REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-207/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjesiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, protiv tuženice KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Semian Mejak Puharić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1818/2022-41 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1818/2022-41 od 30. rujna 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1818/2022-41 od 30. rujna 2025. u točki III. izreke i sudi:

„III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 eura u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu od 1.875,00 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženoj KZ iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], da plati tužitelju KLINIČKOM BOLNIČKOM CENTRU ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, iznos od 15.484,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2015. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II Odbija se alternativni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženoj KZ iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], da plati tužitelju KLINIČKOM BOLNIČKOM CENTRU ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, iznos od 1.765,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2015. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III Nalaže se tužitelju KLINIČKOM BOLNIČKOM CENTRU ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342 da naknadi trošak parničnog postupka tuženici KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 5.000,00 eura u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupka i odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da odredbe Ugovora o užoj specijalizaciji od 02. siječnja 2012. o visini troškova uže specijalizacije i duljini obveze rada kod tuženika nakon uže specijalizacije nisu ništetne iz razloga jer predmetna odredba/e nisu u suprotnosti Ustavom, zakonom ili drugim prisilnim propisima te moralom društva, posebice iz razloga jer je obveza nadoknade troškova uže specijalizacije, a zbog neispunjenja ugovornih obveza utvrđena u visini od 50% ukupnih troškova uže specijalizacije (50.000,00 kn/6.636,14 eura neto po godini specijalističkog usavršavanja); da je tuženici prestao radni odnos zbog povrede radne obveze te nije položila ispit iz uže specijalizacije, a niti je ostala u KBC-u Zagreb koliko je trajala uža specijalizacija, da je time nastala joj obveza naknade troškova uže specijalizacije u visini preciziranoj Ugovorom o užoj specijalizaciji; ukazuje na odredbe čl. 9. i čl. 342. st. 1. ZOO; da je tužitelj ispunio svoje obveze prema tuženici, pa je i tuženica dužna ispuniti svoju obvezu da će, u slučaju ako joj radni odnos prestane zbog povrede radne obveze, isplatiti tužitelju određeni iznos i to 50.000,00 kn/6.636,14 eura neto za svaku godinu koju je provela na užoj specijalizaciji odnosno za svaku godinu koju nije odradila; da se radi o odredivim novčanim iznosima zbog neispunjenja ugovorom preuzete obveze, a koje iznose su stranke dragovoljno ugovorile i koji je jasno definiran Ugovorom. Ukazuje na sudsku praksu. Osporava i odluku u dijelu u kojem je odbijen i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu iznosa od 1.765,76 eura; da tumačenje da tužitelj nije „nudio sklapanje sporazuma“ ne može imati za posljedicu odbijanje zahtjeva jer je institut sporazuma imao funkciju usuglašavanja visine, ne i same obveze povrata troškova specijalizacije; da je tuženica sama predložila sklapanje sporazuma, da to potvrđuje da je tuženica suglasna u pogledu postojanja same obveze povrata, da tumačenje suda prema kojem "sporazum nije sklopljen, pa nema ni obveze", dovodi do pravne nelogičnosti i nesigurnosti jer bi to značilo da tuženica može izbjeći obvezu iz zakona jednostavno odbijanjem postizanja dogovora o visini, iako je zakonska norma formulirana na način da obveza povrata postoji po sili zakona, a sporazum služi isključivo radi konkretiziranja iznosa. Osporava i odluku o trošku osobito za sastav podneska od 24. travnja 2024. (pravilno 2. travnja 2024.), podneska od 05. svibnja 2025. i trošak pristupa na ročište od 17. rujna 2025. Predlaže preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sudske pristojbe za žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete isplatom troškova uže specijalizacije sukladno čl. VI. Ugovora o užoj specijalizaciji od 2. siječnja 2012. u vezi i sa čl. 12. st. 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 119/09, 133/11; dalje u tekstu Pravilnik), odnosno Odluke o iznosu troškova specijalizacije Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi („Narodne novine“ 133/2011; dalje Odluka) u iznosu 15.484,32 eura sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2015., uz eventualno kumulirani zahtjev na isplatu iznosa od 1.765,76 eura sa zateznim kamatama od 11. srpnja 2015. na ime troškova zdravstvene ustanove u kojoj je tuženica obavljala specijalizaciju u visini četiri proračunske osnovice u vrijeme početka specijalizacije tuženice.

5.1. Nije sporno:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o užoj specijalizaciji od 2. siječnja 2012. (dalje u tekstu Ugovor) te da je istim u čl. VI. ugovoreno da u slučaju da dr.sc. KZ, liječnik specijalist psihijatar, prekine staž iz uže specijalizacije, osim ako je do prekida došlo iz razloga navedenih u točki 4. Ugovora ili joj prestane radni odnos zbog povrede radne obveze ili neispunjavanja obveze iz ovog Ugovora ili prekine radni odnos u KBC-u svojom voljom i ne ostane na radu toliko vremena koliko se obvezala u članku 5. ovog Ugovora, dr.sc. KZ, tužena, obvezuje se KBC-u Zagreb nadoknaditi troškove iz uže specijalizacije u visini od 50% iznosa troškova uže specijalizacije iz čl. 12. st. 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine;

- da su Odlukom o iznosu troškova specijalizacjie „Narodne novine“ 133/2011 određeni troškovi specijalizacije po godini specijalističkog usavršavanja u iznosu od 100.000,00 kn neto; ukupno za tuženicu 116.666,67 kuna (fiksni tečaj konverzije 1,00 euro = 7,53450 kuna), odnosno 15.484,32 eura;

- da je tužena na specijalizaciji bila od 2. siječnja 2012. do 1. siječnja 2014.;

- da je za tužitelja radila u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. travnja 2014.;

- da joj je Odlukom o neplaćenom dopustu od 8. travnja 2014. odobren neplaćeni dopustu razdoblju od 1. svibnja 2014. do 30. travnja 2015. radi usavršavanja;

- da je tuženoj tužitelj otkazao ugovor o radu Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 24. lipnja 2015. zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, odnosno zbog neopravdanog izostanka (budući se od 1. svibnja 2015. nije pojavila na radno mjestu niti opravdala izostanak);

- da je tužena protiv te odluke podnijela tužbu te se vodi spor pred nadležnim sudom u kojem je nepravomoćno odbijen zahtjev tuženice kao neosnovan;

- visina eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

5.2. Sporno je, je li tužena u obvezi naknaditi predmetne troškove specijalizacije tužitelju; je li joj valjano otkazan Ugovor o radu.

6. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja odbio je oba zahtjeva tužitelja utvrdivši:

- da je ništetna odredba čl. VI. predmetnog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, odnosno Ugovora o užoj specijalizaciji, budući je isti zaključen na temelju Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 100/2011, 133/2011, 54/2012, 49/2013); da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom i rješenjem br: U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. ukinuo članke 11. i 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 100/2011, 133/2011, 54/2012, 49/2013, 139/2014, 82/2015, 116/2015, 62/2016, 69/2016, 6/2017), kao i odredbe čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 62/2016 i 69/2016) budući se radilo o nezakonitim odredbama kojima je nadležni ministar, propisujući sadržaj članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika/11 i sadržaj članaka 17. i 18. Pravilnika/16, izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih člancima 139. st. 2. i čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti/08-/16;

- da je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 463/2022 od 04. siječnja 2023. zauzeto stajalište da se odredbe ugovora o specijalističkom usavršavanju doktora medicine mogu utvrđivati ništetnim, a koji su ugovori sklopljeni prije 31. prosinca 2017.;

- da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 36/2024), odnosno u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu toga Zakona tuženoj ponudio sklapanje sporazuma u kojem će obveza naknade troškova za cijelo razdoblje specijalističkog usavršavanja biti usklađena s odredbama toga Zakona; dakle, na način da odnosi se na troškove iz čl. 191. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 100/2018, 125/2019, 133/2020, 147/2020, 136/2021, 119/2022, 156/2022, 33/2023, 145/2023, 36/2024);

- da tužitelj u tijeku postupka nije specificirao koji su iznosi plaćeni za korist tuženice tijekom trajanja specijalističkog staža, da stoga nije dokazao visinu iznosa do kojeg može potraživati troškove specijalizacije;

- da je neosnovan i alternativno postavljen zahtjev primjenom odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti „Narodne novine“ 36/2024 jer je tužitelj bio dužan tuženici ponuditi sklapanje sporazuma u roku 90 dana od dana stupanja na snagu toga zakona, da to nije niti tvrdio niti dokazao.

7. Ispitujući pobijanu odluku u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje u tekstu ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019) utvrđenje je ovoga suda da je odluka suda prvog stupnja pravilna, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

7.1. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP/14.

7.2. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, glede kojih nema proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. I po stavu ovoga suda ništetna je odredba čl. VI. predmetnog Ugovora o užoj specijalizaciji (stranke u tijeku postupka, pa time i sud navode ga i kao ugovor o međusobnim pravima i obvezama), s time da valja navesti da se taj Ugovor temelji na odredbama čl. 11. st. 3. i čl. 12. st. 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 100/2011, 133/2011; dalje u tekstu Pravilnik/11) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja istog, a ne odredbama i Pravilnika o izmjenama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicina („Narodne novine“ 54/12 i 49/13), kako pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja. Međutim, navedeno nije od utjecaja na navedeni zaključak, time i pravilnost pobijane odluke.

9. Odredbom čl. 11. st. 3. Pravilnika/11 propisana je obveza ugovaranja iznosa naknade štete koju je doktor medicine, u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorene obveze rada iz stavka 2. ovoga članka, obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka, a koji ne može biti veći od 50% iznosa troškova specijalizacije iz članka 12. stavka 1. Pravilnika. U čl. 12. st. 1. Pravilnika/11 propisano je da iznos troškova specijalizacije odlukom utvrđuje ministar.

10. Odredbom čl. 4. i 5. Pravilnika o izmjenama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 54/2012) izmijenjene su navedene odredbe na način da je određeno da, čl. 11. st. 3., u ugovoru iz stavka 1. ovoga članka mora se ugovoriti iznos naknade štete sukladno članku 12. stavku 1. ovoga Pravilnika koju je doktor medicine, u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorene obveze rada iz stavka 2. ovoga članka, razmjerno izvršenoj obvezi rada, obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. ovoga članka te u čl. 12. t. 1. da troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje.

11. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 62/2016 i 69/2016; dalje: PID Pravilnika/16), čl. 5., izmijenjen je čl. 11. koji u st. 6. propisuje da, ako specijalizant otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi bez prethodne suglasnosti ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 12. st. 1. Pravilnika te čl. 12. na način da se u st. 1. određuje da troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju.

12. Ujedno je odredbom čl. 17. PID Pravilnika/16 propisana je dužnost zdravstvene ustanove da ponudi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama sukladno izmijenjenim odredbama čl. 11. i 12.; dok je čl. 18. st. 1. PID Pravilnika/16 propisano da su zdravstvene ustanove iz čl. 11. st. 1. obvezne na zahtjev specijaliste kojem su ugovorom o međusobnim pravima i obvezama utvrđeni obveza rada i naknada štete, ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora sukladno čl. 5. i 6. PID Pravilnika/16.

13. Nastavno, kako i navodi prvostupanjski sud, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. ukinuti su čl. 11., čl. 11.a i čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 100/2011, 133/2011, 54/2012, 49/2013, 139/2014, 116/2015, 62/2016, 69/2016 i 6/2017) te čl. 17. i 18. PID Pravilnika/16, time da ukinuti članci prestaju važiti 31. prosinca 2017. uz obrazloženje da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 15/2008…70/2016) nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da, članci 139. i 140., pravilnikom propiše obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta, najduljeg trajanja obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja, uvjetovanja dopuštenosti otkazivanja ugovora o radu u jednoj i zasnivanja radnog odnosa specijalizanta odnosno specijalista u drugoj zdravstvenoj ustanovi prethodnom suglasnošću ministarstva, okolnosti u kojima nije potreban javni natječaj za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanovi, obveze zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant odnosno specijalist zasnuje radni odnos da naknadi trošak specijalizacije, obveze specijalizanta odnosno specijalista da nadoknadi troškove specijalizacije u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti ministarstva, te da utvrdi troškove specijalizacije.

14. Oduke Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 99/1999, 29/2002, 49/2002) obvezatne su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

15. U konkretnom slučaju tuženici je odlukom tužitelja od 24. lipnja 2015. izvanredno otkazan ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka time osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, koju odluku je tužena osporavala te je nepravomoćno odbijen takav njezin zahtjev. Ta činjenica i nije odlučna u predmetnoj pravnoj stvari, već pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda, uvažavajući i izraženo shvaćanje Ustavnog suda RH da je predmetna odredba čl. VI. Ugovora o užoj specijalizaciji ništetna primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 154/2011) jer je suprotna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva kakva je bila i prije ukidanja.

16. Neovisno o tome ništetnost te odredbe nije od utjecaja na obvezu tuženice vratiti tužitelju iznos troškova specijalizacije ukoliko na radu ne provede određeno vrijeme (koliko je trajao staž specijalizacije) jer sukladno odredbi čl. 323. ZOO postoji obveza tuženice vratiti tužitelju sve što je primila osnovnom takve ništetne odredbe.

17. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 463/2022-2 od 4. siječnja 2023. iznosi stav: „Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17), time da su ukinuti članci prestali važiti 31. prosinca 2017. uz obrazloženje da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da, između ostalog, pravilnikom propiše najdulje trajanje obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja i dr. (odluka broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. – "Narodne novine", broj 89/17). … 10. Po ocjeni ovog suda glede isticane okolnosti ništetnosti podzakonskih propisa citiranih u pitanju zbog kojeg je revizija dopuštena uslijed citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim su ukinute određeni članci citiranih podzakonskih akata po ocjeni ovog suda eventualna ništetnost uopće ne utječe na postojanje obveze tuženice vratiti utuženi iznos koji je nesporno plaćen za korist specijalizacije tuženice. 11. Naime, ako je odredba Ugovora o specijalizaciji kojim je tuženica obvezna vratiti iznose troškova njene specijalizacije ako na radu kod tužiteljice ne provede određeno vrijeme, a to je upravo slučaj u ovoj parnici, tada bi sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO/05) bila dužna vratiti sve što je primila na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, pa tako i troškove specijalizacije koje je za njenu korist isplatila tužiteljica. Ako, pak takva odredba Ugovora o specijalizaciji nije ništetna iz ma kojeg razloga, tada prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Tuženica je sklapanjem ugovora o specijalizaciji preuzela obvezu da će, u slučaju ako se raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka, tada vratiti tužiteljici sve isplaćene naknade plaće odnosno troškove koje je tužiteljica imala u svezi specijalizacije tuženice. Stoga upravo iz čl. 17. st. 1. ZOO, a u vezi s odredbama Ugovora o specijalizaciji, proizlazi obveza tuženice na vraćanje utuženog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je isplata pojedinog iznosa izvršena. To tim prije što sukladno ZOO-u i to: odredbi čl. 9., prema kojoj sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, odredbi čl. 65. st. 1., prema kojoj na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je, odredbi čl. 336. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze, odredbi čl. 342. st. 1., prema kojoj vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, a sve polazeći i od odredaba čl. 319. ZOO-a i to odredbe st. 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju „onako kako glase“ - te odredbe st. 2., kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba „držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih ZOO-om. 12. Stoga odgovarajući na pitanje koje je postavljeno u reviziji valja odgovoriti da se odredbe Ugovora o specijalističkom usavršavanju doktora medicine mogu utvrđivati ništetnim sklopljenih prije 31. prosinca 2017. ali eventualno udovoljavanje takvom deklaratornom tužbenom zahtjevu ne utječe na obvezu povrata iznosa isplaćenih za korist liječnika specijalizanta ako dođe do povrede obveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji.“

18. Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO tužena bi bila u obvezi vratiti tužitelju sve što je primila osnovom takve ništetne odredbe. Nadalje, uvažavajući pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III- 2405/2022 od 11. srpnja 2023. o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije tuženica je dužna (kao posljedicu neizvršenja svoje ugovorne obveze) isplatiti naknadu štete tužitelju u visini troškova specijalizacije (tako i VSRH Revd 232/2025-2 od 23. rujna 2025.).

19. Međutim, na tužitelju je teret dokaza visine troškova specijalizacije koje je potražuje u visini od 15.484,32 eura sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2015. Kako tužitelj nije specificirao, odredio o kojim se troškovima radi, niti je dokazao o kojim se konkretno troškovima radi isplaćenim za korist tuženice, kada ih je snosio, pravilno je sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokaza zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

20. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev tužitelj je potraživao iznos od 1.765,76 eura sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2015., a na ime troškova zdravstvene ustanove u kojoj se obavljalo specijalističko usavršavanje u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa specijalističkog usavršavanja. Visina toga iznosa nije sporna kao visina troškova zdravstvene ustanove u kojoj se obavljalo specijalističko usavršavanje.

21. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 36/2024) u čl. 12. st. 4. propisano je da zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 100/2018., 125/2019., 147/2020., 119/2022., 156/2022. i 33/2023.) u kojoj je specijalist bio u radnom odnosu, a za kojega se utvrdi da na dan stupanja na snagu ovoga Zakona i nadalje ima obvezu naknade troškova specijalističkog usavršavanja sukladno sklopljenom ugovoru o međusobnim pravima i obvezama, ponudit će, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, sklapanje sporazuma u kojem će obveza naknade troškova za cijelo razdoblje specijalističkog usavršavanja biti usklađena s odredbama ovoga Zakona.

22. Kako nije sporno da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 36/2024), odnosno tuženoj ponudio u određenom roku od 90 dana od dana stupanja na snagu toga zakona, sklapanje sporazuma u kojem će obveza naknade troškova za cijelo razdoblje specijalističkog usavršavanja biti usklađena s odredbama toga zakona; to znači da, neovisno što je tužena, nesporno, tražila od tužitelja sklapanje sporazuma, a do sklapanja kojeg nije došlo, to dakle, nije došlo niti do usklađenja obveze naknade troškova prema Ugovoru o užoj specijalizaciji s odredbama toga zakona.

23. Zato se, kako je navedena odredba čl. VI. Ugovora o užoj specijalizaciji ništetna kako je navedeno, pa je tužena tužitelju dužna vratiti samo ono što je primila (što je utrošeno za njezinu specijalizaciju) osnovnom i takve ništetne odredbe, odnosno naknaditi samo stvarni trošak njezine specijalizacije, kao takav – stvarni trošak ne može prihvatiti trošak zdravstvene ustanove kako je određen Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/2018., 125/2019., 133/2020., 147/2020., 136/2021., 119/2022., 156/2022., 33/2023., 145/2023., 36/2024.) jer se taj zakon ne primjenjuje na predmetni pravni odnos stranaka nastao sklapanjem Ugovora o užoj specijalizaciji 2. siječnja 2012.

23.1. Stoga, odredba čl. 191. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/2018., 125/2019., 133/2020., 147/2020., 136/2021., 119/2022., 156/2022., 33/2023., 145/2023., 36/2024.) kojom je propisano da trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa, ne može obvezivati tuženicu u smislu da je upravo taj iznos dužna naknaditi tužitelju kao trošak zdravstvene ustanove u kojoj je obavljala specijalističko usavršavanje.

24. Valja dodati da Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 150/2008., 155/2009., 71/2010., 139/2010., 22/2011., 84/2011., 154/2011.) koji se primjenjivao u vrijeme postojanja pravnog (ugovornog) odnosa stranaka nije sadržavao takvu odredbu.

24.1. Činjenicu da je tužena tražila sklapanje sporazuma, ne može se tumačiti kao njezino priznanje postojanja obveze u smislu kako to ukazuje tuženik, odnosno da bi bila dužna naknaditi troškove zdravstvene ustanove u kojoj je tuženica obavljala specijalizaciju u visini četiri proračunske osnovice u vrijeme početka specijalizacije tuženice, upravo jer do sklapanja sporazuma sukladno odredbama novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije došlo (kako obrazlaže i prvostupanjski sud). Dakle, time nije došlo niti do sporazumnog usklađenja obveze tuženice da naknadi troškove za cijelo razdoblje specijalističkog usavršavanja s odredbama toga novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a radi se, kako je navedeno, o ništetnoj odredbi Ugovora o užoj specijalizaciji. Zato ne postoji obveza tuženice naknaditi tako određene troškove zdravstvene ustanove.

25. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

26. Odluku o troškovima postupka valjalo je preinačiti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava.

26.1. Tuženici ne pripada trošak za pristup na ročište 28. siječnja 2019. jer tada ročište nije održano, a za ročište 17. rujna 2025. tuženici ne pripada trošak jer je ročište održano uslijed njezine krivnje budući podnesci nisu bili potrebno razumljivi u svezi je li podnijeta protutužba ili nije, čl. 156. st. 1. ZPP. Zato joj ne pripada niti trošak za sastav podneska od 5. svibnja 2025. jer se istim u konačnici očitovala da protutužbu nije podnijela; dakle taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice i uzrokovan je krivnjom tuženice.

26.2. Za sastav podneska od 2. travnja 2024. tužiteljici pripada odmjereni trošak jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se dodatno očituje te ukazuje na stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ 36/2024) i u njemu relevantne odredbe. Pritom valja dodati da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje ZPP/14, dakle, ne i odredba čl. 299.a ZPP/19 primjenom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/2019).

26.3. U preostalom dijelu je odluka o trošku pravilna, pa tuženici sveukupno pripada na ime naknade parničnog troška iznos od 3.125,00 eura, sukladno i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23).

27. Kako je žalba neosnovana u dijelu glavnog zahtjeva, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško