REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-170/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VRE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josip Anzulović-Mirošević, odvjetniku u Supetru, protiv tuženika VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici TR iz [adresa], radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 22. studenog 2023., poslovni broj: Ps-91/2020- 24, u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tuženika VR, djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, te se presuda Općinskog suda u Splitu, od 22. studenog 2023., poslovni broj: Ps-91/2020-24,

1.) potvrđuje pod točkom I izreke;

2.) preinačuje pod točkom II izreke, na način da se tuženiku VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nalaže da tužiteljici VRE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka umjesto iznosa od 697,71 eura, naknadi iznos od 510,77 eura, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku da, u roku od petnaest (15) dana, iseli iz stana u prizemlju [adresa] od 35 m2 položenog na č. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], te istog oslobodi od osoba i stvari.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 697,71 eura / 5.256,90 kuna, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka.

2.1. U žalbi navodi da je dvojbeno je li tužiteljica suvlasnik stana i kome stan treba vratiti, da je na ročištu održanom 26. listopada 2023. izjavio spremnost za mirno rješenje spora nagodbom odnosno pokušajem nagodbe što da mu nije dopušteno, da u predmetnom stanu nije moguće stanovati pa da je našao osobu koja će u njemu spavati i tako čuvati stan, da mu je zbog „čuvara“ rok od petnaest dana prekratak a razuman rok da bi bio 3 do 5 mjeseci, te napose prigovora vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena iznosom od 3.000,00 kn da bi nakon njegovog prigovora bila povišena na enormni iznos od 251.000,00 kn čemu da je ponovno prigovorio ali da sud o tome nije odlučio već da je očito prema toj vrijednosti predmeta spora dosudio troškove i to prema troškovniku na koji se nije imao mogućnost očitovati.

2.2. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači pod točkom I izreke na način da se za iseljenje odredi rok od 3 do 5 mjeseci, a točka II izreke ukine kao neosnovana, podredno da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na pobijanu točku II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; - dalje: ZPP), na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno je utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, tako da su na temelju ocjene rezultata izvedenih dokaza utvrđene sve okolnosti koje su temeljem mjerodavnih zakonskih odredbi odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da se u roku od petnaest dana iseli iz predmetnog stana.

5.1. Međutim prvostupanjski sud nije pravilnom primjenom materijalnog prava odredio vrijednost predmeta spora tako da je djelomično pogrešna odluka o troškovima parničnog postupka.

5.2. Neosnovano tuženik prigovora da mu je prvostupanjski sud onemogućio da predmetni spor riješi nagodbom. Naime, uvidom u zapisnike sa ročišta održanih 5. rujna 2023. i 26. listopada 2023., razvidno je da je sud upozorio stranke da sukladno članku 321. ZPP-a spor mogu riješiti sudskom nagodbom ili u postupku mirenja, međutim stranke su oba puta tu mogućnost otklonile, s time da je na ročištu od 26. listopada 2023. punomoćnica tuženika naknadno istakla da je tuženik spreman sa tužiteljicom zaključiti nagodbu čim se ukloni dvojba o vlasništvu predmetnog stana, a kako je punomoćnik tužiteljice negirao da bi ta činjenica bila sporna, očito je da spor nije mogao biti okončan zaključenjem sudske nagodbe jer se nagodba može zaključiti samo ukoliko obje stranke na nju pristanu. Neovisno od navedenog ukazuje se tuženiku da se nagodba mogla zaključiti i nakon donošenja prvostupanjske odluke dok je u tijeku bio postupak pred ovim drugostupanjskim sudom (članak 321. stavka 7. ZPP-a), a isto tako da bez obzira na donošenje drugostupanjske odluke u cilju izbjegavanja ovršnog postupka, može i dalje u dogovoru sa tužiteljicom riješiti spor.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se tuženik u roku od 15 dana iseli iz stana koji se nalazi u prizemlju [adresa], površine od 35 m2 položenog na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te istog oslobodi od osoba i stvari.

7. U žalbenom postupku sporna je aktivna legitimacija tužiteljice za podnošenje tužbe, rok za iseljenje, te vrijednost predmeta spora.

8. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za iseljenje tuženika iz predmetne nekretnine.

8.1. Naime, prema članku 30. stavka 1., te članku 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17;

- dalje: ZV) vlasnik, odnosno suvlasnik, ovlašten je zahtijevati zaštitu svoga prava vlasništva prema svakoj trećoj osobi koja bez pravne osnove drži stvar u posjedu.

8.2. Prema članku 46. stavka 2. ZV-a svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari.

8.3. U skladu s člankom 162. stavka 1. ZV-a, tužiteljica je u postupku dokazala svoje pravo suvlasništva pravomoćnom sudskom presudom, konkretno presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-588/2019 od 26. lipnja 2019. kojom je utvrđeno da je stekla vlasništvo čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u 55/320 dijela stana br. 7, površine 35 m2, položenog u prizemlju zgrade u [adresa], koja presuda je postala pravomoćna i ovršna 18. srpnja 2019., čime je dokazala i identitet nekretnine, pri čemu valja istaći da činjenica što stan nije upisan u zemljišne knjige nije od značaja jer se vlasništvo odnosno suvlasništvo može dokazivati pravomoćnom presudom što je i učinjeno u predmetnoj parnici, to obzirom da sud nije vezan zemljišnoknjižnim stanjem nego utvrđuje tko je stvarni nositelj prava vlasništva, kakvo pravno stajalište je zauzeo i Vrhovni sud RH, slijedom čega je pravomoćna presuda kojom je utvrđeno suvlasništvo valjan i dovoljan dokaz prava vlasništva, te nema zapreke za podnošenje prave vlasničke tužbe koju samostalno može podnijeti suvlasnik koji ima pravo štiti cijelu stvar i tražiti iseljenje treće osobe iz cijele nekretnine, pri čemu valja navesti da se tužbom ne traži predaja u posjed, već samo iseljenje. Osim toga, tužiteljica je dokazala i činjenicu da se predmetni stan nalazi u faktičnoj vlasti tuženika, što tuženik niti ne osporava (u žalbi navodi da je našao osobu koja spava u stanu i tako ga čuva), dok tuženik nije dokazao postojanje valjane pravne osnove za korištenje te nekretnine.

8.3. Naime, presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Ps-127/2015 od 24. listopada 2016. odbijen je tužbeni zahtjev tuženika, u tom predmetu treće tužitelja, kojim traži da se utvrdi da kao tužitelj kupuje, a tuženik Fond za naknadu oduzete imovine prodaje stan na kojem je postojalo stanarsko pravo i to stan u [adresa], u viskom prizemlju, površine 35 m2, u zgradi izgrađenoj na čkbr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Gž-1830/2016-2 od 25. siječnja 2017. Nadalje, presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsInoi-71/18-20 od 17. lipnja 2019. odbijen je tužbeni zahtjev tuženika, u tom predmetu tužitelja, kojim traži poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-940-01/15-01/681, URBROJ: 514-05-02-01-02/18-02 od 19. listopada 2018., u kojem postupku je tražio pravo na otkup predmetne nekretnine kao nositelj stanarskog prava, koja presuda je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-4955/19-2 od 15. srpnja 2021. kojom je odbijena žalba tužitelja, ovdje tuženika.

9. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je rok od petnaest dana koji mu je ostavljen za iseljenje prekratak, te da bi razuman rok za iseljenje bio 3 do 5 mjeseci umjesto roka od 15 dana.

9.1. Odredbom članka 328. stavka 1. ZPP-a propisano je da kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojemu je tu činidbu dužna izvršiti, a stavkom 2. istog članka da ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest dana.

9.2. Dakle, sukladno članku 328. stavka 1. ZPP-a sud je u izreci presude dužan odrediti rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe, koji rok prema stavku 2. tog članka iznosi petnaest dana, pri čemu valja navesti i da rok od petnaest dana predstavlja uobičajen i primjeren paricijski rok u sporovima radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine, da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kao i da osobne i socijalne okolnosti tuženika ne predstavljaju pravno relevantne razloge za produljenje tog roka, niti postoji zakonska obveza suda određivanja duljeg roka, te da se eventualna zaštita tuženika u tom smislu može ostvarivati u ovršnom, a ne u parničnom postupku, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odredio rok za iseljenje, a žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

10. Osnovano tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora koju prvostupanjski sud nije pravilno odredio.

10.1. Odredbom članka 40. stavka 2. ZPP-a propisano je da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a stavkom 3. da ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

10.2. U konkretnom slučaju tužiteljica je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 3.000,00 kn (398,17 eura), a tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše nisko naznačena. U povodu prigovora tuženika, tužiteljica ju je u podnesku od 17. ožujka 2022. naznačila u iznosu od 251.000,00 kn (33.313,42 eura), međutim prvostupanjski sud nije niti na pripremnom ročištu od 15. ožujka 2023. (na koje tuženik nije pristupio) niti na ročištu za glavnu raspravu od 5. rujna 2023., prije nego se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, u skladu s citiranom odredbom stavka 3. članka 40. ZPP-a, rješenjem odredio vrijednost predmeta spora, tako da je kao mjerodavna vrijednost predmeta spora ostala ona koju je tužiteljica u tužbi naznačio iznosom od 3.000,00 kn. Okolnost što je tužiteljica u podnesku od 17. ožujka 2022. povodom prigovora tuženika, ispravila u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora i istu naznačila u iznosu od 251.000,00 kn, bez pravnog je učinka, jer u povodu prigovora tuženika da je vrijednost predmeta spora očito suviše nisko označena, samo sud može i mora vrijednost predmeta spora odrediti rješenjem, što je propustio učiniti, slijedom čega, kao što je prethodno navedeno vrijednost predmeta ovoga spora iznosi 3.000,00 kn (398,17 eura).

11. Tužiteljica je sukladno članku 164. stavka 3. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova stavila do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, odnosno na ročištu od 26. listopada 2023. na kojem je zaključena glavna rasprava, pa neosnovano tuženik prigovara načinu podnošenja zahtjeva za naknadu troškova, a neosnovano navodi i da mu je sud trebao omogućiti da se o podnesenom zahtjevu očituje obzirom da je odlučivanje o troškovima u nadležnosti suda, a ne stranaka.

11.1. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima donio pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. i 164. ZPP-a, te je visinu troškova pravilno odredio primjenom Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; - dalje: Tarifa) prema kojoj odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova, tako i to u postupcima iz stambenih odnosa (iseljenje), s time da prema Tbr. 50 Tarife vrijednost boda iznosi 15,00 kn, odnosno 1,99 eura, čemu valja dodati i pripadajući porez na dodanu vrijednost po Tbr. 42. Tarife, što u konkretnom slučaju znači da bez obzira na vrijednost predmeta spora, tužiteljici kao osnovan pripada trošak jednokratne nagrade u iznosu od 398,00 eura, uvećan za PDV u iznosu od 99,50 eura, što ukupno iznosi 497,50 eura, kojem iznosu valja dodati i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, tako da tužiteljici kao osnovani pripadaju troškovi u iznosu od 510,77 eura, a ne 697,71 eura kako je to odlučio prvostupanjski sud.

11.2. Naime, pogrešno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao kao osnovan trošak sudske pristojbe na tužbu, obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 27. studenog 2020., a prema članku 8. Zakona o sudskim pristojbama pravo na naplatu pristojbe zastarijeva za pet godina od isteka godine u kojoj je trebalo platiti pristojbu, a kako tužiteljica u tom roku sudsku pristojbu na tužbu nije platila, pravo na naplatu iste je u zastari i tužiteljici taj trošak ne pripada.

11.3. Sudska pristojba na presudu prema vrijednosti predmeta spora od 3.000,00 kn, sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) iznosi 13,27 eura, a ne kako je prvostupanjski sud dosudio uzimajući u obzir nepravilno određenu vrijednost predmeta spora.

11.4. Stoga je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka umjesto dosuđenog iznosa od 697,71 eura, naknadi iznos od 510,77 eura, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, tužiteljica odbijena.

12. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda u pobijanoj točki I izreke, a točka II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

Slavonski Brod, 4. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić