Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2

Pr-11/2020- 63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nevenu Kapitanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mateša i Kapitan d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., Slatina 1, Tučepi OIB:27255389237, zastupanog po punomoćniku Vici Mandariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mandarić i Einwalter iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 22. listopada 2025. godine u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Tee Akmadžić, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 04. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I/ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. „Utvrđuje se da nije prestao radni odnos između tužitelja IČ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., Slatina 1, Tučepi OIB: 27255389237.

2. Utvrđuje se da je nedopuštena Izjava tuženika Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., Slatina 1, Tučepi OIB: 27255389237 od dana 29. 01. 2020. g. kojom izjavljuje da je tužitelj IČ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] dao otkaz.

3. Nalaže se tuženiku Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., Slatina 1, Tučepi OIB: 27255389237 da tužitelju [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ponudi sklapanije novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima u roku do 15 dana.“

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.890,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj IČ podnio je tužbu protiv tuženika Wot Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., radi utvrđenja i isplate, dana 03. travnja 2020. godine u kojoj navodi da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen temeljem Menadžerskog ugovora o radu za mjesto šefa kuhinje od dana 03. ožujka 2017. godine, kojim ugovorom je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme, te je tužitelj imenovan na funkciju šefa kuhinje Hotela Jadran. Navodi da je čl. 5. st. 1. Ugovora imenovan na funkciju u razdoblju od 03. ožujka 2017. godine do 31. prosinca 2019. godine, te je u st. 2. istog članka ugovoreno da se po isteku roka prethodnog članka ugovor može obnoviti. Nadalje, st. 3. istog članka Ugovora da je ugovoreno da ako se ugovor na istu funkciju ne obnovi da je tuženik dužan ponuditi tužitelju sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremo , stečenim znanjima i sposobnostima. Stavkom 4. istog članka ugovoreno je da ako tuženik u roku od 15 dana ne prihvati ponuđeni ugovor iz st. 3., prestaje mu radni odnos, ne ostvaruje pravo na otkazni rok i ostvaruje pravo na otpremninu u visini njegovih 6 mjesečnih neto plaća u roku do 30 dana od prestanka radnog odnosa, dok će tuženik poreze, prireze i doprinose na tamo isplaćenu otpremninu platiti sukladno Pravilniku o porezu na dohodak. Nadalje, navodi kada se počeo približavati završetak razdoblja u kojem je tužitelj bio postavljen na funkciju šefa kuhinje da su stranke započele pregovore radi obnove ugovora, te je tuženik dana 05. prosinca 2019. godine ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu koji ugovor da tužitelj nije prihvatio. Ističe da je stoga tuženik ponudio tužitelju sklapanje aneksa dana 31. 12. 2019. godine, a kojim su stranke ugovorile da će tuženik ugovorene poslove nastaviti obavljati do 31. 01. 2020. godine, ukoliko tuženik i tužitelj dodatkom Ugovora ne odluče drugačije, te da je time ugovor od dana 03. ožujka 2017. godine obnovljen sukladno prethodno citiranom čl. 5. ugovora, a stranke da su pristupile novim pregovorima radi danje obnove ugovora. Ističe kako tužitelj nije prihvatio ponudu tuženika radi daljnje obnove ugovora na istu funkciju šefa kuhinje u smislu čl. 5. st. 3. ugovora, a tuženik da mu nije ponudio sklapanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima.

Navodi da je tuženik prvotno dana 29. siječnja 2020. godine sastavio izjavu kojom bi tužitelj izjavio kako je otkazao predmetni ugovor, a kada tužitelj tu izjavu nije htio potpisati, obzirom da nije dao otkaz, već samo nije prihvatio ponudu tuženika za obnovom ugovora, da je tužitelj dana 30. siječnja 2020. godine htio s tužiteljem sklopiti Sporazum o prestanku menadžerskog ugovora na koji tužitelj također nije pristao. Ističe da unatoč činjenici da tužitelj nije dao otkaz i da nije potpisao gore navedenu izjavu i sporazum, da je tuženik odjavio tužitelja s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz čega da je razvidno kako je tuženik tužitelju jednostrano uskratio prava iz radnog odnosa. Tužitelj da je putem punomoćnika dana 05. ožujka 2020. godine podnio zahtjev za zaštitu prava, a koji zahtjev tuženik smatra neosnovanim, što da je razvidno iz dopisa tuženika od 13. ožujka 2020. godine kojeg da je tužitelj zaprimio dana 16. ožujka 2020. godine.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi budući tužitelj osporava da je radni odnos tužitelja i tuženika prestao otkazom tužitelja od 29.. siječnja 2020. godine koji otkaz da je poslodavac evidentirao u dokumentu Izjava, koji je tužitelj zaprimio 07. veljače 2020. godine, to da je tužitelj trebao svoj zahtjev za zaštitu prava podnijeti poslodavcu u roku od 15 dana od primitka navedenog dokumenta, odnosno najkasnije do 24. veljače 2020. godine, a kako je tužitelj svoj zahtjev za zaštitu prava sukladno navodima tužbe podnio dana 05. ožujka 2020. godine, to sukladno odredbi čl. 133 st. 3. Zakona o radu da tužitelj nije ostvario preduvjet za podnošenje predmetne tužbe, te da istu treba odbaciti.

Nadalje, navodi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao je neutemeljen jer već iz uvida u tužbu nedvojbeno proizlazi da je ugovor o radu tužitelja od 03. ožujka 2017. godine, odnosno radni odnos radnika kod tuženika prestao u bilo kojem slučaju krajem siječnja 2020. godine, bilo temeljem tužiteljevog otkaza 29. siječnja 2020. godine, bilo istekom vremena na koje je sklopljen Aneks ugovora o radu, odnosno dana 31. siječnja 2020. godine. Stoga da su točni navodi tužitelja iz tužbe kako tuženik nije ispunio svoje obveze iz čl. 5. Ugovora, te ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima, neosnovan i kontradiktoran navodima tužbe, jer bi u tom slučaju ponudom sklapanja novog ugovora o radu, radni odnos prestao istekom vremena na koji je Ugovor o radu sklopljen, odnosno u slučaju otkaza protekom otkaznog roka. Nadalje, navodi da tužitelj ima srednju stručnu spremu, te je većinu svog radnog staža proveo kao chef (glavni kuhar), pa da su njegova stečena znanja i sposobnosti vezane uz navedeno zvanje, pa da bi stoga bilo jedino logično da tuženik tužitelju u ispunjenju obveze iz čl. 5 st. 3. Ugovora o radu ponudi sklapanje novog ugovora za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima, ponudi sklapanje ugovora o radu za šefa kuhinje. Stoga, sve da je i postojala obveza tužitelja da ponudi drugi ugovor o radu za poslove koji odgovaraju tužiteljevoj stručnoj spremi, ugovor, sklapanje kojeg je tuženik 05. prosinca 2019. nudio tužitelju Menadžerski ugovor o radu –šef kuhinje), ispunjavao bi takav zahtjev, a ujedno se navodi da su uvjeti ponuđenog ugovora bili identični uvjetima iz Ugovora o radu. Takvi uvjeti da su izrazito povoljni za radnika, a što proizlazi iz toga kako tužitelj niti jednom tijekom nastojanja direktora tuženika da zadrži tužitelja kod tuženika i nakon isteka važenja Aneksa, a koji pregovori su vođeni tijekom prosinca 2019. godine i siječnja 2020. godine, nije doveo u pitanje povećanje materijalnih ili drugih prava iz postojećeg ugovora o radu, odnosno ponuđenog mu novog ugovora. Nadalje, navodi kako obveza tuženika da ponudi tužitelju sklapanje novog ugovora za poslove koji će odgovarati njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima nije nikada dospjela. Navedeno stoga što da je čl. 5 st. 3. Ugovora o radu određeno da tek kada i ako ugovor na istu funkciju ne obnovi, da je društvo dužno ponuditi šefu kuhinje sklapanje. Ističe kako je sklapanjem aneksa ugovora o radu , ugovor o radu obnovljen sukladno čl. 5. i to 31. siječnja 2020. godine to da 31. siječnja 2020. obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje novog ugovora za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi nije niti postojala, a dana 29.siječnja 2020. godine je i formalnopravno otpala, kao i bilo kakve daljnje obveze tuženika prema tužitelju. Navodi da je tijekom važenja ugovora o radu tužitelj odbijao ponude za daljnju obnovu ugovora o radu i to e-mail porukama do 26. prosinca 2019., te od 29. siječnja 2020. godine. Tužitelj da je tog dana 29. siječnja i to 7 minuta nakon prethodno navedenog e-maila kojim obavještava tuženika kako nije u mogućnosti prihvatiti ponudu, poslao i još jedan e-mail. Iz tog zadnjeg e- maila da je razvidno da tuženik daje otkaz, odnosno da prestaje radni odnos , a ne da radnik ne želi obnoviti ugovor za radno mjesto šefa kuhinje. Navedeni e-mail kojim tužitelj daje otkaz poslan je istog dana sedam minuta nakon e-maila u kojem tužitelj navodi kako nažalost nije u mogućnosti prihvatili ponudu poslodavca, pa da stoga nije životno da bi tužitelj dva puta odbijao ponudu na obnavljanje ugovora. Navedeno se potvrđuje i u zahtjevu za zaštiti prava u kojem se navodi kako protekom roka iz Aneksa 1 poslodavac je radniku ponudio sklapanje ugovora za radno mjesto korporativnog šefa kuhinje, a radnik je dana 29. siječnja 2020. obavijestio poslodavca kako ne prihvaća ponuđeni ugovor. Navodi da je tuženik temeljem otkaza tužitelja nakon 29. siječnja 2020. nudio tužitelju uređenje njihovih međusobnih odnosa u smislu prava i obveza koje nastaju prestankom radnog odnosa, ali da je tužitelj odbio suglasno urediti takve međusobne odnose, pa je poslodavac donio odluku kojom da je postupio sukladno propisima koji određuju trajanje otkaznog roka i ostalih prava radnika temeljem danog otkaza. Nadalje, tužitelj podredno traži isplatu novčanog iznosa od tuženika na ime otpremnine iz čl. 5 st. 34. Ugovora o radu, ali da se preduvjeti za isplatu otpremnine nisu ispunili. Ističe da bi tužitelj imao pravo na otpremninu moraju se ispuniti dva uvjeta i to da je radni odnos prestao, te da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o radu, te da nakon primitka ponude novog ugovora tužitelj ne prihvati isti u roku od 15 dana od dana primitka ponude tužitelj u roku od 15 dana od primitka ponude.

U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u Menadžerski ugovor o radu od 03. 03. 2017., (list 6-9), Menadžerski ugovor o radu-šef Kuhinje od 05. 12. 2019. godine (list 10-13), Aneks Ugovora o radu šefa kuhinje od 31. 12. 2019. godine (list 15), ispis e-mail poruka (list 16-17), Izjavu od 29. 01. 2019. godine (list 18), sporazum o prestanku menadžerskog ugovora o radu od 30. 01.2020. godine (list 19), izvod iz evidencije HZMO-a (list 20), zahtjev za zaštitu prava pod 05. 03. 2020. godine (list 21-22), dopis tužitelja od 13. 03. 2020. godine (list 23-24), preslike e-mail poruka (list 54-55), izvadak iz obrtnog registra (list 85), platne liste (list 146-152), izveo dokaz saslušanjem tužitelja i zz tuženika VČ u svojstvu parničnih stranaka /(list 156-160), potvrde o visini dohotka za 2020. i 2021. godine (list 165-169), izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Matiji Trogrlić (list 185-188).

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.) ovaj sud došao je do uvjerenja da glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da isti ima 30 godina radnog iskustva unutar ugostiteljstva kao kuhar, te da je radio u inozemstvu i u Hrvatskoj, s tim da je po povratku iz inozemstva radio tri godine kao zamjenik šefa kuhinje u današnjem Hotelu Esplanade, a nakon toga kao šef i voditelj restorana Bon Apetit. Utvrđeno je da mu se predsjednik nadzornog odbora ŽČ obratio vezano za poslovnu suradnju i ponudio mu mjesto šefa kuhinje u novootvorenom Hotelu Jadran s 5 zvjezdica, u Tučepima. Njihov pravnik UČ da mu je prezentirao uvjete tog ugovora koji je ustvari bio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a u sastavu kojeg je bio i menadžerski ugovor. Po navedenom menadžerskom ugovoru da je tužitelj bio raspoređen na mjesto šefa kuhinje Hotela Jadran i po navedenom ugovoru da je bio šef kuhinje tri godine. U okviru tog ugovora o radu da je i menadžerski ugovor prema kojem je tužitelj sastavljao plan rada kuhinje za tekuću godinu i to za tri restorana i da je bio nadređen za 30-ak ljudi, te da je po isteku svake godine trebalo sastavljati novi plan. U 12. mjesecu 2019. godine da mu je tuženik prije isteka roka na koji je bio sklopljen menadžerski ugovor dao prijedlog novog ugovora koji je bio identičan prethodnom. Iz iskaza je utvrđeno da tužitelj ima dosta iskustva, te je stoga htio saznati je li od strane tuženika i za iduću godinu prihvaćen plan rada kako bi se tužitelj osigurao od eventualno nerealnih očekivanja. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao sastati s predstavnicima tuženika u 12. mjesecu jer je bio u Zagrebu, te da je od strane tuženika predloženo da se taj ugovor produlji na još mjesec dana na što da je tužitelj pristao, te je sklopljen aneks ugovora, a sve kako bi tužitelj mogao razgovarati s nadređenima u Hotelu Jadran o planu rada za iduću godinu. Utvrđeno je da je tužitelj u siječnju obavio razgovor s gospodinom VČ, ali da je ponuda, odnosno plan koji mu je iznio bio nerealniji od prethodnog, da je taj novi plan sadržavao dodatnu obvezu za još dva hotela u grupaciji, da je već prethodni plan za jedan hotel po tužitelju bio nerealan, a unatoč takvim uvjetima da je tužitelj unutar tri godine na koji je bio sklopljen menadžerski ugovor osvojio četiri nagrade. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelj 50 % radnog vremena obavljao poslove za Blue Sun, a 50 % za Tui hotele, s time da su unutar Tui grupacije 3-4 hotela, a unutar Blu Sun 17 hotela, a po menadžerskom ugovoru da je tužitelj provodio obuku šefova kuhinja u svih 17 hotela unutar Blu Sun grupacije, da je jedino Hotel Jadran bio hotel s 5 zvjezdica, dok su drugi niže rangirani te da se očekivalo od tužitelja da obučava sve ostale. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelj u siječnju 2020. godine obavio razgovor s gosp. VČ koji mu je dao ponovo ponudu za Hotel Jadran, a koji ugovor je bio identičan prethodnom ugovoru, ali da je plan rada za 2020. godinu bio nerealan, pa da stoga nije mogao pristati na tu opciju. Utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a pošto tuženik ima još hotela osim hotela Jadran da je tužitelj pretpostavljao, a imajući u vidu njegovo iskustvo da će ga rasporediti na slično radno mjesto u nekom od drugih hotela. Iz iskaza je utvrđeno da tužitelj nije nikada odbio raditi, ali da nije mogao prihvatiti ponudu menadžerskog ugovora koji je za njega bio nerealan. Nakon tog razgovora da tužitelj nije više razgovarao s VČ, ali da je putem e-maila najvjerojatnije od pravne službe dobio prijedlog sporazumnog raskida ugovora o radu na koji nije pristao niti ga je potpisao. Nakon što je tužitelj provjerio koliko ima godina radnog staža da je uočio da ga je tuženik odjavio s HZMO-a 27. 02. 2020. Tijekom siječnja 2020 da je tužitelj razgovarao s pravnikom UČ kojem sam pokušao objasniti cijelu situaciju, ali da mu je rekao da ne može pomoći i da se obrati nekome iz Wot grupacije. Nakon što je tužitelj saznao da ga je tuženik odjavio s HZMO-a da se tužitelj obratio odvjetniku i pokrenuo cjelokupnu proceduru. Iz iskaza je utvrđeno da odredbama Aneksa Ugovora o radu je prolongiran rok tog ugovora. Iz iskaza je utvrđeno da je Izjava od 29. 01. 2020. godine njemu od strane tuženika poslana e- mailom, ali da tužitelj tu izjavu nije potpisao jer se ne slaže s njom i nije pristao na istu. Utvrđeno je da tužitelj nije otkazao ugovor o radu. Utvrđeno je da sadržaj e-maila od 29. 01. 2020. godine je ustvari tužiteljev odgovor na ponudu novog tuženikovog menadžerskog ugovora koji mu je ponuđen, a ne odgovor želi li tužitelj raditi. Iz iskaza je utvrđeno da plan rada za koji je tužitelj bio zadužen da je podrazumijevao planiranje budžeta, novih investicija i planiranje budžeta obuke, a u tri godine koliko je trajao ugovor da je plan rada morao prezentirati šefu GČ koji je direktor hrane i pića koji je potom to slao nadležnima na odobravanje. Iz iskaza je utvrđeno da za prethodne godine za koje je sklopio menadžerski ugovor, plan koji je usvojen nije izrealiziran već samo na pola, pa stoga u siječnju kada je tužitelj razgovarao s VČ vezano za obnavljanje menadžerskog ugovora da je predložio svoj plan rada dok je tuženik predložio svoj na koji tužitelj nije mogao pristati jer je za njega bio nerealan. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelj otvorio svoj obrt nakon što ga je tuženik odjavio sa mirovinskog, a obrt da se bavi obukom o kulinarstvu. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelju ponuđeno produljenje menadžerskog ugovora po istim uvjetima kao i ranije.

Iz iskaza zz tuženika VČ utvrđeno je da je u Wot hotelima zaposlen od 2018. godine i to kao član uprave, te da je za člana postavljen od strane Sunca hotela. Iz iskaza je utvrđeno da su Sunce hoteli i grupacije Tui osnovali društvo Wot Hotels Adriatic, te su za članove uprave postavili po jednog člana iz svakog društva osnivača. Kada je zz tuženika postao član uprave da je tužitelj već radio, te je njegov ugovor o radu bio dogovoren s ranijom upravom. Tužiteljev ugovor da je ustvari ugovor na neodređeno vrijeme s ograničenjem na poziciju šefa kuhinje na rok tri godine. Utvrđeno je da je uprava hotela bila zadovoljna s radom tužitelja, te su željeli daljnju suradnju te su ponudili tužitelju novi ugovor koji je bio istovjetan ranijem ugovoru, s time da u novom ugovoru nije bilo vremenskog ograničenja pozicije na koju je tužitelj kao šef kuhinje bio raspoređen, a upravo da je takav ugovor predstavljao potvrdu da su imali povjerenja u tužitelja, te su željeli nastavak suradnje. Prijedlog ugovora da je tužitelju poslan u 12 mjesecu 2019. godine, ali da ih je tužitelj po primitku tog novog ugovora izvijestio da ne želi produljiti ugovor. Obzirom je to bilo vrijeme blagdana, a kako bi omogućili da se o svemu dogovore s tužiteljem predloženo je da se sastavi aneks ugovora kojim će se produljiti trajanje postojećeg ugovora na mjesec dana zaključno s 31. 01. 2020. Sredinom siječnja 2020. godine da se zz tuženika osobno susreo s tužiteljem u Zagrebu, s tim da u tom razgovoru tužitelj nije dovodio u pitanje uvjete novim ugovorom, te da je iznosio nejasne argumente zbog kojih ne želi prihvatiti novi ugovor. Iz iskaza je utvrđeno da tužiteljev ugovor o radu nije uvjetovan ispunjenjem ili neispunjenjem poslovnog plana društva. Utvrđeno je da društvo Wot Hotel Adriatic u svom sastavu ima jedan hotel, a to je Tui Blue Jadran u Tučepima u kojem je tužitelj radio, pa da je netočan dio tužiteljevog iskaza u kojem navodi da je od tužitelja traženo da radi i za druge hotele obzirom zz tuženika nije za iste nadležan. Utvrđeno je da taj razgovor s tužiteljem nije urodio plodom, a dana 29. siječnja 2020. godine da su primili e-mail poruku od tužitelja, iz čijeg sadržaja su zaključili da tužitelj ne želi daljnju suradnju pa da je zatražio od kadrovske službe da poduzmu daljnju pravnu proceduru u smislu da su sastavili izjavu kao i sporazumni raskid. Navedena izjava i prijedlog sporazumnog raskida da su upućeni tužitelju putem e-maila, s time da tužitelj nije potpisao niti izjavu, niti sporazumni raskid. Nakon toga da je zz tuženika telefonski kontaktirao tužitelja koji mu je rekao da neće potpisati te dokumente i pitao gdje je njegovih 6 plaća, a zz tuženika da mu je na to odgovorio da obzirom svojevoljno odlazi i ne želi nastaviti suradnju da mu ne pripada 6 plaća. Nakon toga da su u kadrovskoj izračunali dane godišnjeg, te je njegov ugovor isticao 20. 02. 2020. godine, te da su ga s tim danom odjavili mirovinskog. Zz tuženika da se ne može izjasniti sa sigurnošću je li tuženik izvijestio tužitelja o odjavi s mirovinskog. Iz iskaza je utvrđeno da je zz tuženika tužitelju osobno dao ponudu vezano za prijedlog ugovora od 05. 12. 2019., da nije spominjao mogućnost sklapanja nekog drugog ugovora, a da tužitelj nije pokazao volju za ostajanjem u društvu tijekom pregovora s tuženikom.

Iskazu tužitelja ovaj sud je poklonio vjeru obzirom smatra da je isti iskazivao životno, logično, te u suglasju s dokumentacijom koja prileži spisu.

Uvidom u Menadžerski ugovor o radu šef kuhinje od 03. ožujka 2017. godine utvrđeno je da su IČ s jedne strane i Wot Hotels Adriatic s druge strane sklopili navedeni ugovor, s time da je odredbom čl. 5. navedenog ugovora propisano da se IČ imenuje na funkciju šefa kuhinje u razdoblju od 03. 03. 2017. do 31. 12. 2019 godine, a protekom roka da se ugovor može obnoviti ovisno o poslovnim rezultatima i u dogovoru s direktorom društva, a ukoliko se ugovor za istu funkciju ne obnovi da je u tom slučaju društvo dužno ponuditi šefu kuhinje sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi , stečenim znanjima i sposobnostima. Utvrđeno je da je st. 4. navedenog članka propisano je da ukoliko šef kuhinje u roku od 15 dana ne prihvati ponuđeni ugovor iz st. 3. ovog članka da mu prestaje radni odnos, ne ostvaruje pravo na otkazni rok i ostvaruje pravo na otpremninu u visini od 6 njegovih osnovnih mjesečnih neto plaća u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, dok će društvo poreze, prireze i doprinose na tako isplaćenu otpremninu platiti sukladno Pravilniku o porezu na dohodak.

Uvidom u prijedlog Menadžerskog ugovora od 05. prosinca 2019. godine utvrđeno je da su stranke ugovora IČ i Wot Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., a kojim prijedlogom ugovora u čl. 5 istog je propisano da se šef kuhinje imenuje na ovu funkciju i razdoblju od 01. 01. 2020. do 31. 12. 2022. godine, a po isteku roka iz prethodnog stavka da se isti može obnoviti. St. 3. navedenog ugovora pripisano je da ukoliko se ugovor ne obnovi na istu funkciju da je društvo dužno ponuditi šefu kuhinje sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme a za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima. St. 4. istog je propisano sa ukoliko u roku od 15 dana šef kuhinje ne prihvati ponuđeni ugovor iz st. 3. ovog članka da mu prestaje radni odnos, ne ostvaruje pravo na otkazni rok i ostvaruje pravo na otpremninu u visini 6 njegovih osnovnih mjesečnih neto plaća u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa dok će društvo poreze, prireze i doprinose na tako isplaćenu otpremninu platiti sukladno Pravilniku o porezu na dohodak, koji prijedlog nije potpisan od strane IČ.

Uvidom u Aneks Menadžerskog ugovora o radu šefa kuhinje od 31. prosinca 2019 godine utvrđeno je da su isti sklopili Wot Hotels Adriatic Asset Company d.o.o. i IČ, u kojem se navodi da su stranke sklopile već ranije menadžerski ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je radnik imenovan na funkciju šefa kuhinje u vremenu od 03. 03. 2017 godine do 31. 12. 2019 godine, dok je aneksom ugovoreno sa će radnik ugovorene poslove obavljati dio 31. siječnja 2020. godine. Uvidom u Izjavu od 29. siječnja 2020. godine utvrđeno je da se u istoj navodi da je radnik IČ dao otkaz 29. 01. 2020. godine, a koja izjava nije potpisana od strane IČ, dok je potpisana od strane Wot Hotels Adriatic Asset Company d.o.o.

Uvidom u prijedlog Sporazuma o prestanku menadžerskog ugovora o radu od 30. siječnja 2020. godine utvrđeno je da su kao stranke navedenog sporazuma navedeni IČ i Wot Hotels Adriatic Asset Company d.o.o., te se u istom navodi da stranke suglasno utvrđuju da radni odnos kod poslodavca radniku prestaje s danom 31. siječnja 2020. godine, a koji prijedlog sporazuma nije potpisan od strane IČ, dok je potpisan od strane tuženika .

Uvidom u zahtjev za zaštitu prava radnika, utvrđeno je da je isti podnesen dana 05. ožujka 2020. godine, a kojim IČ pobija odluku poslodavca o odjavi radnika sa danom 20. veljače 2020. godine, te navodi kako je nastala obveza poslodavca da radniku podmiri otpremninu ugovorenu čl. 5 st. 4. menadžerskog ugovora o radu za radno mjesto šefa kuhinje od dana 02. 02. 2017. godine.

Uvidom u odgovor Wot Hotels Adriatic Asset Company d.o.o. od 13. ožujka 2020. godine na zahtjev radnika na zaštitu prava utvrđeno je da u istom se navodi da je poslodavac radniku dana 23. 12. ponudio novi ugovor o radu po istovjetnim uvjetima, da je radnik odbio prihvatiti ponuđeni ugovor, a obzirom da je poslodavac imao namjeru zadržati radnika da je stoga ugovor i radu aneksom produljen za mjesec dana dok se ne postigne dogovor s radnikom i radni odnos je produljen do 31. 01. 2020. godine. U istom se navodi da je tijekom siječnja poslodavac pokušao postići dogovor s radnikom koji da je radnik prekinuo svojom e-mail porukom od 29. siječnja 2020. kojom da je dao otkaz, pa da je time odbio i sklapanje novog ugovora o radu zbog čega radnik ima pravo na otkazni rok u trajanju od 23 dana, ali da nema pravo na isplatu otpremnine.

U odnosu na navod tuženika da je zahtjev tužitelja za zaštitu prava nepravovremen, treba navesti da se isti smatra neosnovanim. Naime, u samoj tužbi tužitelj navodi da ga je tuženik odjavio s mirovinskog osiguranja dana 20. veljače 2020. godine, a koju činjenicu priznaje i sam zz tuženika u svom stranačkom iskazu, čime je tužitelju s tim danom uskraćeno pravo iz radnog odnosa, pa stoga rok za zaštitu počinje teći tek od trenutka kada je tužitelj saznao za tu odjavu. Obzirom da je kao nesporan utvrđen datum odjave 20. veljače 2020. godine, a kod okolnosti da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava podnio dana 06. ožujka 2020. godine, što proizlazi iz priložene dostavnice (list 94 spisa), to je razvidno kako je navedeni zahtjev za zaštitu prava radnika upućen tuženiku u zakonom propisanom roku sukladno čl. 133. Zakona o radu. Osim toga treba navesti da je tužitelj podnio tužbu u roku od 15 dana od dana kada je zaprimio meritorni odgovor tuženika povodom tužiteljevog zahtjeva za zaštitu prava i to dana 16. ožujka 2020 što je razvidno iz prijemnog pečata (list 23 spisa). Naime, ukoliko radnik i zakasni s podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava, a što ovdje nije slučaj, a poslodavac nije odbio nepravovremeni zahtjev već je o njemu meritorno odlučio i odbio ga, upravo time što je poslodavac konačno odlučio o zahtjevu radnika omogućuje tužitelju da i u daljnjem roku od 15 dana podnese tužbu sudu, a na što upućuje sudska praksa ( odluka Županjskog suda u Zagrebu broj Gž R-1335/2018 od 03. ožujka 2020).

Nadalje, analizom predmetnog „Menadžerskog ugovora o radu-šef kuhinje od 03. ožujka 2017. godine kojim je tužitelj imenovan šefom kuhinje na mandat u razdoblju do 03. ožujka 2017. godine do 31. prosinca 2019 godine, proizlazi da navedeni Ugovor ima karakter ugovora o radu i elemente menadžerskog ugovora, odnosno predstavlja mješoviti ugovor koji ima obilježja i menadžerskog ugovora i ugovora o radu.

Naime iz čl. 1 predmetnog ugovora jasno proizlazi da je isti sklopljen na neodređeno vrijeme pri čemu je ujedno ugovoreno obavljanje mandatnog posla šefa kuhinje te je čl. 5 utvrđeno tek razdoblje obavljanja funkcije šefa kuhinje, a ne i trajanje samog ugovora.

Stoga, imajući u vidu sve prethodno navedeno, kao i dokaze izvedene tijekom postupka, po mišljenju ovog suda ne se može smatrati da je tužitelju u svakom slučaju prestao radni odnos krajem siječnja 2020. godine, pogotovo kada se ima u vidu da je tuženik tužitelja odjavio sa HZMO-a tek 20. veljače 2020. godine, a iz čega proizlazi da niti sam tuženik nije smatrao da je radni odnos tužitelju prestao krajem siječnja 2020. godine.

Kako iz čl.1 predmetnog Ugovora kao nesporno proizlazi da je navedeni ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, to je stoga neosnovano tumačenje tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru na određeno vrijeme, te je stoga i osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od tuženika da mu ponudi sklapanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima.

Iz izvedenih dokaza utvrđeno je da je predmetni ugovor od 03. ožujka 2017. godine sklopljen na neodređeno vrijeme, dok je čl. 5 istog propisan mandat odnosno razdoblje u kojem je tužitelj imenovan šefom kuhinje kod tuženika, da je tuženik 05. prosinca 2019 godine tužitelju ponudio sklapanje novog ugovora nakon čega su tužitelj i tuženik sklopili Anex predmetnog menadžerskog ugovora dana 31. prosinca 2019. godine, a kojim su preostale odredbe Ugovora o radu od dana 03. ožujka 2017. godine ostale nepromijenjene. Iz navedenog proizlazi da su stranke obnovile Ugovor o radu, ali na način da se prilikom isteka razdoblja koji je Aneksom naveden odnosno dana 31. siječnja 2020. godine, ponovo trebao primijeniti čl. 5. Ugovora o radu, a imajući u vidu da je isti ostao na snazi.

Stoga , imajući u vidu da je nakon 05. prosinca 2019. godine, kada je tuženik ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora, predmetni ugovor obnovljen sklapanjem Aneksa, a samim Aneksom nisu izmijenjene odredbe čl. 5. Ugovora o radu, to po mišljenju ovog suda proizlazi da su se one i daljnje imale primjenjivati, te je istekom funkcije na koju je tužitelj nanovo bio imenovan do kraja siječnja 2020 (31. siječnja 20202), tuženik trebao, po mišljenju ovog suda, prvotno ponuditi tužitelju obnovu ugovora na funkciju šefa kuhinje, te potom sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima.

Nadalje, u odnosu na sadržaj priloženih e-mailova tužitelja (list 16. i 17. spisa) treba navesti da navodi tuženika da sadržaj navedenih e-mailova upućuje na to da bi sam tužitelj dao otkaz, nisu osnovani. Naime, tužitelju je s danom 31. siječnja 2020. prestala funkcija šefa kuhinje na koju je bio postavljen, a kako proizlazi iz spisu priloženog Aneksa, te je po mišljenju suda životno logično da će tužitelj doći u Tučepe „razdužiti se i pokupiti svoje stvari“ koje su se nalazile u hotelu dok je čekao dovršetak razgovora u vidu nove ponude novog ugovora o radu u skladu sa stručnom spremom, stečenim znanjima i sposobnostima, a što i proizlazi iz e-mail poruke koja prileži ovom spisu (list 17 spisa).

Nadalje, iz sadržaja e-mail poruka od 29. siječnja 2020.godine koje prileže spisu ( list 16 i 17) proizlazi da tužitelj nije prihvatio ponudu tuženika za obnovom predmetnog ugovora za funkciju korporativnog šefa kuhinje u hotelu tuženika u Tučepima, pa stoga i navodi da će pokupiti svoje stvari i razdužiti se, ne znače automatski davanje otkaza, već ukazuje da tužitelj istovremeno čeka ponudu tuženika za novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a na što ukazuje i dio navedene e-mail poruke u kojem tužitelj predlaže da se čuje s direktorom, a što sve i proizlazi iz navedenih e-mail poruka. Treba naglasiti da je tužitelj sukladno odredbama Ugovora od radu od 03. ožujka 2017 pogotovo odredbi čl. 5 istog imao pravo i mogućnost da ne prihvati obnovu ugovora o radu s tuženikom što je i učinio, međutim navedenim Ugovorom je ujedno propisana obveza tuženika kao poslodavca da u slučaju da se ugovor ne obnovi, da je tuženik dužan tužitelju ponuditi sklapanje novog ugovora, a što tuženik evidentno nije učinio.

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu Narodne novine broj 93/14, 151/22, 46/23, 64/23 dalje-ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razlog (poslovno uvjetovani otkaz)

Odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika.

Odredbom čl. 115 st. 5. ZR-a propisano je da poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu.

Kako je upravo čl. 12. ZR-a propisano na koji način ugovor o radu može prestati, dok je odredbama čl. 115. Zakona o radu propisano kako poslodavac može redovito otkazati ugovor o radu, to iz navedenih odredbi nije razvidno kako bi to tuženik mogao učiniti „Izjavom“ , a na način kako je to učinio tuženik.

Međutim, po mišljenju ovog suda upravo okolnost da je tuženik takvu odluku i donosio upućuje na zaključak da je i sam tuženik u potpunosti bio svjestan da se e- mail poslan od strane tužitelja dana 29. siječnja 2020. godine ne može smatrati otkazom, a posebice kod okolnosti što sam tužitelj takvu izjavu nije ni na koji način smatrao davanjem otkaza, slijedom čega nije niti potpisao navedenu izjavu o otkazu kao i prijedlog sporazumnog raskida koje mu je tuženik poslao na potpis. Imajući u vidu da iz svega navedenog proizlazi da je tužitelj raskinuo samo mandatni odnos za funkciju korporativnog šefa kuhinje, a nije istovremeno otkazao Ugovor o radu odnosno nije razriješio radnopravni odnos s tuženikom, to stoga tužitelj osnovano ističe da je ostao u radnom odnosu s tuženikom, da nije prestao radni odnos između tužitelja i tuženika, te da je samim time i nedopuštena Izjava tuženika kojom se izjavljuje da je tuženik dao otkaz. Stoga tužitelj osnovano potražuje od tuženika da mu ponudi sklapanje novog ugovora na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, stečenim znanjima i sposobnostima, a iz čega i proizlazi da je u cijelosti osnovan glavni tužbeni zahtjev, slijedom čega je i odlučeno kao u izreci pod toč. I. 1, 2 i 3.

No, kako je u konkretnom slučaju došlo do kumulacije tužbenih zahtjeva, to je bilo potrebno prije svega utvrditi osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva, a tek u slučaju ako bi se isti utvrdio neosnovanim, odlučivati o drugom eventualno kumuliranom zahtjevu.

Imajući u vidu da je temeljem provedenog dokaznog postupka ovaj sud utvrdio da je osnovan glavni tužbeni zahtjev, to stoga nije bilo niti potrebno odlučivati o drugom eventualno kumuliranom zahtjevu, jer se u tom slučaju smatra kao da ga nije niti bilo, pa je stoga u izreci ove presude i odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu.

U odnosu na zatraženi paricijski rok od 8 dana, za istaknuti je da tužitelj nema zakonske osnove potraživati ispunjenje tražbine u navedenom roku, budući je odredbom čl. 328. st. 2. ZPP-a propisano da ako posebnim propisom nije drugačije određeno da rok za izvršenje činidbe je 15 dana time da je rok za ispunjenje od osam dana propisan samo u mjeničnim i čekovnim sporovima. Dakle, kako drugim propisom osim ZPP-a nije propisan drugi rok za izvršenje činidbe, to je valjalo tuženiku naložiti izvršenje u roku od 15 dana, a ne kako je tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom.

Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/04, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 u daljnjem tekstu ZPP) imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Odvjetničku tarifu (Narodne novine broj 138/23) i to trošak jednokratne nagrade u iznosu od 500,00 eura za četiri radnje prema Tbr. 7. toč.2 ( tužba, podnesci od 12,08.2020 i 11.1.2020 i ročište dana 17. 03.2021. godine) .Tužitelju je priznat trošak i daljnjih radnji i to trošak za sastav podnesaka od dana 14. travnja 2021., dana 21. travnja 2021. i dana 08. studenog 2024. godine, svaka radnja u iznosu od po 100m,00 eura prema Tbr. 8. toč.1., za zastupanje na ročištima dana 06. srpnja 2021., dana 26. listopada 2022., dana 08. ožujka 2024., dana 12. lipnja 2025. godine i dana 22. listopada 2025. godine svaka radnja u iznosu od po 199,00 eura prema Tbr, 9 toč.1 koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a čine iznos od 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat i cjelokupno zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura obzirom je itsi bio neophodan za vođenje postupka, a što čini ukupan trošak u iznosu od 1.890,45 eura.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak ročišta od dana 15. veljače 2021. godine obzirom je navedeno odgođeno, a nije mu priznat niti trošak sastava podnesaka od 13. listopada 2023 i 02. studenog 2023. obzirom isti nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka, a sve sukladno čl. 155 ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj u cijelosti uspio u postupku a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom iznijetog, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Makarskoj, dana 04. veljače 2026. godine

S u d a c:

Angela Koštro

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. U spis