REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-23/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Željka Kupčerić-Trcović, odvjetnica u Đakovu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1485/2019-37 od 26. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1485/2019-37 od 26. studenog 2025. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9011049963, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova dana 01.3.2006. pod brojem OU-183/06.-1, na iznos od 47.000,00 CHF, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke tuženika o kamatnim stopama i u dijelu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamate u CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju SJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati ukupan iznos od 5.895,62 € (pettisućaosamstodevedesetpeteuraišezdesetdvacenta) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, na iznose kako slijedi:

- iznos od 15,09 € od 08. kolovoza 2007.,

- iznos od 15,09 € od 11. rujna 2007.,

- iznos od 15,09 € od 12. listopada 2007.,

- iznos od 15,09 € od 14. studenog 2007.,

- iznos od 15,09 € od 11. prosinca 2007.,

- iznos od 15,09 € od 14. siječnja 2008.,

- iznos od 26,57 € od 13. veljače 2008.,

- iznos od 26,57 € od 12. ožujka 2008.,

- iznos od 26,57 € od 11. travnja 2008.,

- iznos od 26,57 € od 13. svibnja 2008.,

- iznos od 26,57 € od 11. lipnja 2008.,

- iznos od 26,57 € od 09. srpnja 2008.,

- iznos od 26,57 € od 08. kolovoza 2008.,

- iznos od 26,57 € od 09. rujna 2008.,

- iznos od 26,57 € od 14. listopada 2008.,

- iznos od 26,57 € od 26. studenog 2008.,

- iznos od 26,57 € od 10. prosinca 2008.,

- iznos od 26,57 € od 14. siječnja 2009.,

- iznos od 26,57 € od 11. veljače 2009.,

- iznos od 26,57 € od 11. ožujka 2009.,

- iznos od 26,57 € od 28. travnja 2009.,

- iznos od 26,57 € od 12. svibnja 2009.,

- iznos od 26,57 € od 09. lipnja 2009.,

- iznos od 26,57 € od 09. srpnja 2009.,

- iznos od 26,57 € od 13. kolovoza 2009.,

- iznos od 26,57 € od 14. rujna 2009.,

- iznos od 26,57 € od 14. listopada 2009.,

- iznos od 26,57 € od 11. studenoga 2009.,

- iznos od 26,57 € od 11. prosinca 2009.,

- iznos od 26,57 € od 15. siječnja 2010.,

- iznos od 26,57 € od 10. veljače 2010.,

- iznos od 26,57 € od 09. ožujka 2010.,

- iznos od 26,57 € od 12. travnja 2010.,

- iznos od 26,57 € od 11. svibnja 2010.,

- iznos od 26,57 € od 10. lipnja 2010.,

- iznos od 26,57 € od 09. srpnja 2010.,

- iznos od 26,57 € od 11. kolovoza 2010.,

- iznos od 26,57 € od 13. rujna 2010.,

- iznos od 26,57 € od 11. listopada 2010.,

- iznos od 21,83 € od 09. studenog 2010.,

- iznos od 21,83 € od 13. prosinca 2010.,

- iznos od 21,83 € od 12. siječnja 2011.,

- iznos od 21,83 € od 10. veljače 2011.,

- iznos od 21,83 € od 09. ožujka 2011.,

- iznos od 21,83 € od 21. travnja 2011.,

- iznos od 18,58 € od 10. svibnja 2011.,

- iznos od 18,58 € od 08. lipnja 2011.,

- iznos od 18,58 € od 08. srpnja 2011.,

- iznos od 15,39 € od 08. kolovoza 2011.,

- iznos od 15,39 € od 09. rujna 2011.,

- iznos od 15,39 € od 07. listopada 2011.,

- iznos od 15,39 € od 08. studenog 2011.,

- iznos od 15,39 € od 08. prosinca 2011.,

- iznos od 15,39 € od 11. siječnja 2012.,

- iznos od 15,39 € od 08. veljače 2012.,

- iznos od 15,39 € od 09. ožujka 2012.,

- iznos od 15,39 € od 11. travnja 2012.,

- iznos od 15,39 € od 11. svibnja 2012.,

- iznos od 15,39 € od 14. lipnja 2012.,

- iznos od 15,39 € od 13. srpnja 2012.,

- iznos od 15,39 € od 14. kolovoza 2012.,

- iznos od 15,39 € od 14. rujna 2012.,

- iznos od 15,39 € od 15. listopada 2012.,

- iznos od 15,39 € od 15. studenog 2012.,

- iznos od 15,39 € od 14. prosinca 2012.,

- iznos od 15,39 € od 15. siječnja 2013.,

- iznos od 15,39 € od 15. veljače 2013.,

- iznos od 15,39 € od 15. ožujka 2013.,

- iznos od 15,39 € od 15. travnja 2013.,

- iznos od 15,39 € od 15. svibnja 2013.,

- iznos od 15,39 € od 14. lipnja 2013.,

- iznos od 15,39 € od 12. srpnja 2013.,

- iznos od 15,39 € od 12. kolovoza 2013.,

- iznos od 15,39 € od 13. rujna 2013.,

- iznos od 15,39 € od 14. listopada 2013.,

- iznos od 15,39 € od 13. studenog 2013.,

- iznos od 15,39 € od 13. prosinca 2013.,

- iznos od 4,83 € od 12. travnja 2006.,

- iznos od 4,83 € od 10. svibnja 2006.,

- iznos od 4,83 € od 09. lipnja 2006.,

- iznos od 4,83 € od 11. srpnja 2006.,

- iznos od 4,83 € od 08. kolovoza 2006.,

- iznos od 4,83 € od 11. rujna 2006.,

- iznos od 4,83 € od 10. listopada 2006.,

- iznos od 4,83 € od 09. studenog 2006.,

- iznos od 4,83 € od 13. prosinca 2006.,

- iznos od 4,83 € od 11. siječnja 2007.,

- iznos od 4,83 € od 09. veljače 2007.,

- iznos od 4,83 € od 09. ožujka 2007.,

- iznos od 4,83 € od 11. travnja 2007.,

- iznos od 4,83 € od 10. svibnja 2007.,

- iznos od 4,83 € od 12. lipnja 2007.,

- iznos od 4,83 € od 10. srpnja 2007.,

- iznos od 21,53 € od 26. studenog 2008.,

- iznos od 13,55 € od 10. prosinca 2008.,

- iznos od 13,55 € od 14. siječnja 2009.,

- iznos od 13,55 € od 11. veljače 2009.,

- iznos od 13,55 € od 11. ožujka 2009.,

- iznos od 53,38 € od 28. travnja 2009.,

- iznos od 13,55 € od 12. svibnja 2009.,

- iznos od 13,55 € od 09. lipnja 2009.,

- iznos od 13,55 € od 09. srpnja 2009.,

- iznos od 13,55 € od 13. kolovoza 2009.,

- iznos od 13,55 € od 14. rujna 2009.,

- iznos od 13,55 € od 14. listopada 2009.,

- iznos od 13,55 € od 11. studenoga 2009.,

- iznos od 13,55 € od 11. prosinca 2009.,

- iznos od 13,55 € od 15. siječnja 2010.,

- iznos od 13,55 € od 10. veljače 2010.,

- iznos od 13,55 € od 09. ožujka 2010.,

- iznos od 13,55 € od 12. travnja 2010.,

- iznos od 13,55 € od 11. svibnja 2010.,

- iznos od 13,55 € od 10. lipnja 2010.,

- iznos od 13,55 € od 09. srpnja 2010.,

- iznos od 13,55 € od 11. kolovoza 2010.,

- iznos od 103,83 € od 13. rujna 2010.,

- iznos od 13,55 € od 11. listopada 2010.,

- iznos od 36,08 € od 09. studenog 2010.,

- iznos od 62,63 € od 13. prosinca 2010.,

- iznos od 36,08 € od 12. siječnja 2011.,

- iznos od 36,08 € od 10. veljače 2011.,

- iznos od 36,08 € od 09. ožujka 2011.,

- iznos od 154,77 € od 21. travnja 2011.,

- iznos od 42,83 € od 10. svibnja 2011.,

- iznos od 42,83 € od 08. lipnja 2011.,

- iznos od 42,83 € od 08. srpnja 2011.,

- iznos od 70,53 € od 08. kolovoza 2011.,

- iznos od 70,53 € od 09. rujna 2011.,

- iznos od 70,53 € od 07. listopada 2011.,

- iznos od 70,53 € od 08. studenog 2011.,

- iznos od 70,53 € od 08. prosinca 2011.,

- iznos od 70,53 € od 11. siječnja 2012.,

- iznos od 70,53 € od 08. veljače 2012.,

- iznos od 70,53 € od 09. ožujka 2012.,

- iznos od 70,53 € od 11. travnja 2012.,

- iznos od 70,53 € od 11. svibnja 2012.,

- iznos od 70,53 € od 14. lipnja 2012.,

- iznos od 70,53 € od 13. srpnja 2012.,

- iznos od 70,53 € od 14. kolovoza 2012.,

- iznos od 70,53 € od 14. rujna 2012.,

- iznos od 70,53 € od 15. listopada 2012.,

- iznos od 83,80 € od 15. studenog 2012.,

- iznos od 70,53 € od 14. prosinca 2012.,

- iznos od 70,53 € od 15. siječnja 2013.,

- iznos od 70,53 € od 15. veljače 2013.,

- iznos od 70,53 € od 15. ožujka 2013.,

- iznos od 70,53 € od 15. travnja 2013.,

- iznos od 70,53 € od 15. svibnja 2013.,

- iznos od 70,53 € od 14. lipnja 2013.,

- iznos od 70,53 € od 12. srpnja 2013.,

- iznos od 70,53 € od 12. kolovoza 2013.,

- iznos od 70,53 € od 13. rujna 2013.,

- iznos od 70,53 € od 14. listopada 2013.,

- iznos od 70,53 € od 13. studenog 2013.,

- iznos od 70,53 € od 13. prosinca 2013.,

- iznos od 57,42 € od 14. siječnja 2014.,

- iznos od 57,42 € od 13. veljače 2014.,

- iznos od 57,42 € od 14. ožujka 2014.,

- iznos od 57,42 € od 14. travnja 2014.,

- iznos od 57,42 € od 15. svibnja 2014.,

- iznos od 57,42 € od 13. lipnja 2014.,

- iznos od 57,42 € od 14. srpnja 2014.,

- iznos od 57,42 € od 12. kolovoza 2014.,

- iznos od 57,42 € od 12. rujna 2014.,

- iznos od 57,42 € od 10. listopada 2014.,

- iznos od 57,42 € od 12. studenog 2014.,

- iznos od 57,42 € od 12. prosinca 2014.,

- iznos od 57,42 € od 14. siječnja 2015.,

- iznos od 57,42 € od 12. veljače 2015.,

- iznos od 57,42 € od 11. ožujka 2015.,

- iznos od 57,42 € od 14. travnja 2015.,

- iznos od 57,42 € od 13. svibnja 2015.,

- iznos od 57,42 € od 12. lipnja 2015.,

- iznos od 57,42 € od 15. srpnja 2015.,

- iznos od 57,42 € od 13. kolovoza 2015.,

- iznos od 57,42 € od 14. rujna 2015., a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju SJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 867,62 € (osamstošezdesetsedameuraišezdesetdvacenta) na ime zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja do 30. rujna 2015., zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od 01. listopada 2015. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.331,81 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. 26. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP), pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da sud tužitelju neosnovano dosuđuje iznos od 5.895,62 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate te potom još i zateznu kamatu na pojedinačne iznose obračunatu u apsolutnom iznosu od 867,62 EUR na koju dosuđuje i zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate; da ne obrazlaže zašto zatezne kamate dosuđuje tri puta; da tužitelj nije uzeo u obzir iznos preplate već priznate prilikom provođenja konverzije. Ukazuje na odredbu čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu; da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen; da je neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF; da se ne može prihvatiti tvrdnja da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja Dodatka, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, odnosno kreditori bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF; da potrošač ima pravo tražiti uspostavljanje ugovornih uvjeta koji bi vratili ravnotežu između stranaka, međutim u trenutku kada zakonodavac intervenira i prisilnim propisima uspostavi novi odnos između stranaka, svako daljnje potrošačevo traženje prelazi zakonske okvire. Ističe da je ZIDZPK poseban (lex specialis) propis koji je donesen sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja te se radi o situaciji gdje su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. Ukazuje na sudsku Suda EU odluke u predmetima broj C-260/18, C- 567/20 od 05. svibnja 2022., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.; Gos 1/2019, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., Rev 586/2019-14., da stoga pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive 93/13, pa tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Ukazuje i da su iznosi koje je tužitelj više platio na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, da ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Ukazuje glede ništetnosti odredbi da je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, da je utvrđivanje ništetnosti bespredmetno, da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, da je tuženik je mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Ističe i da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima i ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, čl. 22. ZOO. Ustraje i u prigovoru zastare jer strane ne mogu svojom voljom mijenjati rokove zastare niti to može treća osoba, podnositelj kolektivne tužbe, kao i da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Stoga da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Ukazuje da je došlo do povrede prava na jednakost oružja zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Osporava i odluku o trošku, posebno za trošak sastavljanja podneska od dana 09. listopada 2025. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti istu i vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/05, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje u tekstu: ZPP) Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe, odnosno dijela odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 901149963 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, potvrđen od javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova 1. ožujka 2006. pod brojem OU-183/06-1, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na osnovu jednostrane Odluke tuženika o kamatnim stopama i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz zahtjev na isplatu ukupno 5.895,62 eura sa zateznom kamatom koja na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju od travnja 2006. do rujna 2015. teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate te zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2016. u iznosu 867,62 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015.

5.1. To sve pozivajući se pritom na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., VSRH Revt 249/2014, Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i neovisno o tome što je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu 14. prosinca 2015. tzv. konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015). Postupak je započet je podnošenjem tužbe 13. lipnja 2019. (omaškom sud prvog stupnja navodi 14. lipnja 2019.).

6. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 28. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 47.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 240 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,35%, odnosno otplatiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a za adaptaciju stambenog objekta

- da su stranke 14. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Dodatak) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015, dalje ZID ZPK)

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj PŽ 7129/2013 od 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. Sporno je:

- ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- je li unatoč sklapanju Dodatka uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK postoji obveza tuženika izvrši povrat iznosa koje tužitelj zahtjeva u ovom postupku, a osnovnom ništetnosti odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i valutnoj klauzuli,

- prigovor zastare,

- uračunavanje preplate priznate u Dodatku,

- uračunavanje negativnih tečajnih razlika.

8. Pobijanom presudom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, kamatne stope tuženici (i ovdje tuženik) mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je temeljem odredbe 502.a i 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da tuženik nije prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti;

- da je tuženik znao, mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka u odnosu na tužitelja koji za to nije imao znanja;

- da o odredbama nije pregovarano, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora;

- da je takvo postupanje banke nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima;

a iz čega zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, čl. 2. i 7. Ugovora, sve primjenom odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 93/2003) i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005);

- da nije osnovan prigovor zastare pozivom na shvaćanje izraženo u odluci VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.; da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te na temelju čl. 241. ZOO zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila cijeneći i vrijeme podnošenja predmetne tužbe;

- da je uslijed nepoštenosti, ništetnosti odredbi tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po takvoj nevaljanoj osnovi i to sa zateznim kamatama, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO;

- da sud nije ovlašten umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, tako i VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., budući tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja;

- da iz nalaza vještaka Dajane Vuković slijedi da visina tečajne razlike s uključenom negativnom tečajnom razlikom iznosi 4.037,99 €, dok samo negativna tečajna razlika iznosi 257,25 €, a pozitivna 4.316,99 € (naknadno ispravljeno na 4.295,24 eura); da razlika nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 1.478,58, eura odnosno manje plaćeni iznosi iznose 121,80 €, a samo pozitivna razlika iznosi 1.600,38 eura; da zakonske zatezne kamate od dana plaćanja do 30. rujna 2015. na sve izračunate iznose iznosi 2.315,39 eura; da je konverzijom tužitelju priznata preplata u iznosu od 1.447,77 eura, pa je dakle preplatom zatvoren dio zakonskih zateznih kamata u tom iznosu, pa s 30. rujnom 2015. razlika kamata iznosi 867,62 eura (2.315,39 – 1.447,77)

- da je konverzija kredita provedena sukladno ZIDZPK, da iznosom preplate u konverziji nije namirena razlika koja je nastala tužitelju primjenom metodologije o ništetnosti odredbe o promjeni visine kamatne stope i valutne klauzule, da je Dodatak sačinjen po uvjetima tuženika, da tužitelj nije imao drugih mogućnosti nego prihvatiti te uvjete ili plaćati povećanu ratu kredita, da se ne radi niti o novaciji Ugovora primjenom odredbe čl. 145. st. 2. ZOO; da je i odlukom Suda EU C-567/20 ukazano da konverzija ne poništava prava potrošača na povrat plaćenih iznosa osnovom ništetnih ugovornih odredbi;

a slijedom čega prihvaća zahtjev tužitelja na isplatu u iznosu 5.895,62 eura sa zateznim kamatama i isplatu zateznih kamata u iznosu 867,62 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/15, 29/2018; dalje ZOO) te čl. 502.c ZPP i čl. 81. ZZP.

9. Ispitujući pobijanu odluku u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019), utvrđenje je ovoga suda da se odluka suda prvog stupnja ne može prihvatiti kao pravilna i zakonita uslijed počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

10. Naime, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je nerazumljiva, odluka ne sadrži obrazloženje o dosudi zateznih kamata u iznosu 867,62 eura sa zateznim kamatama, proturječna je podacima u spisu predmeta.

10.1. Tako se, u točki I. izreke, navodi da se utvrđuju ništetnima dijelovi odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, ali odredba o primjeni promjenjive kamatne stope prema odluci banke nije sadržana u niti u jednoj od tih odredbi, već je sadržana u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu.

10.2. U ponovnom postupku valja primjenom odredbe čl. 109. ZPP pozvati tužitelja da ispravi, odnosno dopuni tužbeni zahtjev na način da isti bude razumljiv.

10.3. Također, kako ukazuje tuženik izostalo je obrazloženje odluke u dijelu glede dosude zateznih kamata u apsolutnom iznosu od 867,62 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., pa i u tom dijelu povredu valja otkloniti valjanim obrazloženjem i tog dijela zahtjeva tužitelja. Pritom pravilno ukazuje tuženik da su zatezne kamate tužitelju u osnovi tri puta dosuđene.

11. Stoga, uslijed počinjene bitne povrede odluku je valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Valja naznačiti i da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena preporučeno putem pošte 13. lipnja 2019., a kako slijedi iz omota u spisu, a ne 14. lipnja 2019., kako navodi prvostupanjski sud.

12. Pritom a s obzirom na žalbene navode valja navesti:

- da je sud vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženik te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14, a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ovdje predmetne tužbe) sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli,

- da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019),

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati; prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.),

- da glede prigovora zastare pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe (13. lipnja 2014. u dijelu u kojem se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u dijelu glede tražbine osnovnom ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli); da zastarni rok iznosi pet godina, čl. 225. ZOO; da i prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe; da zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništenosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,

- da je takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove,

- da treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu S GJ i SJHV protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba; da se radi o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena,

- da ovdje valja cijeniti i sklopljen Dodatak Ugovoru te da i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule (odluka suda drugog stupnja u tzv. kolektivnom sporu glede valutne klauzule tada nije bila niti donesena), a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule,

- da činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati uračunavanjem iste ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata i valutne klauzule na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili dodatka, aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zato neosnovano tuženik, po stavu ovoga suda, ukazuje i na odluke VSRH Rev-637/2019, Rev-586/2019-14. Ovaj sud prihvaća stav VSRH izražen u odluci Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022 da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

14. Takvo shvaćanje o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., LJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

15. Dakle, valja imati u vidu da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjena prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

15.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije regulirano i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 09. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

15.2. Međutim, u odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obaveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. Stoga, po stavu ovoga suda valja uspostaviti situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave (tako Sud EU u presudi C-19/20 od 29. travnja 2021.). Dakle, potrošaču kao korisniku kredita moraju biti poznati svi parametri i uvjeti primjene i izmjene nepoštenih ugovornih odredbi, a u konkretnom slučaju u vrijeme konverzije odluka o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije bila donesena, pa potrošači svakako nisu mogli sagledati sve posljedice ništetnih odredbi.

16.1. Stoga, korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu.

16.2. Tek takvim pristupom dolazi se do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Taj meritum ne rješava odluka Suda EU C-567/20, pa neosnovano tuženik ukazuje na istu.

17. Međutim, u svezi financijskog vještačenja valja navesti da je pravilno sud prvog stupnja u istom pozvao na primjenu početno ugovorene kamatne stope jer je to jedina koja je ugovorena slobodnom voljom stranaka, kao i početni tečaj koji je jedini bio poznat strankama. Pravilan je u osnovi i stav da preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu do dana konverzija valja umanji za iznos preplate priznat prilikom konverzije na način da na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredaba obračuna zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji, ali to valja učiniti primjenom odredbi čl. 171. i 172. ZOO. U konkretnom slučaju vještak je izračunavao visinu tih kamata u apsolutnom iznosu, ali uračunavanje valja učiniti na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja kako tužitelj potražuje (jer je tuženik nepošteni stjecatelj koji je znao za ništetnost predmetnih odredbi) do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji, a sve kako bi na taj način tužitelj u potpunosti ostvario učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku. Naime, tek tada je zaštita djelotvorna.

17.2. U tom je segmentu ovdje tužitelj koji postavlja zahtjev prema nalazu vještaka isti postavio na način da u osnovi tri puta traži isto – zatezne kamate (do 30. rujna 2015.), doduše uz umanjenje preplate priznate u konverziji; ali to valja učiniti na drugačiji način, dakle iznos osnovnom ništetnih odredbi valja umanjiti za iznos preplate priznat u konverziji i to na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji.

17.3. U odnosu na negativne tečajne razlike valja navesti da osim što tuženik u tom smislu nije postavo protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, odlučno je da tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog, odnosno kamatne stope nije ništa stekao bez osnove, pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne trećih osoba, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja tuženik ne može izvlačiti koristi. Takav je i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem (pravni stav u presudi Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.) tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih pozitivnih mjesečnih razlika, zahtijevajući i plaćanje zakonske zatezne kamate.

17.4. Valja dodati s obzirom na žalbene navode da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno takvu odredbu unijeti u ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19, pa i C-567/20. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U- I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli gdje je izostalo pružiti tužitelju potrebne informacije (postupiti savjesno), a na istoj je prenesen sav rizik promjene tečaja.

18. U ponovnom postupku, sud prvog stupnja otklonit će počinjenu povredu, pozvati tužitelja da uredi tužbeni zahtjev na način da bude razumljiv primjenom odredbe čl. 109. ZPP, dopuniti nalaz vještaka prema ukazanom u svezi primjene čl. 171. i čl. 172. ZOO te donijeti novu, valjano obrazloženu odluku, zajedno s odlukom o troškovima postupka.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

20. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci, čl. 166. st. 3. ZPP.

U Puli-Pola 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško