Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-338/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice GS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici MS i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 22. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 3. veljače 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici GS (prije AS) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.937,72 € (slovima: četiritisućedevetstotridesetsedameura i sedamdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 30.12.2023.g. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 31.12.2023.g. do isplate određuje se za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:
na iznos od 133,58 € sa kamatom od 30. lipanj 2012. do isplate
na iznos od 133,58 € sa kamatom od 31. srpanj 2012. do isplate
na iznos od 132,38 € sa kamatom od 31. kolovoz 2012. do isplate
na iznos od 128,00 € sa kamatom od 30. rujan 2012. do isplate
na iznos od 133,18 € sa kamatom od 31. listopad 2012. do isplate
na iznos od 134,77 € sa kamatom od 30. studeni 2012. do isplate
na iznos od 134,24 € sa kamatom od 31. prosinac 2012. do isplate
na iznos od 125,88 € sa kamatom od 31. siječanj 2013. do isplate
na iznos od 131,32 € sa kamatom od 28. veljača 2013. do isplate
na iznos od 131,72 € sa kamatom od 31. ožujak 2013. do isplate
na iznos od 127,60 € sa kamatom od 30. travanj 2013. do isplate
na iznos od 120,30 € sa kamatom od 31. svibanj 2013. do isplate
na iznos od 120,70 € sa kamatom od 30. lipanj 2013. do isplate
na iznos od 121,90 € sa kamatom od 31. srpanj 2013. do isplate
na iznos od 125,35 € sa kamatom od 31. kolovoz 2013. do isplate
na iznos od 132,26 € sa kamatom od 30. rujan 2013. do isplate
na iznos od 128,67 € sa kamatom od 31. listopad 2013. do isplate
na iznos od 130,59 € sa kamatom od 30. studeni 2013. do isplate
na iznos od 132,38 € sa kamatom od 31. prosinac 2013. do isplate
na iznos od 134,29 € sa kamatom od 31. siječanj 2014. do isplate
na iznos od 137,02 € sa kamatom od 28. veljača 2014. do isplate
na iznos od 134,24 € sa kamatom od 31. ožujak 2014. do isplate
na iznos od 133,52 € sa kamatom od 30. travanj 2014. do isplate
na iznos od 130,92 € sa kamatom od 31. svibanj 2014. do isplate
na iznos od 131,85 € sa kamatom od 30. lipanj 2014. do isplate
na iznos od 135,30 € sa kamatom od 31. srpanj 2014. do isplate
na iznos od 140,01 € sa kamatom od 31. kolovoz 2014. do isplate
na iznos od 139,04 € sa kamatom od 30. rujan 2014. do isplate
na iznos od 142,30 € sa kamatom od 31. listopad 2014. do isplate
na iznos od 143,40 € sa kamatom od 28. veljača 2015. do isplate
na iznos od 143,38 € sa kamatom od 31. ožujak 2015. do isplate
na iznos od 581,89 € sa kamatom od 30. travanj 2015. do isplate
na iznos od 143,40 € sa kamatom od 31. svibanj 2015. do isplate
na iznos od 108,76 € sa kamatom od 30. lipanj 2015. do isplate
sve u roku od 15 dana
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.884,53 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 14. rujna 2020. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:
- da tužiteljica je kao korisnik kredita dana 01.08.2007. godine s tuženikom sklopila
Ugovor o kreditu broj 146-232/2007;
- da tužiteljica je 06.02.2016.godine sklopila Dodatak ugovoru o kreditu broj 146- 232/2007 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR;
- da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 146-232/2007. od 01.08.2007. i to ništetne ugovorne odredbe po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF; da Vrhovni sud Republike Hrvatske je već višekratno potvrdio pravo shvaćanje o tome da sklopljen sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora (ugovora koji je važio do sklapanja konverzije); da takav je stav obrazložio u Rješenju broj Gos 1/2019- 36 kojim je odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.g, obrazložio da bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima”; da u rješenju Rev 18/18-2 od 26. svibnja 2020.g. Vrhovni sud je ponovio svoj stav iz odluke Rev 2868/18 te objasnio da je “Ovaj sud u odluci broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.”;
- da odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da tužiteljica se stoga poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12.02.2019. i odluke Vrhovnog suda RH broj Rev 18/18-2 od 26.05.2020. te ovu tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da joj pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove;
- da budući da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa tužitelja, tužiteljica ističe da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio joj na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 47.291,00 CHF, te da u čl. 4. Ugovora o kreditu bilo je ugovorena otplata kredita u 120 mjesečnih anuiteta mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 536,98 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja; da odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 146-232/2007 od 01.08.2007. godine kojom je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna; dalje navodeći da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer u ugovoru o kreditu broj ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84.;
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te da s obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužiteljica si je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od nje stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršila izračun više plaćenog zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, obuhvatila je razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te je u svom izračunu uračunala i na taj način priznala tuženiku iznos od 42.223,11 kn koji mu je tuženik priznao u konverziji kao preplatu i utvrdila iznos postojeće preplate od 35.862,31 kn.
1.1. Slijedom svega prethodno navedenog, a posebno uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te obvezujuća pravna utvrđenja iz navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa u odnosu na postupke koje pokreću potrošači kao i konkretno tužitelj, te posebno uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice kao potrošača, te s obzirom na utvrđenje postojanja tražbine tužiteljice prema tuženiku zbog primjene od tuženika ništetnih ugovornih odredaba tužitelj predlaže da sud primjenom odredaba čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 322. ZOO- a donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 35.862,31 kn (slovima: tridesetpettisućaosamstošestdesetdvijekune i tridesetjednulipu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na u tužbi pojedinačno naznačene mjesečne iznose, sve u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva); te da naloži se tuženiku da joj nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik posebice ukazuje kako se tužitelj u predmetnom postupku ne može smatrati niti potrošačem, obzirom da je iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno da je isti sklopljen za nabavku poljoprivredne mehanizacije, i to kupnju traktora marke zetor, model 5441.1 proxima, light s kabinom, crvene boje, broj šasije B644101691J, stoga tuženik smatra kako se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz odluka Vrhovnog suda, Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka; da osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita; da konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom; da kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu; da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju, da naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti, da drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u; da dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koje to pravo nisu iskoristili; te da Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje; da slijedom navedenog; • tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak, • tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi jer su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji - Aneksu ugovora o kreditu, slijedom čega tuženik i tužitelj, u slučaju utvrđenja ništetnosti, nemaju što vraćati jedan drugome. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku; da osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF; da tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF; da odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti; da imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF; 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti; 3. da Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom; da također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi; da naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu; da također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno; da dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas; da tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“; dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja.
2.1. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.
4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora. Tuženik osporava status potrošača tužitelju, s obzirom na to da je predmetnim kreditom kupljena poljoprivredna mehanizacija, a tužitelj je u to vrijeme bio vlasnik OPG-a i u prilog tome tuženik dostavlja i izvadak iz upisnika OPG-ova, od 21.11.2024., iz kojeg je vidljivo da je adresa OPG-a ista kao i adresa tužitelja. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za predmetnu tužbu, obzirom da je u ovom predmetu provedena konverzija, sukladno odluci Europskog suda u predmetu C-567/20. Tuženik se također protivi zadatku financijskog vještačenja na način na koji je to predložio tužitelj te predlaže da se kao zadatak vještačenja uzme izračun kao da je ugovoren kredit u kunama s promjenjivom kamatnom stopom u predmetnom razdoblju. Tuženik ističe prigovor radi probijanja svoje tražbine u iznosu od 950,00 eura s osnove tražbine na ime tzv. negativnih razlika, odnosno u pogledu anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog, zajedno sa svim pripadajućim kamatama, a koji zahtjev će tuženik specificirati po provedenom vještačenju.
5. Tužiteljica u odnosu na navode da bi bila nositelj OPG-a ističe da je bila u vrijeme uzimanja kredita zaposlena kod poslodavca Boxmark u Trnovcu Bartolovečkom, a da nositelj OPG-a nije identičan sa vlasnikom obrta ili osnivačem trgovačkog društva, tako da je tužiteljica i nadalje u statusu potrošača, a da čak i neovisno od navedenog, pred ovim je sudom donesena presuda broj P-9/23 koja je potvrđena presudom ŽS u Zagrebu broj Gž-3164/23, kojom je pravo na isplatu po osnovu ništetnih ugovornih odredaba zbog primjene jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF to pravo priznato i pravnoj osobi. Nadalje, tužiteljica se protivi vještačenju na način da bi se uzimalo kao da je kredit bio sklopljen u kunama s promjenjivom kamatnom stopom jer o istome već postoji brojna sudska praksa i vještačenje se provodi na način kako je predložila tužiteljica, radi utvrđenja iznosa koji je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je je vrijedio na dan isplate kredita, uz uračunavanje preplate koja je priznata tužiteljici u konverziji, a da tužiteljica se ne protivi da vještak prilikom izračuna u obzir uzme i tzv. negativne razlike.
6. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila podneskom od 29. srpnja 2025., prema danom Nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, te sada pod točkom I. tužbenog zahtjeva tužiteljica traži da joj tuženik isplati iznos od 4.937,72 €
(slovima: četiritisućedevetstotridesetsedameura i sedamdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na naznačene pojedinačne mjesečne iznose do isplate.
7. Tuženik, ostajući kod svojih navoda, a osobito kod navoda kojima se tužitelju osporava status potrošača, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-232/2007 od 01.08.2007., s prilogom: Predračunom br. 328/2007 od 13.07.2007., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca 02.08.2007. pod brojem OV-14541/07 (listovi br. 7-13 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-232/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 06.02.2016., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca 06.02.2016. pod brojem OV-947/16 (listovi br. 14-18 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi br. 19-21 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 06.11.2015. (listovi br. 22-23 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji od 08.02.2016. (listovi br. 24-25 spisa), Sporazum za preplatu uz Ugovor o kreditu broj: 146-232/2007, od 06.11.2015. (listovi br. 26-27 spisa), Otplatni plan od 02.08.2007. (listovi br. 28-30 spisa), Efektivna kamatna stopa (list br. 31 spisa), Obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 24.04.2020. (listovi br. 32-33 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 34- 36 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (listovi br. 65-66 spisa), stručne članke i promocijske letke (listovi br. 67-89 spisa), sudsku praksu (listovi br. 90-190 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 191-195 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 13. studenoga 2015. (list br. 196 spisa), sudsku praksu (listovi br. 197-204 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tužiteljice: sudsku praksu (listovi br. 211-229 spisa), Udruga Franak: Pregled prakse suda Europske unije Zaštita potrošača Krediti indeksirani u stranoj valuti (listovi br. 230-237 spisa), sudsku praksu (listovi br. 238-260 spisa); dokumentaciju priloženu od strane tuženika: Izvod iz Upisnika obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava od 21.11.2024. (listovi br. 281-282 spisa);
8.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedoka AS, te saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.
8.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 21.07.2025. (listovi br. 299-315 spisa).
9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je osnovanim u cijelosti.
10. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnica kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 1. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-232/2007.
11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužiteljici odobren potrošački kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.291,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, da kredit je odobren za kupnju poljoprivredne mehanizacije, sa rokom otplate 10 godina, u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 536,98 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.
12. Nesporno je da između pravnog prednika tuženika i tužiteljice dana 6. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-232/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama.
13. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 146-232/2007 od 1. kolovoza 2007. ugovorena valutna klauzula u CHF.
14. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
14.1. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati
14.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
14.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
18. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Saslušani svjedok AS, otac tužiteljice, u danom je iskazu na pitanje da li mu je poznato kakav je to kredit njegova kći, ovdje tužiteljica GS uzela kod pravnog prednika ovdje tuženika Addiko bank, znači kod Hypo-Alpe-Adria bank, odgovorio da uzela je kredit za traktor, uzela ga je 2007. godine, da u biti on je sa suprugom, imali su gospodarstvo, imali su poduzeće, imao je poljoprivredno gospodarstvo, poduzeće mu je propalo, otišlo u stečaj, suprugino poduzeće je propalo, kćer je bila pred udajom, trebalo je održavati familiju, trebali su se hraniti, održavati kuću, pomagati kćeri, a da ne sjeća se koliko je iznosio taj kredit. Na pitanje punomoćnice tužiteljice od kad je on bio u mirovini, odgovorio je da od 2006. godine. Na pitanje da li je uz mirovinu dodatno vodio OPG odgovorio je da onda još nisu imali OPG. Na pitanje da li se uz mirovinu dodatno bavio poljoprivredom, odgovorio je da da. Na pitanje da li je za bavljenje poljoprivredom 2007. već imao drugi traktor i drugu potrebnu mehanizaciju, odgovorio je da to je traktor bio kaj je on naslijedio od roditelja, i tih par poljoprivrednih strojeva koji su bili, plug, tanjurače, s time smo proizvodili za sebe hranu, svinje hranili, kako je na selu, kokoši i to, za svoje potrebe. Na pitanje da li je i on išao sa GS u banku vezano za dogovaranje uvjeta za kredit, odgovorio je da išao je i on, i supruga su išli. Na pitanje da li je on nešto od tih poljoprivrednih proizvoda koje je proizvodio i prodavao, odgovorio je da jedan dio je, moraš funkcionirati, ali to je bio jako mali dio. Na pitanje da li smatra da bi pretežitim djelom se ta poljoprivredna proizvodnja odnosila na prehranjivanje domaćinstva i od koliko članova se to domaćinstvo sastojalo, odgovorio je da prije su bili njih troje, on, supruga i kćerka GS, a poslije se ona udala, dobila dvoje djece, znači bilo ih je šest: on, supruga, kćer GS, njezin sada bivši suprug i njihovo dvoje djece i onda je počela organizirana proizvodnja i prodaja, buče, kaj su mogli financirati te troškove. Na pitanje da li je njegova kćer u vrijeme uzimanja kredita bila zaposlena, odgovorio je da je, radila je u Boxmarku, Varaždin. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika kad je OPG otvoren, odgovorio je da 2007., on misli, ili koje. Na pitanje tko je bio njegov nositelj, odgovorio je da kćerka GS. Na pitanje da li se sjeća koliko su zarađivali prodajom proizvoda koje su proizvodili, odgovorio je da možda su od početka i manje proizvodili dok su pohvatali sve, oni su uzimali zemlje u zakup, jer oni su svoje zemlje imali tri rali, tj. tri jutra, plaćali zakupa, sve je to išlo, ono, nekim svojim tokom, kak da reče. Na pitanje može li reći koliko su otprilike zarađivali u početku i onda kasnije kada se razgranala proizvodnja, odgovorio je da kaj da veli, oni su počeli sa jednim jutrom, jedno jutro je to bilo, hrena, pa pola jutra golica, tj. tikve, odnosno buče golice, s time su oni plaćali taj kredit i za njih da mogu funkcionirati, a kolika je to svota bila on to ne može znati, ne zna. Na pitanje da li se sjeća koliko su najviše zemlje imali u zakupu, odgovorio je da imao je negdje oko 12 jutra, tu negdje.
20. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da znači kredit je uzela 2007. u Čakovcu, Addiko bank, prije je bila Hypo banka, da znači njezini su roditelji išli na plac i išli su u banku i onda su njima tj. tužiteljici i njenim roditeljima, ponudili taj kredit i onda su te papire sve skupili koji su trebali i došli su u banku i odobrili su im to, znači bez da se ikamo više trebalo ići, odmah su dobili; da kredit je bio u švicarcima, ona se sad ne sjeća točno koliko ukupno, da početna rata je bila 2.300 i nešto švicarskih franaka. Na pitanje svoje punomoćnice da li su joj u banci objašnjavali bilo kakav rizik uzimanja kredita sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, odgovorila je da ne. Na pitanje da li su joj možda kod javnog bilježnika objašnjavali bilo kakve ugovorne odredbe, odgovorila je da ne. Na pitanje gdje je bila zaposlena u vrijeme uzimanja kredita, odgovorila je Boxmark. Na pitanje da li je taj kredit redovno otplaćivala, odgovorila je da da. Na pitanje da li se sjeća sklapanja konverzije, da li je dobila od banke poziv vezano uz sklapanje konverzije, odgovorila je da da. Na pitanje da li je kod sklapanja konverzije dobila od banke unaprijed sastavljen aneks ugovora o kreditu, i da li je ona mogla u bilo kojem dijelu sudjelovati u pregovorima s bankom vezano za taj aneks, odgovorila je da dobila je već pripremljeni aneks ugovora, znači, u banki su joj to odobrili i sudjelovala je. Na pitanje da li je mogla utjecati na bilo kakve odredbe ugovora ili je to bilo unaprijed sastavljeno od banke, odgovorila je da to je već bilo unaprijed sastavljeno od banke. Na pitanje sjeća li se koliko je bila rata u kunama, kad je plaćala u kunama, odgovorila je da znači, onda je to ona valjda krivo prije rekla, rata je bila 2.500,00 kuna, 2.300,00 kuna, a najviša oko 3.500,00 kuna. Na pitanje sjeća li se koliko joj je bila plaća u Boxmarku, odgovorila je da oko 3.000,00 kuna. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika tko je otplaćivao predmetni kredit, odgovorila je da roditelji, AS. Na pitanje zašto se u tom trenutku odlučila za kredit u švicarskom franku, odgovorila je da to ih je banka, rekli su da im je to najpovoljnije, kad su došli u Addiko bank. Na pitanje je li pitala za ponudu kredita u nekim drugim valutama, primjerice u kuni ili euru, odgovorila je da ne. Na pitanje kada je u banci išla na potpis ugovora, je li ga prije toga pročitala, odgovorila je da da. Na pitanje je li razumjela sve odredbe ugovora, odgovorila je da da. Na pitanje je li imala bilo kakvu primjedbu na bilo koju odredbu ugovora, odgovorila je da ne. Na pitanje kada je sklapala aneks vezano za konverziju, je li tada pročitala taj aneks prije potpisivanja, odgovorila je da da. Na pitanje je li ga razumjela, odgovorila je da da. Na pitanje je li imala bilo kakvu primjedbu na odredbe tog aneksa, odgovorila je da ne. Na pitanje u koju svrhu su upotrijebljena sredstva isplaćena tim ugovorom o kreditu, odgovorila je da kupio se traktor. Na pitanje za što je bio korišten traktor, odgovorila je da za obrađivanje zemlje, znači da imaju za sebe, da se obradi zemlja, da imaju za preživljavanje. Na pitanje kad je osnovan OPG, odgovorila je da 2007. Na pitanje tko je bio nositelj OPG-a, odgovorila je da ona. Na pitanje da li se sjeća koliko su u razdoblju od 2007. pa nadalje u prosjeku zarađivali prodajom proizvoda koje su proizvodili u sklopu njihovog OPG-a odgovorila je da ne bi znala, otprilike.
21. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužiteljici osporava status potrošača.
21.1. Naime, nije sporno da je kredit po navedenom Ugovoru o kreditu broj: 146- 232/2007 od 1. kolovoza 2007. odobren i iskorišten za kupnju poljoprivredne mehanizacije tj. konkretno traktora. No, valja istaknuti nedvojbenu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba, te da u sadržaju samog Ugovoru o kreditu je naznačeno da radi se o potrošačkom kreditu, budući je u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu decidirano navedeno da "Banka odobrava korisniku potrošački kredit", te dalje u tom istom članku navodi "Kredit se odobrava za kupovinu poljoprivredne mehanizacije", te su dalje u članku 10. tog Ugovora o kreditu navedene i identifikacijske oznake konkretnog traktora za kupovinu kojeg je ovaj kredit odobren. Slijedom toga nedvojbeno je da tuženiku kao davatelju kredita bilo jako dobro poznato u koju je svrhu navedeni kredit tužiteljici odobren, a unatoč tome tuženik je, koji je i sastavio predmetni Ugovor o kreditu u samom tom Ugovoru o kreditu jasno naznačio da se radi o potrošačkom kreditu.
21.2. Nesporno je da su tužiteljica i njezin otac AS navedeni traktor, kupljen predmetnim kreditom, koristili i za poljoprivrednu proizvodnju u okviru Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a nositelj kojeg je OPG tužiteljica i koji je OPG upisan u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva prije uzimanja predmetnog kredita, a kako to proizlazi iz Izvoda iz Upisnika obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva priloženog od strane tuženika. Međutim, iz danih iskaza svjedoka AS i tužiteljice razvidno je da je tužiteljica u vrijeme uzimanja predmetnog kredita bila zaposlena u firmi Boxmark, znači bila u nesamostalnom radnom odnosu. Nadalje, iz danih iskaza navedenog svjedoka i tužiteljice proizlazi kako su se isti poljoprivrednom proizvodnjom bavili za potrebe prehrane svoje obitelji, a da zarada ostvarena prodajom proizvoda u okviru OPG-a prvenstveno se koristila za podmirivanje rata predmetnog kredita, znači za otplatu toga kredita. Osnovom tih iskaza svjedoka i tužiteljice, a koji iskazi nisu ničime dovedeni u sumnju, sud zaključuje kako se korištenje predmetnog traktora u obavljanju poljoprivredne proizvodnje u okviru OPG-a ne može smatrati poduzetničkom djelatnošću tužiteljice koja bi tužiteljici anulirala status potrošača. U tom smislu govori i Presuda Suda EU u predmetu C-347/23 od 24.10.2024. kojom je utvrđeno: "Toč. 32. U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su tužitelji iz glavnog postupka fizičke osobe koje su u trenutku sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu bile zaposlene kao službenik pravosudne policije, odnosno ravnateljica škole. Osim toga, oni nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost u području upravljanja nekretninama. Iz toga također proizlazi da su oni sklopili taj ugovor o hipotekarnom kreditu kako bi financirali kupnju samo jedne stambene nekretnine koja se nalazi u Varšavi i koja je namijenjena iznajmljivanju uz naknadu i da su prihodi od najma prije svega služili plaćanju mjesečnih obroka kredita. Tužitelji iz glavnog postupka nisu iznajmljivali druge nekretnine. 33. Prema tome, čini se, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, da sklapanje predmetnog ugovora o hipotekarnom kreditu za tužitelje iz glavnog postupka nije imalo profesionalnu svrhu, nego mu je svrha bila povećanje njihove privatne imovine, s obzirom na to da stjecanje stambene nekretnine financirane tim kreditom za njih predstavlja oblik ulaganja. 34. Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje činjenicom da su tužitelji u glavnom postupku imali namjeru iznajmljivati tu stambenu nekretninu kako bi iz toga ostvarili financijske pogodnosti, pa čak ni okolnošću da su se koristili uslugama stručnjaka kako bi izvršili kupnju te nekretnine i upravljali iznajmljivanjem iste. Slijedom čega je zaključeno slijedeće: Članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je: fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja istom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja navedene osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedene odredbe."
21.3. Nadalje, nedvojbena je činjenica da je upravo tuženik tužiteljici ponudio konverziju kredita iz tog Ugovora o kreditu i s tužiteljicom dana 06.02.2016. zaključio Aneks predmetnom ugovoru o kreditu, a to sve pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju, iz čega je razvidno kako je sam tuženik cijelo vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici priznavao status potrošača.
22. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
23. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
24. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.
25. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.
26. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
31. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
32. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.
33. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
35. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
36. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
37. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
38. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.
39. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
41. U presudi GSP i GSPK protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
42. Obzirom da je čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
43. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
44. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
45. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
46. Prije svega valja navesti da Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 – dalje: ZID ZPK/15) nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužiteljica, provođenjem konverzije odrekla prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
48. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
49. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
50. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
51. Po ocjeni ovog suda tužiteljica se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
52. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka tj. Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
53. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
54. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je:
- da zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30.09.2015. godine više je plaćeno 8.472,34 EUR, a u koji izračun su uključene i tzv. „negativne tečajne razlike“;
- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 5.603,97 EUR;
- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.069,35 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 3.534,62 EUR; a da zatezna kamata obračunata je na razlike do 31.5.2012. godine, a izračun je izvršen do 30.09.2015.;
- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 4.937,72 EUR (8.472,34 -3.534,62), sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku Dopune nalaza i mišljenja vještaka.
55. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, te u skladu s dokumentacijom u spisu, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su prigovori tuženika koje predstavljaju pravna pitanja prethodno već raspravljeni.
56. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
57. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
58. Shodno svemu iznesenom, sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa od 4.937,72 EUR.
59. Tužiteljici na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
60. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
61. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
62. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
63. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
64. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 14. rujna 2020., a kojom tužbom se potražuje isplata preplaćenog po predmetnom kreditu po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan, i to kako u odnosu na prvotno utuženi iznos, tako i u odnosu na povišeni dio.
64.1. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
65. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke presude.
66. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
66.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 15.9.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 26.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 27.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 25.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 31.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 22.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.200,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 300,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,03 EUR, sveukupno 1.884,53 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 3. veljače 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
