Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1277/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MUĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Josip Vugrin i Petra Vugrin Posavec, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-100/2025-10 od 13. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-100/2025-10 od 13. listopada 2025. u cijelosti pod točkama I., II. i III. izreke te u dijelu točke IV. izreke u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 2.291,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki IV. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-100/2025- 10 od 13. listopada 2025. u dijelu pod točkom IV. izreke preko iznosa od 2.291,91 eura do iznosa 3.128,91 eura i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice MUĆ za naknadom troškova postupka u iznosu 837,00 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe u iznosu 312,50 eura i troškova sudskih pristojbi za žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi članaka 4. i 6. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 2.616,70 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), odbijen je prigovor prijeboja tuženika (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 3.128,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove postupka uz zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 312,50 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Prije razmatranja žalbenih navoda valja istaći da je rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-696/2023-3 od 12. ožujka 2025. ukinuta prvostupanjska presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-397/2021-52 od 28. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke (ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), točkom II. izreke (isplata preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu 2.6016,70 eura sa zateznim kamatama), točkom III. izreke (naknada parničnih troškova bez navođenja iznosa) i točkom V. izreke (naknada troškova postupka u iznosu 2.742,97 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate) i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Točka IV. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu 903,89 eura nije ispitivana, jer nije bila pobijana žalbom.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer iz navoda žalbe proizlazi da tuženik zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te pravu tužiteljice na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka, ali nema značaj postupovne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti ovih odredbi.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica s prednikom tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditorom 20. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 146- 216/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju kojeg je prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.000,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita, zatim da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 3,88% godišnje i da je ugovorena valutna klauzula vezna za tečaj CHF kod otplate kredita.

10. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica i svjedokinja javna bilježnica Jasenka Crnčec te je ocjenom njihovih iskaza prvostupanjski sud utvrdio da prednik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije tužiteljici predočio rizike ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF, niti rizike promjenjive kamatne stope, već je tužiteljici rečeno da je kredit vezan uz CHF najpovoljniji, a da je tužiteljica imala povjerenje u banku i djelatnika banke s kojim je razgovarala o kreditu. Pri tome da nije od značaja činjenica da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika budući da je sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Također je utvrđeno da je tužiteljica potrošač, jer je sredstva kredita iskoristila za dovršetak obiteljske kuće što je ujedno i ugovorena namjena kredita iz Ugovora o kreditu.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba prednika tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli budući se tužiteljica na njih pozvala. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), ali u prvostupanjskom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio te neosnovano u žalbi navodi da je tužiteljica trebala dokazati status potrošača jer da se taj status ne presumira pri čemu valja istaknuti i to da prema članku 352. stavak 1. ZPP-a tuženik u žalbi ne može iznositi nove činjenice.

15. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 20. lipnja 2006. na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

16. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. ZOO/05 u svezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF, tj. da si ništetni dijelovi članaka 4. i 6. Ugovora o kreditu. Tužiteljica ima pravni interes za isticanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi budući se radi o odredbama na temelju kojih je ona bila u obvezi platiti povećane iznose anuiteta, a što čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Prema članku 323. stavku 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica preplatila anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 2.616,70 eura, a u koji iznos su uračunati manje plaćeni anuiteti u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku realizacije kredita.

19. Budući je u postupku utvrđeno da je prednik tuženika sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužiteljica preplatila anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO/05 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti dopunu vještačenja na način da se izračuna kamatna stopa u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Ovo iz razloga što je ranijom presudom poslovni broj P-397/2021-52 od 28. travnja 2023. pod točkom IV. izreke pravomoćno odbijen zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 903,89 eura, te se u ponovljenom postupku odlučivalo o zahtjevu za restituciju s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neovisno o tome, u odnosu na prijedlog tuženika da se provede ovakvo dopunsko vještačenje valja reći da se zapravo radi o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja, dakle radi se o prigovorima na nalaz i mišljenje koji su pravne prirode o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika u pogledu istaknutog prigovora prijeboja valja odgovoriti da je tužiteljica sama svoj tužbeni zahtjev umanjila za negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja koje su utvrđenje nalazom i mišljenjem vještaka, pa je time neosnovan istaknuti prigovor prijeboja kako je to i odlučeno u prvostupanjskoj presudi.

22. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 12. listopada 2021.

23. U odnosu na troškove postupka valja istaknuti da je ovaj drugostupanjski sud u rješenju poslovni broj Gž-696/2023-3 od 12. ožujka 2025. kojim je ukinuta ranija prvostupanjska presuda ukazao da u konkretnom slučaju, kada je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 903,89 eura s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da se tada ne može primijeniti članak 154. stavak 1. ZPP-a kao da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, ali je usprkos tome prvostupanjski sud ustrajao kod svojeg pravnog stava da tužiteljici pripada naknada troškova postupka primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a kao da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu uz obrazloženje da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi.

24. Ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno jer tužiteljica nije u cijelosti uspjela u sporu budući je odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 903,89 eura (točka IV. izreke ranije presude poslovni broj P-397/2021-52 od 28. travnja 2023.), dakle radi se o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici pa je troškove postupka valjalo dosuditi primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužiteljica je 100% uspjela u osnovi i 74% u visini, odnosno njezin uspjeh u sporu iznosi 87% (100+74=174:2=87%). Uspjeh u sporu tuženika iznosi 13% (100%-87% uspjeha tužiteljice), što znači da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici i od njezinog postotka oduzima se postotak uspjeha tuženika te se tužiteljici odmjerava naknada troška u omjeru od 74% (87% uspjeha tužiteljice umanjeno za 13% uspjeha tuženika).

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja punomoćnika trebalo vrednovati prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila važeća u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024. kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a to je u ovom slučaju Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje: Tarifa).

26. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da su pogrešno priznati troškovi za pet obrazloženih podnesaka uz primjenu Tbr. 8/1 Tarife u visini 100 bodova za svaki. Naime, prema Tbr. 8/1. Tarife pravilno je trebao četiri obrazložena podneska obračunati u visini 100 bodova, a jedan (peti) podnesak od 20. siječnja 2023. prema Tbr. 8/3 Tarife u visini 50 bodova, dakle za pet podnesaka ukupno 450 bodova.

27. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici troškove zastupanja njezinog punomoćnika na dva ročišta za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su neosnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužiteljici dosudio troškove pristupa njegovog punomoćnika ročištima za objavu presude jer da se presuda objavljuje na portalu e-Oglasna ploča. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.

28. Slijedom navedenoga, tužiteljici je valjalo priznati troškove sastava tužbe (100 bodova), sastava pet podnesaka (450 bodova), zastupanja na četiri ročišta (400 bodova) i pristupa na dva ročišta za objavu presude (100 bodova), što iznosi 1050 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, priznati trošak iznosi 2.625,00 eura. Također su joj priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu 40,83 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 72,63 eura, pa ukupno priznati trošak iznosi 2.738,46 eura. Ovaj iznos valjalo je uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP-a umanjiti razmjerno uspjehu u sporu od 74%, pa priznati trošak iznosi 2.026,46 eura.

29. Troškove financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura valjalo je tužiteljici priznati u cijelosti, jer su isti bili potrebni bez obzira na uspjeh u sporu. Prema tome, tužiteljici pripadaju troškovi postupka u iznosu 2.291,91 eura, a neosnovano je prvostupanjski sud dosudio daljnji iznos troškova od 837,00 eura, odnosno iznos od 3.128,91 eura.

30. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama I., II. i III. izreke te djelomično pod točkom IV. izreke (točka I. ove drugostupanjske presude) te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično preinačena prvostupanjska presuda pod točkom IV. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude).

31. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu budući se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženika je glede glavne stvari odbijena kao neosnovana.

U Velikoj Gorici 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak