Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1018/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici Zorici Franković, odvjetnici u Đurđevcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2474/2024-25 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2474/2024-25 od 15. srpnja 2025. pod točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 461,28 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3126670 od 23. studenog 2005. koji je potvrđen po Javnom bilježniku Peri Džankić iz Zagreba pod poslovnim brojem: OV-480/2005, između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.219,15 eura te zatezne kamate koje teku na iznose

- 1,69 eura od 30. prosinca 2008.

- 7,05 eura od 01. veljače 2009.

- 6,74 eura od 01. travnja 2009.

- 6,74 eura od 01. travnja 2009.

- 5,31 eura od 15. travnja 2009.

- 3,50 eura od 24.07.2009.

- 2,53 eura od 25. rujna 2009.

- 0,42 eura od 22. listopada 2009.

- 0,42 eura od 22. listopada 2009.

- 6,02 eura od 25. prosinca 2009.

- 6,02 eura od 25. prosinca 2009.

- 11,42 eura od 23. veljače 2010.

- 11,29 eura od 13.ožujka 2010.

- 11,29 eura od 13. ožujka 2010.

- 21,39 eura od 14. svibnja 2010.

- 18,58 eura od 22. svibnja 2010.

- 25,67 eura od 15. lipnja 2010.

- 31,76 eura od 20. srpnja 2010.

- 43,68 eura od 25. kolovoza 2010.

- 39,79 eura od 16. listopada 2010.

- 39,79 eura od 16. listopada 2010.

- 41,85 eura od 17. studenog 2010

- 59,29 eura od 29. prosinca 2010.

- 50,32 eura od 25. siječnja 2011.

- 54,71 eura od 15. ožujka 2011.

- 49,59 eura od 14. travnja 2011.

- 49,59 eura od 14. travnja 2011.

- 61,26 eura od 12. svibnja 2011.

- 90,00 eura od 14. srpnja 2011.

- 90,00 eura od 14. srpnja 2011.

- 103,09 eur od 22. kolovoza 2011.

- 72,42 eura od 13. listopada 2011.

- 72,44 eura od 15. studenog 2011.

- 72,22 eura od 15. studenog 2011.

- 73,57 eura od 16. prosinca 2011.

- 82,32 eura od 17. siječnja 2012.

- 84,43 eura od 22. veljače 2012.

- 82,12 eura od 30. ožujka 2012.

- 83,42 eura od 25. travnja 2012.

- 85,23 eura od 19. lipnja 2012.

- 81,96 eura od 20. srpnja 2012.

- 80,55 eura od 21. kolovoza 2012.

- 75,99 eura od 22. rujna 2012.

- 75,99 eura od 22. rujna 2012.

- 80,55 eura od 16. listopada 2012.

- 83,25 eura od 14. studeni 2012.

- 81,89 eura od 11. prosinca 2012.

sve do isplate i to po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015 u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 574,42 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 1.262,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Navedenu presudu pod točkama I., II. i IV. izreke žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška. Potražuje i trošak sastava žalbe od 461,28 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica i tuženik 23. studenog 2005. sklopili ugovor o kreditu uz kamatnu stopu koja iznosi 5,50% godišnje i valutnu klauzulu, a iznos kredita iznosio je 28.264,95 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, na rok otplate od 84 mjeseci, da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja u nekoliko navrata mijenjao stopu redovne kamate i anuitete kao i da je tužiteljica otplatila taj kredit.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a na koje se u tužbi pozvala i tužiteljica, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su sadržane u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva ugovorna odredba ništava.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku 2.219,15 eura prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da je tužba podnesena 16. travnja 2021. podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

15.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Neosnovano tuženik smatra kako bi se zbog činjenice da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen na sporni odnos imala primijeniti odredba čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) jer iz navedene odredbe suprotno stavu tuženika ne proizlazi da bi zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, jer navedeno ne proizlazi iz naveden odredbe.

17. Žalbu u pogledu odluke o trošku tuženik obrazlaže ističući kako je odluka o trošku nezakonita jer je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen. Smatra i kako je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, jer je cijeneći uspjeh tuženika u sporu kako u pogledu osnovanosti tako i u pogledu visine s kojim je uspio u sporu, tužiteljici mogao dosuditi eventualno 79,44% dosuđenog troška.

17.1. Na te žalbene navode valja odgovoriti kako nisu osnovani jer odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19), s obzirom na to da se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužiteljicu koja nije dala povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužiteljica mogla odvratiti (kao potrošač) od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

18. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu cijenjeni jer nisu bili od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

20. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

21. U odnosu na nepobijani dio presude pod točkom III. izreke, prvostupanjska odluka nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak