 056-50-4879508 u obliku solemniziranog javnobilježničkog akta (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 18.764,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od sedam godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 7. Ugovora o kreditu,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da tuženik nije dokazao da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio uz prethodno pregovaranje s tuženikom o odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata - švicarski franak te da bi se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan, dok je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne,

- da je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nepoštena a time i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoji promjenjiv element - tečaj valute švicarskog franka, o kojem ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita , sve pozivom na članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07,

- da je sud sukladno izmijenjenoj odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedene presude, uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da je tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZZP/03 Ugovora o kreditu s obzirom na utvrđenje da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila, da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio niti jedan dokaz,

- da nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) te nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 3. listopada 2019.,

- da tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe neovisno o tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedene presude u sporu kolektivne zaštite, sve sukladno članku 327. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 322. ZOO-a,

- da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno pravo na povrat iznosa koje je tuženiku preplatio zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita sukladno članku 323. ZOO-a

- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 4.979,65 eur / 37.519,47 kn.

7. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnom pobijane nepoštene odredbe Ugovora o kreditu (o valutnoj klauzuli) te nastavno pozivom na članak 1111. stavak 1. ZOO-a prihvaća kao osnovan kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u visini od 4.979,65 eur / 37.519,47 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO -a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a. Nepobijanom točkom III izreke presude, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u visini od 926,60 eur / 6.981,49 kn iz razloga što je tužitelj za navedeni iznos djelomično povukao tužbu, međutim, tom se povlačenju tuženik protivio.

8. U donošenju pobijanog dijela presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

9. Protivno žalbenim navodima nije počinjena niti re lativno bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve što potonja zakonska odredba propisuje.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu.

11. Sud prvog stupnja u ovom je predmetu pravilno primijenio materijalne odredbe pobrojanih nacionalnih propisa u kojima je implementirano pravo EU s područja zaštite potrošača od nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora, pravilno cijeneći direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka Raiffesienbank Austria d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Osim toga, prvostupanjski je sud uz apstraktnu zaštitu kroz kolektivni spor, ispitao poštenost pobijane odredbe Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja, pri čemu je postupio sukladno stajalištima VSRH izraženim u odlukama broj Rev-346/2024 od 29. svibnja 2024. prema kojem „Nema mjesta izravnoj primjeni članka 502.c ZPP-a u pojedinačnim sudskim postupcima bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora.“, kao i u odlukama broj Rev-540/2023 od 25. listopada 2023., Rev-784/2023 od 15. svibnja 2024. i Rev-262/2025 od 4. lipnja 2025.

14.1. Dakle, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporene odredbe ugovora na određivanje njegove novčane obveze . U ovom sporu, sud prvog stupnja saslušao je tužitelja, kojem je punomoćnik tuženika imao mogućnosti postavljati pitanja. Osim toga tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje MS, djelatnice tužene banke.

15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da mu nije omogućeno dokazivati odlučne činjenice, niti su osnovani žalbeni navodi da su pobijanom presudom povrijeđena konvencijska i ustavna prava tuženika na pravično suđenje, na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost, s obzirom na prethodno iznesene okolnosti predmeta i procesno držanje tuženika.

16. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je riječ o zabrani manjeg značaja pa da sukladno članku 326. stavak 2. ZOO -a ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne valutne klauzule u CHF jer je ista bile ništetna već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora.

17. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu, utvrđena nepoštenim odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

18. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a,

19. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. (VSRH Rev-364/2022 od 12. listopada 2021. i Revd-1535/21 od 19. listopada 2021.).

20. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe dana 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 3. listopada 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbi članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa). Neosnovano tuženik u žalbi prigovora vrijednosti boda za pojedinu odvjetničku radnju koju sud prvog stupnja uzima u obzir. Naime, odredbom Tbr. 48. stavak 3. Tarife, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema Tbr. 50 Tarife vrijednost boda je od 5. studenog 2022., dakle i u vrijeme donošenja pobijane odluke o troškovima, iznosila 15,00 kn (1,99 eura prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kn), kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud.

22. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

23. Prvostupanjska presuda u točki III izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 4. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić