REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-178/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja IO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Nada Milić, odvjetnica u Zagrebu, Praška ulica 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Zaprešić, 10290 Zaprešić, Drage Švajcera 4, OIB: 36162371878, radi ukidanja dozvole za boravak i rad, 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje ili oglašivanje ništavim rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Zaprešić, KLASA: UP/I-216-02/24-09/181086, URBROJ: 511-19-37-24-6 od 25. studenoga 2024. u točki 2., 3. i 4. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-09/181086, URBROJ: 511-19-37-24-6 od 25. studenoga 2024., riješeno je: „ 1. Ukida se dozvola za boravak i rad, broj: UP/l-216-02/24-09/181086, 511-19-37-24 izdana od POLICIJSKA POSTAJA ZAPREŠIĆ, dana 09.09.2024. s rokom važenja od 09.09.2024. do 08.09.2025. za IO, rođ. **.**.1999., državljanstvo INDIJA, OIB [osobni identifikacijski broj]. 2. IO dužan je napustiti područje EGP- a u roku od 15 dana, računajući od dana izvrsnosti ovoga rješenja. 3. RO je dužan predati ovo rješenje na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili ga predati u diplomatskoj misiji/konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu, nakon napuštanja Republike Hrvatske. 4. Ako po izvršnosti ovog rješenja ne postupi, IO će se prisilno udaljiti. 5. IO je dužan vratiti dozvolu boravka, serijski broj [serijski broj], izdanu dana 09.09.2024. od POLICIJSKA POSTAJA ZAPREŠIĆ.“

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da osporava rješenje kojim mu je naloženo napuštanje EGP-a. Navodi da je prvotna dozvola za boravak i rad iz rujna 2024. sadržavala očitu tehničku pogrešku u imenu, zbog čega gotovo mjesec dana nije mogao ishoditi biometrijsku iskaznicu ni započeti radni odnos. Iako je greška ispravljena tek zadnji dan roka, poslodavac je u međuvremenu povukao zahtjev. Tužitelj je potom pronašao novog poslodavca koji je pokrenuo novi postupak (test tržišta rada i novi zahtjev za dozvolu), o čemu je policija bila upoznata. Unatoč tome, tužitelju je kasnije dostavljeno rješenje kojim mu se nalaže napuštanje EGP-a, i to nepravilnom dostavom. Smatra da je u nepovoljan položaj doveden bez svoje krivnje, isključivo zbog pogreške tijela, te da mu je onemogućeno zakonito boraviti u [adresa] dok čeka odluku o novom zahtjevu. Zbog toga traži da sud oglasi rješenje ništetnim, odnosno podredno poništi dijelove kojima mu se nalaže odlazak i prisilno udaljenje, te da mu se naknade troškovi postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je ukinuo tužiteljevu prvotnu dozvolu za boravak i rad na zahtjev poslodavca, koji je naveo da radni odnos nije ostvaren i da je komunikacija s tužiteljem prekinuta. Prije toga je doneseno i rješenje o ispravci pogreške u dozvoli. Tužitelju je upućen poziv za očitovanje, koji je preuzeo, ali se nije odazvao. U međuvremenu je tužitelj već podnio zahtjev za novu dozvolu kod drugog poslodavca. Tuženik ističe da je prethodna dozvola morala biti ukinuta kako bi se mogla izdati nova, što je i učinjeno – tužitelju je kasnije izdana nova dozvola važeća od siječnja 2025. Smatraju da je postupanje bilo zakonito i predlažu odbijanje tužbe kao neosnovane.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je održao usmenu i javnu raspravu.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja i njegove opunomoćenice jer se predloženi dokazi odnose na okolnosti vezane uz pogrešku u izdavanju prvotne dozvole za boravak i rad te razloge zbog kojih radni odnos s prvim poslodavcem nije ostvaren. Te okolnosti nisu pravno odlučne za ocjenu zakonitosti osporenog dijela rješenja, budući da se zakonitost mjera povratka temelji na objektivno utvrđenom statusu boravka tužitelja u trenutku donošenja rješenja, a ne na razlozima koji su doveli do prestanka radnog odnosa. Kako bi izvođenje predloženih dokaza bilo bez utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, sud ih je ocijenio nepotrebnima.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj osporava točke 2., 3. i 4. izreke rješenja, dok točke 1. i 5. izreke nisu osporene, pa su u tom dijelu postale pravomoćne. Stoga je predmet ovog upravnog spora ograničen isključivo na zakonitost dijela rješenja kojim je tužitelju naložen odlazak s područja EGP-a i zaprijećeno prisilnim udaljenjem.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelju ukinuta dozvola za boravak i rad izdana 9. rujna 2024., ispravljena rješenjem od 8. listopada 2024. (koje je rješenje uručeno tužitelju 14. listopada 2024.) nakon što je poslodavac 30. listopada 2024. zatražio njezino ukidanje navodeći da radni odnos nije ostvaren. Izvršnošću točke 1. izreke tužitelj je ostao bez valjane dozvole za boravak, čime je nastupio status nezakonitog boravka u smislu članka 183. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.).

8. Sud ocjenjuje da navodi tužitelja o pogrešci javnopravnog tijela prilikom izdavanja prvotne dozvole za boravak i rad, kao i tvrdnje da je zbog te pogreške poslodavac odustao od zasnivanja radnog odnosa, nisu pravno odlučni za ocjenu zakonitosti osporenog dijela rješenja. Naime, zakonitost mjera povratka ne ovisi o uzrocima koji su doveli do prestanka radnog odnosa, već o postojanju valjane pravne osnove boravka u trenutku donošenja rješenja. Budući da je izvršnošću točke 1. izreke tužitelj ostao bez važeće dozvole boravka, ispunjena je pretpostavka iz članka 183. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima za utvrđenje nezakonitog boravka, neovisno o razlozima koji su prethodili ukidanju dozvole. Eventualne nepravilnosti u ranijem postupku izdavanja dozvole ne utječu na zakonitost osporene mjere povratka koja se temelji na objektivno utvrđenom statusu boravka tužitelja.

9. Sukladno članku 184. stavku 1. Zakona o strancima, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi donosi se rješenje o povratku. Stoga je tuženik bio ovlašten i dužan pokrenuti postupak povratka te odrediti rok za dragovoljni odlazak, uz zaprijećeno prisilno udaljenje ako tužitelj ne napusti EGP u ostavljenom roku.

10. Sud je razmotrio tužbene navode prema kojima je tužitelj u međuvremenu podnio novi zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad kod drugog poslodavca te smatra da ta okolnost sama po sebi ne daje pravo na zakoniti boravak. Odredba članka 185. stavka 2. Zakona o strancima propisuje da se u takvom slučaju postupak donošenja rješenja o povratku može prekinuti, ali ne nameće obvezu tijelu da to učini. Riječ je o diskrecijskoj ovlasti tijela, čije korištenje sud može ispitivati samo u pogledu zakonitosti i razmjernosti.

11. Tuženik je utvrdio postojanje nezakonitog boravka i odredio rok za dragovoljni odlazak u zakonskim granicama. Tužitelj ne navodi niti dokazuje postojanje individualnih okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima koje bi upućivale na obvezu drugačijeg postupanja tijela (ranjivost, zdravstveno stanje, obiteljski razlozi ili druge osobite okolnosti). Sama činjenica podnošenja novog zahtjeva za boravak ne predstavlja zapreku za donošenje rješenja o povratku.

12. Nadalje, tužitelju je naknadno izdana nova dozvola za boravak i rad, važeća od 29. siječnja 2025. godine. Naknadnim odobrenjem boravka, sukladno članku 187. stavku 5. Zakona o strancima, rješenje o povratku prestaje proizvoditi pravne učinke po samom zakonu, dok se posebnim rješenjem taj učinak može samo deklaratorno potvrditi. Time je zakonodavac predvidio mehanizam zaštite za situacije u kojima se status stranca naknadno uredi.

13. Sud stoga zaključuje da je pobijano rješenje u osporenom dijelu doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik je postupao u okviru zakonskih ovlasti, a tužitelj nije dokazao postojanje povrede postupovnih pravila niti nerazmjernost mjere koja bi dovela do nezakonitosti osporenog dijela rješenja.

14. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje u pobijanim dijelu zakonito.

15. Tužitelj tužbom zahtijeva oglašivanje ništavim dijela osporavanog rješenja, ali ne navodi niti jedan razlog ništavosti iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.). Ovaj Sud ne nalazi postojanje razloga ništavosti osporavanog rješenja u pobijanom dijelu.

16. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

17. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 3. veljače 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Nada Milić – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, Policijska postaja Zaprešić, 10290 Zaprešić, Drage Švajcera 4

3. U spis