Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Katice Lučić, kao predsjednice vijeća te Ivane Bosnić-Kovačić i Mladena Genca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe ZANESTRA, TRGOVINA IN RIBIŠTVO d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe UZ, koje brani Tomislav Pedišić, odvjetnik u U i suradnici, Odvjetničko društvo d.o.o., u Zagrebu, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 2. i članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj: 62/17., 14/19., 30/23. i 14/24.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe ZANESTRA, TRGOVINA IN RIBIŠTVO d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe UZ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, broj: Pp-482/2025-8 od 26. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe ZANESTRA, TRGOVINA IN RIBIŠTVO d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe UZ i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točka 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljenici su dužni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 70 (sedamdeset) eura, svaki, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom presudom, okrivljena pravna osoba ZANESTRA, TRGOVINA IN RIBIŠTVO d.o.o. i okrivljena odgovorna osoba UZ proglašeni su krivima i kažnjeni ukupnim novčanom kaznama i to okrivljena pravna osoba ZANESTRA, TRGOVINA IN RIBIŠTVO d.o.o. u iznosu od 5.300,00 (pettisućatristo) eura, a okrivljena odgovorna osoba UZ u iznosu od 2.620,00 (dvijetisućešestodvadeset) eura, zbog dva prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 2. i dva prekršaja iz članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o morskom ribarstvu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, uz pravilno upozorenje da će se, ako dvije trećine izrečenih novčanih kaznu plate u roku za plaćanje, u skladu s člankom 152. stavkom 3. Prekršajnog zakona, smatrati da su kazne u cjelini plaćene.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura, svaki.

3. Protiv navedene presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu iz svih zakonom propisanih osnova.

4. Žalitelji predlažu da se, iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati kao osnovana.

5. Žalba nije osnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), uz ocjenu navoda žalbe okrivljenika, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio je da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona te da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zatim da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koje se u žalbi ukazuje, povrede materijalnog prekršajnog prava na štetu žalitelja, kao i da je prvostupanjski sud na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno okrivljenike proglasio krivima i kaznio za inkriminirane prekršaje.

7. Naime, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to neutemeljeno ističu žalitelji, pogrešno smatrajući da naslovni sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku te optužni prijedlog nije izdao ovlašteni tužitelj, s obzirom da je radnja počinjena na teritoriju Republike Slovenije. Naime, odredbom članka 12. Prekršajnog zakona propisana je primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinom brodu ili zrakoplovu, te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinom području, a iz provedenih dokaza proizlazi da je prekršaj počinjen na teritoriju Republike Hrvatske, tako da je prekršajne naloge izdalo stvarno nadležno tijelo, a prekršajni postupak po prigovorima okrivljenika zbog poricanja prekršaja proveo nadležan sud.

8. Nadalje, žalitelji ističu i povredu odredaba prekršajnog materijalnog prava te iznose svoje viđenje i tumačenje propisa o tome da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odluku Arbitražnog suda, kao i koje je pravo relevantno, međutim, obrazloženje prvostupanjskog suda je u skladu s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o morskom ribarstvu, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda.

9. Neosnovano žalitelji ističu da je Arbitražni sud donošenjem uravnotežene Arbitražne odluke u lipnju 2017. konačno odredio granicu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i time okončao dugogodišnji spor između dvije prijateljske države te, iako je tužitelj pogrešno i neprecizno utvrdio koordinate na kojima se plovilo nalazilo u spornom trenutku, jasno je da se čak i koordinate koje su navedene u prekršajnom nalogu nalaze na području teritorijalnog mora Republike Slovenije, te je okvir Arbitražne odluke u potpunosti u skladu s propisima međunarodnog prava pa, u skladu s odredbom članka 134. Ustava RH, sudovi su bili dužni primijeniti izravno odredbe Arbitražne odluke, koje jedino valjano određuju spornu morsku granicu između Republike Slovenije i Republike Hrvatske.

10. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama ove Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije, u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se, naime, neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale te, ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

11. Nadalje, odredbama Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 5/11.), donesenog na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj: 56/10., 127/10.), preuzetim i novim Zakonom o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj: 62/17., 14/19.), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske, odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

12. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more tako da, prema međunarodnom pravu, nema svoj epikontinentalni pojas, pa ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

13. Također, relevantna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se pozivaju prekršajne odredbe članka 77. i 78. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojima su propisani prekršaji za koje se u ovom postupku terete okrivljenici, navedena je u izreci te obrazloženju pobijane presude, te je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetnu odredbu navedene Uredbe. S tim u vezi se ističe kako je u članku 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008 te Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006, pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi, osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

14. Nadalje, u vezi s time neprihvatljivo žalitelji nastoje presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske, iako je Hrvatska vlada na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Vlada je tako provela odluku Sabora koji je, dan ranije jednoglasno izglasao izlazak iz arbitraže. Vlada je tako, prema odluci, pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. ove Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, u skladu s pravilima međunarodnog prava, te da od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. ove Odluke pa takva Odluka Vlade obvezuje i ovaj Sud.

15. Iz navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, pogrešno navode žalitelji da nisu mogli znati da su djela zabranjena, budući da su isti, kao pravna osoba i u njoj odgovorna osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova, trebali s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulaze u teritorijalno more Republike Hrvatske.

16. Također, navodi žalitelja da imaju izdanu povlasticu Republike Slovenije, nisu od utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika.

17. Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor. Također, ističe se da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici propisan pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavka 2. navedene Uredbe pa, tako točka 8. Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske, i to u odnosu na geografsko područje na način da je 12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Republike Hrvatske, koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana), pri tome određujući vrste ribe te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota, da gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009. Kako se, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote, prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, kako je to prethodno u ovom obrazloženju i opisano, proizlazi da slovenska plovila, i bez obzira na eventualno izdanu povlasticu od strane Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske pa, u tom smislu, povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala odgovarajuća obalna država, u smislu prekršajne odredbe članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu.

18. Neosnovano ističu žalitelji i da prvostupanjski sud zauzima stav koji nije propisan niti jednim pravnim pravilom, a prema kojem okrivljenici kao pravna osoba koja je unajmila plovilo i odgovorna osoba u pravnoj osobi, odgovaraju po pravilima objektivne odgovornosti te da za dokazivanje njihove prekršajne odgovornosti nije bilo potrebno u postupku utvrđivati je li okrivljena odgovorna osoba bila na plovilu i obavljala gospodarski ribolov jer, u skladu s Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika, policijski službenik provjerava identitet osobe traženjem na uvid njene osobe iskaznice, vozačke dozvole, putne ili druge javne isprave s fotografijom, izdane od nadležnog službenog tijela, međutim, okrivljena odgovorna osoba nije zatečena na plovilu niti kontrolirana od strane pomorske policije, dok se predmetni prekršaji mogu počiniti samo vlastitim činjenjem ili nečinjenjem, izravnom namjerom i prisutnošću na plovilu, što u postupku nije dokazano.

19. Naime, okrivljenici, kao pravna i odgovorna osoba u pravnoj osobi, obavljaju određenu gospodarsku djelatnost, upravo plovilom za koje je okrivljena pravna osoba nositelj dozvole za gospodarski ribolov, a kako je kritične zgode u okviru pravne osobe obavljana djelatnost ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, odgovaraju isključivo okrivljenici, neovisno o tome tko je kritične zgode bio na brodu. Nadalje, odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj. S obzirom na navedeno te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu, predviđaju kao počinitelja prekršaja i pravnu osobu i u njoj odgovornu osobu, za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti pravne osobe, plovilom za koje je okrivljena pravna osoba bila nositelj dozvole, odgovorna je pravna osoba i u njoj odgovorna osoba i bez utvrđenja identiteta osobe koja se nalazila na plovilu.

20. S obzirom na naprijed navedeno, djelatnici policije su poduzeli sve potrebne radnje za utvrđenje identiteta pravne i odgovorne osobe koje su počinile predmetne prekršaje, a okrivljenici inzistiranjem na nebitnim činjenicama pokušavaju bezuspješno otkloniti svoju prekršajnu odgovornost.

21. Slijedom navedenog, činjenično stanje u prvostupanjskom postupku u potpunosti je i pravilno utvrđeno te je prvostupanjski sud, provedbom i analizom dokaza navedenih u obrazloženju prvostupanjske odluke, pravilno zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva zakonska obilježja prekršaja iz primijenjenih propisa, pri čemu navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

22. Razmatrajući odluku o prekršajno pravnim sankcijama izrečenim okrivljenicima za djela opisana u izreci, ovaj sud je ocijenio da su novčane kazne izrečene svakom od okrivljenika za svako od navedenih djela u granicama zakona i da su primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne te da nisu prestroge, tim više što su okrivljenicima izrečene kazne u visini propisanog zakonskog minimuma pa, kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, nema zakonske osnove za ublažavanje izrečenih novčanih kazni.

23. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, okrivljenici su obvezani na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

24. Iz navedenih razloga, presuđeno je kao u izreci

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Ivana Vorel Mikša, v. r.

Katica Lučić, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.