Poslovni broj: Us I-2108/2025-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, OIB: 83358955356, Zagreb, Donje Svetice 38/5, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada, nakon javne i usmene rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 3. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I- 602-06/25-04/14, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-04 od 24. srpnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 25. kolovoza 2025. protiv rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I- 602-06/25-04/14, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-04 od 24. srpnja 2025., u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 29. listopada 2025., te na raspravi održanoj pred ovim sudom 28. siječnja 2026. na kojoj je opunomoćenik tužitelja konačno specificirao tužbeni zahtjev, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, kao i njegovo mišljenje o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, nakon čega ističe kako je navedeni akt nezakonit. Naime, tužitelj smatra da je rješenje nezakonito zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te zbog bitnih povreda pravila postupka. Tužitelj je na Evropskom univerzitetu Brčko distrikt, Tehnički fakultet u Bosni i Hercegovini stekao akademsko zvanje Magistar geodezije nakon završenog diplomskog studija u trajanju od 60 ECTS bodova, koji je prethodio završenom preddiplomskom studiju u trajanju od 240 ECTS bodova. Agencija je ocijenila samo diplomski studij (60 ECTS) izolirano, bez uzimanja u obzir činjenice da isti predstavlja nastavak prethodno stečenog preddiplomskog studija (240 ECTS). Izvođenjem takvog zaključka stvara se dojam da je tužitelj završio „jednogodišnji studij“, iako je riječ o cjelovitom obrazovnom putu od 300 ECTS, identičnom hrvatskom modelu 3+2. Pojednostavljeno, dvije stečene kvalifikacije zajedno predstavljaju integrirani visokoškolski obrazovni put koji je u skladu s bolonjskim procesom (3+1 ili 4+1), ukupnog opsega od 240 + 60 ECTS bodova, čime se doseže standardna razina diplomskog sveučilišnog studija (300 ECTS). Nadalje, navedena institucija ima važeću institucionalnu akreditaciju, što tuženik niti ne osporava, čime je dio sustava visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine i Europskog prostora visokog obrazovanja (EHEA). Unatoč prethodno navedenom, Agencija je donijela mišljenje i rješenje da predmetna kvalifikacija „nije usporediva“ s odgovarajućom kvalifikacijom u Republici Hrvatskoj, a prigovor tužitelja protiv takvog mišljenja je odbijen. Agencija ne spori da je visoko učilište akreditirano i dio EHEA sustava, ali unatoč tome, odbija priznavanje kvalifikacije zbog navodnih manjkavosti nacionalnog kvalifikacijskog okvira u BiH. Takvo postupanje je protivno načelu razmjernosti i svrsi Lisabonske konvencije, koja nalaže fleksibilnost i naklonost priznavanju kvalifikacija iz susjednih država. Pobijano rješenje ne sadrži jasne, provjerljive i konkretne razloge zbog kojih diploma tužitelja nije usporediva s hrvatskom diplomom. Paušalno oslanjanje na opća izvješća o radu HEA-e ne može zamijeniti individualnu procjenu kvalifikacije tužitelja. Kao što je tužitelj ranije tijekom postupka isticao čl. 3. Konvencije propisuje kako je tijelo koje provodi procjenu kvalifikacije dužno dokazati „značajnu razliku“ između kvalifikacije i hrvatske usporedive kvalifikacije. Agencija kao tijelo koje je donijelo osporavano mišljenje nije dokazala postojanje konkretne razlike u ishodima učenja, trajanju, razini ili sadržaju programa, već odbija priznavanje na temelju ocjene sustava kvalitete u državi izdavanja. Isto tako, tužitelj ističe kako Preporuke o priznavanju kvalifikacija iz susjednih država (Lisabon + ENIC/NARIC smjernice) propisuju fleksibilnost i razmjerno vrednovanje kvalifikacija iz susjednih država, osobito ako postoji akreditacija i institucionalno priznanje u zemlji izdavanja. Tužitelj nastavno na prethodno navedeno ističe kako je Konvencija kao dio međunarodnog prava, dio hrvatskog pravnog poretka te je prema Ustavu po pravnoj snazi iznad Zakona. Slijedom navedenog, odredbe Konvencije imaju prednost pred odredbama Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom na raspravi održanoj pred ovim sudom 28. siječnja 2026. tužitelj predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
3.U sporu je održana rasprava 28. siječnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je zamjenik opunomoćenik tužitelja konačno specificirao tužbeni zahtjev na način kako je to precizirano u izreci ove presude.
4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
5.Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i to da ga se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranke, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/25-04/14, URBROJ: 355-03- 02-01/16-25-04 od 24. srpnja 2025. odbijen je kao neosnovan prigovor tužitelja podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/25- 04/597, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-02, od 5. lipnja 2025., kojim pak Mišljenjem je utvrđeno kako razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistar geodezije stečene završetkom studijskog programa Geodezija na viskom učilištu Evropski univerzitet Brčko distrikt, Tehnički fakultet Brčko, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, a koje je doneseno pozivom na odredbe čl. od 6. do 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine", br. 69/22).
10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužitelja podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/25-04/597, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-02, od 5. lipnja 2025., uz razloge koji su obrazloženi u obrazloženju osporenog rješenja, kao i jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.
11.Odredbom članka 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine", br. 69/22) propisano je da se u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije procjenjuje izvorni naziv inozemne obrazovne kvalifikacije, razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija, naziv visokog učilišta u kojem je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena, informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena, informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelini na daljinu, kvaliteta studijskog programa i visokog učilišta, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena, naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je podnositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije.
12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužitelja podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/25-04/597, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-02, od 5. lipnja 2025., jer i ovaj sud drži kako razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistar geodezije stečene završetkom studijskog programa Geodezija na viskom učilištu Evropski univerzitet Brčko distrikt, Tehnički fakultet Brčko, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
13.Glede tužbenih navoda tužitelja u kojima ističe kako je tuženik ocijenio samo diplomski studij (60 ECTS) bez uzimanja u obzir činjenice da diplomski studij predstavlja nastavak prethodno završenog preddiplomskog studija (240 ECTS), za kazati je kako sud takve navode ne nalazi utemeljenim, s čim u vezi je najprije za navesti kako je predmetni postupak proveden prema zahtjevu samog tužitelja, s tim da se postupak vrednovanja vodio povodom visokoškolske kvalifikacije tj. diplome izdane 28. prosinca 2023., kojom je tužitelj postigao 60 ECTS bodova i stekao zvanje magistar geodezije na Evropskom univerzitetu Brčko distrikt. Nadalje, i povodom diplome izdane 21. prosinca 2022., kojom je tužitelj nakon četverogodišnjeg studija postigao 240 ECTS bodova i postigao naziv „Diplomirani inženjer geodezije", tuženik je u osporenom rješenju utvrdio kako tijekom četverogodišnjeg školovanja koje je započelo 2017., ustanova koja je izdala visokoškolsku kvalifikaciju nije uopće bila akreditirana u Bosni i Hercegovini. Naime, privatna ustanova, Evropski univerzitet, Brčko distrikt, je akreditaciju dobio 2. veljače 2022., koji podatak je javno dostupan na mrežnim stranicama Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete u Bosni i
Hercegovini (HEA), putem poveznice https://hea.gov.ba/Content/Read/lista- akreditiranih-vsu, kod kojeg stanja stvari je jasno da je tužitelj četverogodišnje obrazovanje, koje je započelo 2017. te uključuje akademske godine 2017./2018., 2018./2019., 2019./2020. i 2020/2021. pohađao u privatnoj ustanovi koja formalno nije bila dio sustava visokog obrazovanja u BiH.
14.S prethodnim u vezi dodatno je za navesti kako naprijed izneseno utvrđenje ne predstavlja odlučnu okolnost, ali ukazuje na razmjere neosnovanosti zahtjeva tužitelja koji četiri godine preddiplomskog obrazovanja u ustanovi koja formalno nije bila dio sustava visokog obrazovanja u BiH, uz dodatnu petu godinu diplomskog studija, smatra "integriranim visokoškolskim obrazovnim putem". Također, neosnovano tužitelj prigovora da bi u provedenom postupku tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i u svezi s tim pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo, to pak stoga što je iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu nedvojbeno da je tuženik postupak vrednovanja proveo u cijelosti sukladno odredbama mjerodavnog zakona, te je procijenio sve pretpostavke propisane u članku 8. stavak 1. podstavaka od 1. do 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, koji pak postupak je detaljno izložen i obrazložen u osporenom rješenju tuženika i to na stranicama od 2. do 5. istog, s kojim utvrđenijima je u cijelosti suglasan i ovaj sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja tužitelja u tom pogledu upućuje na obrazloženje akta tuženika (stranice od 2. do 5. istog).
15.Isto tako, za navesti je kako je tuženik nakon provedenog postupka vrednovanja na temelju čl. 9. st. 2. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija izdao mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, a koje pak mišljenje je reproducirano na stranici 5. osporenog rješenja i koje sadrži obrazložene razloge o razini, obujmu, profilu i kvaliteti tužiteljeve kvalifikacije, u kojem se između ostalog navodi kako u dijelu koji se odnosi na razinu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj da istu nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj jer u Bosni i Hercegovini ne postoji nacionalni kvalifikacijski okvir te nije provedeno povezivanje s Europskim kvalifikacijskim okvirom i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja niti posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HКО), kako u dijelu koji se odnosi na obujam inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da inozemna obrazovna kvalifikacija u Bosni i Hercegovini kao zemlji stjecanja, čini jednogodišnji program, kako u dijelu koji se odnosi na profil inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da se radi o profilu geodezija, te da u dijelu koji se odnosi na kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, iznesena je obrazložena ocjena o razlozima zbog kojih donositelj mišljenja nije bio u mogućnosti utvrditi da se radi o učinkovitom sustavu vanjskog osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju kojim se osigurava kvalitetan rad visokih učilišta, kvaliteta studijskih programa i dosega za razinu kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj.
16.Prema tužbenim navodima za zaključiti je kako tužitelj zapravo osporava mišljenje u djelu utvrđenja o razini i kvaliteti predmetne obrazovne kvalifikacije, no sud niti takve navode ne nalazi osnovanim, to pak stoga što tužitelj pogrešno drži kako je okolnost što je obrazovna ustanova Evropski univerzitet, Brčko distrikt od 2. veljače 2022. dio sustava visokog obrazovanja BiH, dostatna da se kvaliteta studijskog programa ocijeni istovjetnom po razini i kvaliteti imanentnim studijskim programa u RH i drugim članicama EU, no takvo shvaćanje je i po mišljenju ovog suda pogrešno. Naime, s tim u vezi najprije je za kazati kako sustav vrednovanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija počiva na dva temeljna uvjeta. Prvi uvjet je da su visokoškolska ustanova i konkretni studijski program prošli postupak akreditacije koji je provela nadležna institucija za osiguravanje kvalitete, a po završetku kojeg se izdaje rješenje o akreditaciji, s tim da u konkretnom slučaju, visokoškolska ustanova i studijski program imaju akreditaciju, što pak znači da su od nadležnog tijela (ovdje HEA) ovlašteni izvoditi studijski program u BiH i po njegovom završetku izdavati diplome i druge javne isprave o završenom studijskom programu jer HEA smatra da su konkretna ustanova i studijski program dostatne kvalitete da se izvode u BiH.
17.Međutim, neprijeporno je da postoji i drugi uvjet koji je hijerarhijski nadređen prethodno navedenom i kojim se dokazuje vjerodostojnost i kvaliteta rada nadležne institucije za osiguravanje kvalitete, a to je uvjet da nadležna institucija za osiguravanje kvalitete u BiH (ovdje HEA) pred krovnim tijelom Europskog prostora visokog obrazovanja i EU, odnosno Europskom udrugom za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju (European Association for Quality Assurance in Higher Education, ENQA) dokaže usklađenost svog rada i postupaka u skladu s Europskim standardima i smjernicama za osiguravanje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja (The Standards and guidelines for quality assurance in the European Higher Education Area, ESG), a što kod HEA-e nije slučaj. Slijedom izloženog, tuženik koji je dužan dati mišljenje o razini i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, ne može izdati afirmativno mišljenje kroz usporedbu razine i kvalitete inozemne kvalifikacije kada je krovnom tijelu BiH, HEA-i prilikom uskrate članstva u ENQA-i, utvrđen niz problematičnih područja i identificiranih nepravilnosti u radu visokih učilišta gdje HEA i dalje pozitivno vrednuje rad tih visokih učilišta.
18.S prethodnim u vezi dodatno je za istaknuti kako su izložena shvaćanja suglasna i stajalištu upravno sudske prakse Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju presuda tog suda, pa tako primjerice i u presudi Usž-3754/2023 od 3. srpnja 2024. u istovjetnoj upravnoj stvari, a s kojim shvaćanjem je suglasan i ovaj prvostupanjski upravni sud, te je upravo Visoki upravni sud Republike Hrvatske u citiranoj presudi između ostalog naveo kako nakon detaljno provedenog postupka vrednovanja svih parametara predviđenih odredbom članka 8. Zakona, Agencija je u skladu s odredbom članka 9. stavka 1. Zakona dala mišljenje u kojemu je podrobno obrazloženo da razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj. Ovakvo utvrđenje Agencija je utemeljila na obrazloženju da Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete (HEA) kao nadležna institucija za vanjsko osiguravanje kvalitete visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini nije uspjela dokazati usklađenost svog rada, kao ni postupaka koje provodi s europskim standardima i smjernicama za osiguravanje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja te da nije dokazana niti adekvatna primjena načela bolonjskog procesa na kojima se temelji sustav visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, već isti djeluje na netransparentnim postupcima vanjskog osiguravanja kvalitete pa nije utvrđeno da je riječ o učinkovitom sustavu vanjskog osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju kojim se osigurava kvalitetan rad visokih učilišta, kvaliteta studijskih programa te stjecanje ishoda učenja i kompetencija koji su odgovarajuće složenosti i dosega za razinu kvalifikacija. Pored navedenog, na kraju predmetnog mišljenja je utvrđeno kako u Bosni i Hercegovini, kao državi stjecanja visokoškolske kvalifikacije, nije razvijen jasan, pouzdan i usporediv nacionalni kvalifikacijski okvir.
19.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.
20.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
21.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.
22.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.
U Splitu, 3. veljače 2026.
S U D A C
Ivan Dadić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Agenciji za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, Zagreb, Donje Svetice 38/5, uz zapisnik od 28. siječnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa po pravomoćnosti,
- u spis.