Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Ovr-519/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji pojedinki Ivani Čačić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, 8341 Pakdau u Republici Austriji, Paldau 40, OIB: 25376204437, zastupanog po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-303/2025-13 od 8. rujna 2025., 4. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba ovrhovoditelja, preinačuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-303/2025-13 od 8. rujna 2025. na način da se odbija prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-142/2012-3 od 23. travnja 2012. do pravomoćnog okončanja parnice radi proglašenja te ovrhe nedopuštenom koji se pred Općinskim sudom u Varaždinu vodi pod poslovnim brojem P-9/2024 (P-168/2021).

II. Nalaže se ovršeniku u roku od 15 dana naknaditi ovrhovoditelju troškove sastavljana žalbe od 625,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanim je rješenjem na prijedlog ovršenika odgođena ovrha koja je na nekretnini zk.č.br. 249/6 od 2710 m[2] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] određena rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-142/2012 od 23. travnja 2012. i to na temelju ovršne isprave – ugovora o jednokratnom kreditu i jamstvu br. računa 542.746 od 11. rujna 2008. i očitovanja solemniziranog po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba 23. rujna 2008. pod brojem OU-886/2006.

2. To se rješenje, s jedne strane, temelji na činjenici da je ovršenik podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih člankom 46. stavkom 1. točkom 9. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005., 67/2008., 139/2010. i 154/2011., dalje: OZ/1996 koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 369. stavkom 1. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024.) i, s druge strane, na zaključku prvostupanjskog stupnja da je ovršenik učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. To stoga što je ocijenio da „vrijednost poslovnog udjela ovrhovoditelja iznosi 7,27 EUR“, da ovrhovoditelj nema imovine na području Republike Hrvatske iz koje bi ovršenik mogao namiriti svoje eventualno potraživanje naknade štete u situaciji da provedena ovrha bude proglašena nedopuštenom te da je riječ o stranoj pravnoj osobi sa sjedištem u [adresa] pa da bi ovršenik svoju eventualnu tražbinu naknade štete morao ostvarivati ma području strane države, a što sud prvog stupnja ocjenjuje otežavajućom, odugovlačećom i financijski opterećujućom okolnosti.

3. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje:

ZPP, koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019. uz izuzetke iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona, u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3.i 4. tog Zakona i u skladu s člankom 19. stavkom 1. OZ/1996.). U žalbi tvrdi da se pobijano rješenje zbog nedostataka i proturječnosti ne može ispitati, da je pogrešno utvrđena činjenica da je vrijednost poslovnog udjela ovrhovoditelja 7,27 EUR te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 61. OZ-a, imajući na umu da ovršenik nije učinio vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete s obzirom na to da je ovrhovoditelj financijska institucija s temeljnim kapitalom od preko 71 milijun eura i s imovinom koja uključuje i nekretnine u Republici Hrvatskoj. Predlaže da se pobijano rješenje preinači na način da se ovršenikov prijedlog za odgodu ovrhe odbije. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe protiv rješenja u iznosu od 625,00 EUR.

4. Ovršenik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je ovrha određena radi ostvarenja tražbine iz ugovora o potrošačkom kreditu s međunarodnim obilježjem s obzirom na to da je ovrhovoditelj pravna osoba registrirana u inozemstvu. Iz stanja spisa također proizlazi da je tužba ovršenika kao potrošača pravomoćno odbijena te da nije u tijeku postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o potrošačkom kreditu s međunarodnim obilježjem na temelju kojeg je određena ovrha. U tim okolnostima, posebna odredba članka 19.k. "Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. o 128/2022., dalje: ZPK) nije primjenjiva ratione materiae. Zbog toga se osnovanost prijedloga za odgodu ovrhe ima procjenjivati u skladu s općim pretpostavkama za odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika propisanih člankom 61. OZ/1996.

7. Imajući na umu da nema spora o tome da je ovršenik podnio tužbu iz članka 48. OZ/1996 na koju ga je uputio prvostupanjski sud, za ocjenu prijedloga za odgodu ovrhe odlučno je ocijeniti je li ovršenik učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe na nekretnini pretrpio teško nadoknadivu ili nenadoknadivu štetu. Zaključak suda prvog stupnja o tome da je ovršenik učinio vjerojatnim nastajanje takve štete temelji se na činjenici da: (i) je vrijednost poslovnog udjela ovrhovoditelja 7,27 EUR, (ii) da ovrhovoditelj nema imovine na području Republike Hrvatske iz koje bi ovršenik mogao namiriti svoje eventualno potraživanje naknade štete u situaciji da provedena ovrha bude proglašena nedopuštenom i (iii) da je ostvarivanje odštetnog zahtjeva ovršenika protiv ovrhovoditelja u situaciji da provedena ovrha bude proglašena nedopuštenom otežano (skupo i dugotrajno) jer se ta tražbina ovršenika treba ostvariti na području Republike Austrije gdje tuženik ima sjedište.

8. Činjenica da iznos koji svaki član mora platiti da bi postao zadrugar ovrhovoditelja iznosi 7,27 EUR nema značaj koji joj pridaje prvostupanjski sud. Taj iznos nije izjednačen s imovinom ovrhovoditelja pa je sud prvog stupnja pogriješio kada je na temelju tog iznosa a priori zaključio da je ovrhovoditelj, koji je financijska institucija, u nemogućnosti snositi financijske posljedice eventualne nedopuštenosti ovrhe provedene po njegovom prijedlogu te da stoga, zbog imovinske situacije ovrhovoditelja, ne postoji mogućnost naknade štete koja bi ovršeniku provedbom takve ovrhe nastala (ili da je teško da takva mogućnost postoji).

9. U skladu s člankom 52. OZ/1996, ako se ovrha provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu (stavak 1.). U skladu sa stavkom 2., šteta na čiju naknadu ovršenik ima pravo obuhvaća i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen. Na iznose neosnovano stečene u ovrsi, naknadu štete i troškove ovršnog postupka, ovršenik ima pravo na zatezne kamate od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz ovršenikove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika (stavak 3.).

9.1. Prema članku 59. OZ/1996, nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom (stavak 1. točka 4.). Ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa (stavak 3.). Prava na naknadu štete iz razloga iz stavka 1. toga članka ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici. (stavak 4.) Prijedlog za protuovrhu može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka (stavak 5.). Ovršenik ne može prije proteka roka iz stavka 5. svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku, osim u iznimnoj situaciji iz stavka 2. toga članka koja nije primjenjiva u ovom predmetu.

9.2. Prema članku 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.).

10. Iz citiranih propisa proizlazi da šteta koja ovršeniku može nastati provedbom nedopuštene ovrhe može, ovisno o okolnostima, nadoknađivati preinakom tužbe u postupku proglašenje ovrhe nedopuštenom, protuovrhom, tužbom za naknadu štete i tužbom radi povrata stjecanja bez osnove.

11. Postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojem je dopuštena preinaka tužbe (ako se ovrha provede prije zaključenja glavne rasprave) u tijeku je pred prvostupanjskim sudom, a taj je sud mjerodavan i za protuovrhu. Zbog toga nije riječ o postupcima koji se trebaju voditi na području Republike Austrije. Imajući na umu odredbe o priznanju i izvršenju sudskih odluka donesenih u jednoj državi članici na području drugih država članica propisane Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (dalje: Uredba Bruxelles I bis), sud prvog stupnja je prilikom ocjene postojanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete za ovršenika, precijenio vlastito (žalbom osporavano) utvrđenje da ovrhovoditelj nema imovine u Republici Hrvatskoj.

12. Pod pretpostavkom da se uz primjenu mjerodavnih odredbi Uredbe Bruxelles I bis eventualni postupak za naknadu štete zbog provedene nedopuštene ovrhe bude provodio pred sudom u Republici Austriji, ta okolnost sama za sebe nema značaj toga da je riječ o šteti koja je teško nadoknadiva. Zaključci prvostupanjskog suda o tome da bi se taj postupak u drugoj državi članici odugovlačio i bio financijski opterećujući (u odnosu na trajanje i troškove postupka u Republici Hrvatskoj) su proizvoljni. Osim toga, troškovi postupka uspješne stranke su nadoknadivi troškovi koje snosi neuspješna stranka.

13. Iz razloga navedenih u točkama 8. do 12. ovog rješenja, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio odredbu članka 61. stavka 1. točke 5. OZ/1996, jer činjenica da je ovrhovoditelj financijska institucija sa sjedištem na području druge države članice Europske unije nema značaj toga da je šteta koja bi provedbom eventualno nedopuštene ovrhe nastala ovršeniku nenadoknadiva ili teško nadoknadiva čak i da je riječ o ovrhovoditelju koji nema imovine u Republici Hrvatskoj u kojoj je domicil ovršenika. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s člankom 19. stavkom 1. OZ/1996 uvažena žalba ovrhovoditelja, preinačeno je prvostupanjsko rješenje i ovršenikov prijedlog za odgodu ovrhe je odbijen.

14. Drugostupanjski sud napominje da, iako iz stanja spisa proizlazi da je ovršna isprava na temelju koje je određena ovrha potrošački ugovor, iz činjenica koje su navedene u tužbi za proglašenje ovrhe nedopuštenom kao niti iz činjenica na kojima je utemeljen prijedlog za odgodu ovrhe ne proizlazi da su tužba i prijedlog utemeljeni na zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u potrošačkim ugovorima o kreditu, nego na tvrdnji da je ovrha nedopuštena jer je tražbina ovrhovoditelja prestala. S obzirom na to da kontrolom ovršne isprave po službenoj dužnosti ovaj sud nije našao da su u njoj sadržane nepoštene ugovorne odredbe u smislu članka 96. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007), prilikom ocjene (ne)osnovanosti prijedloga za ovrhu nisu primjenjivani standardi zaštite potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

15. Ovrhovoditelju koji je sa žalbom uspio u cijelosti uz primjenu članka 14. stavka 4. OZ/1996 i članka 155. ZPP-a, na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a i Tbr. 13. stavka 1., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.) dosuđena je naknada troškova sastavljanja žalbe protiv rješenja u zatraženom iznosu od 625,00 EUR.

U Varaždinu 4. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Čačić